Pages

Zlatan Stipišić Gibonni kreće solo '89: Zašto se u svetu ne bi probio i neki jugoslovenski muzičar?

April 1989: U Bošnjacima kraj Vinkovaca, Crvena jabuka je završila snimanje svog novog albuma "Tamo gdje ljubav počinje". Sve pesme napisao je Zlatan Arslanagić, aranžmani su kolektivno delo Crvene jabuke, a produkciju je uradio sada već stalni član grupe, gitarista Nikša Bratoš. Ploča se očekuje sredinom aprila u izdanju Jugotona, a naslovi zvuče obećavajuće: "To mi radi", "Tuga, ti i ja", "Volio bih da si tu", "Ne dam da ovaj osjećaj ode", "Ples nevjernih godina"... Borisu Novkoviću ispunila se... ahm, velika želja: otišao je u JNA. Vojni rok služi u kasarni u Čapljini, pušku sada bolje poznaje nego gitaru - ali ipak smišlja nove pesme za veliki muzički kambek 1990. godine. Pišite mu na adresu: Boris Novković, V.P. 2469/1, 79400 Čapljina... Nove ploče imaju: Dino Dvornik, Ekatarina Velika ("Samo par godina za nas"), Električni orgazam ("Najbolje pesme 1980 - 1988"), Gile ("Evo sada vidiš da može"), a od licencnih izdanja u izlozima prodavnica ploča najviše se ističu: Enya ("Watermark"), Traveling Wilburys, Black ("Comedy"), Big Country ("Peace In Our Time"), Ofra Haza ("Shaday"), Keith Richards ("Talk Is Cheap")... Aktuelni su demo-bendovi Megapolis (Slavonski Brod), Erazmus i Psihokratija (Beograd), Boban Band (Kumanovo), Žuta marama (Svetozarevo)... Na velikoj turneji koja se reklamira kao "Putujući YU rock spektakl" nalaze se bendovi: YU grupa, Valentino, Kerber, Alisa, Rezervni točak - a povremeno im se kao specijalni gost pridružuje i Hari Mata Hari. Grupe u jednom danu  nastupaju u dva grada - kad YU grupa završi nastup u Bosanskoj Dubici, odmah seda u kombi i ide na pripremljenu pozornicu u Sisku... i tako se svi postepeno sele iz Vrboveca u Bjelovar, iz Apatina u Sombor, iz Belog Manastira u Osijek, iz Nikšića u Trebinje, iz Prnjavora u Banja Luku... od 4. do 18. aprila - bez slobodnog dana!... A svoje slobodne dane uveliko koristi bivši vođa splitske grupe Osmi putnik, koja se polako seli u spomenar YU rocka. Šta li je sledeće na umu Zlatanu Stipišiću Džiboniju?


"Čvrsto sam odlučio da još više radim na svojim ambicijama, koje samo na prvi pogled djeluju kao neostvarive - izvoz naše muzike u svijet. Ako može Kusta, ako su mogli Beneš i Parlov, ako može Dražen Petrović, Pogorelić i niz poznatih slikara i književnika - zašto se ne bi probio i neki jugoslavenski muzičar?!"

Još u vreme prvih koraka svog sastava, Zlatan Stipišić Džibo delovao je vrlo odlučno i autoritativno, baš kao istinski lider Osmog putnika. Sve šanse za uspeh bile su na njegovoj strani: mlad je, zgodan, atraktivan, sa zanimljivim pesmama i dobrim bendom.

Ukratko, izgledao je kao idealna ličnost za snove i ružičastu javu tinejdžerki, posebno onih kojima je pri srcu žestoka muzička paljba.

Ne može se reći da Džibo nije uzeo dobar deo onoga što mu je pripadalo.

Curice su ga saletale na svakom koraku, kolege pozivale na saradnju. a (prvenstveno zahvaljujući njegovom učinku) Osmi putnik je polako sazrevao kao grupa.

O tome svedoče i tri objavljena albuma njegovog sastava, uključujući i poslednji "Drage sestre moje... Nije isto bubanj i harmonika", posle kojeg je usledio raspad. Džibo je netragom nestao. Umesto njega, iz Splita su stizale priče da je psihički i fizički propao, da je pobegao u Nemačku... Bilo je i takvih ljudi koji su "pouzdano znali" da je "mrtav".

Kad nam je konačno dosadilo da sa strane osluškujemo ovakve glasine, pozvali smo ga telefonom. Nekoliko dana kasnije, sreli smo se u Beogradu.

- Odavno sam prestao da reagujem na takve stvari - odmahuje Džibo. - Čak smatram da je dobro dok me ogovaraju. Neće valjati kad me uopće ne budu pominjali, to bi značilo da ono što radim nema smisla.


Život bez Osmog putnika



- Šta se sve dešavalo s tobom u međuvremenu i zašto nisi u društvu grupe?

- Tridesetak dana po izlasku trećeg albuma, definitivno sam odlučio da raščistim sa ranijim životom. Umjesto na turneju sa bendom, zapucao sam pravo u Njemačku. Morao sam, prvenstveno, negdje da se ispraznim, ali isto tako i da "napunim baterije" u kreativnom smislu.

Osmi putnik radi i bez mene, ali ni Džibo još nije rekao svoju posljednju riječ, još manje otpjevao labudovu pjesmu...

- Šta te je toliko ogorčilo da napustiš bend u kojem si bio lider?

- Ne radi se o ogorčenju. Mi i dan-danas često posjedimo zajedno, odemo čak i u kino. Ali, nije lako kad s nekim dijeliš koru prvog zarađenog hljeba, krećete se u istom društvu, volite iste djevojčice, a onda sve - fuuuć!

- Postoji li neki konkretan razlog za to?

- Postoji bar stotinu... Krenuli smo skupa bukvalno kao klinci: u garažu, na prve probe, ušli smo sa šesnaest godina, da bismo - zaista pošteno i žestokim radom - već u sedamnaestoj došli do prvog albuma.

Uspjeh nas je zatekao kao totalno neformirane ličnosti, a kako bi ko sazrijevao imao bi svoje interese, želje i htijenja.

Teško je kad godinama svi dišete i živite kao jedan, a onda počne da puca po svim šavovima, svako počne da vuče na svoju stranu...

Baš kada je najviše trebalo, više nismo mogli raditi kao firma (bar ne uspješna), nešto kao Čorba, Valjak, Dugme i ostali velikani.

A intimno smatram da nam pomenuti nisu bili tako daleko. Putnik je dosta toga napravio za kratko vrijeme.


Stranice dnevnika



- Naglasio si da si iz benda otišao mesec dana po izlasku trećeg albuma. Samo par dana pre toga tvrdio si da su Osmi putnik i ta ploča prava stvar. Da li si time obmanjivao sebe, grupu, medije ili publiku?

- Nikoga! Ja sam i dalje ubijeđen da je, u muzičkom smislu, ta ploča bila ono pravo. Putnik je najznačajnija domaća hard rock pojava kasnih osamdesetih. Prije nas, Atomsko sklonište je obilježilo kraj sedamdesetih.

Divlje jagode su bile "marka'' početkom ove decenije, a onda smo mi obavili svoju prosvjetiteljsku funkciju.

Hoću da kažem da je naša uloga bila vrlo značajna i smatram da ju je Osmi putnik obavio kako treba. Ispisali smo stranice domaće muzičke istorije. To nije prepotentno, već činjenica!

- Dobro, zašto te onda najviše ogovaraju baš u Splitu, gradu u kojem si rođen i kojem si, na kraju krajeva, podario jedan bend značajan u jugoslovenskim razmerama?

- Ja se zaista nikako ne mogu svrstati u viziju klasičnog Dalmatinca. Bar ne ovako čupav, sa minđušom u uhu, pa još prašim!

Ne, oni ti dolje smatraju da Dalmatinac, pravi Dalmatinac, mora biti krupan i dlakav, imati brkove i ramena široka od plivanja i pjevati s klapama. 

Ljudi vole one koji ih podsjećaju na sopstveni lik u ogledalu. Ja sam svjestan da nikada ne mogu izazvati masovnu histeriju, jer nikada ne mogu biti kao Miroslav Ilić, kakva je većina Jugoslovena, niti, recimo, Mišo Kovač, kakav je ogroman dio Dalmatinaca.

Ne samo da se ne uklapam u sliku idealnog muškarca, već smatram da me, valjda, nijedna normalna majka ne bi htjela za zeta!


Kad može Kusta...



- Kad već nisi za Jugu, kako tvrdiš, vratimo se na onaj deo priče koji se događao po odlasku iz Putnika. Kakva iskustva nosiš iz Nemačke?

- Nije slučajno što sam za "otrežnjenje" odabrao baš Njemačku To je jedno od najzanimljivijih svjetskih tržišta, prepuno koncerata i rock'n'rolla.

Tamo sam proveo jesen i zimu i čvrsto odlučio da još više radim na svojim ambicijama, koje samo na prvi pogled djeluju kao neostvarive - izvoz naše muzike u svijet. 

Ako može Kusta, ako su mogli Beneš i Parlov, ako može Dražen Petrović, Pogorelić i niz poznatih slikara i književnika - zašto se ne bi probio i neki jugoslavenski muzičar?!

- Da li je vreme za solo-album?

- Materijal za moj prvi solo-album kompletno je usnimljen u jednom privatnom splitskom studiju. Po svoj prilici, ostaviću ga za jesen, ali nije isključeno da mi nešto "kvrcne" u glavi i pod hitno objavim ploču. Živ sam i, da kucnem u drvo, potpuno zdrav i spreman za nove muzičke poduhvate. Postojim i bez Osmog putnika!

Razgovarao: Željko Stefanović, omot: Discogs, snimila: Zorica Bajin-Đukanović (Pop Rock, april 1989.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)