Ćosić je mudriji. On na recepcijama traži krevet za sebe, najduži. Odgovore li mu da nemaju, ode u sobu, polegne, upre glavom i nogama, i i donja strana kreveta - puc! Ujutro je vika, ali se on izvuče, da je to učinio u snu!
- Njegova supruga Damira! - sinulo mi
je.
I prvim vlakom otputovao sam u grad pod Marjanom.
Pozvonio sam na vratima prizemnog stana u Senjanovićevoj ulici 25 na Firulama. Dvadeset i sedmogodišnji student strojarstva, Bračanin iz Sumartina, dugajlija košarkaš visok 206 centimetara, atomski pogon splitske "Jugoplastike", spustio je glavu za pedalj i po da bi ispod nadvratnog praga vidio došljaka.
- Uđite! - rekao je i prihvatio od supruge kćer Janu (šest mjeseci). Na njegovim rukama mala je izgledala kao lutka u krilu Golijata.
I prvim vlakom otputovao sam u grad pod Marjanom.
Pozvonio sam na vratima prizemnog stana u Senjanovićevoj ulici 25 na Firulama. Dvadeset i sedmogodišnji student strojarstva, Bračanin iz Sumartina, dugajlija košarkaš visok 206 centimetara, atomski pogon splitske "Jugoplastike", spustio je glavu za pedalj i po da bi ispod nadvratnog praga vidio došljaka.
- Uđite! - rekao je i prihvatio od supruge kćer Janu (šest mjeseci). Na njegovim rukama mala je izgledala kao lutka u krilu Golijata.
Petar Skansi po svemu je izuzetan, neobičan, iako svaku izjavu završava:
- Živim običnim životom!
Gorostas stoji pred svojom suprugom i
preda mnom.
Dok mi o njemu razgovaramo, on u golemoj ruci drži plastičnu šuškalicu u obliku patkice i šuška pred očima Jane.
Dođe mi da se smijem, u ušima mi odzvanja jeka navijača:
- Pere, Pere, košarkaški Pele!
Vidim ga na rukama obožavalaca, ljube ga treneri, sportski asovi, opkoljavaju foto-reporteri i televizijski snimatelji.
On raskriljuje ruke, otpozdravlja, ali vjerojatno misli o krevet Senjanovićevoj ulici koji je kao - mali aerodrom (da se napokon opruži!), ili o dječjim pelenama, kozmetičkim sredstvima za Damiru, "pituri" za stan, govedini na lešo, feferonima, vrućem zubacu na tanjuru.
Vidim ga na rukama obožavalaca, ljube ga treneri, sportski asovi, opkoljavaju foto-reporteri i televizijski snimatelji.
On raskriljuje ruke, otpozdravlja, ali vjerojatno misli o krevet Senjanovićevoj ulici koji je kao - mali aerodrom (da se napokon opruži!), ili o dječjim pelenama, kozmetičkim sredstvima za Damiru, "pituri" za stan, govedini na lešo, feferonima, vrućem zubacu na tanjuru.
- O čemu Pere razmišlja u takvim
trenucima?
- Tri-četiri dana u tjednu izbiva od
kuće i normalno je da razmišlja o povratku u Split - kaže Damira.
- Njegov hobi je ljubav prema Jani i meni, pati od raznih ideja za
uređenje stana u koji smo uselili prošle godine.
Sam je obojio zidove, zalijepio tapisone, namjestio lustere, dopremio namještaj i postavio čak zavjese. Jedino neće da pere suđe.
Sam je obojio zidove, zalijepio tapisone, namjestio lustere, dopremio namještaj i postavio čak zavjese. Jedino neće da pere suđe.
Pero je pogledao suprugu i osmjehnuo
se.
- Poznajemo se četiri godine, u braku
smo dvije. Uzoran je suprug. Od samog početka šarmirao me drugim
stvarima, a ne košarkom i visinom. Ne mogu o njemu reći ništa
loše.
- Nemoj me samo ni hvaliti! - upao je
Pere i opružio noge pokraj stola. Ugledali smo cipele broj 49,
divovke.
- Osjećate li se u poređenju s Perom
sićušna, kao ženski David?
- U braku me ne smeta Perina visina.
Ženi koja bi mi rekla da nikad ne bi uzela dugajliju, odgovaram da
stas nije važan, nego kakav je muškarac - kao čovjek.
Pero ne bi ni mrava zgazio, nije zloban, ne urliče po kući.
Nježan je prema meni, s malom se igra po cijeli dan. Jana je luda za njim.
Pero ne bi ni mrava zgazio, nije zloban, ne urliče po kući.
Nježan je prema meni, s malom se igra po cijeli dan. Jana je luda za njim.
- Kako ste upoznali Peru?
- Nisam imala veze s košarkom, i nikad
nisam bila na košarkaškoj utakmici. Tu i tamo vidjela sam ga po
novinama ili po "pjaci". Sa svima se ophodio normalno, nije
prepotentan. To mi se kod njega dopala, ta ljudskost, prisnost.
- Je li vam smiješno kad ga zovu
Perice?
- Smiješno mi je kad ga tako zovu
mještani Sumartina. U djetinjstvu Pero je bio golem, bucmast. Svi su
vidjeli u njemu curicu!
Dvadeset pet godina roditelji su se mučili kako da mu nabave cipele, košulju, krevet.
Kad se dokopao svog stana i svojih para, sve je uložio da mu bude udobno i ugodno.
Dvadeset pet godina roditelji su se mučili kako da mu nabave cipele, košulju, krevet.
Kad se dokopao svog stana i svojih para, sve je uložio da mu bude udobno i ugodno.
- Bogati, nego šta! - smije se Pero. - Sada imamo krevet dug dva metra i dvadeset centimetara, gotovo cijela
soba je njime zauzeta. Skup je, ali dobar.
I nastavio je priču o malim krevetima
u hotelima:
- Deset godina Rato Tvrdić i ja
spavamo u istoj sobi. Nikad mi noge nisu bile pokrivene.
To mi je ostalo kao navika iz djetinjstva. Objesim potkoljeni dio preko donje strane i patim.
Ćosić je mudriji. On na recepcijama traži krevet za sebe, najduži. Odgovore li mu da nemaju, ode u sobu, polegne, upre glavom i nogama, i i donja strana kreveta - puc! Ujutro je vika, ali se on izvuče, da je to učinio u snu!
To mi je ostalo kao navika iz djetinjstva. Objesim potkoljeni dio preko donje strane i patim.
Ćosić je mudriji. On na recepcijama traži krevet za sebe, najduži. Odgovore li mu da nemaju, ode u sobu, polegne, upre glavom i nogama, i i donja strana kreveta - puc! Ujutro je vika, ali se on izvuče, da je to učinio u snu!
Sportski as teško se odijeva. Damira
kaže da je sada ipak lakše.
- Garderoba mu je skupa. Nosi unikate.
"Jugoplastika" mu je riješila kompleks cipela i hlača.
Izrađuje ih po mjeri. Na nogama mu se prsti više ne krive. Problem
košulja riješio je tek nedavno.
Dugo je putovao po svijetu. Njegove kolege obilazile su trgovine, a on ih nije ni gledao. Tražio je rijetke butike i molio gazde da mu izrade košulje sa pet centimetara dužim rukavima...
Smijali su mu se.
U butiku Kapetanović u Ljubljani, gdje radi njegov prijatelj, poduzeli su sve da Peri pomognu. Zamolili su talijanskog opskrbljivača košuljama da za Peru - produži rukave. I sada je miran u tom pogledu.
Dugo je putovao po svijetu. Njegove kolege obilazile su trgovine, a on ih nije ni gledao. Tražio je rijetke butike i molio gazde da mu izrade košulje sa pet centimetara dužim rukavima...
Smijali su mu se.
U butiku Kapetanović u Ljubljani, gdje radi njegov prijatelj, poduzeli su sve da Peri pomognu. Zamolili su talijanskog opskrbljivača košuljama da za Peru - produži rukave. I sada je miran u tom pogledu.
- Smeta li vam Perina popularnost, ili
u njoj uživate?
- Djevojke (i šiparice!) misle da je
ženama sportaša lako.
Ima ih koje Peri naručuju pjesme na radiju, šalju mu pozdrave.
Na dočeku Nove godine u Duilovu prepoznala ga je i Radojka Šverko, pozvala za mikrofon i poljubila.
Ima ih koje Peri naručuju pjesme na radiju, šalju mu pozdrave.
Na dočeku Nove godine u Duilovu prepoznala ga je i Radojka Šverko, pozvala za mikrofon i poljubila.
Čitava dvorana gledala je u mene kako ću reagirati.
A ja sam bila hladna, znala sam da je to cijena popularnosti.
Na omladinskom festivalu u Sofiji bila sam i ja.
Spavala sam u sobi sa četiri košarkaša.
Jedan je hrkao, dva su škrgutala zubima, a pod prozorima je cijelu noć urlao bit-orkestar.
Druge večeri pošli smo u bar.
Ćosić, Rato Tvrdić, Pero, jedan naš prijatelj i ja pravdali smo se da manekenke za susjednim stolom neće htjeti plesati s dugajlijama jer su nespretni u plesu. Pošli su jedan po jedan. Svi su odbijeni, osim Ćosića i Pere.
Perina popularnost ima i praktične koristi. U trgovinama dobijem bolje meso, svježiji kruh, sada, u nestašici, mlijeko, ulje i drugo.
- Jede li Pero mnogo?
- Ne jede koliko se misli. Meso voli na
sve moguće načine, a ribu nikad ne propušta. Po danu pije džus, a
najdraže piće mu je viski. Od Rate Tvrdića pojede više jer je
Rato sit čim prođe kraj stola. Cesto sjedimo u restoranima ili
odlazimo na zabavu u disko-klub "Arkada".
- Da li vaš suprug zna pjevati?
- U društvu zna, solo ne zna. Najviše
cijeni Arsena Dedića i Josipu Lisac, od stranih Elvisa Prislija.
Voli i dalmatinske pjesme. U njegovu automobilu BMW 2002 stalno svira muzika.
Voli i dalmatinske pjesme. U njegovu automobilu BMW 2002 stalno svira muzika.
- Je li sentimentalan?
- Sve ide s godinama - odgovara Pero. -
U djetinjstvu sam bio takav.
Danas više volim društvo i dobar restoran u prirodi nego, samu prirodu, zalaz sunca i mjesečinu.
Danas više volim društvo i dobar restoran u prirodi nego, samu prirodu, zalaz sunca i mjesečinu.
- Damira, jeste li se kad naljutili na
Peru?
- Ljutim se što je suviše iskren,
otvoren na jeziku. Pojedinci su osjetljivi, a on im skreše u lice,
što u datom trenutku ne pristoji.
- Je li škrt?
- I njegovi roditelji i ja mislimo da
je totalni raspikuća. To će mu se jednog dana osvetiti.
Golijat sjedi pred nama i drži
šuškalicu. Janu je sam presvukao i polegao u krevet. Onda je
servirao kavu i vinjak i rekao:
- Košarka se danas pogospodila. U
splitskoj dvorani sjedi tri i po hiljade ljudi. Široko im je. Još da se malo bolje zagrije, bilo bi kao u kazalištu. Nama aplaudiraju
kao da smo glumci, pjevači, cirkusanti. Nema više "vatrenih"
terena, a to mi je žao. Kad smo Rato i ja počeli, bilo je
"vatreno", drukčije.
Skansi je naslonio ruku na čelo i
zamislio se. Rekao je da ponekad cijelu noć ne spava. Kobni šutevi,
važni mečevi i promašaji vrte mu se po glavi, proživljava ih kao
na filmu. To ga umori više od utakmice i turnira. Damira ga tješi
da sve zaboravi i zaspe. Kažu da ne bi mogli jedno bez drugog.
Zabeležio: J. Grbelja, snimio: S. Novković (Start, decembar 1971.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
