U Jugoslaviji se, u nekim klubovima, dvostruko više trenira od inozemnih suparnika, a oni su na utakmici dvostruko spremniji od naših igrača. Zašto? Mentalitet? Način života? To su tajne razvijenog profesionalizma
- Kao prodoran napadački igrač, izloženi ste na svakoj utakmici seriji grubih prekršaja. Kako s tog polazišta ocjenjujete kriterije u našem nogometu?
- A što da radim? Prije sam se znao živcirati, prigovarao sam sucima, protivničkim igračima i nikad ništa nisam postigao! Shvatio sam da je to jugoslavenski nogomet. No, istina je da igrače kao što sam ja, Slišković, Boro i tako dalje - treba zaštititi.
Suci se bave sporednim događajima, daju kartone za neke prigovore i slične gluposti, a puštaju da nas nekažnjeno udaraju.
Prekršaji se događaju, nogomet je igra u kojoj su oni sastavni dio, ali razlika je kad te netko vuče ili gura, i kad te tuče po nogama.
Svaki namjeran oštri prekršaj morao bi se bez razmišljanja kažnjavati žutim kartonom, drugi takav crvenim i - van!
Pa kad takav igrač ne nastupi na šest utakmica i ostane bez premije, na dva milijuna plaće - da vidimo hoće li opet tako igrati!
Zatim, svaki start iza leđa morao bi povlačiti žuti kraton. Najgore je kad te netko sruši a da ga ne vidiš, jer nemaš mogućnosti eskiviranja. Imam dobru stabilnost i u startovima sprijeda i s boka naučio sam izmicati se, pasti na najpogodniji način i tako dalje. Ali, kod startova s leđa to otpada.
- Primjećujem da se u posljednje vrijeme običavate vraćati do svog šesnaesterca i ondje preuzimati lopte.Suci se bave sporednim događajima, daju kartone za neke prigovore i slične gluposti, a puštaju da nas nekažnjeno udaraju.
Prekršaji se događaju, nogomet je igra u kojoj su oni sastavni dio, ali razlika je kad te netko vuče ili gura, i kad te tuče po nogama.
Svaki namjeran oštri prekršaj morao bi se bez razmišljanja kažnjavati žutim kartonom, drugi takav crvenim i - van!
Pa kad takav igrač ne nastupi na šest utakmica i ostane bez premije, na dva milijuna plaće - da vidimo hoće li opet tako igrati!
Zatim, svaki start iza leđa morao bi povlačiti žuti kraton. Najgore je kad te netko sruši a da ga ne vidiš, jer nemaš mogućnosti eskiviranja. Imam dobru stabilnost i u startovima sprijeda i s boka naučio sam izmicati se, pasti na najpogodniji način i tako dalje. Ali, kod startova s leđa to otpada.
- Znate, ja sam u biti pošten prema tom poslu. Ne mogu pustiti igrača da zabije gol, i da mi Dinamo zbog toga izgubi. To ne mogu, pa makar zbog toga i ostao bez snage u napadu koji slijedi! Ako vidim da sam u mogućnosti da presiječem protivničku akciju, onda ću to i napraviti.
Na drugoj strani, kad Cupan ili Arslanović, na primjer, vide da sam je uklizao protivniku u obrani svoga gola, oni će uklizati tri puta! Na posljednjoj utakmici protiv Zvezde dobio sam udarac u želudac i tražio sam zamjenu, ali Ćiro nije dao.
Ako mi ti izađeš, svi će se uplašiti i pasti, rekao mi je. Ako ne možeš igrati, statiraj na autliniji, ali ostani unutra.
I ostao sam, a vidjeli ste da sam poslije utakmice pola sata povraćao.
Na drugoj strani, kad Cupan ili Arslanović, na primjer, vide da sam je uklizao protivniku u obrani svoga gola, oni će uklizati tri puta! Na posljednjoj utakmici protiv Zvezde dobio sam udarac u želudac i tražio sam zamjenu, ali Ćiro nije dao.
Ako mi ti izađeš, svi će se uplašiti i pasti, rekao mi je. Ako ne možeš igrati, statiraj na autliniji, ali ostani unutra.
I ostao sam, a vidjeli ste da sam poslije utakmice pola sata povraćao.
Sposobnost dugog držanja lopte
- Čini se da je u sadašnjem Dinamu obrana priličan problem. Ekipa ostavlja dojam kao da ne može normalno odigrati napad, jer nikad ne zna kakav će se kiks dogoditi otraga. Trideset minuta dominirate na igralištu, zatim jedan protunapad i - 0:1!
- Strašno me je strah toga. I kad vodimo 2:0, strah me je. Mi u napadu smijemo promašiti pet šansi, ali opet će ostati 0:0, ako obrana ne primi gol. Obrana u Zagrebu ne smije kiksati.
- Jedno od načela kvalitetne ekipe jest da neće izgubiti u trenutku kad shvati da ne može dobiti.
- Tako je! Ali, kod nas, vidite, postoji tolika želja za golom da u jednoj fazi igre svi znamo krenuti naprijed, i kao da prestanemo razmišljati. Svi, i Bračun, i Cupan - svi odu naprijed, otraga ostane Lulić koji sam ne može spriječiti baš sve i, tada, zbog silne želje da zabijemo gol - primimo ga!
I kad nam se to dogodi na dvije-tri utakmice - e, onda nam ni napad više nije tako siguran, jer se unaprijed bojimo, što će se dogoditi otraga.
Na drugoj strani, u modernom nogometu pomoć obrambenih igrača neophodna je za dobro organiziranje napada.
Beka je danas izuzetno teško igrati. Jeste li gledali Španjolca Gordilla na utakmici Real - Inter? Tridesetak je puta u punom sprintu pretrčao gore-dolje po lijevoj strani! Nisam vjerovao da je to moguće. I, na kraju, još je zabio gol.
I kad nam se to dogodi na dvije-tri utakmice - e, onda nam ni napad više nije tako siguran, jer se unaprijed bojimo, što će se dogoditi otraga.
Na drugoj strani, u modernom nogometu pomoć obrambenih igrača neophodna je za dobro organiziranje napada.
Beka je danas izuzetno teško igrati. Jeste li gledali Španjolca Gordilla na utakmici Real - Inter? Tridesetak je puta u punom sprintu pretrčao gore-dolje po lijevoj strani! Nisam vjerovao da je to moguće. I, na kraju, još je zabio gol.
- Kao nekad u Dinamu Bručić.
- Kao Bručić, ali i Bračun to dobro radi!
- Na posljednjih nekoliko utakmica da, ali velike su mu smetnje dosad bile slabosti u individualnoj tehnici.
- To su problemi koje čovjek treba svladati u pionirima i juniorima, ali činjenica je da se i to u posljednje vrijeme kod njega popravlja.
- Koje su vaše prednosti u individualnoj tehnici?
- Mislim da mi je sposobnost dugog držanja lopte najjača strana.
Lopta je kao žena - treba je voljeti i treba znati družiti se s njom.
Ali tehnika je pitanje osjećaja, feelinga. Netko ima osjećaj za nešto drugo. Daleko od toga da je Boro Cvetković loš tehničar, ali njegova je glavna prednost brzina, dakako, uz nju i lakoća, sposobnost izbjegavanja prekršaja.
On je pahuljica!
Zlatko Vujović je, na drugoj strani, brzina plus masa, a upravo se to u inozemstvu traži.
Lopta je kao žena - treba je voljeti i treba znati družiti se s njom.
Ali tehnika je pitanje osjećaja, feelinga. Netko ima osjećaj za nešto drugo. Daleko od toga da je Boro Cvetković loš tehničar, ali njegova je glavna prednost brzina, dakako, uz nju i lakoća, sposobnost izbjegavanja prekršaja.
On je pahuljica!
Zlatko Vujović je, na drugoj strani, brzina plus masa, a upravo se to u inozemstvu traži.
- Koja, je, po vama, bitna razlika u nogometaševu pristupu našem i inozemnom nogometu?
- Vani se ozbiljnije pristupa tom poslu, ali ne mogu objasniti iz kojih razloga, čini se kao da će nogometaš vani za svoje promašaje odgovarati mnogo teže nego ovdje. Možda se ponovno vraćamo na pitanje mentaliteta, a nešto je, vjerojatno, i u novcu.
S tog aspekta, naš i njihov profesionalizam uopće se ne mogu uspoređivati.
Mi smo u hibridnom, nedorečenom stanju gdje se svi bave nekim statutima, pravilnicima, a o bitnim stvarima većina njih nema pojma.
S tog aspekta, naš i njihov profesionalizam uopće se ne mogu uspoređivati.
Mi smo u hibridnom, nedorečenom stanju gdje se svi bave nekim statutima, pravilnicima, a o bitnim stvarima većina njih nema pojma.
- Imate li dojam da jugoslavenski igrači u inozemstvu igraju bolje nego ovdje?
- Imam. Pretpostavljam da su rasterećeniji, ne razmišljaju o nekim stvarima koje su ovdje presudne. Na primjer, o suđenju. Ne razmišljaju hoće li ih sudac pokrasti ili neće, ne razmišljaju odakle je sudac i za koga navija.
Napokon, dovedeni su i dobro su plaćeni za to da igraju, a ne da se bave bilo čime.
Napokon, dovedeni su i dobro su plaćeni za to da igraju, a ne da se bave bilo čime.
- Imate li dojam da su u inozemstvu igrači tjelesno bolje pripremljeni?
- Imam i taj dojam, ali opet ne mogu objasniti kako i zašto. U Jugoslaviji se, u nekim klubovima, dvostruko više trenira od inozemnih suparnika, a oni su na utakmici dvostruko spremniji od naših igrača.
Zašto?
Mentalitet?
Način života?
To su tajne razvijenog profesionalizma!
Zašto?
Mentalitet?
Način života?
To su tajne razvijenog profesionalizma!
Nemaju svi Ćiru
- Nemam dojam da su u Dinamu nerazvijeni profesionalni odnosi. Igrači se podređuju normama i žive za zajednički cilj. S te strane, sve funkcionira.
- Možda je Hajduk bolji primjer!
- Hajduk ima ekipu s kojom bi, objektivno, morao voditi s desetak bodova prednosti, a peti je.
- Kako to objasniti? Imaju najbolje pojedince u Jugoslaviji, a - peti su! Znam da su trenirali dva puta dnevno po dva sata, pa u nedjelju nisu mogli stajati.
Zar je to profesionalizam?
Ali, to je pitanje trenera! Nemaju svi Ćiru koji će ih motivirati da s veseljem ulaze u igru!
Ali, to je pitanje trenera! Nemaju svi Ćiru koji će ih motivirati da s veseljem ulaze u igru!
- Vjerojatno je neki sličan tip trenerske psihologije potreban i u inozemstvu. Teško je vjerovati da vani postoji neki logorski sistem, kruti odnosi u kojima su igrači motivirani na igru nekom hipotetskom profesionalnom prisilom.
- Slažem se! Ako iz psiholoških razloga ne možeš dobro igrati, onda to ne možeš bez obzira na sistem u kojem igraš. Ali, kod nas postoji i činilac neprestanog mijenjanja ekipa.
Želiš li u nogometu nešto postići, onda moraš pet-šest godina imati u osnovi jednaku ekipu, ekipu koja je zajednički stjecala iskustvo, i nju polako dopunjuješ s dva-tri igrača iz drugih sredina.
A ovdje se stalno nešto mijenja, igrači stalno odlaze i dolaze, svi traže neki svoj mali interes, a s dvadeset i sedam godina svi bježe u inozemstvo!
Tako se ne može igrati!
Pogledajte starost igrača u inozemnim klubovima - tridesetogodišnjaci koji godinama igraju zajedno, s golemim iskustvom, koji su zajedno igrački sazrijevali i u nogometu prošli sve. To je onda klub!
A u našem prvenstvu uopće ne možemo vidjeti igrače u najboljim godinama za nogomet, jer su svi u inozemstvu. Kako mi, s našim nogometnim sistemom, možemo konkurirati takvim organiziranim klubovima?
Želiš li u nogometu nešto postići, onda moraš pet-šest godina imati u osnovi jednaku ekipu, ekipu koja je zajednički stjecala iskustvo, i nju polako dopunjuješ s dva-tri igrača iz drugih sredina.
A ovdje se stalno nešto mijenja, igrači stalno odlaze i dolaze, svi traže neki svoj mali interes, a s dvadeset i sedam godina svi bježe u inozemstvo!
Tako se ne može igrati!
Pogledajte starost igrača u inozemnim klubovima - tridesetogodišnjaci koji godinama igraju zajedno, s golemim iskustvom, koji su zajedno igrački sazrijevali i u nogometu prošli sve. To je onda klub!
A u našem prvenstvu uopće ne možemo vidjeti igrače u najboljim godinama za nogomet, jer su svi u inozemstvu. Kako mi, s našim nogometnim sistemom, možemo konkurirati takvim organiziranim klubovima?
- Problem je, znači, u inflaciji. I male količine deviza još su dovoljan motiv da se što prije ode.
- Ali sve teže i teže! Jedino najbolji mogu otići i dobiti onoliko koliko vrijede.
- Koji su, po vama, razlozi dosadašnje stagnacije Dinama i kako gledate na neposrednu perspektivu kluba?
- Razlozi su prevelike ambicije koje su, posredno, kod igrača stvorile prevelik osjećaj odgovornosti. Sada ćemo nastojati u finalu Kupa dobiti Velež.
Već sada neprestano razmišljam o toj utakmici. Pobjeda bi nam značila ispunjenje svih naših ciljeva ove sezone, ali Velež je, trenutno, izuzetno kvalitetan, i rezultat je uistinu neizvjestan.
Već sada neprestano razmišljam o toj utakmici. Pobjeda bi nam značila ispunjenje svih naših ciljeva ove sezone, ali Velež je, trenutno, izuzetno kvalitetan, i rezultat je uistinu neizvjestan.
Razgovarao: Srećko Jurdana (Studio, maj 1986.)
Kraj 2. dela intervjua - 1. deo je OVDE
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
