Postoje i rafiniraniji "štosovi": na primjer, ležiš na zemlji a protivnik dođe kao u namjeri da te podigne, a u stvari te uštine, pa skočiš kao oparen, dok se sudac čudi što ti je, ili opet dođe pa te naoko miluje po kosi, a u stvari te čupa. Pojedini igrači imaju čitav, dobro razrađen repertoar ovakvih trikova i zamki na koje neiskusniji mogu lako nasjesti
Listopad 1967: Vjerujem da malo gdje ima toliko
neotkrivenih i veoma talentiranih glumaca i oratora kao na nogometnim
igralištima. Profesionalni glumci i govornici mogli bi zaista mnogo
toga da nauče, da se kojim slučajem za onih devedeset minuta, koliko
traje nogometna utakmica, nalaze na terenu u našoj neposrednoj
blizini. Može se tu vidjeti, a pogotovu čuti, svega i svačega.
Razumljivo, atmosfera što prati
nogometne mečeve u najvećoj mjeri ovisi o stupnju važnosti koju ima dotični
susret.
Kad izađeš na teren, a predstoji ti neki veoma važan meč,
obično se sve zaboravi i žestok tempo ne dopušta ti da i pomisliš
na nešto drugo osim na krajnji ishod dvoboja.
Jedva se stigneš
pozdraviti s nekim poznanikom ili intimnijim protivnikom s kojim si
dosad na desetine puta "ukrštao noge".
U šali nekome
dobaciš:
"Koja te noga danas boli?"
... aludirajući na to da ćeš ga
možda udariti u tu nogu, ali to je, jasno, samo šala.
Zavisi sve i
o tome gdje se susret igrao, u gostima ili kod kuće. Gotovo svaki tim
ima po jednog "profesionalnog oratora" koji je zadužen da
čitavih devedeset minuta priča i provocira protivnika.
Ima, bogami, i
ozbiljnijih prijetnja u stilu:
"Prepolovit ću te, danas ćeš
se oprostiti od porodice!"
... i slično, ali to su više sredstva
psihološkog pritiska, jer se takve prijetnje nikada ne realiziraju,
što je i razumljivo.
Najčešće se ipak na terenu može
čuti rečenica:
"Doći ćete i vi nama!"
Ovo obično
govore gostujući igrači nakon preoštre igre domaćina.
Ne
računaju, međutim, da će i oni ponovo doći ovima u goste, oni
opet njima i tako to ide unedogled, pravo vrzino kolo.
Rekao sam već
da su to u stvari samo verbalni dvoboji. Međutim, još i danas
postoje veoma neugodni tereni gdje moraš više paziti na noge nego
na loptu. Na sreću, toga je sve manje, jer takav nogomet odvlači
gledaoce.
Svakako, postoje i ozbiljniji razgovori
između poznanika.
Takav je slučaj kad je na primjer, jedan
protivnik izrazito premoćan, ili kada se akcija odvija na drugoj
strani terena, pa imaš vremena popričati s direktnim protivnikom.
Teme takvih razgovora najčešće su porodica, zdravlje i inozemstvo.
Ima i lukavih igrača, koji naoko mirno razgovara, a u stvari samo
vreba priliku da ti pobjegne ili da te nasamari.
Mada se to, na prvi
pogled čini šaljivo, ovakvi igrači, koji više pričaju nego što
igraju, mogu veoma brzo istjerati iz takta protivničkog igrača,
koji se ne može pohvaliti baš jakim živcima.
Takav labilan igrač
nakon nekoliko puta ponovljenih:
"Paceru, pojma nemaš, vrati se na
selo odakle si i došao!"
... u velikom broju slučajeva izgubi živce i
od njega nema mnogo koristi. Dogodi se da, iznerviran stalnim
provociranjem, čak nasrne na svog čuvara i sudac ga izbaci iz igre.
No, sve je to još naivno u usporedbi s pravim vrijeđanjem,
psovanjem - pa i pljuvanjem.
No, rekao sam da je toga sve manje na
nogometnim terenima. Danas se igra veoma brzo, pa igrači više i
nemaju vremena za svađe i opširnije diskusije.
Ono što sudac ne vidi
Pri svemu tome mnogi igrači služe se
i širokom skalom raznovrsnih trikova. Ima bezbroj tih "pomoćnih"
sredstava da se zaustavi protivnik i ona se najčešće
upotrebljavaju u gužvama.
Jedan od najrasprostranjenijih i najčešće
upotrebljavanih je hvatanje protivnika za gaćice prilikom skoka za
loptom.
Dovoljno je da te protivnik pri tome samo malo uhvati za
gaćice, ili da ti stane na gornji dio stopala, pa da se ne možeš
odlijepiti od zemlje.
Publika to, međutim, ne vidi, protestira i
zviždi, a ti si nemoćan, jer i sudac rijetko kad vidi ove trikove.
Još gore je kada te protivnik u skoku samo malo "produži",
odnosno jedva te primjetno gurne, ali to je dovoljno da za centimetar
promašiš loptu.
I kad vide ovakav prekršaj, suci se zadovolje
faulom, jer ne mogu odsvirati jedanaesterac, mada se često radi o
idealnoj poziciji da se svlada protivnički vratar.
To su još ipak
"pristojnija pomagala". Ima i znatno težih, kao na primjer
kada te protivnik saplete s leđa, udari po nogama, ili ti se objesi
za dres po ga moraš vući na sebi ako želiš doći do lopte.
Kada
vide da je protivnik brži i da će mu pobjeći, pojedini obrambeni
igrači se nerijetko objese za njegov dres, pri tome ironično
govoreći:
"Neka, nemoj ići sam, zajedno ćemo!"
Još teži
su slučajevi kada padneš, pa te kao slučajno malo nagazi. Ovakvoj
opasnosti su osobito izloženi vratari. Nedavno je na utakmici za
"Zvezdom" branič Beograđana Đorić sasvim bespotrebno
startao na našeg vratara Radovića, kada je ovaj već imao loptu u
rukama, i ozlijedio ga.
Postoje i rafiniraniji "štosovi":
na primjer, ležiš na zemlji a protivnik dođe kao u namjeri da te
podigne, a u stvari te uštine, pa skočiš kao oparen, dok se sudac
čudi što ti je, ili opet dođe pa te naoko miluje po kosi, a u
stvari te čupa.
Pojedini igrači imaju čitav, dobro razrađen
repertoar ovakvih trikova i zamki na koje neiskusniji mogu lako
nasjesti.
Sve ovo što sam nabrojio rijetko je
kad vidljivo i za arbitra, a kamoli za gledaoce i znatno utječe na
živce igrača. Sve to često izgleda kao da se dogodilo posve
slučajno, a u stvari je dobro smišljena taktika.
Mnogi poznanici i
prijatelji su me dosad bezbroj puta pitali da li se sve ove zadjevice i neugodnosti nakon utakmice zaborave,
odnosno da li sam s igračima koji su me eventualno na utakmicama
faulirali i dalje prijatelj, da li nakon utakmice, kada nismo u
dresu, i dalje održavamo prijateljske kontakte.
Mogu reći da čovjek
ubrzo zaboravi te sitne zadjevice i umjerenija provociranja.
Međutim, to zavisi o karakteru pojedinaca, o tome u kojoj mjeri je tvoj
protivnik bio čovjek.
Ne možeš prijeći preko grubog vrijeđanja i
preko togo da te netko non-stop udara čak i bez lopte.
Ima igrača
zlopamtila koji čekaju priliku da se takvima revanširaju, ali
najčešće se nakon utakmice sve to zaboravi. Do narednoq susreta
istih protivnika prođe i po nekoliko mjeseci, a poznato je da
"vrijeme liječi sve".
Kamo bi dospjeli kada bi svatko
svakom vraćao. Na taj način se gube prijatelji.
Na primjer, naše
utakmice s lokalnim rivalom "Sarajevom" ili susreti između
"Zvezde" i "Partizana" redovno su puni "baruta",
iskre sijevaju na sve strane, ali u privatnom životu svi
smo prijatelji, naravno, ako nema izrazito grubih startova i
prekršaja.
Katkad moraš prešutjeti mnogo toga, jer ako samo gledaš
da protivniku vratiš udarac, nema ništa od igre. Treba igrati muški,
oštro, profesionalno, ali čemu namjerne qrubosti i vrijeđanja. To
baca sjenu na istinske sportaše koji su, na sreću, ipak u većini.
Najuzbudljivije kod jedanaesterca
Kod dosuđivanja i izvođenja
jedanaesteraca najviše dolaze do izražaja "glumački"
talenti. Tu se može vidjeti komičnih, ali i mučnih scena. Igrači
protiv čijeg se tima izvodi najstroža kazna pokušavaju da pomognu
svom vrataru raznim savjetima, govoreći mu na koju će stranu tući
egzekutor, kamo on uvijek pucao jedanaesterce, itd.
U isto vrijeme oni
pokušavaju da dekoncentriraju protivničkog igrača, provocirajući
ga i koješta mu govoreći.
Rijetko kada je sve mirno prilikom
dosuđenog jedanaesterca.
Gotovo se i ne sjećam slučaja da se nitko
nije bunio kada je sudac pokazao na jedanaesterac.
Tada igrač koji
je skrivio jedanaesterac obično trči za arbitrom, moli ga i kumi da
poništi kaznu, govoreći da nije htio, da je slučajno uhvatio loptu
rukom, da ga je u stvari ona udarila u ruku i slično.
Često gotovo
cijeli tim trči prema sucu i to je veoma mučna situacija.
Za igrača
na kojem je napravljen prekršaj, tada se govori:
"Folira,
sam je pao, nije bilo namjerno... " i sve u tom stilu.
Mlađi arbitar se
tada može izgubiti, na nj se vrši pritisak sa svih strana, vuku ga
za dres, za ruku...
U vezi s ovim, jedan primjer mi je još u svježem
sjećanju.
Jedan naš igrač, koji se borio za mjesto u timu, skrivio
je prije nekoliko godina jedanaesterac. Stjecajem okolnosti ovaj
susret je vodio sudac koji je spomenutom igraču bio kapetan za
vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA.
Naš igrač se bio veoma
prepao pa je molio kapetana:
"Stari, nemoj molim te, poništi ga, nisam, bogami, htio! Izgubit ću bolan mjesto u timu ako ne
poništiš jedanaesterac!"
Razumljivo, sudac je ipak ostao kod
svoje odluke.
Napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik, septembar 1967.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)