"Prilazi Malkolm. I on nas gleda nepovjerljivo. Crnoput je. Otac Crnogorac, mati Kubanka. Od fotografiranja ništa, jesmo li se dogovorili, kaže Dado. Ništa ne odgovaramo. Ulazimo u kuću. Skromna kuhinja. Drveni sto? Ništa od baroka i zamišljena haj lajfa. U kutu novi frižider. I to je sve"
Gospođa Hesi podgrijava juhu. Servira nam jelo u plitkim tanjirima. Daje nam vijetnamske (!) žlice. I stavlja pred nas malo riže. Dodaje još nekoliko smokava.
Izručujemo pozdrave nekolicine
Crnogoraca.
- Nijednog ne poznajem, druže
Jankoviću, pozdravi su sranje. Sad me svi znaju, a kad sam crkavao
od gladi nitko nije pitao kako je Dadi.
Sjedamo na rasklimanu stolicu pred
kućom. Dado objašnjava:
- Izabrao sam selo kako bih mogao mirno
raditi. U pariškim ateljeima samo se pije i karta. Imam samo jedan
život. Posvetio sam ga slikarstvu.
- Jesu li vaše slike plod vaših
snova?
- To izmišljaju kritičari i novinari.
Nikakvih tu snova nema. Pravim krpice od boja. Na kraju ispada slika.
Dok slikam, ne znam što će ispasti. Radim od 9 do 17. Poslije se
odmaram. To je sve!
Vodi nas u atelje. Teško hoda. Gega se
kao Tartaren. Na Dadi haljetak od kože, plave traperice i platnene
sandale.
- Slikaj, brate, ove moje slike, I samo
neka to bude brzo, moram i raditi. Do nedjelje dva platna moraju biti
gotova. Nezgodno ste mi došli, ali neka, zemljaci ste, Zagrepčani.
Mnogo volim Zagreb. Zagrepčanke su najljepše žene u Evropi!
Pitamo ga kako živi, što radi, koliko
zarađuje. A on:
- Pričajte vi radije meni o Zagrebu.
Pozdravite Miljenka Stančića. To je pravi laf.
Vodi nas u posebnu prostoriju. Pokazuje
stari automobil prepun ljudskih kostiju.
- Šta su rekli kritičari?
- Nisu razumjeli. Kažu, sranje. A ja
kažem, dobro je. Da stanem s tobom, Jankoviću, pred automobil da
imamo sliku za uspomenu?
Slikamo se. To je prvi snimak. Dado se
ograđuje:
- Nećete valjda to objaviti. Napišite
da ste bili u Eruvalu. To je dovoljno. Ne volim reklamu. Crnogorci su
takvi!
Raspituje se kako je kod kuće. Nudimo
ga "Kentom".
- Dobre cigarete pušite. Podigli ste
standard. Kad sam bio kod kuće, bio sam više gladan nego sit. Sam
sam kriv. Nisam želio slikati ono što su mi naređivali
profesori. Rekao sam im: "Slikat ću što želim, sve ostalo je
sranje!"
Malkolm se čudi kakvim to jezikom
govorimo. Malkolm govori francuski. Gospođa Hesi objašnjava, da je njezin muž
umjetnik, a umjetnicima nije mjesto u novinama nego u galerijama.
Govori o rasnoj diskriminaciji, o Gevari, o Kubi, o Njujorku, o
Vijetnamu, pokazuje džez-ploče. Objašnjava da voli crnačku muziku.
- Dado, vas je otkrio Dibife?
- Nijednog umjetnika nitko nije otkrio.
Umjetnik se otkriva sam. Ako znaš slikati, potreban ti je samo dobar
trgovac. Moje slike je prodavao Danijel Kordije. Sada je u Americi.
A Dibife je jednog dana došao u litografiju gdje sam radio kao radnik. Vidio je u kutu neke slike. "Čije su?", pitao je, a oni mu rekoše: "Nekog Crnogorca." Dibife mi je obećao pomoć. Poslao mi je jednog trgovca, ovaj drugog, a drugi trećeg. Uspio sam, sranje, nema tu što da se kaže.
A Dibife je jednog dana došao u litografiju gdje sam radio kao radnik. Vidio je u kutu neke slike. "Čije su?", pitao je, a oni mu rekoše: "Nekog Crnogorca." Dibife mi je obećao pomoć. Poslao mi je jednog trgovca, ovaj drugog, a drugi trećeg. Uspio sam, sranje, nema tu što da se kaže.
- Koliko zarađujete?
- Ne znam. O tome brine moj trgovac.
Moje je da slikam. Bolje je da sam ne prodajem slike. Eto, ja bih
vama dao po jednu svoju sliku. Ovako, nemam što da vam dam. Sve je
to biznis. Hoćete li ostati na mojoj izložbi? Znam samo približnu
cijenu svojih slika. Malkolma mi, točnu cijenu ne znam!
Da ne slikam, ubijao bih!
Ulazimo u lijep atelje. Dva platna.
Jedno još nije dovršeno. Plavi tonovi, ljubičasti, zelenkasti.
Čudesni likovi. Izobličena lica, trula zubala, fantomi, fantastične
prikaze.
- Snovi iz djetinjstva. Rat?
- Bio sam dijete kad se klalo. Da danas
nisam slikar, i sam bih ubijao. Ubili su sina moje tetke Julije. Crna
Gora je moje djetinjstvo. U Crnoj Gori je kamen težak, sa stotinu
boja. Pogledajte ove zidove, ove poruke smrti. Znate li vi, momci,
gdje počinje, a gdje svršava život?
Gospođa Hesi prekriva lice. Ne želi
da se slika. Foto-kamera škljoca.
- Mnogo si bezobrazan, Vlado - obraća
se Dado foto-reporteru. - Malo se zapričamo, a ti, pif-paf, pa slikaš!
Dado iznosi veliko platno pred kuću.
Bolje je svijetlo.
- Slikaj platno, mene ostavi na miru!
- Slikaj platno, mene ostavi na miru!
Nakon toga:
- Pa dobro, slikaj ga s Malkolmom. Neka
vam bude, to je vaš posao.
Slijedi priča o tome kako se Dado
1962. upoznao u Njujorku s lijepom Hesi:
- Kubanka je. Poznaje umjetnost. Imamo
četvoro djece. Volim djecu. Eruval nije ni Crna Gora ni Pariz. To je
moja republika. Dobro mi došli, zemljaci! Kako je primljen onaj moj film na televiziji?
- Odlično - velim.
- Požalio sam što sam pristao. Ne
volim reklamu. Sad kad još vi udarite reportažu, svakog će časa
naići neki novinar. Neću imati vremena da radim.
Taj bradati zemljak, sav uprljan bojama
(boja mu je u bradi, crvena, žuta, plava), taj mekani čovjek koji
neprestano prijeti, nastavlja:
- Prije svega ja sam Crnogorac.
Pozdravite moje zemljake. Ako me pozovu, izlagat ću na Cetinju. Neću sam da se nudim. Takvi smo mi Crnogorci.
Pozdravite i one drugare što su mi otkupili prvu sliku i omogućili da odem u Pariz. Pozdravite i moga brata. I on je slikar. Samouk. Živi u Zadru. Veoma je talentiran.
Pozdravite i one drugare što su mi otkupili prvu sliku i omogućili da odem u Pariz. Pozdravite i moga brata. I on je slikar. Samouk. Živi u Zadru. Veoma je talentiran.
Novac me uopće ne zanima!
Gledam u rafinirana platna, u čudesan
svijet vizije strave i užasa.
- Ne čini li vam se da su moje slike
moja životna filozofija. Vjerujem u humanizam. Ne pokušavajte me
okrstiti dadaistom, apstraktnim slikarom, nadrealistom. Ja sam slikar
fantastike. Slikam, i to je sve. Pozdravite i one koji kažu da
slikam morbidno. To je sranje, ništa ne razumiju!
Moje je slikarstvo
bijeg od civilizacije. Barem od ove koju svijet nudi. I moj život je
konzekvencija. Ne pišite da imam četiri kuće. Imam četiri bivše
ruševine. Novac me uopće ne zanima.
Zanima li vas moje slikarstvo? Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj. Spavao sam na ugljenu. Radio sam kao pečalbar. Sad imam za boje, i još malo više. Nisam Francuz, iako sam u Montrealu predstavljao Francusku. Crnogorac sam. Vaš zemljak.
Zanima li vas moje slikarstvo? Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj. Spavao sam na ugljenu. Radio sam kao pečalbar. Sad imam za boje, i još malo više. Nisam Francuz, iako sam u Montrealu predstavljao Francusku. Crnogorac sam. Vaš zemljak.
Oko naših nogu motaju se mačke i
psi. Dado je zgrabio nekog žućka i slikao se s psom.
- Kad si toliko slikao - slikaj još i
ovog kera!
I nastavlja:
- Volim, brate, životinje. Ne jedem
meso. Vegetarijanac sam od glave do pete. Znaš onog Blajberga što
mu je Barnard presadio srce? Kako je taj Blajberg poslije svega mogao
jesti meso?
Skrećem temu na slikarstvo. Pitam Dadu
tko ga je inspirirao, koju školu "ferma", pripada li
"Medijali"...
Bradati majstor humanizma u modernom
slikarstvu poručuje nam da preskočimo estetiku, različite "izme"
i akademizam.
- Da bi se neka slika shvatila potrebno je prije svega imati srca! - kaže.
Bradati vizionar prati nas do kola.
Šali se sve do trenutka kada smo krenuli.
- U Parizu ima 50.000 slikara i isto
toliko prostitutki - reče. - Odakle vam je palo na pamet da
posjetite baš mene?
Krenuli smo Ulicom Montenegro. Gospođa
Hesi sada se već smiješila. Mahala je, otpozdravljala. Mahao je i
mali Malkolm. Mahao je i Miodrag Đurić Dado.
Crveni "reno" grabio je prema
Parizu. Idućeg dana, šetajući "Bulevarom dez Italijen",
razmišljao sam o posjeti Eruvalu. Opazio sam nekog boema-slikara.
Crtao je Bogorodicu na pariskom pločniku.
Crtao je Bogorodicu na pariskom pločniku.
Bio je bijedno odjeven, zarastao u bradu. Izgledao je izgubljeno kao Dado prije 13 godina.
Mladić je kredom napisao na pločniku:
"Gospodo, moje slikarstvo nije
važno. Važno je da saznate da ću jesti samo onda ako priložite
neki franak!"
Ne znam zašto me taj asketski
slikar-poletarac podsjetio na Dadu, na Miodraga Đurića koji je u Eruvalu rekao:
- O meni se svašta priča. I da sam
ovakav i da sam onakav. Sranje! Niti sam jedan od najvećih slikara
današnjice, to su valjda moji Crnogorci izmislili, niti sam
posljednji. Sve to što se o meni zucka to su anegdote. Takav sam
kakvog si me vidio u Eruvalu. Što će ti više, zemljače.
I nemoj da lupetaš o meni koješta u
novinama. Napiši pošteno: bio sam kod Dade, vidio sam Dadu, Dado ne
ljenčari, radi čovjek, ostao je domaćin i Crnogorac. Djeca nose
crnogorske opančiće, a Dado čuva crnogorsku kapu s Cetinja. E, pa
u zdravlje!
Spuštala se večer. Pariz se zapalio
kao golema baklja, pun žarulja.
U Ri de Sen, u Galeriji Žan Biše,
nijemo su stajala Dadina platna. Plavkasta, ljubičasta, zelenkasta.
Kao da je netko zapalio kandilo.
Napisao: Boris Janković, snimci: Vlado Duić (Start, april 1971.)