"Tenis mi je uzeo dobar dio mladosti. Ja sam već od drugog razreda gimnazije napustila redovito školovanje. Samim tim ja sam ostala bez onoga društva što ga imaju svi đaci za vrijeme normalnog školovanja. Nisam stekla intimne prijateljice kojima bih mogla povjeravati svoje tajne i one meni"
Posljednji je tjedan listopada. U auli hotela "Radin" u Radencima, u tom lječilištu uz granicu prema Austriji, 40-ak kilometara istočno od Maribora, Mima Jaušovec je najmlađi gost. Izvanredno je lijep jesenski dan, upravo zove na šetnju po krajoliku u crvenožutim pastelima, ali Mimi danas, posljednjeg dana boravka u Radencima, neće ostati vremena za šetnju. Najprije, dio vremena smo joj oduzeli mi ovim razgovorom, a zatim će morati na terapiju.
A dan brzo odmiče, sunce već prilično
rano zalazi.
Možda i ne treba predstavljati našu
današnju sugovornicu. Oni osnovni biografsko-sportski podaci dovoljno
su poznati ljudima koji prate sport. Pa ipak, zabilježit ćemo radi
onih koji površno prate sport:
Mima Jaušovec je rođena 20. srpnja
(jula) 1956. u Mariboru. Njezina mati Radmila je umirovljena
službenica Službe društvenog knjigovodstva, otac Zvonko je
diplomirani ekonomist, zaposlen u "Elektroprivredi" u
Mariboru.
Stariji brat Zoran završio građevinski fakultet. I on igra tenis. Zajedno s Mimom osvojio je prvenstvo Jugoslavije u mješovitim parovima. Sada se nalazi na odsluženju vojnog roka u Zagrebu.
Teško je nabrojati sve titule koje je
Mima osvojila u jugoslavenskom prvenstvu. Nabrojimo zato one
najznačajnije uspjehe postignute na svjetskim nadmetanjima:
Bila je omladinska svjetska prvakinja
na zemljanim terenima u Miamiju 1974, a iste godine bila je
neslužbeni svjetski omladinski prvak i na travnatim terenima u Wimbledonu.
Lani je osvojila Međunarodno prvenstvo Italije u Rimu kao i Međunarodno prvenstvo Kanade u Torontu. Na turniru u Forest Hillsu prošle godine uvrstila se medu četiri najbolje igračice svijeta. Ove je godine prvakinja Francuske u Parizu i finalistkinja turnira Virginia Slimes.
Lani je bila evropski amaterski prvak u čehoslovačkom gradu Prerovu, a ove godine zajedno s Bugarinom Borisom Pampulovom osvojila Evropsko prvenstvo u mješovitim parovima u Mariboru.
Lani je osvojila Međunarodno prvenstvo Italije u Rimu kao i Međunarodno prvenstvo Kanade u Torontu. Na turniru u Forest Hillsu prošle godine uvrstila se medu četiri najbolje igračice svijeta. Ove je godine prvakinja Francuske u Parizu i finalistkinja turnira Virginia Slimes.
Lani je bila evropski amaterski prvak u čehoslovačkom gradu Prerovu, a ove godine zajedno s Bugarinom Borisom Pampulovom osvojila Evropsko prvenstvo u mješovitim parovima u Mariboru.
- Zašto ste već četiri tjedna u
Radencima?
- Imam nekoliko starih ozljeda koje su
me uvijek smetale. Ove godine ni na jednom turniru nisam nastupala
potpuno spremna, uvijek su me mučile ozljede. Na Otvorenom prvenstvu
Evrope u Mariboru jedva sam završila natjecanje, a kad sam otišla
na specijalistički pregled, liječnici su mi savjetovali da je
krajnje vrijeme da se pošteno odmorim.
Prema tome, ovaj boravak u Radencima za mene je i temeljiti odmor, ali istovremeno liječim ozlijeđeno koljeno i desno rame.
U devet godina, koliko aktivno igram tenis, niti jednom nisam bila na specijalističkom liječničkom pregledu niti na nekom duljem odmoru. Da ne bih ubuduće imala nekih većih teškoća, morala sam konačno na terapiju. I evo nakon četiri tjedna završava moj odmor i moje liječenje. Osjećam se zaista dobro i spremna sam za sve napore koji me očekuju.
- A kakvi vas napori očekuju? Točnije, kakvi su vaši planovi za jesen i zimu?
- Za ovu jesen otkazala sam sve turnire.
Uostalom, ovdje sam na liječenju i uopće nisam trenirala. U
siječnju počinje turneja po Americi, koja će trajati tri mjeseca.
To je taj glasoviti Virginia Slimes. Tamo ću otići.
- Što je s učenjem?
- Odmor sam iskoristila na najbolji
mogući način. Budući da uopće nisam trenirala, savjesno sam
učila. Položila sam na Ekonomskom fakultetu nekoliko ispita i
upisala sam drugu godinu. Sto se tiče studija, sve je u redu.
- Često puta ljudi pitaju jeste li vi
amater ili profesionalac?
- Čemu takva pitanja?
- Vjerojatno zbog toga što je poznato
da su prilično veliki fondovi nagrada na turnirima na kojima vi
sudjelujete, pa prema tome da iz tih fondova dobar dio dođe i do
vaših ruku.
- Osjećam se čistim amaterom. Potpuno
je pogrešno mišljenje ljudi koje zaista vijesti o svotama u
nagradnim fondovima dovode na pomisao da zarađujem mnogo. Stvar je u
tome da ja već četiri godine sama plaćam sve troškove svog
sudjelovanja na turnirima. A ako sa mnom ide i neki od pratilaca, i to se plaća iz mojih prihoda.
Onda kada mi zaista ide dobro, zaradim koji dolar više. Ali kad izgubim u prvom kolu tu je neminovan i materijalni gubitak.
Tako na kraju svega nagrade koje dobijam uglavnom podmiruju troškove mog sudjelovanja na turnirima.
Poslije svakog turnira učinim obračun s klubom. Dakako, na kraju godine pravi se onaj konačni obračun. I ako na kraju godine u financijskoj bilanci ostane kakav suficit, onda trideset posto ide za financiranje mojih sudjelovanja na slijedećim turnirima, 50 posto pripada klubu, a 20 posto ostaje meni kao naknada za stipendiju.
Treba naime imati na umu da sam u toku prošle godine dobivala za stipendiju samo 60.000 starih dinara mjesečno. Budući da je prošla godina za mene bila zaista izvanredno uspješna, ostalo nam je za raspodjelu po onom ključu, kako sam rekla, nešto između 2500 i 3000 dolara.
Onda kada mi zaista ide dobro, zaradim koji dolar više. Ali kad izgubim u prvom kolu tu je neminovan i materijalni gubitak.
Tako na kraju svega nagrade koje dobijam uglavnom podmiruju troškove mog sudjelovanja na turnirima.
Poslije svakog turnira učinim obračun s klubom. Dakako, na kraju godine pravi se onaj konačni obračun. I ako na kraju godine u financijskoj bilanci ostane kakav suficit, onda trideset posto ide za financiranje mojih sudjelovanja na slijedećim turnirima, 50 posto pripada klubu, a 20 posto ostaje meni kao naknada za stipendiju.
Treba naime imati na umu da sam u toku prošle godine dobivala za stipendiju samo 60.000 starih dinara mjesečno. Budući da je prošla godina za mene bila zaista izvanredno uspješna, ostalo nam je za raspodjelu po onom ključu, kako sam rekla, nešto između 2500 i 3000 dolara.
Uopće, kad govorimo o materijalnom
efektu mog sudjelovanja na tim glasovitim turnirima, treba imati na
umu i jednu neminovnu činjenicu da ja moram biti i izvan turnira
neprekidno u sredini tih igračica s kojima se natječem.
Ne mogu ja živjeti na drugi način, ne mogu biti izdvojena.
Kad bih se stvarno sasvim odstranila od svih njih izvan terena, teško da bih se ikako uopće mogla održati među njima. A živjeti stalno u njihovu krugu, to i te kako košta.
Spava se u najboljim hotelima, gdje su i boravak i hrana izvanredno skupi. Uzmimo samo za primjer da za samo jedno noćenje u hotelu u Americi plaćam 35 dolara. I ne zaboravite, to je cijena s popustom za tenisače.
A tek hrana. E sad, ako još pri tom imam i kojeg pratioca, onda vam je jasno da su to poveliki troškovi, koji se nikako ne mogu izbjeći.
Ne mogu ja živjeti na drugi način, ne mogu biti izdvojena.
Kad bih se stvarno sasvim odstranila od svih njih izvan terena, teško da bih se ikako uopće mogla održati među njima. A živjeti stalno u njihovu krugu, to i te kako košta.
Spava se u najboljim hotelima, gdje su i boravak i hrana izvanredno skupi. Uzmimo samo za primjer da za samo jedno noćenje u hotelu u Americi plaćam 35 dolara. I ne zaboravite, to je cijena s popustom za tenisače.
A tek hrana. E sad, ako još pri tom imam i kojeg pratioca, onda vam je jasno da su to poveliki troškovi, koji se nikako ne mogu izbjeći.
- Zaista, kako se uopće snalazite u
tom vrlo raznolikom međunarodnom tenisačkom društvu?
- Ispočetka mi je bilo jako teško.
Pogotovu što sam sama iz Jugoslavije, a u početku sam gotovo
redovito sama i putovala. Smatram da je moja prva velika pobjeda bila
u tome što sam se nekako uspjela snaći i održati u toj sredini.
O, kako su bili teški oni prvi dani.
Sjećam se kad sam prvi put sama kao 17-godišnja djevojčica otputovala u Ameriku, da sam jedan dan još nekako izdržala, a već sutradan sam telefonirala kući i u suzama govorila da se želim vratiti.
U tim zaista kriznim i neobično teškim trenucima roditelji su mi puno pomogli.
O, kako su bili teški oni prvi dani.
Sjećam se kad sam prvi put sama kao 17-godišnja djevojčica otputovala u Ameriku, da sam jedan dan još nekako izdržala, a već sutradan sam telefonirala kući i u suzama govorila da se želim vratiti.
U tim zaista kriznim i neobično teškim trenucima roditelji su mi puno pomogli.
- Koji su vam najbolji prijatelji?
- Imam grupu prijatelja u Mariboru koji
su kolege mog brata Zorana. To je desetak mladića. Svi su oni nešto
stariji od mene, ali izvrsna je to klapa, u kojoj se divno osjećam.
Ne smeta mi što su stariji od mene. Ja sam oduvijek bila u društvu starijih, i istini za volju, ja danas sa svojim vršnjacima i ne mogu naći zajednički jezik.
Ne smeta mi što su stariji od mene. Ja sam oduvijek bila u društvu starijih, i istini za volju, ja danas sa svojim vršnjacima i ne mogu naći zajednički jezik.
- A do koga od sportskih prijatelja
najviše držite?
- Najboja mi je prijateljica Rumunjka Virginija Ružići. S njom igram stalno u parovima. Lani smo bile u polufinalu na turniru u Forest Hillsu, na svjetskoj rang-listi parova nas dvije smo ocijenjene kao par koji dijeli 3. i 4. mjesto.
- Najboja mi je prijateljica Rumunjka Virginija Ružići. S njom igram stalno u parovima. Lani smo bile u polufinalu na turniru u Forest Hillsu, na svjetskoj rang-listi parova nas dvije smo ocijenjene kao par koji dijeli 3. i 4. mjesto.
Ona inače studira fiskulturu u Bukureštu. Starija je godinu dana od mene. Ona je veoma temperamentna, a ja sam malo mirnija, pa se tako izvrsno dopunjavamo.
- Što mislite, koja ste igračica na svijetu? Ne po službenim rang-listama, već po objektivnoj vrijednosti?
- Smatram da mi po kvaliteti pripada
peto ili šesto mjesto. Mnogo je drugih činilaca zbog kojih su moja
dosadašnja dostignuća nešto niža.
Najprije, veliki je hendikep za
mene što sam ja jedina iz Jugoslavije.
Nerijetko se ždrijeb za neke turnire fino namješta, ali se to nikad ne čini meni u prilog.
Sve su druge igračice profesionalke, nijedna nije završila neku školu, sve one imaju sa sobom čitav štab pratilaca i menadžera.
U takvim okolnostima meni je posebno teško.
Na nekim velikim turnirima, kao
što je to na primjer bio ovaj posljednji u Forest Hillsu, bilo mi je
još i teže nego na drugima.
Toliko su me opsjedali, toliko su me ometali da zapravo nisam mogla ni dati sve od sebe.
Osjetili su da sam u formi, da sam se zbog nekoliko značajnih uspjeha našla u središtu pažnje i tad su me počeli salijetati s ponudama da potpišem profesionalne ugovore.
Uz to svatko je htio da mi bude na neki način savjetnik.
Svi su mi govorili što trebam činiti, a što ne.
Nevolja je samo u tome što je svaki savjet bio drukčiji.
I upravo u tim trenucima osjetila sam koliko mi nedostaje u blizini jedan naš čovjek, netko tko će se ozbiljno brinuti o meni.
Uostalom, kad kažem da postoje mnoge stvari koje me onemogućuju da dadem najviše što mogu na terenu, pri tom mislim i na sve ono o čemu se ja moram sama brinuti, dok takve probleme za moje protivnice rješava čitav štab drugih ljudi.
Ja moram prije nego što iziđem na teren učiniti tisuću stvari koje nemaju nikakve veze s igrom. Moram se pobrinuti da rezerviram mjesto u hotelu, da osiguram sebi putnu kartu, da na vrijeme predam prijavu za sudjelovanje na turniru, da tko zna po koji put provjerim čitavu svoju sportsku opremu. O svemu tome moram se ja sama brinuti.
Nerijetko se ždrijeb za neke turnire fino namješta, ali se to nikad ne čini meni u prilog.
Sve su druge igračice profesionalke, nijedna nije završila neku školu, sve one imaju sa sobom čitav štab pratilaca i menadžera.
U takvim okolnostima meni je posebno teško.
Toliko su me opsjedali, toliko su me ometali da zapravo nisam mogla ni dati sve od sebe.
Osjetili su da sam u formi, da sam se zbog nekoliko značajnih uspjeha našla u središtu pažnje i tad su me počeli salijetati s ponudama da potpišem profesionalne ugovore.
Uz to svatko je htio da mi bude na neki način savjetnik.
Svi su mi govorili što trebam činiti, a što ne.
Nevolja je samo u tome što je svaki savjet bio drukčiji.
I upravo u tim trenucima osjetila sam koliko mi nedostaje u blizini jedan naš čovjek, netko tko će se ozbiljno brinuti o meni.
Uostalom, kad kažem da postoje mnoge stvari koje me onemogućuju da dadem najviše što mogu na terenu, pri tom mislim i na sve ono o čemu se ja moram sama brinuti, dok takve probleme za moje protivnice rješava čitav štab drugih ljudi.
Ja moram prije nego što iziđem na teren učiniti tisuću stvari koje nemaju nikakve veze s igrom. Moram se pobrinuti da rezerviram mjesto u hotelu, da osiguram sebi putnu kartu, da na vrijeme predam prijavu za sudjelovanje na turniru, da tko zna po koji put provjerim čitavu svoju sportsku opremu. O svemu tome moram se ja sama brinuti.
- Koga od svjetskih sportaša najviše
cijenite?
- Neosporno u posljednje je vrijeme
najveći Kubanac Alberto Juantorena. Lakoća s kojom on pobjeđuje
sve svoje protivnike godi svakome, pa razumije se i meni.
- A od domaćih sportaša?
- Najviše cijenim našu košarkašku
reprezentaciju, koja je zaista u samom svjetskom vrhu. Od košarkaša,
pak, posebno cijenim Krešimira Ćosića. Imala sam priliku da se
upoznam s njim. Pratio je moje nastupe na Roland Garrosu u Parizu.
- Smatrate li da ste dostigli vrhunac u
svojoj sportskoj karijeri?
- Ma ni slučajno. Vrhunac u tenisu
dostiže se tek oko 25. godine, a meni je 21. Ako me zdravlje
posluži, mogu još mnogo više postići. Dakako, radi se pri tom i o
drugim okolnostima. Onima o kojima sam maloprije govorila.
- Koliko je potrebno za trening da
biste bili u najboljoj formi?
- Da bih se održala u krugu najboljih
svjetskih tenisačica, bilo bi nužno da svakog dana treniram barem
četiri do pet sati. Međutim, ja ove godine nikada nisam toliko trenirala u jednom
danu. Najprije zato što sam bila većim dijelom godine ozlijeđena, a
zatim i zbog toga što je i moj trener Čehoslovak Milan Krch također
već gotovo pola godine odsutan s terena zbog ozlijede.
- Kako to da vam je trener iz
Čehoslovačke?
- Još kad sam počinjala igrati tenis,
kad mi je bilo 14 godina, u našem klubu u Mariboru bio je trener
Milanov brat blizanac Vladimir. On mi je dao prve instrukcije, njemu
zahvaljujem za odlično usmjerenje vec od samog početka.
Trenirao nas je u klubu u Mariboru
četiri godine, a onda smo godinu dana bili bez trenera. Mislim da
sam time ja posebno mnogo izgubila. I sad evo vec drugu godinu
trenira me Vladimirov brat Milan.
- Vidite li u kojoj od mlađih
jugoslavenskih tenisačica svoju nasljednicu?
- Postoje tri mlade i veoma darovite
djevojke. Ipak, odviše su mlade da bi se nešto određenije moglo
reći o njihovoj budućnosti. To su Skala iz Subotice, Milatova iz
Splita i Šašak iz Zagreba.
- A među muškarcima?
- Imamo Ostoju i Buljevića iz Splita,
koji su zaista veliki potencijal. Veoma mnogo ovisi o njima samima
dokle će dogurati i koliko će uspjeti.
- Jeste li prerano postali slavni?
Koliko ste imali od svoje prve mladosti?
- Nema dvojbe da su se na moja ramena
prerano svalili neki tereti koje nije lako nositi. Tenis mi je uzeo
dobar dio mladosti. Ja sam već od drugog razreda gimnazije napustila
redovito školovanje, odnosno prestala sam odlaziti na nastavu i samo
sam polagala ispite.
Bilo je i te kako teško odlučiti se na to. Samim tim ja sam ostala bez onoga društva što ga imaju svi đaci za vrijeme normalnog školovanja. Nisam stekla intimne prijateljice kojima bih mogla povjeravati svoje tajne i one meni.
Bilo je i te kako teško odlučiti se na to. Samim tim ja sam ostala bez onoga društva što ga imaju svi đaci za vrijeme normalnog školovanja. Nisam stekla intimne prijateljice kojima bih mogla povjeravati svoje tajne i one meni.
Nije uopće bilo vremena za takva
drugovanja. Previše sam trenirala, a kad nisam bila na terenima,
onda sam učila. Nastojala sam završiti gimnaziju na vrijeme.
Drugovanja s dječacima, odlasci u kino, zabave i plesovi, sve je to
prohujalo mimo mene.
- Kad ste ove godine u Mariboru s
bugarskim tenisačem Borisom Pampulovom osvojili amatersko prvenstvo
u mješovitim parovima, moglo se čuti da vas s tim simpatičnim
momkom iz Bugarske veže i nešto više od sportskog partnerstva?
- Molim vas, ne spominjete mi to.
Pampulov i ja smo samo dobri prijatelji. Igrali smo lani i ove godine
u mješovitim parovima. I ništa više.
Upravo sam bila u Torontu u Kanadi kada mi je došla u ruke "Arena" u kojoj je bilo napisano da nas vežu velike simpatije i da čak ima izgleda da se pojavimo pred matičarom.
Upravo sam bila u Torontu u Kanadi kada mi je došla u ruke "Arena" u kojoj je bilo napisano da nas vežu velike simpatije i da čak ima izgleda da se pojavimo pred matičarom.
Pročitala sam to neposredno prije nastupa. Možete zamisliti koliko sam se razbjesnila i koliko mi je bilo krivo.
- A imate li dečka?
- Imam ga.
- Je li Jugoslaven ili neki stranac?
Ima li veze sa sportom ili je izvan sportskih krugova?
- Nemojte se ljutiti što vam ne želim
na to odgovoriti. U svakom slučaju, to nije Pampulov.
- Bližimo se kraju ovog našeg
razgovora. Bilo bi možda zgodno da na kraju sažeto kažete što za
vas znači sport?
- U početku mi je to bila samo zabava i
veselje. Kasnije, kako sam postajala sve poznatija, nametale su se
sve više i neke obaveze. I što sam išla dalje sa svojim uspjesima
i rezultatima, trebalo je sve više odricanja.
Bilo je i teških i mukotrpnih trenutaka, bilo je i golemih razočaranja, ali ne bih bila iskrena kad ne bih priznala da mi je sve to skupa ipak činilo neko veselje. Čini mi to i sad. Sport mi je zaista mnogo uzeo, ali mi je puno i dao.
Da nije sporta, ne bih vidjela toliko svijeta, ne bih upoznala toliko ljudi. A osim toga, sazrela sam brže i prije od svojih vršnjakinja i drukčije gledam na mnoge stvari oko sebe.
- Znači, kad bi život opet počeo
ispočetka...
- Da, opet bih ispočetka krenula istim
putem.
Opet bih željela proživjeti sve što sam proživjela, pa čak i one najteže trenutke kada sam pomišljala sve napustiti i zauvijek ostaviti se reketa. Jer i te krize svojevrsna su škola. U krajnjoj liniji, u njima čovjek možda najviše nauči.
Opet bih željela proživjeti sve što sam proživjela, pa čak i one najteže trenutke kada sam pomišljala sve napustiti i zauvijek ostaviti se reketa. Jer i te krize svojevrsna su škola. U krajnjoj liniji, u njima čovjek možda najviše nauči.
- Dokle mislite ostati uz tenis?
- Čujte, sve su moje rivalke u
vrhunskom tenisu starije. Većina od njih ima po 30 godina A meni je
tek 21. Ja ću možda još tri, možda četiri, možda i pet godina.
Nitko to ne može točno reći, ne mogu ni ja. Igrat ću dok me tenis
bude veselio, ali nipošto ne bih htjela postati njegov rob.
- A planovi za život u budućnosti?
- Željela bih, kao i svaka druga
djevojka, zasnovati obitelj, imati svoju djecu. To je nešto divno,
to je najljepše, to zaista od srca želim.
- A što ako vas sport onemogući da to
ostvarite?
- Nipošto neću dopustiti da mi sport
uskrati taj životni cilj.
Razgovarao: Ratko Zvrko (Arena, novembar 1977.)
Razgovarao: Ratko Zvrko (Arena, novembar 1977.)