"Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće. Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali da je on slavni pjesnik"
Kako se to dogodilo da je jedinac
uglednog zagrebačkog kožarskog obrtnika Franje Majera, čovjeka
koji je želio da mu sin naslijedi i zvanje i imanje, ipak postao
pjesnik, feljtonist, romanopisac, prevodilac, pokretač, urednik i
suradnik mnogih književnih listova?
To pitanje nisam postavio, ali je
Vjekoslav Majer osjetio da ono treperi u meni, pa je, čim smo sjeli,
stao polako i odmjereno govoriti:
- Rođen sam u Streljačkoj broj 7,
preko puta stare zagrebačke streljane, gdje je danas kino "Sloboda".
U naš je stan dopirao šum platana sa ceste na ulazu u Tuškanac. Iz
obližnjeg parka čuo se uvijek pjev ptica. To je bio poetski dio
grada.
Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza
streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće.
Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali da je on slavni pjesnik.
Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali da je on slavni pjesnik.
Mnogo sam puta kao maleni švrćo ponosno koračao pokraj
njega, zapitkujući ga o ovome ili onome, prateći ga sve do vrata
njegova stana.
I eto tako, valjda je sve to djelovalo na mene. A za
trgovca nisam bio rođen, to se kasnije i pokazalo.
Bilo kako bilo, onaj mališan što je
trčao za leptirima na brdu iza streljane trudio se pokadšto da
sroči neki stih ili pjesmicu, pa je to skrivao u svojim školskim
bilježnicama kao svoj maleni topli tajnoviti svijet u koji je
zabranjen pristup bilo kome osim njemu samome.
- Prvu sam pjesmu objavio kad mi je
bilo 18 godina. Kasnije sam surađivao u "Suvremeniku",
gdje su urednici bili Andrija Mičinović i Joza Ivakić. Nas mlade
susretljivo su primali u tom listu. Sjećam se da je u redakciji
"Savremenika", neko vrijeme radio i A. B. Simić...
... Najljepše doba mog života bilo je
dok sam stanovao u roditeljskoj kući na Josipovcu. Dolazili su tada
k nama i Tin Ujević, Frano Alfirević i Vlado Kovačić, te mnogi
drugi. Znali smo raspravljati o svemu i svačemu do
kasno u noć ...
U gostionicu je ušao mladić u šarenoj
košulji, pa iako su svi stolovi u ovoj prostoriji bili prazni, sjeo
je za stol tik do našeg. Lojzek, koji i inače govori veoma tiho,
sad je nastavio još tiše, a mladić je to zamijetio, pa kao da se
načas našao u neprilici:
- Oprostite, druže Majer, ali kad sam
vas vidio, htio sam vas i pozdraviti. I reći vam da je ovih dana moj
najbolji prijatelj diplomirao na vašem romanu "Pepić u vremenu
i prostoru".
Na licu književnika naslutio se
osmijeh:
- To mi je zaista neizmjerno drago.
Šteta što tom vašem prijatelju nisam imao prilike došapnuti da
će, nakon "Dnevnika Očenašeka", "Pepić" biti
moj drugi roman koji će u cjelini biti snimljen za televiziju. Snimat će se dogodine, a lik Pepića tumačit će Pero Kvrgić.
Mladić u šarenoj košulji nakon toga
je zadovoljno otišao.
Lojzekova kožarska radnja
- Gdje smo ono stali... ah da,
najljepše mi je bilo dok sam stanovao na Josipovcu, u roditeljskom
domu...
... Da, a kasnije na Ilirskom trgu. To je
onaj pravi Gornji grad.
... Jeste, ali o tom stanovanju na
Ilirskom trgu ne volim govoriti. I ne želim se toga sjećati. Imao
sam tu teških dana. Stanovao sam u užasno vlažnom stanu. Teški su
i mučni bili ti dani. Ostavimo to.
Vjekoslav Majer - taj divni pjesnik
vedra duha i tužnoga lika, na čijem licu kao da su se nataložile
sve tuge i gorčine što ih neminovno doživljava i proživljava
pravi pjesnik - ne voli razgovarati o tužnim i
neveselim uspomenama.
Ne voli pričati o sebi u Gornjem
gradu, već o Gornjem gradu općenito. Ne želi razgovarati ni o onom
vremenu kad je od oca naslijedio veliku kožarsku trgovinu u
Gundulićevoj ulici broj 4 u Zagrebu.
Rođeni pjesnik nikako nije mogao biti dobar trgovac.
Dok je bilo novaca, dolazili su k njemu i tražili pomoć oni kojima
je pomoć bila neophodno potrebna, ali i oni kojima je bilo jedino do
toga da što više iskoriste njegovu dobroćudnost i širokogrudnost.
Išlo je to tako dugo sve dok jednog dana dobri Lojzek nije shvatio
da mu od trgovine i trgovanja nije ostalo ništa, pa okrenuo ključ u
bravi svoje kožarske radnje, pa se svim svojim bićem i zauvijek
okrenuo svojoj najvećoj ljubavi - literaturi.
Uostalom, među Lojzekovim
prijateljima, koji ga znaju još od prije rata, i danas se prepričava
slučaj koji je karakterističan za njegovu dobroćudnost i
prostodušnost.
U Ilici, na ulazu u Dežmanov prolaz,
kuda je Majer svakodnevno prolazio na putu do svoje kuće na
Josipovcu, bio je neki slijepi prodavač vezica za cipele, kraj
kojega je uvijek stajala i njegova supruga.
Lojzek nije valjda
nijednom prošao kraj njih, a da nije u ruku slijepog prodavača
spustio po koji dinar.
Jednog dana slijepi se starac nije
pojavio na svom starom mjestu. Tog istog dana njegova je supruga
pozvonila na vratima Majerova stana:
- Moj je muž noćas umro, a ja nemam
ni dinara za njegov sprovod - rekla je kroz suze.
Tronuti pjesnik dao joj je koliko joj
je bilo potrebno za sprovod njezina supruga i još nešto malo povrh
toga.
Zbliženost, vjernost i združenost
Tek je kasnije doznao da je slijepi prodavač vezica sahranjen
o trošku Medicinskog fakulteta, jer je njegova supruga tijelo svog
preminulog muža prodala presekturi.
Pa ipak, nikad se nije naljutio zbog
toga trika siromašne udovice.
- Jadnoj ženi novac je bio potreban,
jer je ostala bez ičega i ikoga. A od nečega je morala i živjeti.
Mnogo godina kasnije, nekadašnji bogati
nasljednik i sam će u jednom razdoblju svog životnog puta osjetiti
gorčinu siromaštva i neimaštine, ali nikad neće biti osamljen.
Već nekoliko decenija na svakom njegovom koraku uz njega je i u
dobru i u zlu njegova supruga Zorka.
Kći profesora dra Ferda
Martinovića, koji je i sam bio pjesnik, nasljedila je od svog oca i
ljubav prema poeziji i smisao za pjesništvo, a uz svog supruga
prihvatila je i njegov bohemski način života i pogled na svijet i
umjetnost.
Objavila je dosad u mnogim književnim časopisima
prilično veliki opus pjesama i za djecu i za odrasle.
U toj neprekidnoj zbliženosti,
vjernosti i združenosti, to dvoje dragih ljudi kao da nalaze
uzajamne poticaje, te usprkos mnogim godinama koje su ostale za
njima, nisu klonuli ni suštali, već pišu i stvaraju i dalje, a to
će raditi doklegod bude života u njima.
I ovih dana, nakon što je Vjekoslav
Majer, u 70. godini života, primio dosad najveće priznanje -
nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo - on je već
sutradan ujutro u svoju torbu, od koje se nikad ne rastaje, stavio
svežanj rukopisa svojih već objavljenih, a i nekih novih pjesama, te
se zaputio u "Maticu hrvatsku". Priprema se još jedno
izdanje njegovih pjesama.
Tekst i snimke Vjekoslava Majera: Ratko Zvrko, ostale snimke: Alojz Boršić (Vjesnik u srijedu, jul 1970.)