Pages

Gordana Bonetti '71: Televiziji ne trebaju lutkice, nego dobre spikerice

Mart 1971: Najstariji festival zabavne muzike u našoj zemlji, Zagreb 71, sedamnaesti po redu, otvoriće u utorak 16. marta u kongresnoj dvorani zagrebačkog Velesajma Drago Mlinarec i VIS Grupa 220 pesmom "Posmrtna muzika". Zapevaće i Gabi Novak, Arsen Dedić, Josipa Lisac, Vice Vukov, Kićo Slabinac, Majda Sepe, Dragan Antić... a od gostiju iz inostranstva: španska pop grupa Akvaviva, Karel Got sa svojim ansamblom i najpopularnija engleska grupa Mango Džeri - sve zahvaljujući entuzijazmu novog direktora festivala Drage Diklića... Pored prenosa ove manifestacije, TV gledaoci svakako neće propustiti snimak legendarne predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta "Dundo Maroje", koja je od premijere, 4. februara 1949. godine, izvedena 450 puta! Zasluga za ovu impozantnu cifru svakako pripada pokojnom reditelju Bojanu Stupici, koji je oživeo ovo delo - kao i glumcima kojih takođe više nema: Jozi Laurenčiću (Pomet) i Dejanu Dubajiću (Bokčilo). Zato su tu Gojko Šantić, Olga Spiridonović, Vesna Latinger, Mira Stupica, Viktor Starčić, Mija Aleksić... Omiljena spikerka TV Beograd Dušanka Kalanj razmišlja o braku i ljubavi: "Ljubav je vrsta zaluđenosti, ali u braku je ta zaluđenost druge vrste, jer podrazumeva i poštovanje. Naravno, mane se ne isključuju, jer ljudi ne mogu biti ni sveci, ni anđeli"... A o čemu razmišlja njena koleginica iz zagrebačkog studija Gordana Bonetti pokušao je da sazna popularni novinar, radio i TV voditelj, Dobroslav Silobrčić... 

"Glas je jedna od stvari kojima se najteže laže. Vi morate prenijeti slušaocima, uzmimo književni tekst, ne samo suhe riječi, već morate kroz glas, kroz način interpretacije da ne kažete samo te riječi, nego i ono što je taj pisac htio da vam kaže, i ono što je između tih redova, ako ste u stanju da to osjetite"

Prolog


Dobar dan Gordana (Bonetti, naravno). Nemojte se ljutiti što vas nisam zvao nakon našeg razgovora (telefon sam zapamtio - 417811) ili što nisam osobno svratio do vas (i adresu sam zapamtio - Voćarsko naselje 18). Nisam imao vremena. Još manje se, molim vas, ljutite što sam baš ovu vašu rečenicu izvukao i stavio kao naslov našeg razgovora. Sviđa mi se jako ova vaša izjava - a nadam se i ne samo meni. Izrekli ste je vrlo iskreno - a iskrenost je ono što i vi najviše cijenite. Zato - taj naslov. Doviđenja, javit ću se. Pozdravite Niku i Zvjezdanu.

- Što ćete popiti?

- Što mi nudite?

- Dođite, pogledajte, imam svašta.

- Ovo bih. A vi?

- Ja ću konjak... Katice, dušo, donesi leda!

- Ne, hvala, ako je za mene, bez leda, molim!

- Katice, zaboravi, ne treba.

- Živjeli.

- Aha.

- Pušite?

- Pušim, ali ne bih smjela. Ne previše.

- Zašto?

- Meni srce nije, nažalost, baš najbolje.

- Uvijek vam nije najbolje ili danas?

- Imam ja smetnje već pet godina, ali sad prije dva tjedna, kad je bila "Bijela noć Hajduka", sjećate se, trebala sam voditi tu "noć Hajduka" i nakon toga putovati. Došla sam popodne kući i osjećala neku težinu. Mislila sam da je pritisak - meni se znate to događa, pa ne mogu kojiput ni spavati noću.

I onda sam, navraga, baš taj dan mnogo pušila. Otišla sam raditi, trčala uz skale ta tri kata - i nisam mogla disati, ispresjecan dah i jedna grda bol u lijevoj ruci, nisam mogla čitati pregled programa i odveli su me doktoru, dali injekciju i snimili elektrokardiogram.

Kad su vidjeli nalaz, hitno su me poslali u kardiološku stanicu u Vinogradskoj.

- Bilo vas je strah?

- Ne, ja to nisam shvaćala ozbiljno - jest bol, jest da ne mogu disati, ali sam bila sigurna da se to može nekako popraviti. Doktor mi je rekao ni slučajno na put, kakva "Bijela noć Hajduka" - i ostala sam u bolnici.

- Do kada?

- Do sutradan u podne.

- Koji liječnik?

- Doktor Đurović, jako zlatan, vrlo, vrlo drag. Onda sam još išla dva tri dana na te kontrole, bez opterećenja, s opterećenjem, ono nešto znate i - svakako bilo je nešto grdo. Na otpusnici je pisalo - spriječen je koronarni incident, drugim riječima - infarkt. Malo je šugavo bilo, malo su me prepali. Sad smijem pušiti samo pet cigareta dnevno...

- Držite se toga?

- Držim. Svaki dan trebam popiti malo konjaka i malo crnog vina.

- Sad vam je dobro?

- Da, iako sam slabo spavala noćas. Izgleda da je bio pun mjesec.

- Šta to znači?

- Nemam pojma, ali sam slučajno ustanovila da mi to smeta.


Biljka



- Ja sam vam uopće, kao biljka, ovisna o vremenu. I moje raspoloženje ovisi o vremenu.

- Imate mnogo slika u ovoj sobi. Lacković.

- Da, najviše Lackovića. Volim ga jako. Nekako - nije uopće iskvaren, nije proračunat, kao neki drugi. On ima novaca i dosta dobiva za svoje slike, ali ne zato što on to traži - nego jer mu, jednostavno toliko plaćaju. Mogu stavit muziku?

- Naravno.

- Što hoćete?

- Svejedno, nešto što vi volite.

- Može Mahalia Jackson?


- Da... Ne čini li vam se da vam je ova soba malko pretrpana?

- Jeste. Nismo još stigli sve rasporediti.

- Koliko soba imate?

- Ovo je dnevni boravak. Tu dole. Gore još imamo dvije spavaće sobe, kuhinju, kupaonu i sve ostalo.

- Sve kućice u ovom naselju su iste. Ne smeta vas to?

- Ne, a zašto? Iste su, po rasporedu prostorija, ali u svakoj su drugi ljudi. Znači, različite su.

- Volite li svoje susjede?

- Da, ima vrlo prijatnih. U ovom stanu, odmah do nas je jedan bračni par, oboje su liječnici. Vrlo su prijatni. Skoro nikad ih nema kod kuće. Tihi su i mirni, a i mi.


Van Cliburn



- Gdje vam je kćer?

- Gore, u kupatilu.

- Hoću li je upoznati?

- Sumnjam, ne voli baš takve stvari.

- Kakve?

- Publicitet.

- Vi ste prvo bili spikerica na radiju.

- Da.

- Spikerice na radiju vas ne vole?

- Odakle vam to?

- Ni odakle, ne znam ništa, samo sam drugačije postavio pitanje.

- To nikako nije istina. Kako ste došli na to? Šta vas je potaklo?

- Ništa, jednostavno pitam.

- Mi smo izgubili kontakt, to je činjenica, ali to još uvijek ne znači netrpeljivost. Kako ne vole? Ja sam s Valikom Šverer bila vrlo dobra. Više se ne sastajemo, putevi su nam se razišli. Nažalost. Rijetko je sretnem, ali uvijek lijepo popričamo. Sa Sašom Novak se češće sretnem, čak sam bila na kavi kod nje, neki dan. Marta Tomljenović je, recimo, meni, izrazito draga osoba.

- Da li rad spikera na televiziji znači veći uspjeh?

- Da li televizija znači veći uspjeh? E pa sad - ne znam. Da nosi veću popularnost od radija - to je činjenica, ali to je medij, takav. To je takav medij, to je bez naše zasluge.

- Smatrate li da su osobe koje se pojavljuju na televiziji - nametnute publici?

- Ne. Nemate pravo, pa dovoljan je pritisak na gumb da se ta nepoželjna osoba odstrani.

- Naravno, ali onda isključite televizor i nema više ništa. Vi ne možete birati neku drugu osobu koja vam je draža - gledalac mora gledati ili vas - ili ništa!

- Da, tu imate pravo. Moraju nas prihvaćati takve kakvi smo. Nažalost.

- Ne smeta li vas što ste reproduktivac, što čitate - tuđe tekstove.

- Ne, užasno ću vam izgledati prepotentna, ja imam tu jednu jako lijepu ploču Beethovenovu, peti koncert klavirski koji svira Cliburn. To je - sasvim različito od tog istog koncerta kad svira netko drugi. Cliburn nije komponirao tu stvar. On je samo izvodi. Uzela sam prvi primjer koji mi je pao na pamet.




- Ali ipak imate spremnu obranu!

- Zašto obranu, pa niste me napali! Ne, jer ja tako gledam već - godinama.

- Dobro, ne nedostaje li vam mogućnost kreacije, koja je svojstvena ljudima. Gdje vi stvarate?

- Pa, stvorila sam život svoj.

- To imaju i drugi.

- Ne, ljudi baš ne uspijevaju u tome. Mislim upravo da sam stvorila svoj život, kojim sam zadovoljna.

- A na poslu?

- Pa spiker, rekla sam vam primjer Cliburna, spiker kreira. Kreira odnos između sebe i gledalaca. A, osim toga imala sam i emisije u kojima sam čitala ili izgovarala svoje misli. U emisiji "Smjerom putokaza".

To je svakako, kompletniji osjećaj. No, u svemu tome je najvažnije imati svoj odnos prema onome što čitate. Pa makar i nije vaše. Iskrenost je - najvažnija.

- Iskrenost.

- Da, odnos iskrenosti.

- Vi imate taj odnos?

- Naravno, živ sam čovjek. Tekst koji čitam mora pobuditi u vama neke emocije.

- To je svakako točno, ali - kada budi u vama emocije? Ja mislim, onda kad ga prvi put pročitate. A poznato je da spikeri, kako ne bi pogriješili, tekstove pročitaju uvijek - i PRIJE čitanja pred mikrofonima. Dakle, vi imate odnos pri prvom čitanju, a kasnije glumite ponovo taj isti odnos iskrenosti.

- Proučeno je, znate, da je glas jedna od stvari kojima se najteže laže. Vi morate prenijeti slušaocima, uzmimo književni tekst, ne samo suhe riječi, već morate kroz glas, kroz način interpretacije da ne kažete samo te riječi, nego i ono što je taj pisac htio da vam kaže, i ono što je između tih redova, ako ste u stanju da to osjetite.

- To baš znači, ovaj primjer - da spiker - glumi!

- Možete to nazvati tako. Zašto ne?


Otac



- Jeste li zadovoljni sobom?

- Da, naravno. Rekla sam vam - time što sam uspjela stvoriti svoj život. Svoj. I svoj posao kojeg izuzetno volim. Možda me ne možete shvatiti, jer vi ste muškarac. Za jednu ženu je vrlo važno da u svom kratkom trajanju ima tu sigurnu tačku, oslonac na vlastit život, obitelj.

Vi ste muškarac. Mislim da su muškarci i žene esencijalno različiti. Teško se možemo do kraja, ono dubinski iskreno, shvatiti.

- Zar ni s jednim muškarcem niste uspostavili takav odnos potpunog razumijevanja?

- Jesam. Ja sam uvjerena da je jedini čovjek, jedini muškarac kome sam tu i tamo znala tačno slijed misli bio moj otac, jer smo strahovito slični psihički i fizički. Sazdani smo na isti način.

Ja mogu i svog muža, koga dosta dobro poznajem, nadam se, ja mogu pogoditi njegovu reakciju, ali način na koji je došao do te reakcije sigurno je drugačiji od onoga na koji ja dolazim do te reakcije.

Kod svog oca mogla sam pratiti i taj slijed dolaženja do neke reakcije za koju sam znala da će uslijediti. Razlike u vašoj i našoj psihi su ogromne, možda čak nepremostive.

- Ako su žene i muškarci toliko suprotni, nisu li onda - protivnici?

- Ne. Nisu. Život bi bio vrlo ružan bez vas. Život bez muškaraca bio bi vrlo, vrlo ružan, vrlo prazan.

- Da, bio bi, blago rečeno, kompliciraniji.


Trač



- Vaš otac...

- Nije više živ. Imam još samo majku. To je jedna divna starica. Živi u Rijeci, ali nas vrlo često posjećuje. Prije nekoliko dana baš je otišla.

- Kako ste se zvali kad ste se rodili?

- Pantelić, Gordana Pantelić. Moj otac je bio iz Pocerja, a majka iz Rijeke...

- Vi ste prije živjeli u Rijeci.

- Da. Najprije sam bila 16 godina u Beogradu, pa onda 10 u Rijeci i sada 13 u Zagrebu.

- Šesnaest...

- Ne morate zbrajati. Da, imam 39 godina.

- Iskreni ste.

- Da, iskrenost je najviše što postoji. Mrzim laž. Mrzim tračeve.

- Tračeve?

- Da! Ne volim ih. To moji prijatelji znaju i zato nikada u mojem društvu ne možete čuti takve stvari.

- Ali, vi ste često objekt takvih priča i prepričavanja, kao i gotovo sve popularne osobe.

- Da, jesam.

- Ja sam čuo jedan, zaista neobičan.

- Koji?

- O vašem suprugu Niki i...

- Da, znam, sama. Zvjezdana mi je to prva rekla kad je čula. To se vuče već godinu dana.

- Što?

- To. Ta prljava priča da je moja kćer, Zvjezdana - pobjegla s mojim suprugom. To je apsurdno, monstruozno. Ja ne znam tko to može tako kompletno izmišljati. Duboko žalim takve ljude.

- I kako se borite protiv takvih tračeva?

- Ne znam. To je užasno, pogotovu kad je čovjek poznat velikom broju ljudi, onda je, naine i krug u kojem se trač prepričava - ogroman. Ja takve priče ignoriram. Ne znam što da radim drugo. To je kao neka obrana na dugu stazu.

- Niko Bonetti nije Zvjezdanin otac.

- Nije. Njen otac je poginuo. Niko je zna od njene devete godine. Danas Zvjezdica ima 19. To su tih deset najvažnijih godina, za nju. Ona Niku zove tata.


Prerezani dvospolci



- Imate li savršen brak?

- Ne znam. Mislim da sam jedan od onih sretnih slučajeva. Znate, postoji jedna priča iz grčke mitologije da su prije na svijetu živjeli samo dvospolci. I onda su se jednom razdvojili i tako su te polovice lutale svijetom. Samo neke su se ponovo našle i onda je to idealan slučaj...

Da, uvjerena sam da se to ili nešto tako dogodilo s Nikom i sa mnom. Uvjerena.

- A vidite, ipak ima ljudi, izvan vas, koji vam žele osporiti tu vašu sreću.

- Ima. To je osim toga i glupo. Pa, vjerojatno znate onu priču o beogradskom kolegi, spikeru, Zdravkoviću. Pričalo se da nema obje noge. Glupo. On ima obje noge. Ili, baš neki dan sam čula da sam pregazila autom jedno dijete i ubila ga. Zamislite. A ja, to vjerojatno znate, uopće ne znam voziti automobil. Jednostavno, ne znam. Što da vam više pričam.

- Kakav automobil imate?

- Imamo volvo 144. Imali smo prije fiću, pa "1300", sada volvo. To je tenk. Ali ja ne znam ni ključ staviti.


Ljepota



- Dobili ste jednu zgodnu nagradu prije pet godina.

- Da, mislite na "Ondas". Ali o tome ne želim više govoriti. To je prošlo. Ja ne mislim da sam tada bila bolja spikerica. Danas sam mnogo bolja. Mnogo bolja. Prije deset godina na primjer nisam bila toliko iskusna. Ali ni tada nisam bila lutkica... Jer televiziji ne trebaju lutkice, nego dobre spikerice. Nagrade ne znače mnogo. Ne želim nagrade, želim da publika vjeruje u mene i meni i da dobro radim.

- Sada pitanje koje postavljam svim sugovornicama u ovoj rubrici: jeste li lijepi?

- Pa neki smatraju da jesam.

- To je neka formula - odgovor. To mi je rekla i Ana Karić.

- Što vi mislite?

- Pa, došao sam k vama na razgovor.

- Hvala vam.

- U čemu se sastoji ljepota žene?

- U onome što iz nje zrači.

- Fizička ljepota, mislim?

- U harmoniji.

- Dobro, jeste li lijepi?

- Pa, mislim da imam pravilno lice, ne suviše širok nos, dosta visoko čelo... 

- Da li ste bili lijepi kao curica?

- Da, smatrali su me. Šteta da nije sada moja mama ovdje. Imala sam trinaest godina, ne, trinaest i pol kad mi je jedan mladić u školi rekao da sam lijepa. Ja to nisam baš shvatila, bila sam veliko dijete. Došla sam kući i gledala se u ogledalo i onda sam rekla mami da su mi rekli da sam lijepa i zašto me ona na to nije prije upozorila. Bila sam veliko dijete.

- Više naravno niste?

- Ne.

- Kad mislite da ste odrasli?

- Kad se rodila moja mala žabica.

- Imate li mana?

- To vi možete reći.

- Pa ne mogu, ne poznajem vas dovoljno. Možda ste štedljivi. Čini mi se kako pomno čuvate ploče, kako gasite gramofon čim nešto ne svira...

- Možda.

- Malko ste neuredni... 

- Ja?

- Pa zar niste primijetili da ste već dva puta pepeljaru ispraznili kroz prozor, na vaš balkon?

- Da, ali to će se već počistiti.

- A vrline?

- Moj muž smatra da mi je velika vrlina što se znam radovati. I malim stvarima, i to iskreno.

- Kako održavate svoju pojavnu ljepotu?

- Opet vi o ljepoti. Pa to se ne održava nikako posebno. Normalno, kao i svaka žena danas, kojoj stoje na raspolaganju kozmetička sredstva.

- Pitam vas zato jer sam i to čuo, opet možda trač, da ste napravili plastičnu operaciju negdje na čelu.

- Mislite možda da sam transplantirala kosu. To sam i ja čula. Nisam. Izmišljotina. Koliko sam čula to je do sada učinio samo Sinatra. Imala sam jednu saobraćajnu nesreću i lice mi je krpano. Još i sada imam stakla u koži. Vidite tu iznad gornje usne. Dakle, ništa posebno ne radim. Jedino što prirodno imam crnu kosu, a farbam je u smeđu.


Nikiša



- Do kada ćete biti spikerica?

- Do penzije.

- Do kada se može biti spikerica na TV?

- Do penzije. Pa, nisu toliko važne godine. U Francuskoj ima jedna izvrsna i cijenjena spikerica koja ima više od pedeset godiina.

- Gdje vam je suprug?

- Radi. Doći će u 5 i petnaest.

- Da? Pa sada je već pet i pol.

- Onda će malo zakasniti.

- To vas ne zabrinjava?

- Ne. Malo sam nervozna jer mu moram dati jesti. Evo ga dolazi... Zdravo, Nikiša, evo sad ću odmah.

- Ima li šta za izist?

- Evo odmah. Hoćete li vi s nama ručati?

- Ne, hvala.

- Nikiša, ovo je Dobroslav Silobrčić.

- Znamo se već.

- Da, dobro večer.

- Da znaš, Nikiša, šta me svašta pitao. Četiri sata smo razgovarali.

- Goco, daj mi nešto za izist, gladan sam.

- Vi stvarno nećete s nama.

- Ne. Hvala.

- Koju ploču da vam sada stavim?

- Ne znam. Idem ja sada. Hvala vam. Uostalom stavite nešto od Bacha. Imate?

- Imam.

Razgovarao: Dobroslav Silobrčić (Studio, mart 1971.)



Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)