Komedija se kod nas gotovo uvijek izražava na jedan ružan i grub način. Netko je pao, slomio ruku, pa je to smiješno. A za mene je komedija "nadsvođenje duha". To znači da ja umijem ljepše odgovoriti na tvoje pitanje, pa zatim ti meni, i tako se to nadograđuje, nadsvođuje
Miodrag Karadžić, autor nedavno prikazane TV drame "Đekna još nije umrla, a ne znamo ka' će", sklon je slikovitom narodskom govoru.
Tvrdi:
- Ako čovjek ima pet ovaca, svaka ima ime, ako ih ima pet stotina - to je stado. Iz materijalne oskudice, stvaranjem sinonima, nastaje bogatstvo jezika.
To da Đekna još nije umrla svi znamo,
a kad će ne zna ni Miodrag Karadžić, autor TV drame "Đekna još
nije umrla, a ne znamo ka' će", koja je svojom neposrednošću,
duhovitošću i preciznim ocrtavanjem mentaliteta osvojila
gledalište.
Karadžić se kao dramski pisac pojavio prije tri godine, u 32. godini života.
I nakon tog prijelomnog trenutka nastavio je dotadašnju karijeru uspješnog ekonomista (fakultet je završio u Subotici), a trenutačno je direktor poslovnice Jugobanke u Titovu Vrbasu, gdje živi u nevelikom stanu s obitelji.
O radnoj sobi i ne sanja, a i što će mu, kad uspijeva napisati uspješne komade sjedeći na trosjedu i držeći pisaći stroj na koljenima (to je zorno demonstrirao i meni, kucajući na kraju razgovora vlastitu biografiju), dok su se njegove dvije djevojčice nastavljale igrati, a strka i buka nije prestajala ni tren.
Karadžić se kao dramski pisac pojavio prije tri godine, u 32. godini života.
I nakon tog prijelomnog trenutka nastavio je dotadašnju karijeru uspješnog ekonomista (fakultet je završio u Subotici), a trenutačno je direktor poslovnice Jugobanke u Titovu Vrbasu, gdje živi u nevelikom stanu s obitelji.
O radnoj sobi i ne sanja, a i što će mu, kad uspijeva napisati uspješne komade sjedeći na trosjedu i držeći pisaći stroj na koljenima (to je zorno demonstrirao i meni, kucajući na kraju razgovora vlastitu biografiju), dok su se njegove dvije djevojčice nastavljale igrati, a strka i buka nije prestajala ni tren.
- To je dobro, ne treba mistificirati
taj posao. Zašto bi svi morali hodati na prstima dok ja pišem? No
za njih je sreća što nisam ostao kućni pisac. S takvima je
najteže. Otac koji piše pjesme i čita ih samo svojoj obitelji, jer
ih nitko ne želi štampati, veliki je gnjavator. Uostalom, ako ih
baš nitko neće, mora da ne valjaju. Bolje da im čita osmrtnice,
barem bi znali tko je umro.
Tapija na stvaralaštvo ne postoji
- Kako je sve počelo i zašto baš u
32. godini?
- Konkretan povod bio je natječaj Radio
Beograda, na koji se javilo nas nekoliko, koji smo u to doba tvrdili
da su svi natječaji namješteni. Ja sam dobio prvu nagradu, i tako
je počelo.
No, dok sam pisao za svoj ćeif, sve sam stizao, godina je duga, pa da danas napišeš dvije rečenice, a sutra jednu prekrižiš, opet će nešto ispasti.
Sada, kad se taj moj rad komercijalizirao, jedva na sve stižem. Obećam nekome nešto, pa onda uleti drugi, a treba to sve i napisati. Sada, kad me tjeraju rokovi, vrijeme mi strahovito brzo leti.
No, dok sam pisao za svoj ćeif, sve sam stizao, godina je duga, pa da danas napišeš dvije rečenice, a sutra jednu prekrižiš, opet će nešto ispasti.
Sada, kad se taj moj rad komercijalizirao, jedva na sve stižem. Obećam nekome nešto, pa onda uleti drugi, a treba to sve i napisati. Sada, kad me tjeraju rokovi, vrijeme mi strahovito brzo leti.
- Što ste sve obećali, za koga
trenutno radite?
- Evo, iz Crne Gore zovu me da napravim
nešto za njihovo kazalište i za festival u Herceg-Novom, zvala me TV
Novi Sad, s ljudima iz Teatra na Zvezdari također sam razgovarao, a
tu je i Đekna, drama iz koje treba napraviti seriju...
- Odabrali ste dramsko stvaralaštvo,
iako ne živite u provokativnoj sredini za kazališno stvaralaštvo;
prilično ste daleko od mjesta na kojima se račvaju
dominantni dramski pravci.
- Tapija na stvaralaštvo ne postoji,
čovjek osjeća potrebu da se izrazi, i pitanje je oblika koji će
odabrati. Ne pomažu tu ni velike škole. Dramaturgija nije stvorila
pisca od čovjeka bez talenta, a ni onome s talentom nije odmogla.
U meni je oduvijek postojao neki interes za književnost i teatar, a isprovocirale su me dvije okolnosti. Prva je kalemljenje, a sve to na našem tlu, teatra apsurda, koji nije proizvod našeg duha.
Zato sam pokušao napraviti nešto što je statično u scenskom pogledu (nema velikih pokreta, mnogo likova), ali ujedno i dinamično, kroz jedan naboj pun unutrašnjeg apsurda, koji će naš narod razumjeti.
Uz to, sve što sam gledao o crnogorskom narodu nije bilo točno, od Nušića nadalje.
Crna Gora uvijek je prikazivana jednostrano, preko nekog velikog vojevanja, kao i Srbija, recimo, preko 1914.
To jesu bili prijelomni periodi tih naroda, ali ne definiraju oni narod u toliko da se može cio sa time poistovetiti, nego obrnuto, narod definira te trenutke.
A mi kao da smo nešto preskočili i zaboravili.
Trebali bismo sada skočiti u 21. stoljeće, a nismo, ne samo u Crnoj Gori nego i u Jugoslaviji, nismo raskinuli s patrijarhalnim menalitetom.
Onog trenutka kad ga prevladamo prikazivati ćemo Đeknu kao anakronizam, ali, dok kao činjenično stanje postoji ono o čemu je u drami riječ, treba je prikazati, ma kako to bilo tegobno li represivno.
Toga se ne treba stidjeti, to je jedan period u razvitku i treba ga zabilježiti.
U meni je oduvijek postojao neki interes za književnost i teatar, a isprovocirale su me dvije okolnosti. Prva je kalemljenje, a sve to na našem tlu, teatra apsurda, koji nije proizvod našeg duha.
Zato sam pokušao napraviti nešto što je statično u scenskom pogledu (nema velikih pokreta, mnogo likova), ali ujedno i dinamično, kroz jedan naboj pun unutrašnjeg apsurda, koji će naš narod razumjeti.
Uz to, sve što sam gledao o crnogorskom narodu nije bilo točno, od Nušića nadalje.
Crna Gora uvijek je prikazivana jednostrano, preko nekog velikog vojevanja, kao i Srbija, recimo, preko 1914.
To jesu bili prijelomni periodi tih naroda, ali ne definiraju oni narod u toliko da se može cio sa time poistovetiti, nego obrnuto, narod definira te trenutke.
A mi kao da smo nešto preskočili i zaboravili.
Trebali bismo sada skočiti u 21. stoljeće, a nismo, ne samo u Crnoj Gori nego i u Jugoslaviji, nismo raskinuli s patrijarhalnim menalitetom.
Onog trenutka kad ga prevladamo prikazivati ćemo Đeknu kao anakronizam, ali, dok kao činjenično stanje postoji ono o čemu je u drami riječ, treba je prikazati, ma kako to bilo tegobno li represivno.
Toga se ne treba stidjeti, to je jedan period u razvitku i treba ga zabilježiti.
- Odabrali ste kao junake likove iz kraja u kojemu ste odrasli.
- Pročitao sam mnogo dramske literature
i zapazio da se Čehov ne bavi Parižanima nego Moskovljanima, Ibsen
Skandinavcima, Mrožek Poljacima, a ne Česima, oni imaju nekog svog.
Logično je da se i ja bavim onime što poznajem.
Mi smo inače skloni nekritički, izvana preuzimati različite utjecaje, pa se, kao, ispričavati da to običan gledalac ne razumije.
A ne samo da to ne razumije običan gledalac, ne razumije to nitko. Ako i razumije jedan kritičar, koji je također gledalac, a ne razumije njih pet milijuna, mora da je neka glupost.
A narod koji nema korijenja ne postoji.
Narod koji nema prošlost nema ni budućnost.
Mnogi su narodi nestajali u povijesti, a narod koji se zna održati mora voditi računa o svom duhu, taj čuva njegovo korijenje, razlog njegova bivstvovanja baš na tom određenom mjestu.
Logično je da se i ja bavim onime što poznajem.
Mi smo inače skloni nekritički, izvana preuzimati različite utjecaje, pa se, kao, ispričavati da to običan gledalac ne razumije.
A ne samo da to ne razumije običan gledalac, ne razumije to nitko. Ako i razumije jedan kritičar, koji je također gledalac, a ne razumije njih pet milijuna, mora da je neka glupost.
A narod koji nema korijenja ne postoji.
Narod koji nema prošlost nema ni budućnost.
Mnogi su narodi nestajali u povijesti, a narod koji se zna održati mora voditi računa o svom duhu, taj čuva njegovo korijenje, razlog njegova bivstvovanja baš na tom određenom mjestu.
Serija će imati deset epizoda
- Odabrali ste komediju, žanr koji je
teže napisati, a na vrijednosnim ljestvicama, od pamtivijeka, niže
kotira od "ozbiljnih" žanrova.
- Komedija se kod nas gotovo uvijek
izražava na jedan ružan i grub način. Netko je pao, slomio ruku,
pa je to smiješno. A za mene je komedija "nadsvođenje duha".
To znači da ja umijem ljepše odgovoriti na tvoje pitanje, pa zatim
ti meni, i tako se to nadograđuje, nadsvođuje.
Iz te igre riječi, vrćenja riječi, nastaje fabula.
A siromašni narodi bili su u tome uvijek majstori, jer narod koji nema mnogo predmeta ima mnogo imena za isti predmet. Ako čovjek ima pet ovaca, svaka ima ime, ako ih ima pet stotina, to je stado. Iz materijalne oskudice, stvaranjem sinonima, nastaje bogatstvo jezika.
Utoliko su i moja djela komedije, komične su replike. A u suštini, u odnosima u samoj situaciji ima drame, ima tragičnosti, budući da se pokazuje jedan represivan i anakron svijet.
Smijeh unutar tog prikazivanja pomaže da se taj svijet nadvlada, uništi, budući da su mu mane tom komičnom distancom ogoljene, izložene.
S druge strane, nikad ne bih napisao komediju o historijskim likovima. Neke osnovne ljudske konstante treba poštivati.
Iz te igre riječi, vrćenja riječi, nastaje fabula.
A siromašni narodi bili su u tome uvijek majstori, jer narod koji nema mnogo predmeta ima mnogo imena za isti predmet. Ako čovjek ima pet ovaca, svaka ima ime, ako ih ima pet stotina, to je stado. Iz materijalne oskudice, stvaranjem sinonima, nastaje bogatstvo jezika.
Utoliko su i moja djela komedije, komične su replike. A u suštini, u odnosima u samoj situaciji ima drame, ima tragičnosti, budući da se pokazuje jedan represivan i anakron svijet.
Smijeh unutar tog prikazivanja pomaže da se taj svijet nadvlada, uništi, budući da su mu mane tom komičnom distancom ogoljene, izložene.
S druge strane, nikad ne bih napisao komediju o historijskim likovima. Neke osnovne ljudske konstante treba poštivati.
- Uspjeh Đekne doveo je do njezina
prerastanja u seriju.
- Da, TV Titograd ima neke pare i hoće
snimiti seriju što prije, tako da mi doslovno otimaju stranice iz
mašine. Serija će imati deset epizoda, Đekna je prva, a ja sam
zasad napisao još pet.
Ekipa ostaje ista: Živko Nikolić redatelj, Veljko Mandić djed, Drago Malović otac, Arijana Čulina kći, Ljiljana Krstić baba, Ljiljana Kontić majka, uz još nekoliko likova.
Ekipa ostaje ista: Živko Nikolić redatelj, Veljko Mandić djed, Drago Malović otac, Arijana Čulina kći, Ljiljana Krstić baba, Ljiljana Kontić majka, uz još nekoliko likova.
No sigurno je slijedeće: Đekna ne
može umrijeti jer je simbol nestajanja kraja, a mali se nikad neće
vratiti na selo kao ni ja, kao ni mnogi moji drugovi. Kad bi se
vratio, selo bi moralo oživjeti, a ja vidim da nestaje čekajući i
dalje Godota.
- I dalje ćete se baviti istim
junacima?
- Dok mi ide, ne moram se micati iz
onoga što poznajem, ako i neće uvijek biti tog arhaičnog govora,
ostat ću kod tog miljea. Budući da već pomalo osjećam problem
ponavljanja modela, morat ću stati i razmisliti malo što sam
uradio.
Nude mi da štampam knjigu, ali ne
mislim da imam dovoljno tekstova iz kojih bih mogao napraviti pravu
selekciju za knjigu. Jer ne treba mi knjiga za porodicu nego za
knjižaru, i u njoj ne smije biti ponavljanja, ako mi se sada i
omaknu.
Tako govori Miodrag Karadžić, rođen
krajem siječnja 1950. godine na Cetinju.
Njegove drame (Samo vi ajte, mi ćemo graktat i arlaukat, To kad uvati ne pušta, Đekna još nije umrla, a ne znamo ka' će, Mlada jes, premlada još nije, Šta mu je ono na glavu), u ove tri godine otkad se pojavio, pobrale su cijeli niz nagrada i oduševile publiku.
A kazališta ne mogu dočekati da se koje domognu jer lijepo je imati na repertoaru jednu predstavu koja puni dvoranu.
Za to vrijeme Miodrag Karadžić nema sistematiziranu bibliografiju, ne prati napise u novinama o sebi i svojim djelima, čak ni vlastite tekstove ne čuva pažljivo.
Upravo čeka radio izvedbu jedne drame da je "skine" i obradi za televiziju jer je original zametnuo.
Njegove drame (Samo vi ajte, mi ćemo graktat i arlaukat, To kad uvati ne pušta, Đekna još nije umrla, a ne znamo ka' će, Mlada jes, premlada još nije, Šta mu je ono na glavu), u ove tri godine otkad se pojavio, pobrale su cijeli niz nagrada i oduševile publiku.
A kazališta ne mogu dočekati da se koje domognu jer lijepo je imati na repertoaru jednu predstavu koja puni dvoranu.
Za to vrijeme Miodrag Karadžić nema sistematiziranu bibliografiju, ne prati napise u novinama o sebi i svojim djelima, čak ni vlastite tekstove ne čuva pažljivo.
Upravo čeka radio izvedbu jedne drame da je "skine" i obradi za televiziju jer je original zametnuo.
Napisala: Sanja Nikčević (Studio, 1986.)
Podržite Yugopapir na Fejsbuku :-)