"Otkad sam u klubu, on je postao prvak, uveli smo reflektore na stadion, uredili smo klupske prostorije da ih nema lepših u zemlji, a sada gradimo i fudbalski centar. To će biti jedna od najlepših fudbalskih baza na svetu. Nešto slično ima samo Liverpool i Carl Zeiss"
Da li je baš tako moćan, sposoban i
utjecajan taj Vujadin Boškov?
- Vujke je u Milanu. Treba noćas da
se vrati i sutra je u klubu - rekla nam je njegova supruga Jelena
kad smo je pozvali telefonom.
Iz klupskih prostorija, završavajući
radni dan, nije otišao kući nego u Beograd, na važan sastanak.
Vratio se uveče u klub, gdje ga je već dugo čekao veći broj
ljudi. Zvone telefoni, slijede pozdravi i razgovori. Na njegovom licu
primjetan je zamor.
Sjeli smo u novi »Citroen« s oznakom
DS 20. To je prvi dan kako nogometni direktor i kapetan vozi taj
automobil. Kupio ga je u Milanu i košta oko 130.000 dinara.
»Citroen« je automatik i Vujadin Boškov se nije još privikao na njega. Za volanom »mercedesa« bio je vičniji, ali nakon četiri godine vjernog drugovanja odlučio je da se raziđu. Na ulazu u kuću sačekala nas je njegova supruga Jelena.
»Citroen« je automatik i Vujadin Boškov se nije još privikao na njega. Za volanom »mercedesa« bio je vičniji, ali nakon četiri godine vjernog drugovanja odlučio je da se raziđu. Na ulazu u kuću sačekala nas je njegova supruga Jelena.
Sve je besprijekorno uređeno.
Posluženi smo pićem kojim smo željeli. Osjećali smo se ugodno.
Supružnici Boškov ništa nisu tajili. Govorili su i odgovarali
glasno, pa smo stekli utisak da ne znaju ni da šapću.
- On je bio vrlo popularan i
»strašan« igrač. A i ime i prezime su mu bili zvučni. Zamišljala
sam ga kršnim momkom, atletom. A kad je
stao ispred mene, kada smo se upoznali... Bolje da vam ne pričam, uz
glasan osmijeh prisjećala se Jelena susreta od ravno prije dvadeset
godina.
- Kako ste se zaljubili u vašeg
Vujketa?
- Svemu je kriva jedna svilena
marama. Ja sam išla u Kazališnu akademiju i neke moje drugarice su
odlazile na žureve, na koje je dolazio i on. Jednoj od njih sam posudila maramu i to baš kad je išla na sjedeljku kod Boškova.
Maramu mi nije vratila, a kada sam je potražila rekla mi je da je
kod Boškova i da odem sama da je uzmem. To sam odbila iako su me
drugarice uvjeravale.
Ali, marama je bila povod da on meni priđe ispred škole, da se upoznamo... On me sačekivao, šetali smo, ali mi se nije baš dopadao. Odlučila je jedna noć u ožujku. Sjedili smo na klupi, pored Dunava. Pričao mi je stvari koje se povjeravaju samo prijateljima, govorio je šta ga muči, o svojim namjerama da pređe u »Crvenu zvezdu«....
Shvatila sam da sjedim pored momka koji nije samo nadmen i uobražen. Zaljubila sam se. Zabavljali smo se tri godine i onda vjenčali. Dobili smo kćerku Aleksandru, koja sada ima petnaest godina i nalazi se u jednom koledžu u Švicarskoj. U našem životu ona je glavna.
Ali, marama je bila povod da on meni priđe ispred škole, da se upoznamo... On me sačekivao, šetali smo, ali mi se nije baš dopadao. Odlučila je jedna noć u ožujku. Sjedili smo na klupi, pored Dunava. Pričao mi je stvari koje se povjeravaju samo prijateljima, govorio je šta ga muči, o svojim namjerama da pređe u »Crvenu zvezdu«....
Shvatila sam da sjedim pored momka koji nije samo nadmen i uobražen. Zaljubila sam se. Zabavljali smo se tri godine i onda vjenčali. Dobili smo kćerku Aleksandru, koja sada ima petnaest godina i nalazi se u jednom koledžu u Švicarskoj. U našem životu ona je glavna.
- Da li se možda sada kajete što
ste se i udali?
- Ja sam svjesno žrtvovala kazalište
iako sam željela đa budem glumica. Počela sam da igram i kada je
trebalo da budem primljena za stalnu glumicu - s njim sam otišla
na utakmicu Engleska — Jugoslavija. Pristala sam da budem iza
njegovih leđa, u drugom planu. Željela sam da imam porodicu i taj
cilj sam donekle ispunila.
- Zašto samo donekle?
- Imam sve, gotovo ni u čemu ne
oskudijevam. Imam i porodicu, ali u njoj ne živim. Kćerka na
školovanju, muž uvijek odsutan, samoća me ubija.
- Zar tolike patnje za kćerkom
zbog »koledž mode«?
- Ne radi se ni o kakvoj modi. Ja i
moj muž želimo samo da nam se kćerka osjeća građaninom svijeta.
Ona već govori odlično engleski, francuski i njemački.
Vrlo je skromna i povučena, ništa nije manje Novosađanka od svojih vršnjakinja i drugarica.
Vrlo je skromna i povučena, ništa nije manje Novosađanka od svojih vršnjakinja i drugarica.
- Da li je školovanje u koledžu skupo i
kako uči Aleksandra?
- U višim razredima školovanje je
dosta skupo, u nižim razredima kćerka je slabije učila. Sve što
je starija, u njoj se bude očeve ambicije.
U predahu razgovora, dok Jelena sipa
piće, pitamo Boškova: kad mu je žena najviše pomogla?
- Ja sam nogomet volio iznad svega, a
postao sam i neka razmažena »zvijezda«. Kao takav
dospio sam u talijansku momčad »Sampdoriju«. Tu sam na startu
opravdao očekivanja onih koji su me i kupili. Ali, sreća mi je
okrenula leđa: dva puta sam doživio prijelom noge, našao sam se
među rezervnim igračima.
Šta to znači mogu da shvate samo oni
ljudi koji su to doživjeli. Kod mene je tada nastupila kriza. Što
utjehu nisam potražio u alkoholu i kocki mogu da zahvalim samo njoj.
U porodici Boškov nema izvješenih
nogometnih trofeja, iako je Vujadin, između ostalog, igrao i dva
puta za reprezentaciju Evrope. Čuva se samo lopta s kojom je odigrao posljednju utakmicu 1964. u
Zurichu.
- Povukao sam se kad je jedan ciriški
list napisao da je od moje međunarodne reputacije ostalo samo ime.
Taj rastanak teže je pao mojoj ženi nego meni. A to je i normalno.
Žene sportaša misle da su stekle mladog penzionera - priča
Boškov.
Upitali smo Jelenu: kako doživljava
poraze »Vojvodine« i reprezentacije?
- Mirnije od Vujketa. Imam jedino
nevolje što onda zivkaju navijači telefonom, šalju svakojaka
pisma. Kad je ono »Vojvodina« bila u krizi stigla su i pisma u
kojima su prijetili da će ga ubiti i da će nam kćerku kidnapirati.
- Što Jelenu trenutno više muči:
uspjeh kćerke u školi, ili uspjeh reprezentacije u natjecanju za Kup
evropskih nacija?
- Kćerka je uvijek u prvom planu.
- Što najviše muči suprugu
nogometnog direktora i saveznog kapetana?
- Ja sam se svjesno postavila njemu
iza leđa. Ali, tempo kojim on radi, ja ne mogu više da pratim.
Priželjkujem dan kad će bezbrižno sjediti kod kuće i njegovati
cvijeće.
- Radim već drugu godinu u novosadskoj radio stanici. U kulturnoj rubrici sam, pa sam tako ponovo uspostavila vezu s mladošću, s kazalištem. U kućnoj samoći uglavnom učim i dosta čitam. Želja mi je da završim fakultet, književnost. Kad se od toga umorim, najradije sjednem u kola i provozam se.
- Otkud to da su sportski novinari
opsjednuti ličnošću Vujadina Boškova: da li su razlog za to večere, lov i
gozbe koje im priređujete?
- U mom poslu novinar je važan
partner. To što novinara ili novinare odvedem na večeru ne smatram
nikakvim grijehom. Pitam samo: da li postoji direktor i jednog
poduzeća u zemlji a da nije odveo poslovnog partnera na večeru?
Zašto bi se to isto meni zamjeralo? Ja poštujem tu profesiju i
ljude koji u njoj rade. Bez novinara i štampe naš posao bi bio
anoniman i uzaludan.
- Kad je već spomenut lov: kakav ste
lovac?
- Posao i porodica su moje isključive
brige.
Od hobija imam samo lov. Imam dobru pušku, vjernog psa i precizno oko.
I volim taj sport.
Ove zime bilo je uspješno. Ustrijelio sam divljeg vepra u selu Draž, blizu Bezdana.
Od hobija imam samo lov. Imam dobru pušku, vjernog psa i precizno oko.
I volim taj sport.
Ove zime bilo je uspješno. Ustrijelio sam divljeg vepra u selu Draž, blizu Bezdana.
- Nakon mnogih iskušenja u Novi Sad je ponovo došao Hugo Ruševljanin. Njegov cilj je jasan: vratiti
momčad, koja nosi ime ovog grada, u Prvu ligu, »ratovati« s
Vojvodinom, a to znači s Boškovom. Plašite Ii se Huge?
- Nikog se ne plašim. Za svakog ima
mjesta. Mi nismo veliki klub, kao »Crvena zvezda«, »Dinamo«,
»Partizan«, ali to ne znači da na natjecateljskom polju ne možemo
biti bolji od njih.
Otkad sam u klubu, on je postao prvak, uveli smo reflektore na stadion, uredili smo klupske prostorije da ih nema ljepših u zemlji, a sada gradimo i nogometni centar.
To će biti jedna od najljepših nogometnih »baza« na svijetu. Nešto slično ima samo »Liverpool« i »Carl Zeiss«.
Otkad sam u klubu, on je postao prvak, uveli smo reflektore na stadion, uredili smo klupske prostorije da ih nema ljepših u zemlji, a sada gradimo i nogometni centar.
To će biti jedna od najljepših nogometnih »baza« na svijetu. Nešto slično ima samo »Liverpool« i »Carl Zeiss«.
- Vi govorite samo o klubu. Što je s
planovima da postanete samo profesionalni savezni kapetan
reprezentacije Jugoslavije?
- Mnogo je obećavano, ali konkretno
ništa nije ponuđeno.
Zato ima malo izgleda da postanem kapetan profesionalac. I ovako amaterski, mislim, da sam dosta učinio.
Zato ima malo izgleda da postanem kapetan profesionalac. I ovako amaterski, mislim, da sam dosta učinio.
Vujadin Boškov se pripremao, a i
školu je završio, da bude predavač povijesti.
Postao je, međutim, profesor nogometa.
Bio je vezni igrač, ali je tu osobinu zadržao i kao direktor i savezni kapetan: nikad se ne nalazi u postelji više od 6 sati, zna, ako treba, da doručkuje u Novom Sadu, ruča u Budimpešti, a večera u Zagrebu.
Voli i moderni dekor: zasebnu kuću, brz automobil, radni kabinet mu je kao u ministra, nema osobnog šofera.
Mali je rastom, a zvučno ime i prezime kao da održavaju njegovu radnu energiju. U ženi Jeleni ima sigurnog pratioca i savjetodavca, a kćerka Aleksandra mu je najveća inspiracija.
Postao je, međutim, profesor nogometa.
Bio je vezni igrač, ali je tu osobinu zadržao i kao direktor i savezni kapetan: nikad se ne nalazi u postelji više od 6 sati, zna, ako treba, da doručkuje u Novom Sadu, ruča u Budimpešti, a večera u Zagrebu.
Voli i moderni dekor: zasebnu kuću, brz automobil, radni kabinet mu je kao u ministra, nema osobnog šofera.
Mali je rastom, a zvučno ime i prezime kao da održavaju njegovu radnu energiju. U ženi Jeleni ima sigurnog pratioca i savjetodavca, a kćerka Aleksandra mu je najveća inspiracija.
Za porodicu Boškov može se reći da
ima sve - ugled, popularnost i novac. Ali, roditelji su lišeni
svakodnevnog zadovoljstva koje pruža dijete, a kćerka je
istovremeno lišena roditeljske ljubavi. Žena ima muža, ali joj
nedostaje. Glava porodice ima sve, ali ne i vremena da u tome uživa.
Sve ima svoju cijenu.
Napisao: Đuro Zagorac, snimio: M. Koković (Start, mart 1972.)