Pages

Alka Vuica otkriva nepoznatog Juru Stublića (2/2): Zašto su na ZG sceni ostali samo Kazalište i Film

Jun 1987: Bogata letnja koncertna sezona u Zagrebu, naročito u čuvenom Kulušiću - od 8. do 12. juna nastupaju Leb i sol, već sledećeg dana održava se polufinale "Demo X" Radio Zagreba (finale je na rasporedu 20-tog), Pankrti izlaze na scenu 17. juna, dva dana kasnije novi gosti iz Slovenije - Lačni Franz, 24. i 25. iz Beograda stiže rocker lajavog jezika Tony Montano i njegov bend, a biće i malo heavy metala, kada 29. juna bude "prašila" grupa Legija. Uz sve to, neće izostati ni redovni program Džimija Stanića i Sultana swinga... Zagrebačku letnju pozornicu na Šalati otvoriće grupa Neki to vole vruće u nedelju 7. juna, a dok ne dođe na red i koncert Jure Stublića i grupe Film (18. juna), mladi Virovitice pozivaju sve zainteresovane na "Rock feštu" 13. juna, na kojoj će zvezde večeri biti Leb i sol, Zabranjeno pušenje, Drago Mlinarec i prijatelji, kao i već pomenuti Film. Sledi drugi deo razgovora sa Jurom Stublićem, sa kojim je za Polet razgovarala Alka Vuica...

"To je možda problem naše kulture o kojem cijelo vrijeme govorimo, jer u svakoj pametnoj kulturi, u kulturi koja je napredovala, centri te kulture bili su u gradovima, dok smo mi za svoj prevladavajući kulturni obrazac, recimo u muzici, uzeli palanačku, kavansku muziku. Eto, to je možda problem"


2. deo 


POLET: O pesmi "Mi nismo sami"...

JURA: Dovoljno znam zanat da bih mogao napraviti pjesmu kao "Mi nismo sami", ali to bila krađa, ponavljanje. Ja sam je već napravio i što onda da je radim ponovo. Dobro, radi novca možda... OK. Ako propadnem u životu, radićemo svašta da bismo preživjeli, ali za sada to nije potrebno. Osim toga, živim skromno i nemam čak ni toliko slobode da bih se mogao mnogo igrati.

POLET: Kakve slobode?

JURA: Pa recimo, Bregović ima najviše slobode.

POLET: Veću od tebe, kako? Pa ti si autor i muzike i teksta i sam pjevač. Nije li to veća sloboda?

JURA: Nema to veze tko pjeva. Autor pjesme se izražava kroz to što piše, a Bregović je u tom fahu, u muzici najmoćnija osoba u Jugoslaviji. Naravno, isto mu to nije nitko poklonio, sam se izborio za tu slobodu.

"Bijelo Dugme" je užasno vrijedan trade-mark, recimo on to govori i uspoređuje sa "Rolls Royceom", jednostavno, kaže da je to dobra firma u koju će ljudi uvijek vjerovati i kupiti njezine proizvode.

POLET: Nije Ii to onda grozno? Gdje je onda umjetnost?

JURA: Umjetnost? Ma ne znam... "Bijelo Dugme" je firma, mala privreda... zapravo, velika privreda, mala samo zato što je u malim rukama.

POLET: Kako misliš u malim rukama? Brega je mali dečko pa ima male ruke ili šta?

JURA: (smijeh, puca od smijeha) 

POLET: Dobro onda, koja je razlika između Stublića i Bregovića?

JURA: Njegova olakotna okolnost je što živi u Sarajevu i on može koketirati s narodnom muzikom, jer kad čuješ "Bijelo Dugme" jasno ti je da je to band iz Bosne, po melodici, a ja živim u Zagrebu.

POLET: Zar nisi rekao da živiš u Sesvetskom Kraljevcu?

JURA: Pa dobro, sve je to Zagreb.

POLET: Kakva je sad to razlika između tebe i njega? Pa i ovo područje ima svoju narodnu muziku, koristio ju je Štulić u nekim pjesmama.

JURA: Da, ali on nije zato postao popularan, radi tih pjesama, ne radi "Klinčeka", njegova najpopularnija pjesma je "Fa-fa-la-si-mi-ti", dakle, radi nečeg drugoga.

POLET: Nije li ipak prije bio "Balkan"?

JURA: Dobro, ali jača je bila ova druga, a osim toga on nije rođen u Zagrebu. Otac mu je vojno lice i on je proputovao Jugoslaviju po očevim namještenjima i imao ju je kada upoznati i osjetiti. On ima jugoslavenski "sense". 

Muzika, recimo narodna muzika u okolici Zagreba, nije muzika koja može drmnuti Jugu. A Turci su došli do Zagreba i petsto godina su bili ovdje, znaš li ti što je petsto godina?! To je strašno dugo. Oni su ostavili kulturni utjecaj.

Teško je o tome govoriti. Ti vidiš da ja cijelo vrijeme izbjegavam da budem fašist pa da tvrdim da je narodna muzika nešto niže, nešto civilizacijske niže. Ma mislim, nisu Turci najgora stvar na svijetu. Činjenica je da se danas u Turskoj živi bolje nego kod nas.

Mislim, kad bi neki businessman htio uložiti neki kapital ili neki novac u neku Zemlju, sigurno bi ga prije uložio u Tursku, nego u Jugu jer oni već kreću u organiziraniju privredu i kulturu. Recimo, mi se furamo da smo turistička zemlja dok jedna Turska radi poteze koje mi slijedećih dvadeset godina nećemo raditi.

POLET: Koje veze ima sadašnja Turska s našom rock muzikom?

JURA: Nema, nema... imaš pravo... ali ima veze ona stara.

POLET: Zašto si rekao da stalno izbjegavaš biti fašist prema narodnoj muzici. Nameće li ti to netko?

JURA: Ma ne... ali ima nešto što je fašistoidno. Recimo, da se ta muzika zove narodna muzika. To je krivo. Jer što smo onda mi koji sviramo nešto drugo? Mi smo znači nenarodna muzika, protunarodna muzika.

POLET: Dobro, to je problem termina koji je isuviše općenit.

JURA: Da, jer danas kad govorimo o narodnoj muzici mislimo najčešće na muziku orijentalnog tipa, međutim, ovdje živi mnogo naroda sa svojim specifičnim muzikama i različitim kulturnim utjecajima.

POLET: Što se dogodilo sa zagrebačkom scenom koja je postojala u ono vrijeme kad ste i vi krenuli? Kako objašnjavaš što gotovo nitko osim vas i Kazališta nije ostao?

JURA: Takva su ekonomska kretanja i politička, pa onda normalno i kulturna. Jednostavno, bila su tada druga vremena. Nije se znalo za dvadeset milijardi duga, još se uvijek trošilo, drugačije je bilo, a sada više nema šanse da se ovdje isfura nešto što će drmnuti Jugu.

Mi se sada zatvaramo, Jugoslavija se zatvara u sebe. I na kulturnom planu. Više nemamo mogućnosti da kupujemo strane knjige, ploče, ovisimo o licencama koje nemaju dovoljno novca da nabave sve što bi trebalo.

POLET: Meni izgleda baš obratno. Možda je u pitanju Zagreb radi Univerzijade, ne znam, ali u našim dućanima nikada nije bilo toliko stranih proizvoda kao sada. Možeš recimo kupiti najnovije ploče Billyja Idola, Iggyja Popa, možeš kupili kavijar, školjke, nescaffe što prije nije bio slučaj, možeš kupiti najnovije tračeve Joan Collins itd.

JURA: Dobro, u redu, ali ja sam prije imao običaj kupovati hrpe stranih knjiga, ploča, a sada i kad bih htio više to ne mogu. Osim toga, ti komuniciraš s drugim kulturama kad možeš otići k njima, što znači da moraš imati novaca.


Udahnuo sam dušu u plastiku



POLET: Neprestano govorimo ili o kulturi istoka. ili o kulturi zapada. Gdje je naša kultura?

JURA: To se sada stvara. Evo, narodna muzika, to je naša kultura.

POLET: Ako misliš na folk-rock, moja nije.

JURA: Pa evo, ima i za nas nešto, sama si rekla... kavijara, školjki (smije se).

POLET: To je naša kultura? (smijeh)

JURA: (otkida od smijeha). Da, to su proizvodi koje naša mladost uživa u ogromnim količinama i kada joj ponestane Bilija Idola, kavijara i školjki, onda ona padne u grozan bed, u strašnu bedišku i prelazi na mlijeko zagađeno stroncijem iz nama prijateljskih zemalja. (smijali se dugo)

POLET: Čitaš li "Polet"?

JURA: (patetično) Da, ja čitam "Polet"!

POLET: Redovno?

JURA: Ne mogu bez svoje doze "Poleta". Mislim da mi "Polet" kad ga nema više nedostaje nego kavijar i školjke.

POLET: Tko ti se sviđa od mladih nadobudnih folk-rock bendova?

JURA: Nitko! Mi smo najbolji bend u Jugi.

POLET: Dok ste snimali ploču kružile su priče o nekakvim problemima sa studijom. Poznata je stvar da u posljednje tri godine čistokrvnom rock-bendu nije lako da snimi ploču, čak je i nemoguće pošto nije velika potražnja na tržištu, ali kakve su to bile vaše frke sa studijom?

JURA: Ufffffff.... moram ti nešto priznati, draga Alka! Ja uopće ne volim davati intervjue, ali to radim samo zato što se to od mene očekuje i pošto je to dobro za ploču. Ono što ja zapravo imam reći, rekao sam u svojim pjesmama, sve je to na komadiću plastike. Udahnuo sam dušu u plastiku. 

POLET: I zalijepio cijenu.

JURA: Ne. To su zalijepili drugi. To je zalijepio Jugoton.

POLET: Planirate li koncerte?

JURA: O da, radićemo koncert 19. 06. na Šalati gdje će nastupiti i Massimo Savić sa svojim bendom, i to je momentalno najbolje što Zagreb može ponuditi. Radićemo i takav isti koncert na Tašu u Beogradu.

POLET: A turneju?

JURA: Na jesen ćemo raditi turneju... kad se ploča malo odvrti. U Zagrebu i Beogradu ćemo raditi sada jer su to gradovi koji nas jako vole.

POLET: Kad već sve svrstavamo, bi li vas mogli, recimo, svrstati pod termin "gradska muzika"?

JURA: Da, mi smo gradska muzika, ali ne bi trebalo prezreti gradove.

To je možda problem naše kulture o kojem cijelo vrijeme govorimo, jer u svakoj pametnoj kulturi, u kulturi koja je napredovala, centri te kulture bili su u gradovima, dok smo mi za svoj prevladavajući kulturni obrazac, recimo u muzici, uzeli palanačku, kavansku muziku. Eto, to je možda problem.

Razgovarala: Alka Vuica, snimio: Andrija Zelmanović, ilustracija: Igor Kordej (Polet, jun 1987.)


Kraj 2. dela razgovora - 1. deo je OVDE




Ako se nekima na koncertu "ZG Rock forces" činilo da se Jura ožestio okupivši novu postavu, ovaj će album ta uvjerenja brzo i efikasno razbiti. Ovo je bez premca najmelodičnija i najrazigranija ploča koju je dosad osmislio i realizirao Jura Stublić, bez obzira s kojom ekipom radi.

Ljetna ilustracija Igora Kordeja na omotu ploče zaista potpuno odgovora atmosferi glazbe koja se nalazi na vinilu. Instrumentacija je negdje na obrisima šezdesetih, s izraženim gitarama, vrlo svijetlih boja i dosad najčešćom upotrebom akustične umjesto električne gitare kao osnovnog harmonijskog instrumenta.

Pri tome su klavijature gurnute u drugi plan, a melodičnost kompletnog projekta posebice naglašava saksofon Marina Margitića, koji je korišten više i efikasnije kao melodijski nego kao prateći instrument. Najsličnije je upotrebljen saksofon Clarencea Clemensa u glazbi Brucea Springsteena.

To su sve elementi koji su očito vrlo svjesno izabrani i upotrijebljeni pri realizaciji ove ploče.

Ovaj album je — zbir pjesama, sa svim liričnim i poetskim konotacijama koje taj pojam sobom nosi. Ovom pločom je Stublić ponovo dokazao da je najbolji pjesnik svoje rock and roll generacije, ali i da se ljubitelji Drage Mlinarca ne moraju plašiti da je prestala postojati zagrebačka rock and roll poetika.

Upravo mi se čini da je ploča "Sunce sja!" "izbacila" Juru Stublića i "Film" kao prve nasljednike stare "Grupe 220".

Novinarska predskazanja o tobožnjoj komercijalnosti nekog projekta često su se pokazala kao špekulacija bez osnove. Međutim, ako ova ploča uspije, zavrijedila je svaki svoj obrnuti dinar.

Da nisam dobio ovu ploču, nakon što sam je preslušao, sigurno bih je i kupio. Mislim da je to najbolja preporuka.


Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)