"Za vrijeme snimanja u Samoboru prilijepio se za me jedan crn mačor. Nazvali smo ga Fulir. Na kraju smo se toliko sprijateljili da sam ga ponijela u Zagreb"
Domaću filmsku komediju Kreše Golika
"Tko pjeva zlo ne misli" do kraja 1970. gledao je samo u
Zagrebu rekordan broj gledalaca - 190.000. Tako je taj film postao
apsolutni rekorder u povijesti zagrebačkih kinematografa.
U filmu punom predratnoga zagrebačkog
kolorita, u glavnoj je ženskoj ulozi debitirala do sada nepoznata
30-godišnja Mirjana Bohanec.
Diplomiravši prije tri godine na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Mirjana Bohanec stalni je solist
Zagrebačke opere.
Nastupila je u oratoriju "Carmina Burana"
Carla Orffa, kao Irida u Šulekovoj "Oluji", i u komornoj
operi u Beču.
Prije dolaska u HNK bila je urednica ozbiljne glazbe
na Radio Zagrebu.
Na razgovor je došla u pauzi pokusa za
"La Boheme" i koncerta Beethovenovih minijatura. Već
nakon prvih rečenica operna se pjevačica pretvorila u koketnu Anu
Šafranek.
- Film je uspio više nego što sam
očekivala - rekla je odmah na početku.
- Govori se da je, zbog atmosfere
Zagreba iz 1930. godine, koja se osjeća ne samo u replikama i u
pošalicama, nego i u pjesmama, uspjeh filma samo lokalan, ograničen
na Zagreb i na sjevernu Hrvatsku.
- Upravo sam danas doznala podatak koji
govori suprotno. U Splitu ga je gledalo već oko 40.000 ljudi.
- Jeste li kao operna glumica imali
poteškoća na snimanju filma?
- Imala sam tremu, ali ne zadugo, a
zatim je kazališna rutina pomogla, pa je treme nestalo.
- Što je lakše, glumiti u operi ili
pjevati na filmu?
- Pjevati na filmu. Pogrešku ispravite
ponavljanjem scene. U kazalištu toga nema. Teže je, ali ipak, kad
sve krene, kreativnija sam u kazalištu.
- Vaši prijatelji tvrde da ste u ulozi
Ane Šafranek glumili sami sebe?
- Da, Ana je romantična kao i ja. Ona
koketiranjem ne čini zlo, jednostavno ne želi propustiti priliku da
malo sanja o ljubavi. Drago mi je što sam igrala tu ulogu. Uostalom,
rođena sam Zagrepčanka.
- Da se nađete u situaciji u kojoj se
našla Ana prije 40 godina, da li biste popustili?
- Ne! Ali, sigurno je da ne bi ni Ana
Šafranek danas.
- Toj ulozi zahvaljujete popularnost. Sigurno već dobivate pisma od obožavatelja.
- Čudno, ali najviše mi pišu žene.
Većina mi povjerava da su na neki način, ovakav ili onakav, našle
u filmu sebe. Uglavnom, sve su to pisma starije generacije.
- Smatrate li da je film uspio baš
zbog već poznatog Golikova nepretencioznog prilaženja scenariju?
- Sigurno. No, i pripreme su tome
pridonijele. Redatelj je prije snimanja, vježbajući s nama,
dotjerivao tekst, prihvaćao i naše sugestije, tako da je prisnost
između svih nas dovela do toga da smo se sami zabavljali i uživali.
- Ljubavna scena na filmu razlikuje se
od onih u kazalištu. Kako ste se osjećali kad vas je Fulir (Relja
Bašić) žestoko "zagrlio"?
- Bila sam malo uplašena, jer nisam
imala iskustva. Lakše mi je bilo jer se za vrijeme te scene pjevalo.
Ali vjerujem da je ta scena bila više problematična za Relju nego
za mene?
- Jesu li vam, nakon snimanja, ostale
kakve uspomene?
- Za vrijeme snimanja u Samoboru
"prilijepio" se za me jedan crn mačor. Nazvali smo ga
Fulir. Na kraju smo se toliko sprijateljili da sam ga ponijela u
Zagreb.
- Kako ste se osjećali kad ste sebe
vidjeli na filmu?
- To je bio doživljaj. Isprva mi je
bilo neobično, ali mi se poslije svaka scena činila boljom nego za
vrijeme snimanja.
- Kakva ste domaćica?
- Slaba! Toliko sam opterećena svojim
pozivom da kućanstvo prepuštam majci. Ali... nedjeljom pokušam
mužu skuhati objed...
Pogledala je na sat. Pet minuta poslije
taksi ju je odvezao u Muzej za umjetnost i obrt gdje je za četiri sata počinjao koncert.
Razgovarao: Tomislav Držić, slike sa snimanja filma: Alojz Boršić (VUS, januar 1971.)
Krešo Golik o Mirjani Bohanec:
" ... Stara frajla i familijarni parazit (Mia Oremović) dala je nazaboravnu ulogu, bolju od one u »Dvije mame i dva tate«, za koju je u Puli dobila »Zlatnu arenu«. Hohštapler (Relja Bašić) imponira toliko da bi se u njega mogle zatreskati i druge mame (kad vide film!)
Debitantkinja Mirjana Bohanec, članica Opere Hrvatskog narodnog kazališta, nova je zvijezda našeg filma, marka koju nismo mogli dobiti ni u inozemstvu. Toliko je uvjerljiva i nadarena. Ona je senzacija, glumački talent kakvog u svojoj dvadeset dvogodišnjoj režiserskoj praksi nisam sreo i vidio.
Franjo Majetić (otac), član Osječkog kazališta, također debitant na filmu, pokazuje da i Zagreb ima Čkalju, Miju i Burduša. Mali Tomislav Žganec (Perica) nadmašio je moja očekivanja, mnogo je bolji nego u »Dvije mame i dva tate«, a narastao je u dvije godine toliko koliko mi je trebalo za film. Zadovoljan sam cijelim kvintetom.
- S obzirom na zagrebački žargon, mentalitet i ponašanje, je li bilo teškoća u izboru glumaca?
- Za Miu Oremović i Relju Bašića znao sam da će igrati, za njih sam pisao scenario. Oca-purgera tražio sam dosta dugo, a mamu nisam uopće mogao naći među glumicama, pa su mi savjetovali da uzmem Milenu Dravić ili Ružicu Sokić. U tom razmišljanju pokušao sam s pjevačicama i pronašao Mirjanu Bohanec.
Imao sam više sreće nego pameti. Sada kad je film završen, mogu reći da ćemo njime uspješno parirati shvaćanju (pa i kompleksu!) da u Zagrebu nema komike i komičara, za razliku od Beograda. Mia je izvrsna, karakterna, Franjo Majetić kao muž dobričina uvjerljiv, Relja Bašić šarmantan, a Mirjana Bohanec i Tomislav Žganec unose u taj tercet ljupkost. Frapirali su me svi... "
(Start, 1970.)
Intervju sa Krešom Golikom je OVDE
Muzičke avanture Relje Bašića su OVDE
