Suptilno sam ja čeljade, ali čovjek za bubnjevima mora biti neka verzija drvosječe, suzbiti trenutne prilive emocija i uklapati se u muziciranje ostalih kolega na daleko sentimentalnijim i muzički određenim instrumentima...
Premašili su sve diskografske uspjehe, pobrali najviše aplauza, stekli najodaniju slušalačku i diskografsku publiku, postali "fenomen" o kome sa ispredaju najrazličitiji komentari i kritike; nekoliko knjiga o njima je u pripremi, skaču tiraži pojedinih listova sa njima na naslovnoj strani... sve u dvije riječi - Bijelo dugme.
A on je onaj peti, najviši, zbog
specifičnosti svoga instrumentarija i najjači.
Bubnjar Bijelog dugmeta.
Brigadir ORB "Fric Pavlik" iz Bosanskog Broda na Saveznoj radnoj akciji "Kozara '76".
Goran Ipe Ivandić, jedan od onih koji su muzikom progovorili jezik jedne "džins-generacije".
Sjedimo u stanu Ipetovlh roditelja u Sarajevu, u Ulici 27. jula 85, na desetom spratu...
Sjedimo u stanu Ipetovlh roditelja u Sarajevu, u Ulici 27. jula 85, na desetom spratu...
Uz
poslijepodnevnu kafu i domaću tortu, slušamo "Tubes",
"Kiss", "Weather Report" i... "Ipeta Ivandića".
- Ideja za ovaj singl datira još iz vremena pripremanja materijala za naš drugi album, ali i tada kao
i sada, bilo je neobično, barem u našim uslovima, da "bubnjar" izdaje svoju ploču...
A zašto i ne bi? Zar muzičke ideje
ne mogu potaći iz glave jednog muzičara, koji sticajem okolnosti,
nikada nije u prvom planu.
Iskustva stranih kolega su pokazala da su
upravo ovakve ploče nalazile najkraći put do slušalaca upravo iz
razloga što bubnjari, iako statični na sceni, bivaju nagrađeni
najburnijim aplauzima.
- Zašto "Džambo" i zašto
"Vatra"?
- Sve je nekako prebrzo današnjem
čovjeku. Brzo, da nije svjestan vremena što prolazi, često nespreman
pred neočekivanošću onoga što dolazi. Džambo džet... Još ubrzaniji, brži, ama, najbrži i najkraći put kroz naše vrijeme.
"Vežite pojaseve!" u Hong Kongu, "Ugasite cigarete, slijećemo" u Njujorku.
"Džambo" je naša muzička
vizija vremenskih skokova današnjice. Otuda ono kinesko cimbalo,
orijentalna tema, ritam našeg života; putovanje svijetom za nekih
stotinjak sekundi. "Džambo"!
Kako, zašto "Vatra"?
Pa to
je barem jasno. Oduvijek sam bio "piroman", plamtjela je strast tog nepredvidivog plamena koji me sada okružuje na našim koncertima...
Ali, trebalo ja muzikom oslikati ta igrarije svjetlosti i topline, da vatra zapucketa, da pravi nepravilne sjene pirkajući
iz zvučnika.
- Kako muzikom raspaliti vatru, da gori a da ništa ne
"zapali"?
- Onaj drhtavi, lelujavi zvuk je nastao
kompilacijom fejzeriranog ritma na wood-blockovima (šuplje
cijevi različitih promjera i debljina "zidova") i moog-a; signal
dobiven na udaraljkama sa dovodi na jedan od sistema
sintisajzera, frekventno i po trajanju se obradi, a zatim,
sinhronizacijom muziciranja na klavijaturi moog-a nastaje lelujanje muzičkih plamičaka.
Za kratko smo isključili gramofon
("Garrard"), a Ipe je ustao da otvori prozor, da prozrači sobu koja je u dosadašnjem toku razgovora poprimila atmosferu
novembarskih noći u Sarajevu.
Gordana, Ipetova sestra, unijela ja
kolače i spontano načesmo temu:
Ne biti gladan!
- Mnogo toga se "Bijelim dugmetom" izmijenilo u mom životu. Sada obično liježem u rano
jutro a budim sa oko podne... Tako "doručkujem", u jeku ručka.
Najbrže i najčešće - "ham and eggs" i nezaobilazno, tetrapak hladnog
mlijeka.
"Ručam" neposredno pred koncert i uz 3-4 tetrapaka
mlijeka koje popijem za vrijeme svirke preskočim "večeru". Ne
jedem mesa! Slatkiši - "all kind"!
Ako treba nešto probati, tj. da
predložim kao, recimo, recept, onda:
Izdubite viršlu i senfom je ispunite; premažite je sirom sa topljenje, tava ili roštilj i... prijatno!
Pijem mlijeko k'o Tilavu (izvor odakle se Sarajlije snabdjevaju vodom za piće), ali kada sam
s prijateljima (i prijateljicama) poručim pivo, "prošetam Jocu", "Govorite ruski?", nije važno - votku. Umjereno! Vrlo!
Poželim se i Hasetovih
ćevapčića. Dvije-tri porcije za doručak, kada sam u Sarajevu.
Dok čitate ove redove obično
neobični sagovornik Ipe Ivandić se sa prijateljima iz
najpopularnijeg Dugmeta na svijetu nalazi na Borikama, po
njime poznatom turističkom mjestu, više nego po ergeli, gdje, kao što je poznato, pripremaju materijal za svoj treći album, koji će biti realizovan koncem godine u čuvenom "Abbey Road" studiju u Londonu.
Producent - Roger Glover.
Već je bilo rano povečerje, kada se
Ipe latio nekoliko torbi od "džinsa" i počeo da sprema
stvari za Borike. (Otišli su rano ujutro narednog dana). I eto teme;
Udobno i praktično, koliko to biti može
Ipe je, što je neobično za bubnjara,
visok 192 cm, i to je jedan od razloga što svoju garderobu ne može
nabavljati u konfekcijskim radnjama. Ipe - najbolji u košarkaškoj
petorci Bijelog dugmeta.
- Vrlo jednostavno se oblačim. Farmerice, u svim bojama i zakrpama, majice što šarenije,
raznorazne jakne i... čizme sa visokom petom!
Mislim da je interesantno, kako
sam nabavio prvi par ovih čizama. Negdje potkraj 1970. godine, boravio sam prvi put u Londonu.
U opštoj trci od koncertnih dvorana
do robnih kuća, zadesio sam se u jednoj prodavnici cipela.
Kako za
svoju visinu imam relativno malu nogu (42) nisam mogao naći
odgovarajući model.
Već razočaran, među raznoraznim tipovima
čizama sa "Bruksovom kruškom", ugledao sam "prave". Naravno, odmah
nisam mogao napraviti onih nekoliko probnih koraka pred ogledalom na
podu, ali kupio sam ih...
Kada sam se vratio kući, zaprepastio sam
se. Etiketa - "Astra, Zagreb"!
Inače, pridržavam se pravila: kupi ono što ti se sviđa, a ne koliko košta! Cijena ne bi trebala
biti važna, jer, novcem se ne može iskazati osjećaj u udobnoj i, za mene, praktičnoj garderobi.
Ipe je vrlo brzo napunio torbe i mogli
smo da zajedno pregledamo čitave gomile fotografija i članaka iz
najrazličitijih novina...
Pregledali smo i taj dan pristiglu poštu. Jedna Sonja iz Niša na dvije stranice starog "VUS-a"
nalijepila je slike sa Ipetovim likom, izrezane iz novina, kako sama
kaže:
"Od prvog prišivenog Bijelog dugmeta".
Muzika me je izdigla iznad godina mojih vršnjaka
- Odmah da kažem, nisam ja
generacija Stonsa, niti sam sa mladalačkom sjetom slušao "Yesterday". Dok su moje kolege iz škole razmišljali poslije
LP ploče "Abbey Road" da li je Pol živ ili mrtav, ja sam svoju
diskoteku upotpunjavao pločama Led Zeppelin, Cream, Rare Bird, Džimija Hendriksa...
Po povratku iz Londona, sa nekolicinom
prijatelja Ipe je došao na ideju o osnivanju grupe.
Kako su
Saša (koji je imao već skupocjenu električnu gitaru) i Milan (inače
odličan učenik muzičke škole, odsjek - klavir) već podijelili šta
ko svira, Goran Bilik (osnivač kasnije poznate grupe Čisti zrak) i Ipe su trebali da se odluče ko će biti basista a ko
bubnjar.
- Taj problem smo riješili kockom
- tura-jazija. Kome palice - kome četiri žice? U kasnijim
proračunima došao sam do zaključka da sam jeftinije prošao, jer je
moj prvi komplet bubnjeva - Trowa koštao oko trista hiljada, a
Kiblija je već prvih mjeseci rada, iznajmljivanje gitare i pojačala
dvostruko više koštalo ...
Ipe je već poslije nekoliko mjeseci
rada u svojoj prvoj grupi toliko napredovao da su uslijedili
transfer-razgovori sa Gaborom Lenđelom i Tomislavom Videcom (članovima tada perspektivne grupe Rok).
Ipe nije u
prvo vrijeme htio napustiti staro društvo, ali nešto ga je vuklo
naprijed...
To naprijed je bila neposredna promjena i ove muzičke
sredine.
Sjećali smo se nastupa u Domu mladih na
Skenderiji, prvih gostovanja; "Dobro jutro, Bijelo dugme!" (naslov prvog članka o novoimenovanoj grupi)...
Ostalo se zna...
- Ovaj singl je samo dio onoga što je godinama tinjalo u meni. Svirao sam na "tupom" instrumentu
da bi me neko mogao prihvatiti i kao kompozitora.
Ja to nisam ni
sada.
Suptilno sam ja čeljade, ali čovjek za bubnjevima mora biti
neka verzija drvosječe, suzbiti trenutne prilive emocija i uklapati
se u muziciranje ostalih kolega na daleko sentimentalnijim i muzički
određenim instrumentima...
Danas razmišljam daleko šire.
Ne
želim se iskazivati nekim virtuoznim zahvatima, već instrument
tretirati kao ritmički mehanizam, nosilac snage i tempa, i pokušati sviranje na bubnjevima izdići iznad onih nezaobilaznih desetak minuta
solističke igre u ritmovima vatre...
To mi je izgleda pošlo
koliko-toliko za palicama, ali kažem opet, osjećam se i bez obzira
na dosadašnji tiražni uspjeh svog prvenca nedovoljno iskazanim...
Možda jednog dana na LP-ju, ko zna?
Zazvonio je telefon. Razgovor smo
nastavili nešto kasnije u kolima, ali o nemuzičkim temama...
Ova bilješka bez ijednog otkinutog
bijelog dugmeta, neobičan je vid zahvalnosti jednom od ljudi koji su muzici našeg neba dali toliko pjesama jedne mladosti.
A sasvim obični ljudi, zar ne?
Snimio: Dragan S. Stefanović (Džuboks, oktobar 1976.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)