Pages

Velimir Velja Subotić: Kako je nastala pesma "Somborski fijakerist" (1990)

Novembar 1990: Mala Mo više i nije tako mala - sada joj je već 17 godina i popela se do trećeg reketa na svetu. Nedavnu povredu je uspešno sanirala, što je dokazala u meču protiv teniske legende Martine Navratilove, koju je po treći put savladala na turniru u Oklendu. Može li Monika Seleš naredne godine da bude još bolja u odnosu na ovu, za nju savršenu 1990?... Od Male Mo - do Malog princa (kako ga zovu u Francuskoj): Ričard Klajderman, jedan od najpopularnijih svetskih pijanista otvorio je svojim koncertom sedmi beogradski Mesam. U društvu sa žovijalnim šefom orkestra Režisom Dipreom, Ričard se predstavio i kao sjajan zabavljač, a posle koncerta je u garderobi izjavio kako je bio prijatno iznenađen prijemom domaće publike, jer uopšte nije znao da se njegova muzika sluša i u ovim krajevima... Na vrhuncu popularnosti je i serija "Bolji život", u kojoj istaknutu rolu ima Ivan Bekjarev. Glumac kaže da ga ljudi stalno zaustavljaju na ulici i da, videvši ga u svakodnevnom džinsu, najčešće zapitkuju: "Kurčubiću, gde ti je kravata?!"... Poznati sarajevski kompozitor i muzičar Nikola Borota upustio se u novu avanturu: otvoriće prvu privatnu televiziju u Jugoslaviji! Sve se dogodilo prilično munjevito - istog dana kada je Republički komitet za informisanje SR Bosne i Hercegovine doneo novi Zakon o javnom informisanju, Nikola je podneo zahtev, koji mu je odobren. I njemu i njegovom prijatelju Mirsadu Ibriću, koji želi da otvori prvu privatnu radio stanicu... A šta nudi novootvorena televizija Studio B? Jedan od vodećih ljudi najmlađe TV stanice Živadin Mitrović citira neizbežnog Duška Radovića: "Možda nismo bolji, ali smo sigurno različiti!"... Hit grupa Ruž odlično prodaje svoje "Noćno kupanje", Kerber se javlja sa "Pete strane sveta", Hari Mata Hari priznaje "Strah me da te volim", Džoni Štulić veruje da "Balegari ne veruju sreći", a iz Sarajeva stiže novi bend koji se nazvao Kotrljajuće kamenje i ima pesmu punu nade, u kojoj pevaju i pevači sa svih strana Jugoslavije - Žera, Cukić, Benč, Tifa, Belan, Kondža... Oni poručuju: "Samo je ljubav, sjeti se, mogla sve, ljubav slavi, ljubav nikad ne zaboravi"... Ljubav je u svojim delima slavio i poznati dramski pisac, glumac i pesnik Velimir Velja Subotić, čija je pesma posvećena somborskom fijakeristi Jagri postala jedan od najvoljenijih domaćih evergrina. Njega je ovog meseca posetila ekipa zagrebačkog nedeljnika Vikend...    


"Somborska gospoda mamurna od pića, bećari, bolesnici, putnici namjernici, vozili su se u Jagrinom fijakeru katkada i bez Jagre. Znao se zakartati i partiju nije bio voljan prekinuti, pa bi mušteriji rekao neka samo sjedne u fijaker i neka se odveze kamo je naumila, a potom bi se Riđan okrenuo i vratio pred Kasinu. Pod pokrovcem na prednjem sjedištu uvijek bi bio ostavljeni novac"

Somborski trg, smješten između kazališne zgrade i starog i novog hotela Sloboda, sav je okružen drvećem. Zelenilo i drveće ukras su Sombora. Zahvaliti to mogu jednom od somborskih gradonačelnika između dva rata, koji je za liječenje sušice dobio preporuku da boravi što više u prirodi, među zelenilom i drvećem. 

Gradonačelnik je posegao za novcem u gradskoj kasi i od Sombora napravio maltene park. Doduše, to ga je stajalo smjenjivanja s mjesta gradonačelnika, a ne znamo ni koliko mu je pomoglo, ali Sombor je ozelenjen što je jedna od najvećih vrijednosti ovoga grada i danas.

No, izgleda da drveće na somborskom trgu u centru grada nije posađeno akcijom ovoga gradonačelnika.

Neki pričaju da su ih sadili somborski fijakeristi koji su za njih vezivali svoje konje.

Bilo kako bilo, drveće je i dalje tu, ali fijakerista je sve manje.

Spala je knjiga na dva, tri slova.

Na somborskom trgu u centru grada sada su poredani automobili i u njihov lim i željezo sapete moderne konjske snage, a fijakeristi odlaze u legendu.

Doduše, upravo na tom somborskom trgu preko puta novoga hotela Sloboda i danas možete naći jedinstven saobraćajni znak.

Veliko slovo "P", kao znak za parkiralište, a ispod njega nacrtan fijaker i pored toga još slovima naznačeno "za fijakere" - tu svakodnevno "pristaju" posljednji somborski fijakeristi i čekaju da odvezu mušterije u bilo koji kraj grada.

Sve je manje mušterija i sve je manje vožnji, pa će i posljednji somborski fijakeristi uskoro u mirovinu.

Život ovoga grada svojevremeno bio je nezamisliv bez fijakerista. Tada je vožnja fijakerom bila statusno pitanje. Razne svečanosti u najboljim somborskim obiteljima bile su nezamislive bez fijakerista i fijakera. 

Po njih se poručivalo kada su somborska gospoda odlazila, recimo, na kazališne predstave, ili jedni drugima u goste. U Somboru je s fijakerima i fijakeristima stvar dospjela čak do toga da su gradski odbornici vijećali o tome hoće li im se ili ne podići spomenik.

Vjećali, ali nikada nisu odlučili, ni spomenik podigli. Umjesto njih učinio je to ipak somborski književnik i glumac Velimir Velja Subotić koji je napisao pjesmu Somborski fijakerist posvećenu doduše "najdivnijem fijakeristi na svijetu, pokojnom Jagri u spomen" za koju mnogi misle da je narodna pjesma, ali koja je svakako najljepši spomenik svim fijakeristima Sombora, koji polako odlaze u legendu.


Jagra fijakerist



I danas Somborci govore o Jagri fijakeristi koji je vozio takozvane noćne ture. Bivao je pored starog hotela Sloboda, ili u lokalu kojega su zvali Mađarska kasina. Dok je njegov konj Riđan čekao mušterije pred hotelom, ili Kasinom, Jagra je u lokalu sjedio i kartao. 

Zimi je posebno volio, kažu, piti kuhano vino. Nikad nije ostavio putnika. Uvijek je stizao na odredište. Somborska gospoda mamurna od pića, bećari, bolesnici, putnici namjernici, vozili su se u Jagrinom fijakeru katkada i bez Jagre.

Znao se zakartati i partiju nije bio voljan prekinuti, pa bi mušteriji rekao neka samo sjedne u fijaker i neka se odveze kamo je naumila, a potom bi se Riđan okrenuo i vratio pred Kasinu. Ili hotel Slobodu.

Pod pokrovcem na prednjem sjedištu uvijek bi bio ostavljeni novac, a Jagra bi znao tada doći do Riđana, pomilovati ga po grivi, ispod pokrivača uzeti novac i prozboriti:

- Rićko, dobro si ti pazario.

U svom somborskom domu, priča nam Velja Subotić:

- Inspiracija da napišem pjesmu Somborski fijakerist došla mi je odjednom. Pišem obično u kuhinji. I toga dana, kada mi je došla inspiracija, pohitao sam u kuhinju. Ali, stol je zauzela moja supruga Vera. Sjećam se, mijesila je neko tijesto. 

Zamolih je da mi oslobodi samo nekoliko centimetara stola. Tek toliko da stavim papir i da mogu pisati. I počeo sam. Stihovi od prvih:

Molim vas nemojte, nemojte, ne psujte, molim vas, nije fer, 

pa do posljednjih:

Zašto si starino pod ovim orahom bacio zobi dlan? 
Ej, to je stanica, posljednji put je tu zastao moj Riđan

... samo su se slagali na bijelom papiru.

Kad je pjesma bila napisana Velja je pohitao da je pokaže Jagri.

Sjeća se da ju je Jagri čitao ispod jednog drveta u vrtu Zanatskog doma. Jagra je zaplakao i zamolio Velju neka u pjesmi ništa ne dira.

- Pjesma se zasniva na stvarnom događaju i jednom od mnogobrojnih mojih druženja i vožnji s Jagrom, priča nam Velja Subotić. - Naime, znam da sam morao na vlak i do stanice me vozio Jagra. Bila je zima. Snijeg je padao kao da je Bog sve jastuke poderao.

Jagra i ja smo polako u njegovu fijakeru išli prema stanici i odjednom se Riđan poskliznuo i pao na bok. Ispustio je neki strašan vrisak koji mi se urezao u sjećanje.

Vidjevši onako bespomoćna konja na boku, skočio sam s fijakera i zgrabio za rudu i oglavnik i pomogao Riđanu da se digne.

Ta slika bespomoćnog konja i zebnja u očima Jagre što će se dogoditi njegovom hranitelju ostala mi je duboko usječena u pamćenje i bila je moja inspiracija oko koje je stvorena pjesma.

Pjesma je bila napisana i odložena kao i mnoge druge.

Slučaj je htio da je Velja bio u bolnici nakon operacije slijepog crijeva, kad je stigao poziv iz Osijeka s festivala tamburaških grupa Jugoslavije da Veljo, rado viđen gost festivala, pošalje pjesmu i za taj festival, početkom sedamdesetih godina.

Kako je bio zaokupljen bolešću, pjesmu je poslala supruga Vera.

Izabrala je baš Somborskog fijakeristu, ali pošto je pjesma poslana bez refrena, a početak festivala se bližio, novosadski kompozitor Sava Vukosavljev, koji je pjesmu uglazbljivao, požurivao je Velju da napiše i refren.


Voze ga besplatno



- Nazvao sam ga jednom i upitao kao somborskog đaka da li on zna što se čuje noću kad se somborskom kaldrmom ide fijakerom. Sjetio se tog zvuka konjskih potkovica u gluhoj noći i onoga Aj đi, ajđa. I to je ostao refren,  kaže nam Velja.

Pjesma Somborski fijakerist, na tom osječkom festivalu u izvođenju orkestra Janike Balaža i pjevača Živana Milića pobrala je sve nagrade.

Postala je zaista pravim spomenikom somborskih fijakerista.

U kući Subotićevih postoji samo jedan primjerak longplejke s izvođačem Živanom Milićem i to okrhnut.

U jednoj somborskoj školi, nakon predstavljanja Velje Subotića i njegovog književnog rada, jedna je djevojčica stala na ploču i otkrhnula ju točno od početka pjesme Somborski fijakerist.

Jagra je umro prije nego što je pjesma o njemu, i on o njoj, postala slavna.

Nakon njegove smrti sestre su prodale Riđana i dodale nešto novca i podigle Jagri spomenik.

Somborski fijakeristi, otkako se pjeva Veljina pjesma u raznim izvedbama, voze ga besplatno.

A Velja?

Kazuje nam da mu je pjesma Somborski fijaker draga, ali mu je najdraža pjesma Vera, Vera, napisana supruzi Veri u spomen i kako ispod naslova pjesme stoji:

"Veri na prvu stranu spomenara" 

Velja Subotić, taj čovjekoljubac i pisac himni ljubavi napisao je pjesmu u ime svih muškaraca koji se boje priznati, ili to ne znaju reći, koliko vole svoje supruge. 

On svoju ljubav ne krije.

Kako u pjesmi kaže, jedino moli Veru da ga "pusti samog kad ga ophrvu tuge".

Čini mi se da sam vidio na trenutak suzu u Veljinom oku kada smo zajedno slušali s gramofona Vera, Vera.

Zabeležio: Jovo Paripović (Vikend, novembar 1990.)

Članak donirala: Snežana Pisarić Milić




Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)