"Glas je jedna od stvari kojima se najteže laže. Vi morate prenijeti slušaocima, uzmimo književni tekst, ne samo suhe riječi, već morate kroz glas, kroz način interpretacije da ne kažete samo te riječi, nego i ono što je taj pisac htio da vam kaže, i ono što je između tih redova, ako ste u stanju da to osjetite"
Prolog
Dobar dan Gordana (Bonetti, naravno).
Nemojte se ljutiti što vas nisam zvao nakon našeg razgovora (telefon
sam zapamtio - 417811) ili što nisam osobno svratio do vas (i adresu
sam zapamtio - Voćarsko naselje 18). Nisam imao vremena. Još manje
se, molim vas, ljutite što sam baš ovu vašu rečenicu izvukao i
stavio kao naslov našeg razgovora. Sviđa mi se jako ova vaša
izjava - a nadam se i ne samo meni. Izrekli
ste je vrlo iskreno - a iskrenost je ono što i vi najviše cijenite.
Zato - taj naslov. Doviđenja, javit ću se. Pozdravite Niku i
Zvjezdanu.
- Što mi nudite?
- Dođite, pogledajte, imam svašta.
- Ovo bih. A vi?
- Ja ću konjak... Katice, dušo, donesi leda!
- Ne, hvala, ako je za mene, bez leda,
molim!
- Katice, zaboravi, ne treba.
- Živjeli.
- Aha.
- Pušite?
- Pušim, ali ne bih smjela. Ne
previše.
- Zašto?
- Meni srce nije, nažalost, baš
najbolje.
- Uvijek vam nije najbolje ili danas?
- Imam ja smetnje već pet godina, ali
sad prije dva tjedna, kad je bila "Bijela noć Hajduka",
sjećate se, trebala sam voditi tu "noć Hajduka" i nakon
toga putovati. Došla sam popodne kući i osjećala neku težinu.
Mislila sam da je pritisak - meni se znate to događa, pa ne mogu
kojiput ni spavati noću.
I onda sam, navraga, baš taj dan mnogo pušila. Otišla sam raditi, trčala uz skale ta tri kata - i nisam mogla disati, ispresjecan dah i jedna grda bol u lijevoj ruci, nisam mogla čitati pregled programa i odveli su me doktoru, dali injekciju i snimili elektrokardiogram.
Kad su vidjeli nalaz, hitno su me poslali u kardiološku stanicu u Vinogradskoj.
I onda sam, navraga, baš taj dan mnogo pušila. Otišla sam raditi, trčala uz skale ta tri kata - i nisam mogla disati, ispresjecan dah i jedna grda bol u lijevoj ruci, nisam mogla čitati pregled programa i odveli su me doktoru, dali injekciju i snimili elektrokardiogram.
Kad su vidjeli nalaz, hitno su me poslali u kardiološku stanicu u Vinogradskoj.
- Bilo vas je strah?
- Ne, ja to nisam shvaćala ozbiljno - jest bol, jest da ne mogu disati, ali sam bila sigurna da se to može
nekako popraviti. Doktor mi je rekao ni slučajno na put, kakva "Bijela
noć Hajduka" - i ostala sam u bolnici.
- Do kada?
- Do sutradan u podne.
- Koji liječnik?
- Doktor Đurović, jako zlatan, vrlo,
vrlo drag. Onda sam još išla dva tri dana na te kontrole, bez
opterećenja, s opterećenjem, ono nešto znate i - svakako bilo je nešto grdo. Na
otpusnici je pisalo - spriječen je koronarni incident, drugim
riječima - infarkt. Malo je šugavo bilo, malo su me prepali. Sad
smijem pušiti samo pet cigareta dnevno...
- Držite se toga?
- Držim. Svaki dan trebam popiti malo
konjaka i malo crnog vina.
- Sad vam je dobro?
- Da, iako sam slabo spavala noćas.
Izgleda da je bio pun mjesec.
- Šta to znači?
- Nemam pojma, ali sam slučajno
ustanovila da mi to smeta.
Biljka
- Ja sam vam uopće, kao biljka, ovisna
o vremenu. I moje raspoloženje ovisi o vremenu.
- Imate mnogo slika u ovoj sobi.
Lacković.
- Da, najviše Lackovića. Volim ga
jako. Nekako - nije uopće iskvaren, nije proračunat, kao neki
drugi. On ima novaca i dosta dobiva za svoje slike, ali ne zato što
on to traži - nego jer mu, jednostavno toliko plaćaju. Mogu stavit
muziku?
- Naravno.
- Što hoćete?
- Svejedno, nešto što vi volite.
- Može Mahalia Jackson?
- Da... Ne čini li vam se da vam je ova soba
malko pretrpana?
- Jeste. Nismo još stigli sve
rasporediti.
- Koliko soba imate?
- Ovo je dnevni boravak. Tu dole. Gore
još imamo dvije spavaće sobe, kuhinju, kupaonu i sve ostalo.
- Sve kućice u ovom naselju su iste.
Ne smeta vas to?
- Ne, a zašto? Iste su, po rasporedu
prostorija, ali u svakoj su drugi ljudi. Znači, različite su.
- Volite li svoje susjede?
- Da, ima vrlo prijatnih. U ovom stanu,
odmah do nas je jedan bračni par, oboje
su liječnici. Vrlo su prijatni. Skoro nikad ih nema kod kuće. Tihi
su i mirni, a i mi.
Van Cliburn
- Gore, u kupatilu.
- Hoću li je upoznati?
- Sumnjam, ne voli baš takve stvari.
- Kakve?
- Publicitet.
- Vi ste prvo bili spikerica na
radiju.
- Da.
- Spikerice na radiju vas ne vole?
- Odakle vam to?
- Ni odakle, ne znam ništa, samo sam
drugačije postavio pitanje.
- To nikako nije istina. Kako ste došli
na to? Šta vas je potaklo?
- Ništa, jednostavno pitam.
- Mi smo izgubili kontakt, to je
činjenica, ali to još uvijek ne znači netrpeljivost. Kako ne vole?
Ja sam s Valikom Šverer bila vrlo dobra. Više se ne
sastajemo, putevi su nam se razišli. Nažalost. Rijetko je sretnem, ali uvijek lijepo popričamo. Sa Sašom Novak se češće sretnem,
čak sam bila na kavi kod nje, neki dan. Marta Tomljenović je,
recimo, meni, izrazito draga osoba.
- Da li rad spikera na televiziji znači
veći uspjeh?
- Da li televizija znači veći uspjeh?
E pa sad - ne znam. Da nosi veću popularnost od
radija - to je činjenica, ali to je medij, takav. To je takav medij,
to je bez naše zasluge.
- Smatrate li da su osobe koje se
pojavljuju na televiziji - nametnute publici?
- Ne. Nemate pravo, pa dovoljan je
pritisak na gumb da se ta nepoželjna osoba odstrani.
- Naravno, ali onda isključite
televizor i nema više ništa. Vi ne možete birati neku drugu osobu
koja vam je draža - gledalac mora gledati ili vas - ili
ništa!
- Da, tu imate pravo. Moraju nas
prihvaćati takve kakvi smo. Nažalost.
- Ne smeta li vas što ste
reproduktivac, što čitate - tuđe tekstove.
- Ne, užasno ću vam izgledati
prepotentna, ja imam tu jednu jako lijepu ploču Beethovenovu, peti koncert klavirski koji svira Cliburn. To je - sasvim različito od tog istog
koncerta kad svira netko drugi. Cliburn nije komponirao tu stvar. On
je samo izvodi. Uzela sam prvi primjer koji mi je pao na pamet.
- Ali ipak imate spremnu obranu!
- Zašto obranu, pa niste me napali!
Ne, jer ja tako gledam već - godinama.
- Dobro, ne nedostaje li vam mogućnost
kreacije, koja je svojstvena ljudima. Gdje vi stvarate?
- Pa, stvorila sam život svoj.
- To imaju i drugi.
- Ne, ljudi baš ne uspijevaju u tome.
Mislim upravo da sam stvorila svoj život, kojim sam zadovoljna.
- A na poslu?
- Pa spiker, rekla sam vam primjer
Cliburna, spiker kreira. Kreira odnos između sebe i gledalaca. A,
osim toga imala sam i emisije u kojima sam čitala ili izgovarala
svoje misli. U emisiji "Smjerom putokaza".
To je svakako, kompletniji osjećaj. No, u svemu tome je najvažnije imati svoj odnos prema onome što čitate. Pa makar i nije vaše. Iskrenost je - najvažnija.
To je svakako, kompletniji osjećaj. No, u svemu tome je najvažnije imati svoj odnos prema onome što čitate. Pa makar i nije vaše. Iskrenost je - najvažnija.
- Iskrenost.
- Da, odnos iskrenosti.
- Vi imate taj odnos?
- Naravno, živ sam čovjek. Tekst koji
čitam mora pobuditi u vama neke emocije.
- To je svakako točno, ali - kada budi
u vama emocije? Ja mislim, onda kad ga prvi put pročitate. A poznato
je da spikeri, kako ne bi pogriješili, tekstove pročitaju uvijek - i PRIJE čitanja pred mikrofonima. Dakle, vi imate odnos pri prvom
čitanju, a kasnije glumite ponovo taj isti odnos iskrenosti.
- Proučeno je, znate, da je glas jedna
od stvari kojima se najteže laže. Vi morate prenijeti slušaocima,
uzmimo književni tekst, ne samo suhe riječi, već morate kroz glas,
kroz način interpretacije da ne kažete samo te riječi, nego i ono
što je taj pisac htio da vam kaže, i ono što je između tih
redova, ako ste u stanju da to osjetite.
- To baš znači, ovaj primjer - da
spiker - glumi!
- Možete to nazvati tako. Zašto ne?
Otac
- Da, naravno. Rekla sam vam - time što
sam uspjela stvoriti svoj život. Svoj. I svoj posao kojeg izuzetno
volim. Možda me ne možete shvatiti, jer vi ste muškarac. Za jednu
ženu je vrlo važno da u svom kratkom trajanju ima tu sigurnu tačku, oslonac
na vlastit život, obitelj.
Vi ste muškarac. Mislim da su muškarci i žene esencijalno različiti. Teško se možemo do kraja, ono dubinski iskreno, shvatiti.
Vi ste muškarac. Mislim da su muškarci i žene esencijalno različiti. Teško se možemo do kraja, ono dubinski iskreno, shvatiti.
- Zar ni s jednim muškarcem niste
uspostavili takav odnos potpunog razumijevanja?
- Jesam. Ja sam uvjerena da je jedini
čovjek, jedini muškarac kome sam tu i tamo znala tačno slijed
misli bio moj otac, jer smo strahovito slični psihički i fizički.
Sazdani smo na isti način.
Ja mogu i svog muža, koga dosta dobro poznajem, nadam se, ja mogu pogoditi njegovu reakciju, ali način na koji je došao do te reakcije sigurno je drugačiji od onoga na koji ja dolazim do te reakcije.
Kod svog oca mogla sam pratiti i taj slijed dolaženja do neke reakcije za koju sam znala da će uslijediti. Razlike u vašoj i našoj psihi su ogromne, možda čak nepremostive.
Ja mogu i svog muža, koga dosta dobro poznajem, nadam se, ja mogu pogoditi njegovu reakciju, ali način na koji je došao do te reakcije sigurno je drugačiji od onoga na koji ja dolazim do te reakcije.
Kod svog oca mogla sam pratiti i taj slijed dolaženja do neke reakcije za koju sam znala da će uslijediti. Razlike u vašoj i našoj psihi su ogromne, možda čak nepremostive.
- Ako su žene i muškarci toliko
suprotni, nisu li onda - protivnici?
- Ne. Nisu. Život bi bio vrlo ružan
bez vas. Život bez muškaraca bio bi vrlo, vrlo ružan, vrlo prazan.
- Da, bio bi, blago rečeno,
kompliciraniji.
Trač
- Vaš otac...
- Nije više živ. Imam još samo
majku. To je jedna divna starica. Živi u Rijeci, ali nas vrlo
često posjećuje. Prije nekoliko dana baš je otišla.
- Kako ste se zvali kad ste se rodili?
- Pantelić, Gordana Pantelić. Moj
otac je bio iz Pocerja, a majka iz Rijeke...
- Vi ste prije živjeli u Rijeci.
- Da. Najprije sam bila 16 godina u
Beogradu, pa onda 10 u Rijeci i sada 13 u Zagrebu.
- Šesnaest...
- Ne morate zbrajati. Da, imam 39
godina.
- Iskreni ste.
- Da, iskrenost je najviše što
postoji. Mrzim laž. Mrzim tračeve.
- Tračeve?
- Da! Ne volim ih. To moji prijatelji
znaju i zato nikada u mojem društvu ne možete čuti takve stvari.
- Ali, vi ste često objekt takvih
priča i prepričavanja, kao i gotovo sve popularne osobe.
- Da, jesam.
- Ja sam čuo jedan, zaista neobičan.
- Koji?
- O vašem suprugu Niki i...
- Da, znam, sama. Zvjezdana mi je to
prva rekla kad je čula. To se vuče već godinu dana.
- Što?
- To. Ta prljava priča da je moja
kćer, Zvjezdana - pobjegla s mojim suprugom. To je apsurdno, monstruozno. Ja ne znam tko to može tako kompletno izmišljati.
Duboko žalim takve ljude.
- I kako se borite protiv takvih
tračeva?
- Ne znam. To je užasno, pogotovu kad
je čovjek poznat velikom broju ljudi, onda je, naine i krug u kojem
se trač prepričava - ogroman. Ja takve priče ignoriram. Ne znam
što da radim drugo. To je kao neka obrana na dugu stazu.
- Niko Bonetti nije Zvjezdanin otac.
- Nije. Njen otac je poginuo. Niko
je zna od njene devete godine. Danas Zvjezdica ima 19. To su tih
deset najvažnijih godina, za nju. Ona Niku zove tata.
Prerezani dvospolci
- Imate li savršen brak?
- Ne znam. Mislim da sam jedan od onih
sretnih slučajeva. Znate, postoji jedna priča iz grčke mitologije
da su prije na svijetu živjeli samo dvospolci. I onda su se jednom
razdvojili i tako su te polovice lutale svijetom. Samo neke su se
ponovo našle i onda je to idealan slučaj...
Da, uvjerena sam da se to ili nešto tako dogodilo s Nikom i sa mnom. Uvjerena.
Da, uvjerena sam da se to ili nešto tako dogodilo s Nikom i sa mnom. Uvjerena.
- A vidite, ipak ima ljudi, izvan vas,
koji vam žele osporiti tu vašu sreću.
- Ima. To je osim toga i glupo. Pa,
vjerojatno znate onu priču o beogradskom kolegi, spikeru,
Zdravkoviću. Pričalo se da nema obje noge. Glupo. On ima obje noge.
Ili, baš neki dan sam čula da sam pregazila autom jedno dijete i
ubila ga. Zamislite. A ja, to vjerojatno znate, uopće ne znam voziti
automobil. Jednostavno, ne znam. Što da vam više pričam.
- Kakav automobil imate?
- Imamo volvo 144. Imali smo prije fiću,
pa "1300", sada volvo. To je tenk. Ali ja ne znam ni ključ
staviti.
Ljepota
- Da, mislite na "Ondas".
Ali o tome ne želim više govoriti. To je prošlo. Ja ne mislim da
sam tada bila bolja spikerica. Danas sam mnogo bolja. Mnogo bolja.
Prije deset godina na primjer nisam bila toliko iskusna. Ali ni tada
nisam bila lutkica... Jer televiziji ne trebaju lutkice, nego dobre
spikerice. Nagrade ne znače mnogo. Ne želim nagrade, želim da
publika vjeruje u mene i meni i da dobro radim.
- Sada pitanje koje postavljam svim
sugovornicama u ovoj rubrici: jeste li lijepi?
- Pa neki smatraju da jesam.
- Što vi mislite?
- Pa, došao sam k vama na razgovor.
- Hvala vam.
- U čemu se sastoji ljepota žene?
- U onome što iz nje zrači.
- Fizička ljepota, mislim?
- U harmoniji.
- Dobro, jeste li lijepi?
- Pa, mislim da imam pravilno lice, ne
suviše širok nos, dosta visoko čelo...
- Da li ste bili lijepi kao curica?
- Da, smatrali su me. Šteta da nije
sada moja mama ovdje. Imala sam trinaest godina, ne, trinaest i pol
kad mi je jedan mladić u školi rekao da sam lijepa. Ja to nisam baš
shvatila, bila sam veliko dijete. Došla sam kući i gledala
se u ogledalo i onda sam rekla mami da su mi rekli da sam lijepa i
zašto me ona na to nije prije upozorila. Bila sam veliko dijete.
- Više naravno niste?
- Ne.
- Kad mislite da ste odrasli?
- Kad se rodila moja mala žabica.
- Imate li mana?
- To vi možete reći.
- Pa ne mogu, ne poznajem vas dovoljno.
Možda ste štedljivi. Čini mi se kako pomno čuvate ploče, kako
gasite gramofon čim nešto ne svira...
- Možda.
- Malko ste neuredni...
- Ja?
- Pa zar niste primijetili da ste već dva puta pepeljaru
ispraznili kroz prozor, na vaš balkon?
- Da, ali to će se već počistiti.
- A vrline?
- Moj muž smatra da mi je velika
vrlina što se znam radovati. I malim stvarima, i to iskreno.
- Kako održavate svoju pojavnu
ljepotu?
- Opet vi o ljepoti. Pa to se ne
održava nikako posebno. Normalno, kao i svaka žena danas, kojoj
stoje na raspolaganju kozmetička sredstva.
- Pitam vas zato jer sam i to čuo, opet možda trač, da ste napravili plastičnu operaciju negdje na
čelu.
- Mislite možda da sam transplantirala
kosu. To sam i ja čula. Nisam. Izmišljotina. Koliko sam čula to je
do sada učinio samo Sinatra. Imala sam jednu saobraćajnu nesreću i
lice mi je krpano. Još i sada imam stakla u koži. Vidite tu iznad
gornje usne. Dakle, ništa posebno ne radim. Jedino što prirodno
imam crnu kosu, a farbam je u smeđu.
Nikiša
- Do kada ćete biti spikerica?
- Do penzije.
- Do kada se može biti spikerica na
TV?
- Do penzije. Pa, nisu toliko važne godine. U
Francuskoj ima jedna izvrsna i cijenjena spikerica koja ima više od
pedeset godiina.
- Gdje vam je suprug?
- Radi. Doći će u 5 i petnaest.
- Da? Pa sada je već pet i pol.
- Onda će malo zakasniti.
- To vas ne zabrinjava?
- Ne. Malo sam nervozna jer mu moram
dati jesti. Evo ga dolazi... Zdravo, Nikiša, evo sad ću odmah.
- Ima li šta za izist?
- Evo odmah. Hoćete li vi s nama
ručati?
- Ne, hvala.
- Nikiša, ovo je Dobroslav Silobrčić.
- Znamo se već.
- Da, dobro večer.
- Da znaš, Nikiša, šta me svašta
pitao. Četiri sata smo razgovarali.
- Goco, daj mi nešto za izist, gladan
sam.
- Vi stvarno nećete s nama.
- Ne. Hvala.
- Koju ploču da vam sada stavim?
- Ne znam. Idem ja sada. Hvala vam.
Uostalom stavite nešto od Bacha. Imate?
- Imam.
Razgovarao: Dobroslav Silobrčić (Studio, mart 1971.)
Razgovarao: Dobroslav Silobrčić (Studio, mart 1971.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)