Pages

▼

Alka Vuica otkriva nepoznatog Juru Stublića (1/2): Zašto neke naše legende rocka prelaze u folk?

Jun 1987: Ovogodišnji filmski festival u Kanu bio je za reditelja Gorana Paskaljevića više nego uspešan - njegov sedmi film "Anđeo čuvar" prodan je distributerima za ukupno 300 hiljada američkih dolara. Već sada se zna da će biti prikazan na filmskom festivalu u Montrealu, te u Rio de Žaneiru, i to u konkurenciji za nagrade... Opada li popularnost slovenačkih rockera? Pankrti su se 15. maja pojavili u beogradskom SKUC-u pred jedva nekoliko stotina posetilaca. Biće ipak da je u pitanju problem "nelojalne konkurencije", jer se istovremeno u Hali sportova odvijao koncert benda u zenitu popularnosti - Leb i sol. Uprkos svemu, Pero Lovšin i ortaci uspeli su da naprave dobru atmosferu, a njihovi najvatreniji obožavaoci u publici bili su Slovenci u sivomaslinastim uniformama, kojima se posle Pero potpisivao na opasače... U prodaji se pojavio singl Azre sa pesmama "Kao i jučer" i "Doviđenja na vlaškom drumu", koje su skinute sa LP-ja na kojem se nalaze sve Azrine singlice izdate u periodu od 1983. do 1986. godine... A Jura Stublić i grupa Film trenutno nastupaju u okolini Zagreba, "vežbajući" za svoj centralni letnji nastup 18. lipnja/juna na Šalati. Sa njihovog novog albuma "Sunce sja!" već se izdvojilo nekoliko radijskih hitova, a Jura je u cilju promovisanja pomenute ploče na raspolaganju zainteresovanim medijima - evo kako je tekao njegov intervju za zagrebački Polet...


"Uzmem gitaru, prebirem po njoj i onda neke akorde uhvatim u određeni krug, napravim melodiju za to i onda tu melodiju pjevam i pjevam, pa mi onda tu sjedne neki tekst, neka rečenica i tako se obično pjesma i zove ili počinje tako. Onda krenem raditi, pisati i ona se odmota, zapravo se ona sama radi. To uopće ne pišem ja"


1. deo


POLET: Što se zbiva u tvojoj glavi? 

JURA: (dugo šuti) U mojoj glavi ima mnogo ljudi i mi smo tako, daleko od doma, sanjamo obale pješčanih mora, jer mi smo tako daleko od doma.

POLET: Dom te muči? Pričaš o domu u tvojoj glavi, na novoj ploči imaš pjesmu o domu, zašto?

JURA: Da, u pravu si. Dom me muči... ali ne bih o tome.

POLET: Je li to materijalno ili neko duhovno mjesto?

JURA: Pa, ako govorimo o pjesmi, prvenstveno sam mislio na duhovno mjesto. Bio sam ja vani, znaš ... u Švedskoj četiri i pol mjeseca dok smo snimali ploču, i jednom sam radio kao drvosječa u Njemačkoj tri mjeseca kao student, i sve je to divno, vidjeti druge narode... ali samo u tvojoj zemlji ljudi govore tvoj jezik, a jezik je strašno važan, sve što osjećamo govorimo jezikom. Iako se možemo izraziti i pomoću nekih umjetnosti, ipak mi se jezik čini najbitnijim.

POLET: Dakle, kad govoriš o domu ti zapravo misliš na Jugoslaviju.

JURA: Da, pa to je rečeno u pjesmi. "Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom". Ja ovu zemlju osjećam kao svoj dom. To je moj dom. Ja s njim nisam zadovoljan i htio bih ga preurediti, napraviti ga onakvim kakav bi mi odgovarao, ali nemam mogućnosti. Ja volim ovu zemlju, ali iz poštovanja prema njoj ne mogu mirno gledati što se s njom zbiva.

POLET: Bi li zaista dao milijardu dinara za sekundu prvog poljupca?

JURA: Kao što u pjesmi kažem? Pa, kad bih imao milijardu dinara.

POLET: Znači li to da te raduju samo počeci ili je to možda neka vrsta čistoće?

JURA: Pa da, to je neka vrsta čistoće. U stvari, djetinjasto...

POLET: Misliš li da si djetinjast?

JURA: Naravno! Ne da mislim, užasno sam djetinjast, ono infantilan.

POLET: Jednom je Bowie rekao da je rock đavolska muzika i da se on ne smatra rockerom. Što ti misliš o tome?

JURA: Bowie ipak ima u sebi nešto od rocka, htio on to priznati ili ne. On je uvijek išao na image malo sofisticiranijeg glam izvođača, ali je ipak i rocker... zašto bi inače uzimao pjesme Iggyja Popa... valjda zato što to voli... a Iggy je rocker, to je sigurno.

Što se tiče tog đavolskog... mnogi smatraju da kompletna muzika u sebi ima nešto đavolsko. Muzika je nastala uz magijske obrede. Recimo, naša kršćanska civilizacija ne podnosi magiju jer smatra da kroz nju u svijet i u naše duše dolazi nešto đavolsko, ali magija je bila prvi religijski izraz, prvi čovjekov odnos prema onostranom. 

Tu je negdje nastala i muzika jer su oni pomoću zapjevavanja i pomoću nekih melodijskih tekstova u prizivanju božanstava padali u trans. Tako da u svojim korjenima, može se reći, kompletna muzika, a ne samo rock, ima kontakt s tim đavolskim.

Postoji, recimo, knjiga Thomasa Manna "Dr. Faustus" gdje je glavni lik muzičar, kompozitor klasične glazbe. Njemu se javlja đavo i kaže mu da ako mu da svoju dušu, on će mu omogućiti da stvara melodije kakve nitko još nije stvarao. Đavola interesira duša...

Pazi, govorimo u slikama, ovo su sve slike... Naravno da ne postoji đavo koji ima kopita, rogove, repić i koji je sav nekako od kože napravljen. Takva osoba ne postoji, ali mi smo je simbolički tako prikazali.

Međutim, postoji takav princip, nešto takvo postoji ... nisu ljudi bezvezni, ne bi ta priča o dobru i zlu postojala otkad i mi postojimo. Zar smo mi luda civilizacija, zar smo mi neka luda rasa pa da govorimo o nečemu čega zapravo nema?

A đavolsko? Eto, to što bi bilo interesantno za rock, i za đavolsko... Rock je nešto buntovno, nešto što se ne zadovoljava postojećim sistemom vrijednosti. Jedan rocker nije zadovoljan svojim mjestom, on bi htio nešto više.

Rock su stvorili ljudi koji dolaze s dna. To najčešće nisu bila djeca bogatuna nego neki tamo dečki koji su danju radili u garažama ili na benzinskim stanicama... a navečer bi, recimo, svirali u nekom klubu. Tako je nastao rock... zapravo, rock je nastao iz countryja.

POLET: Bi li onda mogli povezati našu, uvjetno rečeno, folk-rock situaciju s tim dolje...

JURA: Dolje... toga kod nas ima više nego ikada.

POLET: Zašto nam je onda muzika meka kao kremšnita? Rock je ipak žestoka muzika.

JURA: Pa, ne znam... Na teritoriju Jugoslavije Turci su ostavili jak utjecaj... daleko veći nego Austrougarska, to je jasno.

POLET: Što misliš o tome da neke naše legende rocka prelaze u folk?

JURA: Pa, tržišno se ponašaju. Osim toga, ako misliš na "Dugme", ono je i u ranim radovima bilo otprilike to, mješavina folka i rocka. A i sam rock je narodna muzika, recimo u Americi ...

POLET: Country ili rock? Što je narodna muzika Amerike?

JURA: Ma da... ali iz countryja je nastao rock... Pazi, mene ne smeta miješanje folka i rocka i obratno. To je ispravan metodološki postupak. I vani poneki bendovi... recimo "U2", kod njih ćeš osjetiti Irsku, ili kod "Big country" vidjet ćeš da oni imaju u pjesmama dionice koje sviraju gajde i osjetit ćeš Škotsku.

Isto tako, američke izvođače ne treba ni spominjati, tamo postoji totalno anglosaksonska melodika ...


Živim od toga što govorim istinu



POLET: Znači, sve što se zbiva u našoj muzici potpuno je u redu.

JURA: Ne, mnoge stvari nisu u redu. Kako vrijeme prolazi, sve je više stvari koje nisu u redu, ne samo u muzici.

POLET: A, ti? Ti ostaješ vjeran sebi?

JURA: Da, ja ostajem vjeran sebi i neću to prodati. Ne mogu drugačije. Morao bih prvo sebe ubiti. Uopće me ne zanima nešto drugo, a to će mi se osvetiti, možda će me ta dosljednost jednoga dana ubiti, ali kad bih radio nešto što ne osjećam kao ispravno to bi me sigurno uništilo.

POLET: Dakle, u svakom slučaju, nešto će te dokusuriti. Kako sada stoje stvari, mislim jesi li sretan, zadovoljan i sve što uz to ide?

JURA: Da, ja sam sretan čovjek. Radim ono što volim, ali onoga trena kad ne budem mogao raditi ono što volim, ako budem prisiljen raditi nešto drugo, nešto što ne volim, neću više htjeti živjeti. Radije bih se bacio pod tramvaj, ili s ovog balkona... dobro, nećemo sad o metodologiji kako bih to izveo, ali otišao bih...

POLET: Zašto te muči strah da bi jednom mogao biti prisiljen da radiš ono što ne voliš?

JURA: Danas se sve relativiziralo, sve je na prodaju, naše duše su na prodaju, ono što mislimo je na prodaju, vještine naše... Evo, ti vladaš određenom vještinom, pišeš tekstove, radiš ovaj intervju... i to je na prodaju.

Isto tako i ja. Ja sam samo proizvod na policama u dućanima, ljudi dolaze i kupe ako vole, a ako ne vole ne kupe... i to je jeziva stvarnost, ali opet, mislim, i tu treba zadržati dostojanstvo. 

Ja sam ga zadržao. Ja sam na ovoj ploči rekao što mislim i što osjećam, a hoće li se ona prodati u sto primjeraka, meni to nije važno (smijeh), ali mi onda neće dati da snimim drugu ploču.

POLET: A osim toga, ti i živiš od toga?

JURA: Da, ja živim od toga i dokle god budem mogao, živjet ću. Ja sam jedan od rijetkih ljudi na planeti Zemlji i u Jugoslaviji koji žive od toga što govore istinu.

POLET: Zašto si neki dan na televiziji rekao da ti je Jugoton dao preveliki tiraž?

JURA: Da, dali su mi 80 000. Da sam ja rekao da mi daju više, dali bi mi i 150 000. 

POLET: Šta to znači? 

JURA: To znači da je tu netko lud.

POLET: Znači li to da ste vi potrebni Jugotonu?

JURA: Da, Jugoton bi volio... ma ne, nismo potrebni Jugotonu, nemam pojma. Njima dobro ide i bez nas. Neću napadati Jugoton. To je ipak najbolja diskografska kuća u Jugoslaviji, a i najbliža je mojoj kući (smijeh). 

Ja kad idem iz Sesvetskog Kraljevca u grad, svaki dan prođem pored Jugotona. Dakle baš mi je OK raditi za njih.

POLET: Kakvu prodaju očekujueš?

JURA: Pa, ne znam. Ploča izlazi u nevjerojatno teškim uvjetima. Ljeto je, prodaja standardno pada, a sad će još i poskupjeti, što će sigurno uticati na prodaju.

POLET: I na tvoje raspoloženje danas?

JURA: Da, ali tu nam je uvijek pri ruci lozovača ili grappa, što je to u stvari ?

POLET: Benzin... ili Grappa pet godina stara.

JURA: Zamisli da je stara sto godina.

POLET: Zamisli život u ritmu muzike za smijeh ...

JURA: (smijeh)


Ljudi su naučnofantastični



POLET: Provocira li te Zagreb još uvijek, recimo kao onda kad si pjevao "Zagreb je hladan grad"...

JURA: Ma, htio bih ga dignuti. Moraš priznati da je Zagreb zimi jedan od najtužnijih gradova na svijetu... ali nema ništa od toga da živiš u nekom gradu i ponavljaš: "Ovaj grad je grozan, ovaj grad je grozan ..." Trebi se boriti, pokušati, napraviti nešto... da, da. Zagreb me isprovocirao, dao mi je želju da se borim, ne za moje mjesto u njemu...

POLET: Nego? Za njegovo mjesto u tebi?

JURA: Pa možda i tako. Dobro, ajde, barem će biti ljepše ako neće bolje... sad bar sređuju te fasade. Koliko je ljepše kad prođeš pokraj zgrada obojanih nekim živim ili nježnim bojama, a ne kad prođeš pored one zagrebačke sive... Ja bih u povijest umjetnosti uveo termin "zagrebačko siva"...

POLET: Misliš li da će Univerzijada donijeti još ponešto Zagrebu osim tih fasada?

JURA: Nadam se, zaista. Pazi, barem te fasade i to je već nešto, sve to u ljudima stvara određenu radost. Nismo mi pali s Marsa pa da stvari oko nas ne utiču na naše raspoloženje.

Nisam ja u komi jer sam u glavi bolestan, nego radi toga što su stvari oko mene u komi, jer me životna situacija baca u komu.

POLET: Kakvi su za tebe ljudi? Kako ih osjećaš?

JURA: Ljudi su naučnofantastični. Čovjek je najdragocjenije biće u svemiru. Ništa ne postoji tako fantastično kao ljudsko biće. Tu je priroda ono... phhhh! To je pupoljak, pupoljak stvaranja je čovjek. I baš zato mene boli kad životne situacije prisiljavaju ljude da žive u nedostojnim uvjetima.

POLET: Zašto se baviš muzikom?

JURA: Tu sam najbolji. Najviše realiziram sebe. Ne bih se mogao baviti matematikom jer nemam, recimo, dovoljnu mogućnost koncentracije, jednostavno, moj mozak funkcionira dugačije.

POLET: Pišeš li tekstove na muziku ili ih i inače pišeš?

JURA: Ne, ne pišem ih posebno. Kao klinac sam počeo pisati neke pjesme bez muzike, ali sad uopće ne...

Uzmem gitaru, prebirem po njoj i onda neke akorde uhvatim u određeni krug, napravim melodiju za to i onda tu melodiju pjevam i pjevam, pa mi onda tu sjedne neki tekst, neka rečenica i tako se obično pjesma i zove ili počinje tako. 

Onda krenem raditi, pisati i ona se odmota, zapravo se ona sama radi. To uopće ne pišem ja.

POLET: Koja ti je pjesma najdraža?

JURA: Sve ih volim, stvarno.

POLET: Što misliš koja je ljudima najdraža?

JURA: Uh, pa to znam. Svake godine dobijem izvještaj o vrtnji na radiju, televiziji pa po tome znam.

POLET: Pa, koja?

JURA: "Mi nismo sami", ta im je najdraža.

POLET: Odlično! Htjela sam doći do te pjesme pošto mislim da je zaista fascinantna.

JURA: Za nju sam dobio najviše novca za emitiranje na radiju, a to govori što ljudi najviše vole, a što je neka pjesma više vrćena na radiju ljudi je više vole, ali su i urednici ljudska bića (ne?) pa i oni vrte najviše ono što ih na toj ploči najviše drmne (ne?), a i znaju da moraju zadovoljiti ljude, da ljudima mora biti lijepo pored radio aparata da bi njihov program bio slušan, jer im o tome ovise prihodi...

POLET: Već su dvije ploče prošle od one na kojoj je ta pjesma, a ti još uvijek nemaš pjesmu te snage...

JURA: Ne... nemam repliku te pjesme.

POLET: Misliš li...

JURA: Da je to moja najbolja pjesma... (šuti) Pa ne znam... Nisam još napravio svoju najbolju pjesmu.

POLET: To sam i očekivala da ćeš reći.

Razgovarala: Alka Vuica, snimio: Andrija Zelmanović, ilustracija: Igor Kordej (Polet, jun 1987.)

Kraj 1. dela razgovora - 2. deo je OVDE

 U drugom delu: Jura Stublić o Bregoviću, Štuliću, narodnoj muzici...



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)