"E, ovako: Ako možeš napisati aforizam, glupo je pisati roman. Svaki aforizam je, u stvari, koncentrirana misao, mali roman sam po sebi. Aforizam je roman što ga je napisao lijenčina"
Ti su poslije nosili kokot-frizure, pili ajerkonjak i ludili za mladim Elvisom Presleyjem. Prvi su počeli prezrivo govoriti o turskoj kavi i prešli na "espresso" uvevši "mrtve straže" pred kavićima, "Espressom", "Automatom"...
Taj splitski "Automat" (ex!)
vjerojatno je i zbog toga bio mjesto gdje je Toma Bebić htio da se
sastanemo; ne voli "diskače" jer to je "velika buka, nemo’š progovoriti ka’ čovik".
Odjeven kao student koji poslužuje na
benzinskoj pumpi, trapersko odijelo "Levy Straus & Co.",
sjajna pogleda očiju boje vrlo tamne čokolade i, treba li reći,
promukla glasa, odmah je nakon dvije-tri rečenice predložio, u
pomalo bespogovornom tonu, da prijeđemo na "ti".
- Ne ide ti to meni s mladim svitom
na "Vi", nekako ne mogu...
I zato ćete ovaj razgovor čitati na "per tu"; bila bi to, naime, prevelika laž da ga ponudim drukčije.
I zato ćete ovaj razgovor čitati na "per tu"; bila bi to, naime, prevelika laž da ga ponudim drukčije.
- Ajmo, lipi moj čovik, prvo nešto
popit i pojist pa ćemo lako ostalo...
I što sam mogao. Uz lignjice i "vino
odispo' banka" počeli smo razgovarati.
Osjetio sam da Toma kad god mu se učini da razgovor postaje nešto "zvaničniji" napušta splitski dijalekt.
Osjetio sam da Toma kad god mu se učini da razgovor postaje nešto "zvaničniji" napušta splitski dijalekt.
- Ma je, je... Svašta sam ti ja bio. Radio sam kao nastavnik, bio isljednik SUP-a i to u referadi prostitutki i
delinkvenata. Imao sam nekoliko vrlo zanimljivih slučajeva s
prostitutkama, ali to nije za pričat... Onda sam neko vrijeme igrao
nogomet a kasnije, kažu, nisam bio ni loš ragbijaš.
Radio sam i kao službenik u računovodstvu, znaš ono, zbrajao, odbijao, knjižio... Da, bio sam i podoficir, iz škole izašao sa činom podoficira. Nagovarali su me da idem na Akademiju da budem oficir, ali vojska nije za mene i to sam, čini se, na vrijeme osjetio...
Radio sam i kao službenik u računovodstvu, znaš ono, zbrajao, odbijao, knjižio... Da, bio sam i podoficir, iz škole izašao sa činom podoficira. Nagovarali su me da idem na Akademiju da budem oficir, ali vojska nije za mene i to sam, čini se, na vrijeme osjetio...
- Ne odgovara ti režim bilo koje vrste?
- Da... Tako je. Ali, da se razumijemo, civilstvo nije ništa manje strog režim. To sam najljepše osjetio kad
sam bio novinar, a još sam i sada pomalo novinar. Tu i tamo napišem neku reportažu. Radio sam u Slobodnoj Dalmaciji, Borbi, Sportu, Oslobođenju, sarajevskom Svijetu...
- Pa, dobro kako je sve to skupa išlo, jedno s drugim, jedno u drugo, računovodstvo, ragbi, isljedništvo, prosvjeta...
- Pa što ja znam. Možda da sve to nisam
prošao ne bih nikada mogao pisati, stvarati. Svejedno sada da li
šansone, aforizme, bilo šta. A možda bi i sve to radio deset puta
bolje. Možda stoga pišem i loše. To čovjek nikada ne zna...
Ljubav i mržnja - međusobno povezane bolesti
- No, iz svih tih nabrojenih zanimanja i djelovanja što si izabrao kao glavno. Što si ti zapravo - pjevač, kantautor, pisac aforizama...
- Čuj, pokušavam biti čovjek. To nije zanimanje u onom klasičnom smislu. Ali, mislim da je to vrhunac svih zanimanja.
- Čovjek. Je li to onaj Čovjek u smislu Maksima Gorkog? Čovjek s velikim Č...
- Ne. Nešto drukčiji. Slobodniji. Čovjek Gorkoga nije dovoljno slobodan, suviše je sputan etikom svojega doba.
- To je, znači, neki još ljudskiji, širi čovjek... Kakav je?
- Da ti prvo ovo rečem. Čovjek koji voli ljude u biti najviše voli sebe.
Ja iz toga izvlačim korist i to ovako: ti nosiš štrucu kruha pod rukom i bez obzira koliko ti možeš pojesti - dio će ostati.
A budući da ja idem s tobom, onda ćeš taj komad dati meni, a nećeš ga baciti.
Ali, ukoliko ja tebi podmetnem nogu, ti ćeš pasti i štruca kruha je u blatu, te nema kruha ni tebi ni meni.
Ma, mislim da se sad razumijemo. Shvati me u prenesenom smislu. Meni je stalo da ti imaš, ali važno je i da ja imam. Eto, to je čovjek koji voli ljude. Stara je istina da ljudi vole radi sebe, a ne radi drugog. I što više voliš drugog to je ono jedno "ja" više izraženo.
Inače, smatram da su i ljubav i mržnja, zapravo, bolesti i to međusobno povezane. Što više voliš to više možeš i mrziti. Tu djeluje onaj izvitopereni "ja" kojega čovjek u krajnjoj soluciji mora uništiti da bi ljudski rod mogao ići dalje.
Ja iz toga izvlačim korist i to ovako: ti nosiš štrucu kruha pod rukom i bez obzira koliko ti možeš pojesti - dio će ostati.
A budući da ja idem s tobom, onda ćeš taj komad dati meni, a nećeš ga baciti.
Ali, ukoliko ja tebi podmetnem nogu, ti ćeš pasti i štruca kruha je u blatu, te nema kruha ni tebi ni meni.
Ma, mislim da se sad razumijemo. Shvati me u prenesenom smislu. Meni je stalo da ti imaš, ali važno je i da ja imam. Eto, to je čovjek koji voli ljude. Stara je istina da ljudi vole radi sebe, a ne radi drugog. I što više voliš drugog to je ono jedno "ja" više izraženo.
Inače, smatram da su i ljubav i mržnja, zapravo, bolesti i to međusobno povezane. Što više voliš to više možeš i mrziti. Tu djeluje onaj izvitopereni "ja" kojega čovjek u krajnjoj soluciji mora uništiti da bi ljudski rod mogao ići dalje.
- Osjećaš li ti u sebi ta dva
suprotivna "ja"? Kako se oni u tebi međusobno snalaze?
- Tuku se ludo. Prevladao je onaj koga
uvijek pokazujem. Zapravo, ne znam koji je prevladao. To vi gledate i
možete vidjeti. Ustvari, oba su ta "ja" jako bezobrazni,
samo što je onaj klasičan "ja" lukav i podmukao, pa često
pobijedi, dok je ovaj drugi "ja" pritajeniji, mirniji...
Zapravo mislim da sam ih obadva poprilično uspio dovesti u red. Pazi u čemu je bit: treba ih dovesti u plus-minus situaciju kada postaju isti i kada se ponište. Čini mi se da sam to donekle uspio...
Zapravo mislim da sam ih obadva poprilično uspio dovesti u red. Pazi u čemu je bit: treba ih dovesti u plus-minus situaciju kada postaju isti i kada se ponište. Čini mi se da sam to donekle uspio...
- Kako, koliko...
- Pa, svega pet-šest posto.
- Ne razumijem, što je to tih pet-šest
posto?
- E, ne razumiješ. To ti je kada se
ona dva "ja" bore u meni i kada ja uspijem da pobijedi onaj bolji, čovječniji. Vidiš koliko je to malo... To su dva duha u meni...
- Što je po tvom poimanju duh? Što on diktira, mislim onaj koji je jači u danom trenutku, onaj bolji. Koliko on npr. utječe na tvoje javno djelovanje?
- Devedeset posto.
- A onih ostalih deset posto, što je to?
- Novac da bih mogao hraniti djecu. Tih deset posto je ono što radiš jer moraš. Jednostavno, u tom sam postotku radnik koji privređuje kao i svaki drugi, ostalo ovisi o inspiraciji i tako
nečemu...
- Što misliš kakav si ti radnik, mislim
onda kad postigneš ravnotežu među tim svojim "ja"?
- Prilično nesređen, ali i prilično
dobar radnik. Dosta radim ali na "refule". Nisam radnik
onog tipa -osam sati dnevno. Radim kada me uhvati. Ponekad ležim i
mislim. Ponekad nešto bacim na papir. Ispitujem se. Pa opet, pišem,
piskaram...
- Kako si uopće počeo pisati... Što
te motiviralo?
- Pa, prvu sam pjesmu napisao kad sam
išao na rendes pa mi cura nije došla. Onda sam pogledao na mjesec i zaskričao na njega te
mi se učinilo da tu ima melodije. I onda sam nastavio skričati i
pisati pjesme. Ljudi kažu da imam talenta. Ja pak nisam siguran da
imam talenta i sluha...
- Zašto si se priklonio najviše
pisanju aforizama? Je li ti to zbog...
- E, ovako: Ako možeš napisati
aforizam, glupo je pisati roman. Svaki aforizam je, u stvari,
koncentrirana misao, mali roman sam po sebi. Aforizam je roman što
ga je napisao lijenčina.
Kad glupan pogriješi - napravi pametnu stvar
- Nije li i to aforizam?
- Jest. To je kao pilula, a živimo u
doba pilula. To nije koncentrirano životno iskustvo, barem ne u mom
slučaju; nemam toliko godina da bih nekome solio pamet, a niti bih to želio.
Ja samo govorim ono što mi padne na pamet. Nekada je to glupo, a nekad
ispadne i pametno.
Po računu vjerojatnosti čovjek mora nekad reći
nešto pametno. Ja nastojim što više govoriti, što više misliti, pa
sam onda sasvim siguran da ću nešto i pametno reći. I o tome imam
aforizam:
"Kada pametan čovjek pogriješi onda napravi glupost, a kad glupan pogriješi, onda napravi pametnu stvar."
Dakle!?
"Kada pametan čovjek pogriješi onda napravi glupost, a kad glupan pogriješi, onda napravi pametnu stvar."
Dakle!?
- Jesi li kada razmišljao o nekakvoj
poetici svojih aforizama? Kako ih stvaraš, kako nastaju osim po računu vjerojatnosti i visokih brojeva?
- Aforizme pišem promatrajući druge,
gledajući svoje pogreške u drugima. Ponekad ih napišem kao da se
odnose na mene, pa prečesto ispada da zezam sam sebe. Ali tko to
samo tako shvati - tko mu je kriv? Imam i o tome aforizam:
"Svi ljudi su ludi osim mene, a ja sam uz to i pomalo glup."
Do tog aforizma nisam došao promatrajući sebe u ogledalu, mada se i to može. A, ako nisi u stanju da se rugaš i smiješ samome sebi, nemaš ni toliko vrijednosti da sagledaš svoje mane, pa ti zabranjujem da me ocjenjuješ. Amen.
"Svi ljudi su ludi osim mene, a ja sam uz to i pomalo glup."
Do tog aforizma nisam došao promatrajući sebe u ogledalu, mada se i to može. A, ako nisi u stanju da se rugaš i smiješ samome sebi, nemaš ni toliko vrijednosti da sagledaš svoje mane, pa ti zabranjujem da me ocjenjuješ. Amen.
- ?
- To je prolog moje knjige aforizma
"Volite se ljudožderi".
(A epilog iste knjige dugačak je
točno jedan redak i otisnut obratno glasi: "Gladan sam, dajte
mi Nobelovu nagradu").
- Jesu li te već pitali koji ti je
najdraži od tvojih aforizama?
- Pa, ne znam. Možda je to ovaj:
"Čovjek je navodno, postao od majmuna. Da je bio malo pametniji, najprije bi to ispitao na životinji."
Ili:
"Kad gledam neke ljude sjetim se svog djeda koji je pio vino: ujutro cijelo, za ručkom bez vode, a poslije večere kako ga je priroda dala."
"Čovjek je navodno, postao od majmuna. Da je bio malo pametniji, najprije bi to ispitao na životinji."
Ili:
"Kad gledam neke ljude sjetim se svog djeda koji je pio vino: ujutro cijelo, za ručkom bez vode, a poslije večere kako ga je priroda dala."
- Uza sva tvoja zanimanja u posljednje
si doba ipak najpoznatiji kao pjevač, skladatelj zabavne glazbe
šansonjerskog ugođaja, kantautor kako to običavamo reći
upotrebljavajući taj talijanski termin kad ne znamo pod što bi
podveli neke ozbiljnije djelatnike na polju zabavne, lake ili pop glazbe. Što je to kantautor po tvom poimanju i s obzirom na
tvoje djelovanje?
- Pa ne znam. Ne, ne bih ti to znao
reći. A, eto, meni kažu da baš to jesam. Kantautor. Mnogi mi ne priznaju da s glazbom uopće imam ikakve veze, ali, navodno, imam
sluha. Zanimljivo je i da ja slučajno znam čitati note, što nije
neko veliko znanje, ali mogu čak napraviti loš ili osrednji
aranžman za neki manji orkestar.
Ali, što je - je, onih sedam nota znam. I onih nekoliko znakova. To ti je puno lakše nego naučiti pisati. Ali, s druge strane ima puno ljudi koji su završili konzervatorij i to školnički znaju napraviti, ali to je tako bez "šuga" da su bolji i oni moji osrednji i loši aranžmani.
Ne, ne, aranžmani nisu laka stvar. Tu valja znati znanje.
Ali, što je - je, onih sedam nota znam. I onih nekoliko znakova. To ti je puno lakše nego naučiti pisati. Ali, s druge strane ima puno ljudi koji su završili konzervatorij i to školnički znaju napraviti, ali to je tako bez "šuga" da su bolji i oni moji osrednji i loši aranžmani.
Ne, ne, aranžmani nisu laka stvar. Tu valja znati znanje.
- Postao si popularan, ljudi te
prepoznaju i izvan Splita, kako se odnosiš prema tome?
- E, sada su tu opet ona dva "ja"
o kojima smo govorili. Moram ti reći da jednom mom "ja" to
i godi. Ali, nije mi to neki problem.
Samo u početku, znaš kakav je Split, htjeli su me malo "ka’uvatit za ridikula". Ali nisam se dao; mada sam im na jednom koncertu ponudio, svojim sugrađanima, da ću im ja sam pomoći ako žele od mene napraviti ridikula. Ako je ovom gradu u interesu da ima jednog ridikula više, a jednog radnika manje, evo me.
Samo u početku, znaš kakav je Split, htjeli su me malo "ka’uvatit za ridikula". Ali nisam se dao; mada sam im na jednom koncertu ponudio, svojim sugrađanima, da ću im ja sam pomoći ako žele od mene napraviti ridikula. Ako je ovom gradu u interesu da ima jednog ridikula više, a jednog radnika manje, evo me.
Ispitati sebe na sve strane
- Ljutiš li se to ti na Split?
- Ne, nipošto ne. Volim ga, mada me
nikada nisu priznali za svoga, jer su moji Vlaji po krvi, ali eto ja
sam se tu rodio, i ne mogu da ga ne volim. Naročito volim u Splitu
ono čega više nema. Sve su pokvarili. Skinuli su nam onu murvu na
Hajdukovom igralištu, skinuli su onu funtanu na Pazaru i
onu u Varoš, skinuli su Gusara s rive i... da ti ne
nabrajam.
Pazi, ja ti se ne razumijem u arhitekturu, ali kad budem sebi gradio kuću ja ću je napraviti kako ja hoću. Napravit ću je u obliku govna i imat će dimnjak na vrhu, ali to sada nema veze.
- Često spominješ govno i u svojoj
knjizi. Zašto baš...
Pazi, ja ti se ne razumijem u arhitekturu, ali kad budem sebi gradio kuću ja ću je napraviti kako ja hoću. Napravit ću je u obliku govna i imat će dimnjak na vrhu, ali to sada nema veze.
- A, zašto ne ? Pa i tamo ti piše:
"Ne stidi se svoga govna jer to si ti od njega napravio."
- No, dobro. U istoj knjizi, osim što
si sve oblike institucija dobrano ošinuo, najstroži si i
"najotrovniji" prema ženama - a ipak živiš u instituciji braka
sa zakonitom ženom i dvije kćerkice...
- Pa, brak jest nenormalna
institucija, po mome, ali ima ih koji imaju sreću kao ja. Moja je
žena naime, ista kao i ja. Ona, naime, slika. Još nije izlagala jer
čeka mene; naime i ja sam počeo slikati, ali nemam talenta.
- Pa zašto si onda uopće počinjao?
- Za opkladu. Hoću ispitati sebe na
sve strane koliko valjam. Možda iz dišpeta postanem i veliki
slikar. Ti znaš što je splitski dišpet. Treba stvarati. Najbolje bi
bilo da su svi ljudi stvaraoci. Do toga će doći jednoga dana.
- Da parafraziram pjesnika, što je,
Toma, ono što te naprijed kreće? Što te najviše zanima...
- Najviše me zanima koliko sam
istovjetan s onim što čovjek skriva. I nastojim što manje toga
skrivati. Prijatelji mi to često prigovaraju. Znaš, a svi su ljudi
isti. Zašto bih ja glumio ispred tebe. Zar si ti pozornica?
Razgovarao: Mario Bošnjak, snimke: Alfons Šodan i Mladen Tudor (Start, maj 1973.)