Toma Bebić '73: Splićani me nikada nisu priznali za svoga, jer su moji Vlaji po krvi

Maj 1973: U domaćim prodavnicama ploča najtraženija licencna izdanja su "Made in Japan" (Deep Purple"), "In Concert" (Janis Joplin), "The Man Who Sold The World" (David Bowie), "Biggest Hits" (The Sweet), "Honkey Chateau" (Elton John), a najprodavanije domaće longplejke su "Ja i moja Senka" (Senka Veletanlić i Zafir Hadžimanov), "Dnevnik jedne ljubavi" (Josipa Lisac), "Ja želim samo malo mira" (Miki Jevremović) i album Dragana Antića... Korni grupa objavila je jednu od svojih najboljih pesama - "Ivo Lola". Kako je ona nastala? Kornelije Kovač objašnjava: "Ideja je sazrela za vreme prošlog festivala u Puli, kada sam se upoznao s projektom o realizaciji filma o Ivi Loli Ribaru. Dogovorio sam se s producentom Dunav filmom da napišem muziku za taj film, no kako je projekat kasnio, izdao sam malu ploču. Ova pesma samo je nastavak mog nastojanja da povremeno pišem o tematici rata". Do igranog filma, uprkos svim nastojanjima, ipak nikada nije došlo... Po povratku košarkaša Jugoplastike iz Beograda, posle meča sa Crvenom zvezdom, gradom pod Marjanom munjevito se pronela vest da je stigao i Petar Skansi! Da li to znači da se jedan od najboljih centara Evrope, omiljeni Pero, iz Pezara vraća u Split? Skansi zagonetno odgovara: "Ništa ne mogu da potvrdim, pregovori su u toku!"... Bilo je to vreme kada je i popularni Splićanin Toma Bebić počinjao svoju diskografsku karijeru, uveliko se pripremajući za nastup na predstojećem Splitskom festivalu. Hoće li pronaći i malo vremena za novinara Starta?


"E, ovako: Ako možeš napisati aforizam, glupo je pisati roman. Svaki aforizam je, u stvari, koncentrirana misao, mali roman sam po sebi. Aforizam je roman što ga je napisao lijenčina"

Toma Bebić pripada onom naraštaju kojeg je Arsen Dedić imenovao - a to često ponavlja Momo Kapor u svom posvud izniklom podlisju - "generacijom hladnog rata". To su oni sada već ostarjeli i ponešto umorni dečki koji već pomalo i ne znaju da li se onog "vrućeg" rata sjećaju iz stvarnosti ili iz ponavljanih priča, ali koji dobro znaju što je to UNRA, čemu su služile R-1 točkice i kako su se u gotovo svim mjestima, gradovima i gradićima radio vijesti slušale predvečer ispod zvučnika postavljenih na Rivi, Korzu ili na Trgu. 

Ti su poslije nosili kokot-frizure, pili ajerkonjak i ludili za mladim Elvisom Presleyjem. Prvi su počeli prezrivo govoriti o turskoj kavi i prešli na "espresso" uvevši "mrtve straže" pred kavićima, "Espressom", "Automatom"...

Taj splitski "Automat" (ex!) vjerojatno je i zbog toga bio mjesto gdje je Toma Bebić htio da se sastanemo; ne voli "diskače" jer to je "velika buka, nemo’š progovoriti ka’ čovik".

Odjeven kao student koji poslužuje na benzinskoj pumpi, trapersko odijelo "Levy Straus & Co.", sjajna pogleda očiju boje vrlo tamne čokolade i, treba li reći, promukla glasa, odmah je nakon dvije-tri rečenice predložio, u pomalo bespogovornom tonu, da prijeđemo na "ti".

- Ne ide ti to meni s mladim svitom na "Vi", nekako ne mogu...

I zato ćete ovaj razgovor čitati na "per tu"; bila bi to, naime, prevelika laž da ga ponudim drukčije.

- Ajmo, lipi moj čovik, prvo nešto popit i pojist pa ćemo lako ostalo...

I što sam mogao. Uz lignjice i "vino odispo' banka" počeli smo razgovarati.

Osjetio sam da Toma kad god mu se učini da razgovor postaje nešto "zvaničniji" napušta splitski dijalekt.

- Ma je, je... Svašta sam ti ja bio. Radio sam kao nastavnik, bio isljednik SUP-a i to u referadi prostitutki i delinkvenata. Imao sam nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva s prostitutkama, ali to nije za pričat... Onda sam neko vrijeme igrao nogomet a kasnije, kažu, nisam bio ni loš ragbijaš. 

Radio sam i kao službenik u računovodstvu, znaš ono, zbrajao, odbijao, knjižio... Da, bio sam i podoficir, iz škole izašao sa činom podoficira. Nagovarali su me da idem na Akademiju da budem oficir, ali vojska nije za mene i to sam, čini se, na vrijeme osjetio...

- Ne odgovara ti režim bilo koje vrste?

- Da... Tako je. Ali, da se razumijemo, civilstvo nije ništa manje strog režim. To sam najljepše osjetio kad sam bio novinar, a još sam i sada pomalo novinar. Tu i tamo napišem neku reportažu. Radio sam u Slobodnoj Dalmaciji, Borbi, Sportu, Oslobođenju, sarajevskom Svijetu...

- Pa, dobro kako je sve to skupa išlo, jedno s drugim, jedno u drugo, računovodstvo, ragbi, isljedništvo, prosvjeta...

- Pa što ja znam. Možda da sve to nisam prošao ne bih nikada mogao pisati, stvarati. Svejedno sada da li šansone, aforizme, bilo šta. A možda bi i sve to radio deset puta bolje. Možda stoga pišem i loše. To čovjek nikada ne zna...

Ljubav i mržnja - međusobno povezane bolesti

- No, iz svih tih nabrojenih zanimanja i djelovanja što si izabrao kao glavno. Što si ti zapravo - pjevač, kantautor, pisac aforizama...

- Čuj, pokušavam biti čovjek. To nije zanimanje u onom klasičnom smislu. Ali, mislim da je to vrhunac svih zanimanja.

- Čovjek. Je li to onaj Čovjek u smislu Maksima Gorkog? Čovjek s velikim Č...

- Ne. Nešto drukčiji. Slobodniji. Čovjek Gorkoga nije dovoljno slobodan, suviše je sputan etikom svojega doba.

- To je, znači, neki još ljudskiji, širi čovjek... Kakav je?

- Da ti prvo ovo rečem. Čovjek koji voli ljude u biti najviše voli sebe.

Ja iz toga izvlačim korist i to ovako: ti nosiš štrucu kruha pod rukom i bez obzira koliko ti možeš pojesti - dio će ostati.

A budući da ja idem s tobom, onda ćeš taj komad dati meni, a nećeš ga baciti.

Ali, ukoliko ja tebi podmetnem nogu, ti ćeš pasti i štruca kruha je u blatu, te nema kruha ni tebi ni meni.

Ma, mislim da se sad razumijemo. Shvati me u prenesenom smislu. Meni je stalo da ti imaš, ali važno je i da ja imam. Eto, to je čovjek koji voli ljude. Stara je istina da ljudi vole radi sebe, a ne radi drugog. I što više voliš drugog to je ono jedno "ja" više izraženo.

Inače, smatram da su i ljubav i mržnja, zapravo, bolesti i to međusobno povezane. Što više voliš to više možeš i mrziti. Tu djeluje onaj izvitopereni "ja" kojega čovjek u krajnjoj soluciji mora uništiti da bi ljudski rod mogao ići dalje.

- Osjećaš li ti u sebi ta dva suprotivna "ja"? Kako se oni u tebi međusobno snalaze?

- Tuku se ludo. Prevladao je onaj koga uvijek pokazujem. Zapravo, ne znam koji je prevladao. To vi gledate i možete vidjeti. Ustvari, oba su ta "ja" jako bezobrazni, samo što je onaj klasičan "ja" lukav i podmukao, pa često pobijedi, dok je ovaj drugi "ja" pritajeniji, mirniji...

Zapravo mislim da sam ih obadva poprilično uspio dovesti u red. Pazi u čemu je bit: treba ih dovesti u plus-minus situaciju kada postaju isti i kada se ponište. Čini mi se da sam to donekle uspio...

- Kako, koliko...

- Pa, svega pet-šest posto.

- Ne razumijem, što je to tih pet-šest posto?

- E, ne razumiješ. To ti je kada se ona dva "ja" bore u meni i kada ja uspijem da pobijedi onaj bolji, čovječniji. Vidiš koliko je to malo... To su dva duha u meni...

- Što je po tvom poimanju duh? Što on diktira, mislim onaj koji je jači u danom trenutku, onaj bolji. Koliko on npr. utječe na tvoje javno djelovanje?

- Devedeset posto.

- A onih ostalih deset posto, što je to?

- Novac da bih mogao hraniti djecu. Tih deset posto je ono što radiš jer moraš. Jednostavno, u tom sam postotku radnik koji privređuje kao i svaki drugi, ostalo ovisi o inspiraciji i tako nečemu...

- Što misliš kakav si ti radnik, mislim onda kad postigneš ravnotežu među tim svojim "ja"?

- Prilično nesređen, ali i prilično dobar radnik. Dosta radim ali na "refule". Nisam radnik onog tipa -osam sati dnevno. Radim kada me uhvati. Ponekad ležim i mislim. Ponekad nešto bacim na papir. Ispitujem se. Pa opet, pišem, piskaram...

- Kako si uopće počeo pisati... Što te motiviralo?

- Pa, prvu sam pjesmu napisao kad sam išao na rendes pa mi cura nije došla. Onda sam pogledao na mjesec i zaskričao na njega te mi se učinilo da tu ima melodije. I onda sam nastavio skričati i pisati pjesme. Ljudi kažu da imam talenta. Ja pak nisam siguran da imam talenta i sluha...

- Zašto si se priklonio najviše pisanju aforizama? Je li ti to zbog...

- E, ovako: Ako možeš napisati aforizam, glupo je pisati roman. Svaki aforizam je, u stvari, koncentrirana misao, mali roman sam po sebi. Aforizam je roman što ga je napisao lijenčina.

Kad glupan pogriješi - napravi pametnu stvar

- Nije li i to aforizam?

- Jest. To je kao pilula, a živimo u doba pilula. To nije koncentrirano životno iskustvo, barem ne u mom slučaju; nemam toliko godina da bih nekome solio pamet, a niti bih to želio. Ja samo govorim ono što mi padne na pamet. Nekada je to glupo, a nekad ispadne i pametno.

Po računu vjerojatnosti čovjek mora nekad reći nešto pametno. Ja nastojim što više govoriti, što više misliti, pa sam onda sasvim siguran da ću nešto i pametno reći. I o tome imam aforizam:

"Kada pametan čovjek pogriješi onda napravi glupost, a kad glupan pogriješi, onda napravi pametnu stvar." 

Dakle!?

- Jesi li kada razmišljao o nekakvoj poetici svojih aforizama? Kako ih stvaraš, kako nastaju osim po računu vjerojatnosti i visokih brojeva?

- Aforizme pišem promatrajući druge, gledajući svoje pogreške u drugima. Ponekad ih napišem kao da se odnose na mene, pa prečesto ispada da zezam sam sebe. Ali tko to samo tako shvati - tko mu je kriv? Imam i o tome aforizam:

"Svi ljudi su ludi osim mene, a ja sam uz to i pomalo glup." 

Do tog aforizma nisam došao promatrajući sebe u ogledalu, mada se i to može. A, ako nisi u stanju da se rugaš i smiješ samome sebi, nemaš ni toliko vrijednosti da sagledaš svoje mane, pa ti zabranjujem da me ocjenjuješ. Amen.

- ?

- To je prolog moje knjige aforizma "Volite se ljudožderi".

(A epilog iste knjige dugačak je točno jedan redak i otisnut obratno glasi: "Gladan sam, dajte mi Nobelovu nagradu").

- Jesu li te već pitali koji ti je najdraži od tvojih aforizama?

- Pa, ne znam. Možda je to ovaj:

"Čovjek je navodno, postao od majmuna. Da je bio malo pametniji, najprije bi to ispitao na životinji."

Ili:

"Kad gledam neke ljude sjetim se svog djeda koji je pio vino: ujutro cijelo, za ručkom bez vode, a poslije večere kako ga je priroda dala."

- Uza sva tvoja zanimanja u posljednje si doba ipak najpoznatiji kao pjevač, skladatelj zabavne glazbe šansonjerskog ugođaja, kantautor kako to običavamo reći upotrebljavajući taj talijanski termin kad ne znamo pod što bi podveli neke ozbiljnije djelatnike na polju zabavne, lake ili pop glazbe. Što je to kantautor po tvom poimanju i s obzirom na tvoje djelovanje?

- Pa ne znam. Ne, ne bih ti to znao reći. A, eto, meni kažu da baš to jesam. Kantautor. Mnogi mi ne priznaju da s glazbom uopće imam ikakve veze, ali, navodno, imam sluha. Zanimljivo je i da ja slučajno znam čitati note, što nije neko veliko znanje, ali mogu čak napraviti loš ili osrednji aranžman za neki manji orkestar. 

Ali, što je - je, onih sedam nota znam. I onih nekoliko znakova. To ti je puno lakše nego naučiti pisati. Ali, s druge strane ima puno ljudi koji su završili konzervatorij i to školnički znaju napraviti, ali to je tako bez "šuga" da su bolji i oni moji osrednji i loši aranžmani.

Ne, ne, aranžmani nisu laka stvar. Tu valja znati znanje.

- Postao si popularan, ljudi te prepoznaju i izvan Splita, kako se odnosiš prema tome?

- E, sada su tu opet ona dva "ja" o kojima smo govorili. Moram ti reći da jednom mom "ja" to i godi. Ali, nije mi to neki problem.

Samo u početku, znaš kakav je Split, htjeli su me malo "ka’uvatit za ridikula". Ali nisam se dao; mada sam im na jednom koncertu ponudio, svojim sugrađanima, da ću im ja sam pomoći ako žele od mene napraviti ridikula. Ako je ovom gradu u interesu da ima jednog ridikula više, a jednog radnika manje, evo me.

Ispitati sebe na sve strane

- Ljutiš li se to ti na Split?

- Ne, nipošto ne. Volim ga, mada me nikada nisu priznali za svoga, jer su moji Vlaji po krvi, ali eto ja sam se tu rodio, i ne mogu da ga ne volim. Naročito volim u Splitu ono čega više nema. Sve su pokvarili. Skinuli su nam onu murvu na Hajdukovom igralištu, skinuli su onu funtanu na Pazaru i onu u Varoš, skinuli su Gusara s rive i... da ti ne nabrajam. 

Pazi, ja ti se ne razumijem u arhitekturu, ali kad budem sebi gradio kuću ja ću je napraviti kako ja hoću. Napravit ću je u obliku govna i imat će dimnjak na vrhu, ali to sada nema veze.

- Često spominješ govno i u svojoj knjizi. Zašto baš...

- A, zašto ne ? Pa i tamo ti piše: "Ne stidi se svoga govna jer to si ti od njega napravio."

- No, dobro. U istoj knjizi, osim što si sve oblike institucija dobrano ošinuo, najstroži si i "najotrovniji" prema ženama - a ipak živiš u instituciji braka sa zakonitom ženom i dvije kćerkice...

- Pa, brak jest nenormalna institucija, po mome, ali ima ih koji imaju sreću kao ja. Moja je žena naime, ista kao i ja. Ona, naime, slika. Još nije izlagala jer čeka mene; naime i ja sam počeo slikati, ali nemam talenta.

- Pa zašto si onda uopće počinjao?

- Za opkladu. Hoću ispitati sebe na sve strane koliko valjam. Možda iz dišpeta postanem i veliki slikar. Ti znaš što je splitski dišpet. Treba stvarati. Najbolje bi bilo da su svi ljudi stvaraoci. Do toga će doći jednoga dana.

- Da parafraziram pjesnika, što je, Toma, ono što te naprijed kreće? Što te najviše zanima...

- Najviše me zanima koliko sam istovjetan s onim što čovjek skriva. I nastojim što manje toga skrivati. Prijatelji mi to često prigovaraju. Znaš, a svi su ljudi isti. Zašto bih ja glumio ispred tebe. Zar si ti pozornica?

Razgovarao: Mario Bošnjak, snimke: Alfons Šodan i Mladen Tudor (Start, maj 1973.)