"Neki su mi listovi i odmogli. Čitajući o meni, publika, moji obožavaoci, mislim, dobiju dojam kako sam arogantna, samovoljna, takva me, eto, fama bije. A kad me bolje upoznaju, ljudi se ne mogu načuditi: vi ste obični, pristupačni, kažu mi, a ne neka oštrokonđa kao što smo vas zamišljali"
Voljeli vi ili prezirali pjesme
skladane i pisane po mjeri "narodnjaka", kupovali ploče u
omotima okićenim folklornom ornamentikom, ili se gnušali njihovih
autora i izvođača, rekli štogod htjeli, jedno ipak svi moramo
priznati: Silvana Armenulić, ili pravim imenom
Zilha Barjaktarević, kćerka dobojskog slastičara, pjevačica
izazovna pogleda i raskošna poprsja, postala je persona, ličnost,
koja, ma gdje se pojavila, ne ostavlja sredinu ravnodušnom.
O njoj
se bez stanke piše i priča tako da i sama, iako iznad svega u
novinama voli čitati o sebi, gdjekad pomisli kako je ta igra prešla
svaku mjeru.
Nema dana a da nešto ne osvane o njoj: ono što je
rekla i što nije; ono što je pomislila i što joj nikada nije palo
na pamet...
Silvana je jedan od fenomena našeg
vremena...
Čak i Zagreb, koji se po afinitetima
ponekad razlikuje od Beograda ili Sarajeva, na primjer, nije mogao
ignorirati njen dolazak. "Studio" je lani svoje trofeje - "Glasovi godine" - dijelio zabavnjacima, narodnjacima i
sastavima na zajedničkoj priredbi u elitnoj "Esplanadi".
Silvana se kao pobjednica, nakon prijema nagrade, morala predstaviti
pjesmom.
Naoko sigurna i samosvjesna žena, stupila je pred namirisanu i nalickanu čeljad u smokinzima i skupim toaletama, uplašena kao nikada u životu:
Naoko sigurna i samosvjesna žena, stupila je pred namirisanu i nalickanu čeljad u smokinzima i skupim toaletama, uplašena kao nikada u životu:
- Znala sam da takva publika po
afinitetu ne voli ono što ja pjevam. Tada se u meni probudio tvrd
bosanski inat: zarekla sam se da neću ispustiti mikrofon iz ruke sve
dok je ne natjeram da mi od srca zaplješće.
Led se topio brže nego
što sam se nadala: na kraju su Zagrepčani pjevali skupa sa mnom i
dugo me nisu puštali da odem. Moji kolege iz zabavnog faha hvatali
su se za glavu od čuda priznajući mi da takav "lom" nisu
mogli zamisliti. Nego šta... - zadovoljno se prisjeća Silvana.
A kad je početkom ove godine Fadil
Hadžić pripremao zagrebačku premijeru svog filma "Lov na
jelene", u kojem je Silvana Armenulić igrala glavnu žensku
ulogu - kavanske pjevaljke, tužio mi se, ne skrivajući ujedno
zadovoljstvo što je povukao blistav poslovni potez:
- Zamisli, čovječe, nitko me ne pita
kakav mi je film, već: kakva je Silvana?
Pogledi premijernih posjetilaca bili su
uprti u stasitu pjevačicu: diskretno ali strogo merkali su je kakva
joj je haljina, koliko joj je dubok izrez i, naravno, kako će
odglumiti prizore u kojima ne pjeva, već govori:
- Strepila sam poput đačeta pred
pločom, ali ubrzo sam se uvjerila da nisam loša glumica. Od sada ću
prihvaćati glumačke uloge na filmu i televiziji. Zašto da ne? Znam
da velik dio gledalaca kupi ulaznicu za kino samo da mene vidi! -
objašnjava Silvana manirom zbog koje ju je Hadžić prozvao
"ženskim Clayem iz Doboja".
Jer kad se hvali, ona to čini
s razlogom: "Lov na jelene" bio je najgledaniji film sezone
u Zagrebu.
A kako li je tek u krajevima koji obožavaji narodnu pjesmu i, prema tome, Slilvanu...
Okrutan broj devet
Silvana Armenulić svjesna je svoje
vrijednosti, veličine i popularnosti, pa zato kad zađe među ljude
ili instinktom osjeti da je vrebaju kamere, zabaci glavu i isturi
gornji dio tijela. Takvu je i znamo s fotografije.
No kad se za stolom,
u zabitnijem kutu restorana, raspriča, tada mi se učini nižom i
krhkijom:
- Kod mene i mog fenomena nije važan
samo glas, već kompletna pojava, mislim ličnost, ponašanje,
garderoba, lijep izgled. Zato sam i primljena drugačije od ostalih
pjevačica, zato je oko mene uvijek gužva! - otkriva mi svoju tajnu.
- Znači: vi smatrate da ste fenomen...
- Svakako. Zašto inače o meni novine
najviše pišu kad ima na stotine narodnih pjevača?
To vam kažem bez uvijanja... - bez kompleksa otpovrne Silvana.
To vam kažem bez uvijanja... - bez kompleksa otpovrne Silvana.
Često voli pripomenuti kako je do slave
i bogatstva gazila stazom posutom trnjem i da joj je kruh što ga je
grizla bio tvrd i opor.
Njena je majka rodila trinaestero
djece, ali četvero ih nije preživjelo.
Između pet sestara i četiri brata, koji danas žive rasuti po svim krajevima zemlje, Silvana je četvrta po redu.
Rano je ostala bez oca i na majčin teret pala je briga da ishrani i izvede na put silnu nejač:
Između pet sestara i četiri brata, koji danas žive rasuti po svim krajevima zemlje, Silvana je četvrta po redu.
Rano je ostala bez oca i na majčin teret pala je briga da ishrani i izvede na put silnu nejač:
- Bili smo jedno drugom do uha i majka
nas je, kad bi je pitali za naša imena, na prste nabrajala. Kako je
krojila kraj s krajem još ne mogu shvatiti. Sve je morala vagati kroz onaj vražji devet: devet kaputa, devet obroka, devet pari
cipela... Zato sam maštala o danu kad ću joj se skinuti s vrata.
I, tako, pošto je zagazila u
osamnaestu, Zilha, to jest Silvana, odlazi iz kuće za ljubav pjesme.
Neki su je čuli kako pjeva na mjesnim zabavama i nije im bilo teško
da je nagovore. Uza to što je znala oduševiti sevdalinkama, slovila
je i za najljepšu curu u gradu, pa su se upravnici kavana otimali za
nju:
- Danas se naježim kad uđem u kavanu.
Trebalo je izdržati neugodnosti i poniženja. Tko nije bio među
pijancima ne zna kako je to strašno. To govorim ja koja sam pjevala
u boljim lokalima... Mogu zamisliti kako je onim pjevačicama u
raznim prčvarnicama gdje ih većina gostiju gleda i sluša bez
poštovanja! - otvara srce Silvana.
Spasonosna luka za junakinju naše
reportaže bila je "Skadarlija", beogradska boemska kavana,
u kojoj je vladala nenadmašna Divna Kostić uz pratnju čarobne i
čudesne violine Ciganina Paje Jovanovića.
Silvana je bljesnula
poput meteora i zaludila čaršiju:
"Auuu, sveca joj ljubim, em
ima glas, em ima stas", uzdisali su zvani i samozvani beogradski
švaleri. Valjalo je biti u posebnoj milosti kod konobara i
rezervirati stol. Posao je cvao, a u čast dobojske ljepotice
ispijani su potoci opojnoga vina.
Poput "Ljubavne priče"
A ona, odbojna i prkosna, doživjela je
upravo u "Skadarliji" svoju ljubavnu priču. Sjećate li se
filma "Love story", kad se sin jedinac, potomak
aristokratske i bogatunske obitelji, zaljubljuje u slastičarevu
kćerku iz siromašne četvrti, pa je, usprkos žestokom protivljenju
roditelja, dovodi pred oltar?
Tako je i Radmilo Armenulić, jedan od
beogradskih mladića za koga su mamice, zabrinute za budućnost
svojih kćeri, govorile kako je sjajna "partija",
neizbježno spominjući pri tom da je iz ugledne, stare porodice (da
bi sve do kraja bilo zaslađeno, on je k tome izvrsno igrao tenis i
stalno putovao po inozemstvima) jednom navratio u
"Skadarliju" i zagledao se u kavansku pjevačicu.
Zagledao
i ostavio srce.
Počeo je iz noći u noć zalaziti u zadimljeni lokal
ne mareći za prijekore trenera, a još manje za ogovaranja svoga i
majčinog otmjenog i visokog društva:
"Ijuh, zamislite, onaj
zlatni dečko, sin Armenulićevih, voda se s jednom kafanskom, da
prostite, pevaljkom, nekom Bosankom, i još priča da će je
oženiti."
Bez obzira što je čaršija brujala
o neobičnoj vezi, tajni brak bio je sklopljen uz nevjestin uvjet: da
ostane pjevačica u "Skadarliji".
Tako je postala Silvana Armenulić - ime koje će tri-četiri godine poslije izrasti u simbol narodne glazbe.
Tako je postala Silvana Armenulić - ime koje će tri-četiri godine poslije izrasti u simbol narodne glazbe.
I kad je nedavno, ovaj put u ulozi dive
koja je zauvijek zaboravila kavansko muziciranje, Silvana s manjim
društvom došla da večera u "Skadarliji", stvorila se
golema gužva.
Kuharice su izvirivale da je odmjere, orkestar je
zasvirao tuš, a konobari su prestali dvoriti.
Najvatreniji su joj se unosili u lice da je bolje vide, a ni uglađeni čikice sijedih lasi nisu se libili da je zamole za autogram.
Najvatreniji su joj se unosili u lice da je bolje vide, a ni uglađeni čikice sijedih lasi nisu se libili da je zamole za autogram.
Slučaj je zamijesio smiješnu igru da
je odmah nakon nje ušao i hollywoodski star Kirk Douglas.
Sjeo je i zapanjio se: na nj se nitko nije osvrnuo, a oko stola jedne smjelo dekoltirane plavojke uporno su škljocali fotografi, po maniri očito suradnici večernjih listova.
Sjeo je i zapanjio se: na nj se nitko nije osvrnuo, a oko stola jedne smjelo dekoltirane plavojke uporno su škljocali fotografi, po maniri očito suradnici večernjih listova.
Tada je naletio još jedan čovjek s
kamerom i pogledom pitao Douglasa može li ga snimiti? Ovaj je,
napokon zadovoljene taštine, pokretom glave odobrio. I gle čuda:
nakon toga što je bljesnuo fleš, neznani snimatelj priđe stolu,
zatraži novce i ostavi cedulju da se slike za tri dana mogu podići
u fotografskoj radnji u Acinoj ulici.
Ta anegdota, komična i tugaljiva u
isti mah, pročula se po Beogradu brzinom oluje, pa je i dan-današnji
prepričavaju kao najnoviji dokaz fenomena Silvane Armenulić kojem
ni najpronicljiviji ekspert za psihologiju mase
nije uhvatio glave ni repa.
Silvana je, vratimo se na početak
njezina braka, nakon rođenja kćerkice Gordane - mala je sada u
osmom proljeću života - stekla puno pravo građanstva u domu
Armenulićevih gdje još stanuje (ako se ta riječ uopće može
pristaviti uz osobu koja je zbog pjevačkih turneja, te filmskih i
televizijskih uloga više odsutna negoli prisutna).
Eksplozivna diva
Novinari koji bolje poznaju Silvanu
Armenulić mogu se zakleti da iz nje izvire bučno vrelo uvijek
novih vijesti i senzacija:
- Što joj na umu, to joj i na drumu! -
vele, i neštedimice eksploatiraju brz jezik impulzivne dive. Ona će,
začas, iz rafala ispaliti sve najgore o svojim glavnim rivalkama, da
bi ih u trenucima predaha izdigla do nebeskih visina.
Silvana me uvjerava kako od sada više
nikoga neće spominjati, osim sebe samu:
- Neću više biti prijatelj s
novinarima koji kroz moje izjave spominju one dvije! - temperamentno
će reći, a zna se da su dvije nespomenute građanke Lepa Lukić i
Vera Svoboda. - Neću ja da im pravim reklamu! Ubuduće ću pričati
samo o Silvani!
(Zlobnik bi rekao: do prve zgodne
prilike.)
Zadovoljno se smijulji, a oči joj od
sreće postaju razvučene i mačkasto sužene kad je počnem
uvjeravati da je narod voli:
- Možete li mi objasniti - nadovezujem
se pitanjem - zašto vas narod obožava, kupuje vaše ploče i hrli
na vaše koncerte?
- Znam da publika "šizi" kad
ja pjevam.
Dobro pjevaju i drugi, ali nemaju toliko uspjeha kao ja.
Meni se nudi "lova do krova" samo da dođem, a kad bih prihvatila sve pozive - godina bi morala imati bar pet stotina dana! - kaže trijumfalno Silvana i čudeći se dodaje: - Ali ne znam zašto je tako? Voljela bih da mi to netko, onako stručno, objasni.
Dobro pjevaju i drugi, ali nemaju toliko uspjeha kao ja.
Meni se nudi "lova do krova" samo da dođem, a kad bih prihvatila sve pozive - godina bi morala imati bar pet stotina dana! - kaže trijumfalno Silvana i čudeći se dodaje: - Ali ne znam zašto je tako? Voljela bih da mi to netko, onako stručno, objasni.
Onda, kao da se naglo sjetila tajne svog
uspjeha:
- Kad izađem na pozornicu zaboravim
brige i probleme. Svaku pjesmu proživljavam, znate, ne pjevam
mehanički (ta riječ u njenom bosanskom zvuči "me-han’ćki").
Radije pauziram nego da pjevam bilo kako! Publika mene osjeća, eto
to je!
Slaže se da su je novine, radio i
televizija, a sada i film, učinile superzvijezdom, ali ipak ima i
jednu opasku:
- Neki su mi listovi i odmogli.
Čitajući o meni, publika, moji obožavaoci, mislim, dobiju dojam kako
sam arogantna, samovoljna, takva me, eto, fama bije. A kad me bolje
upoznaju, ljudi se ne mogu načuditi: vi ste obični, pristupačni, kažu
mi, a ne neka oštrokonđa kao što smo vas zamišljali.
Nekoć davno počela je zabavnim
melodijama, ali je, kako me uvjerava, tek sada prokljuvila zašto
jugoslavenska pop glazba ne prolazi u svijetu i zašto narod naveliko
kupuje ploče "narodnjaka":
- Naša zabavna muzika nije naša, to je
uvoz. Zabavnjaci se trude da oponašaju strance, i to je njihova propast, a
narodna pjesma, iako modernizirana, ipak je naša!
- Zar me želite uvjeriti kako nema kiča?
- provociram je.
- O ne - plane Silvana. - I te koliko je
pjevača snimilo ploču a da nisu zaslužili. Pjevaju vulgarne tekstove:
"Turam, turam pa neće da uđe, moja noga u cipele tuđe ..."
i još kojekakve bljuvotine, ali vijek takvih je kratak.
Prava su
vrijednost samo Safet Isović, Tozovac, Lepa Lukić, Beba Selimović,
pa onda veterani: Zaim Imamović, Nada Mamula... Možda sam nekog ispustila? Među novima je košmar i šarenilo, teško se snalazim i
zato ih ne spominjem!
Vlasnica je dvanaest zlatnih ploča i
to joj daje pravo da se samouvjereno smijulji kad čuje kako pojedine
zabavne veličine tu i tamo naprave diskografski izlet u vode narodnoga
melosa:
- To rade radi para: misle hajde da
dignemo neki dinar na brzinu. Ali oni ne znaju pogoditi dušu naroda.
Kladila bih se da ni Lola Novaković, ni Anica Zubović, ni Tereza, ni
Nada Knežević: a to su naši najbolji glasovi, ne mogu prodati preko
15.000 ploča s narodnim pjesmama! - zadovoljno tvrdi Silvana, koja je, na primjer, samo hitom "Šta će mi život"
zaslužila čak tri zlatne ploče.
A kad je na to radoznalac priupita da
li je imala sreće i u privatnom životu, ova pomalo sjetna žena kaže:
- Imala sam. Više ne... radim mnogo,
bjesomučno, jer sam bila siromah i ne želim da to više ikada budem...
Da li je sreća u profesiji zasjenila onu
drugu, intimnu sreću? To uostalom nije samo problem Silvane
Armenulić, amazonke i fenomena, prve dame narodne pjesme koja
se, poput Aladina iz lampe, iz kavanskog dima, zamiješanog od gustog
duhana i jeftine rakije, uzdigla do olimpijskih visina.
Napisao: Pero Zlatar, snimio: Marko Čolić (Start, maj 1972.)