"Odgojeni smo tako da budemo složni, skromni i obični, zadovoljni malim težačkim kruhom, a ne ekstravagantni ili da stvaramo oko sebe cake i ekscese. Stari odgoj majke Bepine, koji krasi složnost, dogovor, međusobno ispomaganje, a ne inat, pobuna, uzbuna ili šokovi, naša su Biblija i naš kodeks koji prenosimo na svoju djecu"
"Čuvaj se kuge, gladi i rata i tri
Tvrdića brata ... "
Zatim se uozbilji, dade rukom znak da
ga slijedimo i nastavi:
- To su vam puno dobri ljudi. Opasni su
samo za protivnike "Jugoplastike".
Pred kućom, koja je zidana od kamena,
težačka, s okusom mora, soli i hobotnica na "šušilu",
izrecitira mališan detalj o Tvrdićima.
Kao da ga čita iz početnice za prvi razred osnovne škole, ili kao da je kroničar koji već desetljećima vodi kroniku o svemu što se s njima događa:
Kao da ga čita iz početnice za prvi razred osnovne škole, ili kao da je kroničar koji već desetljećima vodi kroniku o svemu što se s njima događa:
- U obitelji Tvrdića jedan za drugim
rodilo se trideset šest muškaraca. Rato Tvrdić, koji je
najrobustniji i najmuškiji u igri, prekinuo je tradiciju. Dobio je
kćer Goranu...
- I još nešto - nasmijao se - Ratina
supruga Žunja, iz obitelji Pilić, i Lovrina žena, iz obitelji
Šaško, imaju po dvije sestre, a same ženske su i u kući iz koje
će se ove godine oženiti Dražen...
Gledajući mališana, otvrdnjelog od
sunca i bure, prepametnog za svoje godine, koji kao iz rukava trese
podatke o životu Tvrdića, zatim braće Matošić, braće Bego,
Kokeze, Arapovića, Vidoševića i drugih slavnih Varošana sa
sportskih terena, kao da je živa enciklopedija o njima, i nehotice
smo se vratili u poratno doba kad je najstariji brat Lovro, koji je
možda bio isto takav, prepaljen od sunca i radoznao, nosio ocu Anti
Tvrdiću ručak u vrt iza igrališta na Mejama i dok bi ćaće jeo -
igrao s mulcima na balun, ili se prepirao s njima o tome tko zna više
podataka o Matošićima, Kokezi i
"Hajduku".
Tek prohodali Rato stavio je u to vrijeme sebi u
glavu da će onamo kamo i njegov brat, a tek prohodali Dražen mislio
je isto:
- Kud Rato, tu i ja!
I pošli su za Matošićima. Upisali su
se u "Hajduk". Onda su trenirali rukomet, košarku, veslanje, jedrenje i sviranje tamburica u kulturno-umjetničkom društvu
"Filip Dević".
Zajednička blagajna
Radoznali, otporni, vični trčanju,
ronjenju, pentranju na jarbole, pa i šakama ako je trebalo istući
koju "klapu mulaca", mijenjali su hobije, znatiželju i
ljubavi prema trenutnoj "težini" nekog sporta na vazi
varoške scene.
Svačim su se bavili, o svima znali sve, dok Lovro
nije otkrio da mu najviše leži košarka i upisao se u klub
"Marjan".
Kud Lovro, tu i Rato. Kud Rato, tu i
Dražen.
Ocu Anti, koji je u zoru odlazio u
polje i viđao djecu tek navečer, inače "Hajdukovcu" do
smrti, bilo je najvažnije da Varošani ne govore o njegovim sinovima
kao o djeci s ulice, a što ne igraju za "Hajduka", nego se
bave "ženskim sportom", nije ga uznemiravalo ni do kraja
života (umro je prošle godine!) niti je ikad upalio radio aparat i
televizor da čuje ili vidi Lovru, Ratu i Dražena, iako nijedan
drugi Varošanin tome nije mogao odoljeti (bar u prošloj godini!).
Ni majka Bepina, domaćica, koja je o
djeci vodila brigu dok se otac vrati iz polja, ne bi upalila
televizor za sve novce svijeta. Tek pokatkad sazna rezultat od
susjeda. Prošle godine sinovi su joj donijeli ulaznicu, ali ni
njihove molbe ni preklinjanja nisu je izmijenili.
Njoj je bilo važnije da Lovro, Rato i
Dražen ne donose na kraju školske godine slabe ocjene.
Kad je Lovro
postao nastavnik u Tehničkom školskom centru, Rato završio Tehničku školu (slabe struje) i
otvorio vlastitu elektro-radionicu, a Dražen apsolvirao na Višoj
pomorskoj školi, glavno joj je bilo da nađu žene "iz poštenih
i radišnih obitelji, a ne one što mijenjaju muževe kako im se
prohtije", i da zarađene novce ostavljaju u kućnoj blagajni.
Čitavog života u njihovoj kući bilo je tako. Ona bi uzimala za
hranu i stalne mjesečne izdatke, a braća su vadila iz blagajne
onoliko koliko im je trebalo. Nikad nitko nije stavio primjedbu da je
netko uzeo više ili se dao u rasipništvo. Njihovo zajedništvo išlo
je čak toliko daleko da su ujutro odijevali ono što je tko zaželio
ili čega se prvi dohvatio.
Pretprošle godine Rato je preselio u
novi stan, u Senjanovića 25. Za ostale - blagajna je i danas
zajednička.
Kad su se Lovro i Rato oženili i
dobili djecu (Lovro ima dva sina), majci Bepini bilo je glavno da
vole svoje žene i budu dobri djeci kao što je ona njima.
Zajedništvo - to je njezina parola i sada, ali je
proširuje na nevjeste.
Možda je baš to razlog da oko Tvrdića nije izbila nijedna "čakula", međusobna svađa ili skandal.
Oni nikad nikoga nisu uvrijedili, disciplinirani su na treninzima, savjesno provode karantene, vode radionicu ili uče, mada im roditelji nikad nisu spomenuli da budu odlikaši.
Otac ih nikad nije ni udario.
Bli su složni i kad su kupovali automobile (Lovro "hilmana", Rato "alfa-romea", Dražen "mini-morisa") i kad su dijelili girice s malo blitve...
Možda je baš to razlog da oko Tvrdića nije izbila nijedna "čakula", međusobna svađa ili skandal.
Oni nikad nikoga nisu uvrijedili, disciplinirani su na treninzima, savjesno provode karantene, vode radionicu ili uče, mada im roditelji nikad nisu spomenuli da budu odlikaši.
Otac ih nikad nije ni udario.
Bli su složni i kad su kupovali automobile (Lovro "hilmana", Rato "alfa-romea", Dražen "mini-morisa") i kad su dijelili girice s malo blitve...
- Cijeli život spavali smo i jeli
zajedno, nas osmero u dvosobnom stanu - kažu. - Odgojeni smo tako da
budemo složni, skromni i obični, zadovoljni malim težačkim
kruhom, a ne ekstravagantni ili da stvaramo oko sebe cake i ekscese.
Stari odgoj majke Bepine, koji krasi složnost, dogovor, međusobno ispomaganje, a ne inat, pobuna, uzbuna ili šokovi, naša su Biblija i naš kodeks koji prenosimo na svoju djecu.
Stari odgoj majke Bepine, koji krasi složnost, dogovor, međusobno ispomaganje, a ne inat, pobuna, uzbuna ili šokovi, naša su Biblija i naš kodeks koji prenosimo na svoju djecu.
Bepina je - ističu - genijalni "pozadinac"
naših sportskih natjecanja, zalaganja, juriša na koš protivnika,
disciplinirane borbe, i njoj pripada najveći sportski i ljudski
pehar.
- Majka Bepina deset godina - dodaje
Rato - pere naše dresove pune znoja i prašine s košarkaških
partera, sve od 1960. godine kad je u Split preselio Branko Radović,
trener "Jugoplastike", i kad je počeo tražiti momke za
novu ekipu, kad smo Lovro i ja među prvima obukli majice i gaćice
prvotimaca. Dražen nam se priključio 1964. godine. Znate li koliko
je to: 800 Lovrinih i 600 mojih utakmica i po dva puta dnevno nakon
treninga po tri dresa!
Girice s malo blitve
- Razmišlja li tko o tome kad gleda utakmicu? - pita Lovro, najtemperamentniji od braće, koji čitavog sebe unosi u
igru i koji u svakoj trećoj rečenici spominje homogenost i
kolektivan duh u ekipi "Jugoplastike" kao njen najvažniji
adut.
Rato, za koga Skansi piše da je tvorac
pobjeda i da prevelikom brzinom i bacanjem iz daljine "zaluđuje"
protivnika (zato ga, valjda, i zovu "Rato, košarkaško zlato!")
dosta je smiren i škrt na riječima, ali kad treba: bocne iz
potaje!
Jao onom igraču koji je podbacio ili slabo igrao! U Ratinu
kolu dosjetki naći će se bar tri dana, do slijedeće utakmice, ili
dok se dobro ne naljuti.
Dražen, čijih pet košarkaških
minuta još nije došlo i za koga braća tvrde da se ponaša i
odijeva kao maneken, nalikuje mladiću iz disko klubova, ili onome koji
ni mrava ne bi zgazio, ali bi volio pojesti i oveći komad zubaca,
lubina ili škarpine.
Lovro se, naime, bavi podvodnim
ribolovom i hvali se da u Milni na Braču ubije "dosta toga",
a Rato i Dražen koji u slobodno vrijeme jedre zajedno s Hlevnjakom u okolici Visa, tvrde da bi svu ribu što
je dosad Lovro ubio mogli staviti na jedne gradele i ispeći je na
žaru - na svojim prsima.
Nikad ne bi, kažu, jeli ribu da nije
ribarnice preko puta njihova sadašnjeg stana u Marmontovoj ulici ili
restorana "Javor" u Podstrani, u koji idu poslije svake
dobivene utakmice u Splitu.
- A kad izgubite?
- Ništa! - kimaju glavom u isti mah.
Braća Tvrdić ni za kakve pare ne bi
napustili Split i trajno se preselili u drugi grad.
Prijatelji, more, mediteranski način života, koji odgovara kažu,
veselim (ne robustnim!) obiteljima, magnet je koji im drži srca uz
Marjan.
- Kad bi netko dobro odriješio kesu?
- Ne, ne! Od takvih kesa brzo oboliš!
- kaže Rato i dodaje da Splićani nerado idu u pečalbu...
- One su u prvim navijačkim redovima. Na radiju ili na televiziji uvijek prepoznam njihov glas.
- Što vam kažu kad izgubite?
- Poslije poraza svatko misli da je
general, pa tako i naše žene. Misle da sve znaju, u sve se
razumiju.
- Izvodite li ih u grad?
- Nemamo mnogo slobodnog vremena.
Raspeti smo na nekoliko frontova, ali ipak ne zaboravimo disko klub
"Arkadu". Tu najbolje uvjerimo supruge da nismo gosti u
svojoj kući.
- Spavate li sva tri brata zajedno kad
gostujete.
- Nikad. Dosta je što smo zajedno u
Splitu. Lovro i Prug, Dražen i Šolman, a Skansi i ja spavamo
zajedno, i to od prvih dana "Jugoplastike".
Smiju se.
Primjećujemo da im ruke i noge nemirno
tapkaju po stolu i podu, kao da im se nekud žuri. Tako je i bilo.
Lovro je hitao u vrtić po djecu, Rato u elektro-radionicu, a Dražen
k djevojci.
Između dva treninga željeli su unovčiti ili
iskoristiti svaki slobodan sat, do novoga košarkaškog urnebesa,
euforije Varošana ("Rato, košarkaško zlato!") i nove
pobjede u gostima poslije koje su im najdraže girice s malo blitve
iz lonca majke Bepine.
Napisao: Josip Grbelja, snimio: A. Boršić (Start, januar 1972.)
