Teško je ovdje biti muzičar. Svugdje je teško biti kavanski muzičar, no u Novom Sadu naročito. Ovdje muzičar mora biti poliglot: mađarski, ruski, rumunjski, slovački, ciganski... ali, da bi svirao na Tvrđavi, mora znati i francuski, i njemački, i talijanski, i engleski...
Svaki grad ima nešto, barem nešto, po
čemu je znan. Nešto o čemu će svaki putnik namjernik pričati, što
će pamtiti. I tako, Novi Sad ima Petrovaradin, a Petrovaradin -
Janiku. Tamburaša Janiku Balaža koji udahnjuje život, pjesmu.
Razgaljuje srca, mami onu nježnu, nikad isplakanu suzu, plijeni i
osvaja...
Janiku, u čijim rukama tamburica zatitra od radosti, gdje
zaječi, bolno zaplače, pokraj čije svirke vrijeme prestaje
postojati, pokraj kojega se petrovaradinske noći pamte tek po... još
jednoj, samo još jednoj pjesmi.
Pjesmi trenutka, ugođaja, poznatoj
i uvijek novoj, neponovljivoj.
Janikinoj.
I gosti stižu, smještaju se, a
putnici izdaleka, tek iz nevjerice svojoj sreći, ili iz straha da su
pogriješili "Janikin dan", potiho pitaju:
"Svira li
večeras?"
Janika.
Virtuoz.
Bogataš koji poklanja
svoje najveće bogatstvo - muziku.
Muziku u koju je zaljubljen, koja
mu struji tijelom. Još od oca kontrabasista, od oca njegova oca
cimbalista, od ... tko uopće sluti kad je Balaževima muzikom krv
uzavrela?
- Nisam još znao ni čitati ni pisati - priča Janika od mnogobrojnih
cigareta prepuklim glasom - ali već sam svirao. Tamburicu. Bez nota,
po sluhu. Kao dječarac od pet-šest godina.
Učio je poslije violinu, svirao je
godinama, svirao je čak i u simfonijskom orkestru u Titogradu, ali
nikad je nije zavolio kao tamburicu.
Od povratka u Novi Sad 1951.
godine, potpuno joj se posvetio. Najprije u radu na Radio stanici u
tamburaškom orkestru.
- To je mukotrpan rad, to je, ponekad i
desetosatno dnevno vježbanje, to je usklađivanje muziciranja
dvadesetorice ljudi.
A poslije, prije punih dvanaest
godina...
U kavani, u restoranu, muzika je nešto drugo.
Tu su moguće
improvizacije, tu je važan trenutak, trenutačni osjećaj za
publiku, za njezine sklonosti, očekivanja...
Zaslugom nekolicine muzičara,
vrhunskih izvođača koji umiju pronaći staru, nikad dovoljno
ispjevanu i nikad dovoljno slušanu pjesmu, starogradski i raskošni
narodni melos ponovo je postao "hit", a ploče Zvonka
Bogdana, s orkestrom Janike Balaža, ne prodaju se u ništa manjim
tiražama nego "ABBA" ili "Boney M".
- Prije otprilike osam godina - kaže
Janika - primijetio sam da ljudi, podjednako i stariji i mladi, vrlo
rado slušaju stare romanse, izvorne narodne i i starogradske pjesme.
Bilo mi je to neobično drago, jer to je bogatstvo.
To su divne
melodije, divna muzika, a i riječi su tih pjesama takve da se svatko
u njima može naći. Bliske su. Tople. Nemam u principu ništa protiv
novokomponiranih pjesama, ali tu izbor treba biti veoma oštar.
Zaštitni znak Varadina
Kakvu muziku Janika voli? što
najradije sluša, što doista od srca svira? Kako to Janika zasvira s
toliko žara da i krv poteče s jabučica majstorskih prsta?
- Svaka je muzika lijepa. Svaka, ako se
lijepo svira. Ali... tamburaši su tamburaši. Događa se, ako sam
slobodan i ako ne nastupam, da odem do Bačke Palanke i do "Poloja"
samo da poslušam tamburaše.
Slušam, slušam, a onda im se i ja
pridružim - onda za sebe sviram, za svoju ljubav...
Ako ne odem tamo, jednostavno sjednem u kola i vozam se unaokolo sve dok ne pronađem
ono što tražim. Muziku. Tamburaše. Do Mohača ili do Budimpešte...
ništa mi nije predaleko.
Rad s velikim orkestrom na Radio stanici
ima svoj ritam. Ozbiljan, radni. Jutarnji, nerijetko i popodnevni.
A
uvečer, na Tvrđavi, gosti čekaju.
Željni muzike, željni Janike,
sasvim novog, neponovljivog...
- Teško je ovdje biti muzičar.
Svugdje je teško biti kavanski muzičar, no u Novom Sadu naročito.
Ovdje muzičar mora biti poliglot: mađarski, ruski, rumunjski,
slovački, ciganski... ali, da bi svirao na Tvrđavi, mora znati i
francuski, i njemački, i talijanski, i engleski...
Sa svih strana
svijeta ljudi dolaze ovamo, svatko od njih želi čuti i svoju
pjesmu, svoju muziku, svoju riječ...
Ali, dvanaest godina već ovdje
sviram, svaku večer, svaki dan, i prepoznajem goste, osjetim njihove
želje.
Ne trebaju ni tražiti... pogledam ih i znam koju pjesmu da
im zasviram.
Ponekad sam neraspoložen, a znam da je svaki gost došao
ovamo da se zabavi, raspoloži...
Divno je kad cijela sala pjeva s
muzikom, to stvara određeno raspoloženje, ali kad publika sluša,
to je za muzičara velika čast.
I tko se ne bi oraspoložio na
takav izuzetan znak pažnje i poštovanja. Čim osjetim tamburicu u
rukama, nestaje svako loše raspoloženje...
Postoje tada samo hitri, vješti prsti.
Janikino srce prepuno još neodtugovane tuge ili razuzdane radosti i
mali instrument. Nekoliko čarobnih žica...
Tamburica je s njim trideset godina.
Stara je oko osamdeset. Ipak, nema tamburice za koju bi je mijenjao.
Barem za njega, ona uopće nema cijene, ona mu je najvjerniji drug.
Na putovanjima širom svijeta, na
koncertima u najpoznatijim koncertnim dvoranama, u studijima za
snimanje gramofonskih ploča, na svakodnevnim "turama" do
Radio stanice i Petrovaradina... Janika Balaž i mali instrument.
Nerazdvojni.
I tako godinama. Janika, tamburica i tvrđava Varadin.
I
zar je onda čudno što Lazar Mojkov, direktor ugostiteljskog
objekta (pa i onog restorana u kojem Janika svira svaku večer,
svakog dana osim ponedjeljka), kaže kako ljudi dolaze ne radi
izvrsne kuhinje, ni radi ljepote zdanja, niti radi prekrasnog pogleda
na cijeli grad, nego radi Janike Balaža.
Zar je čudno što je
Janika postao nešto poput zaštitnog znaka Varadina i što nemali
broj stranaca prije putovanja u Jugoslaviju čuje i onaj pomalo
bekrijski savjet:
"Ako se želiš u Jugoslaviji doista provesti - nađi Janiku."
Napisala: Zoja Padovan (Svijet, januar 1979.)
Članak donirao: Crnorizec Hrabar
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)