Ratko Buljan: Tako je tužno kad iza glumca ništa ne ostane... (1971)

Oktobar 1971: "Te tri slatke riječi (ja te volim)" zanosi se Kićo Slabinac, "Seti se naše ljubavi" zahteva Nada Knežević, "Proplakat će zora" tuguje Mišo Kovač, "Pusti da te diram" bezobrazi se Korni grupa, "Tike tike tačke" blesave se Čobi i njegovi drugari iz Pro arte, "Zašto da ne uzmem nju" daje inspiraciju navijačima Hajduka Dragan Antić... "Napolju": Peter Frampton napustio Humble Pie, BBC objavio da na Pesmu Evrovizije 1972 šalje grupu New Seekers, a na top-listama albuma smenjuju se dva "soon-to-be" klasična albuma - "Every Picture Tells A Story" Roda Stjuarta i "Tapestry" Kerol King... Zašto se sa malih ekrana povukla omiljena TV voditeljka Dunja Lango? Nije dobila otkaz, već trudničko bolovanje - osmi mesec, još malo pa prvo dete... Od prvog januara TV Dnevnik prelazi na novo vreme emitovanja - više neće počinjati u 20, već u 19:30 h... Ko je za TV zabavu, taj gleda novu humorističku seriju "Diplomci" Siniše Pavića, a koga interesuju ozbiljnije teme, recimo, kako su se zagrebački ilegalci borili protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika u "nepokorenom gradu" početkom 40-tih, svake subote u terminu od 18:30 može da pogleda novu epizodu "Sumorne jeseni". U toj seriji posebno se proslavio lik Svilenog, koga tumači Ratko Buljan, podjednako aktivan u pozorištu, na televiziji - i na Radio Zagrebu, gde ga je ovog meseca posetila novinarka Studija...  


"Možda baš zbog toga voli sjediti sam u spikerskoj sobi i obraćati se nevidljivim slušateljima. Možda zbog tog nemira, koji je tako prisutan u njemu, djeluje samome sebi kao stranac na dobro snimljenim fotografijama, pa se čak i pita tko je to na njima"


Nedostaju točno dvije godine da bi Ratko Buljan mogao reći: živio sam u isto vrijeme kad i revolucionar omladinac Svileni iz Šiblove "Sumorne jeseni", koji je mladenačke radosti podredio unutarnjem porivu, pa umjesto u zagrljaj djevojci, pošao ravno u paklenski koštac s neprijateljem.

Imoćanin Ratko rodio se 21. travnja 1943, a kad je stasao do životne dobi Svilenog, pohađao je već četvrtu godinu na Akademiji za kazalište i film. I tako, on ja više vršnjak Republike negoli Revolucije.

Već desetak godina možete ga naći u spikerskom studiju u Radio Zagrebu. Radi još honorarno, a spikirao je i onda dok je kao Svileni sudjelovao u omladinskim akcijama. Možete ga naći i dva kata poviše, ondje gdje se snimaju radio drame, u kojima sudjeluje kao glumac. Ili, potražite ga u Kazalištu mladih. Ili... Ratko je vrlo vrijedan.

Nad vratima spikerskog studija drugog programa Radio Zagreba upalilo se zeleno svjetlo, zazvonila sam.

"Izvolite, Ratko će odmah, ćim završi najavu", rekla mi je Marta Tomljenović svojim baršunastim glasom.

Stol, stolice, ormar - uglavnom uredski namještaj. Razlika je samo u tome što namještenici u toj prostoriji ništa ne rade dok su na radnom mjestu. Pisaćih strojeva, bezbroj spisa i hrpe onog papira koji će to tek postati ovdje nema.

Ima mnogo novina, časopisa, a tu je i Martino tek započeto pletivo. To je predsoblje spikerskog studija u kojem oni borave dok čekaju da istekne vrijeme najavljene emisije.

Iskorištavajući opet zeleno svjetlo, ulazimo u sobu studija, bijelo obloženu materijalom za izolaciju od zvukova. Ali, na semaforu što visi sa stropa između mikrofona već se zažarilo i Ratko, bez pozdrava, počinje:

- Na Arsena Dedića vas, vjerojatno, ne moramo podsjećati. Tek da vam kažemo da ćete slušati u njegovoj interpretaciji kompoziciju "Jesenja balada".




Vidim da je nervozan. Lice mu se zarumenjelo. Malo se i oznojio. Ne pitam ga ništa. Slušamo Arsena, a ja u međuvremenu zavirujem u tiskani papir iz kojega čita. Osim osnovnih podataka, ništa drugo nije pisalo.

- Znači, vi ste taj tekst improvizirali?

- Da. Za muzičke emisije namijenjene odmoru i razonodi improviziramo.

- A kada ste neraspoloženi i zbog toga manje inventivni?

- Pokažem to, ne skrivam. Zašto spiker ne bi smio biti neraspoložen? Volim iskrenost. Jednom sam zakasnio na posao. Trebao sam početi u 4.00. Prošlo je srećom, bez posljedica. Ovo je timski rad. Ali, ja sam iskreno to rekao slušateljima i nekoliko sam ih puta upozorio da ne postupe kao i ja, te da se malo požure na posao.

- Kako se uspijevate tako rano probuditi i već u četiri ujutro spikirati? Doduše, sada ste već "stariji" spiker, pa vas takvo rano ustajanje zapadne samo jednom tjedno.

- Ja se, zapravo, probudim tek oko podne...

- Hoćete li ostati spiker?

- Pa, još i nisam postao spiker. Honorarac sam, ali mi je taj posao drag. Ugodno je sjediti sam u maloj sobi i znati da tamo negdje netko isto tako sjedi i sluša...

Zamjećujem da je uzbuđen. Hoću saznati za razlog, jer sam s njim već imala intervju a to nisam opazila. Priznaje, životni tempo ga je učinio takvim, pa na pitanje što radi u slobodno vrijeme, odgovara opisom proteklog dana; ujutro je imao pokus za "Tri debeljka" Jurija Olješe u Kazalištu mladih, slijedila su tri sata spikiranja, zatim snimanje eseja - bila je to poezija Šime Vučetića.

U satu i pol pauze otrčao je kući da pogleda snimku s BITEF-a na televiziji.

Nakon toga se morao vratiti u studio radio stanice na snimanje "Humorističke inspekcije". Poslije svega, negdje kasno u noći, ambiciji da još nešto pročita suprotstavile su se umorne vjeđe...

Vraćamo se temi koju smo započeli - odnos spikera i slušatelja. Osim svojih subjektivnih osjećaja prema onima kojima se obraća, potvrdu dobiva i u pismima. Na jednoj razglednici piše neka slušateljica: "Hvala za iskrene i prijateljske riječi, za predivan trenutak... "

- Tko zna što je ta žena proživljavala u tom trenutku i u povodu čega! - kaže upola glasa Ratko.

On, naime, i ne može razlučiti sve poslove koje obavlja. Tako su raznovrsni, a ipak na neki način slični: spikiranje, kazalište, film, nastupi na Dubrovačkim ljetnim igrama, radio emisije. Iz tog se lanca istrgnula Školska televizija, odnosno "TV vrtić", koji je dvije-tri godine bio nezamisliv bez "čike" Ratka.

- Biti glumac, to je tako tužno! Ništa iza nas ne ostaje... Hvala vrpcama, ali mi ne možemo jamčiti neko sutra... Ne znam zašto sam baš ja bio Svileni?

- Kad ste već bili Svileni, što mislite, biste li postupili kao on, naravno, kad biste se našli u istoj situaciji?

- Bih, svakako! Tijekom rada na seriji, Svilenom me je približila njegova ljudskost, Svileni nije heroj, nije pobijedio on, nego je pobijedilo ono ljudsko u njemu. U tome i jest kvaliteta serije, jer nije rađena po shemama, nego u njoj nalazimo stvarne ljudske probleme.

- Kakva je, zapravo, vaša vizija o proteklom ratu?

- Čudno, ali u meni živi nekoliko slika o ratu. Mene više zadivljuje naš NOB, mislim na pouzdanje i iskrenost prema narodu, nego hladna svijest japanskih kamikaza. Ovo naše je istinitije i ljudskije, pa su zato i žrtve tako monumentalno velike.

- A kad biste morali napustiti lagodan mirnodopski život i istinski zaigrati Svilenog?

- Zaigrao bih ga bez razmišljanja. I kad bi pri tom istinskom mogao postojati scenarij, dao bih ga i opet Šiblu.


Jedina radost - Dubrovačke ljetne igre



Muzička emisija "Da vas podsjetimo" bližila se kraju. Naš razgovor u pauzama najava morali smo na dulje vrijeme prekinuti. Došla je i Marta s hrpom papira u ruci.

- Dragi slušatelji, sada je točno 14 sati i 30 minuta, najavljuje Ratko.

Poslije kratkog muzičkog bloka počela je emisija "Naš mali vodič". Trajat će sve do 15.00. Zeleno i crveno svjetlo prečesto se izmjenjuje. Ne možemo ništa razgovarati. Marta i Ratko su usredotočeni samo na tekst, promatram ih...

Marta djeluje mnogo ljepše, prirodnije nego nedavno kao konferansje na festivalu u Krapini. Ratkov prst nad tasterom bubnja u zraku - Svileni je opet nervozniji, mislim.

Možda baš zbog toga voli sjediti sam u spikerskoj sobi i obraćati se nevidljivim slušateljima. Možda zbog tog nemira, koji je tako prisutan u njemu, djeluje samome sebi kao stranac na dobro snimljenim fotografijama, pa se čak i pita tko je to na njima...

Nije oženjen.

- Ona ne želi da se vjenčamo... Ona mi jednostavno ne dopušta da se njome oženim... Najljepše što se događa, događa se samo između dvoje ljudi... Siguran znak vjerovanja dvoje ljudi može biti i bez matičara... Ali, volio bih... - ispovijeda mi se kasnije Ratko, zatajivši mi tko je Ona.

- Ratko, kako ste proživjeli protekle dvije godine? Ove koje nas dijele od prvog viđenja "Sumorne jeseni"?

- Baš kao i proteklih pet, deset. Evo: iz studija na pokus i s pokusa u studio, poslije svega u krevet, mali odmor, pa ponovno po istom redu. Jedina su mi radost Dubrovačke ljetne igre.

Ove je godine kreirao lik Gavestona u Brechtovu "Eduardu II" u režiji Georgija Para. Bio je, kako kaže, kraljev zavodnik. A kada je polagao diplomski ispit na Akademiji, oživio je Smrdljakova iz "Braće Karamazov" F. M. Dostojevskog i za to dobio ocjenu vrlo dobar.

Igrao je Ratko i Oktavijana u "Juliju Cezaru", ali je prešao u Kazalište mladih, gdje, kako kaže, dobiva penziju i otplaćuje zajmove...

Ne skriva ponos što je bio u glumačkoj ekipi na Festivalu malih scena u Sarajevu, kada je "Zrinijada" Mire Međimorca dobila "Zlatnu masku".

- Razmišljate li o prijelasku u neko drugo kazalište?

- Razmišljam o tome da prijeđem u jedan drugi život... Nisam li vam već rekao da cijelu godinu živim od Igara? Ovdje čovjek dolazi do zaključka da ga odabiru po nekom čudnom stjecaju okolnosti. Jednostavno, nema onoga koga bi netko želio, pa se pozove onaj koji je slobodan. Na Igrama se točno poziva taj i taj...

Začudna je veličina broja glumaca koji igraju, među ostalim, zečeve, gljive, lisice... Lakše je biti Relja Bašić s Burtonom na fotografiji...

Pitam se, odakle crpe radosti onaj koji radi za malu plaću? Koja je to ljubav za kazalište kad se igra treću vješticu, vatrogasca ili gljivu?

Ti me ljudi impresioniraju, oni me tjeraju na mnoga razmišljanja i pitanja bez odgovora.

Četiri godine na Akademiji družimo se s Dostojevskim, sa Shakespeareom i Moliereom... Onda učinite prvi korak izvan te zgrade i susretnete se s mnoštvom novopečenih Shakespearea koji samo kratko žive...

Ratko Buljan nije vidio predstave na ovogodišnjem IFSK-u. Kad bi mogao, on bi bio pretplaćen na sve časopise u kojima se piše o kazalištu, pošao bi vidjeti BITEF i uputio se do svih velikih svjetskih kulturnih središta da na njihovim scenama doživi teatarsku umjetnost...

No, to su samo puste želje. Život se ne sastoji samo od umjetnosti...

Napisala: Maja Benović (Studio, oktobar 1971.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)