Svatko pametan tko živi u Sarajevu, radit će u Zagrebu, jer tu je najprofesionalnija situacija. Mediji imaju visok dignitet, ali nemaju takvu snagu kao beogradski. Zato u Beogradu radimo svu tu medijsku gungulu, i to je gradski trokut kojeg se pridržava svatko tko ozbiljnije radi taj posao
- Sve crpem duboko iz podsvijesti, starog radija Kosmaj, filmskih motiva, gospela, nekog svog pradjeda koji je pjevao stare bosanske pjesme, i sve je to isprepleteno u jednom novom Jugoslavenu, kaže Saša Lošić, najmlađa zvijezda domaće popularne glazbe... i nastavlja u 2. delu intervjua:
- Spominješ Kusturicu. Ima li Sarajevo
tvoje mladosti dodir s njegovim načinom razmišljanja?
- Nema. Za mene je Kusturica jedan od
etabliranih kraljeva nesumnjivog talenta, talenta koji je uvijek
postojao - u Meši Selimoviću, Ivi Andriću ili Mersadu Berberu, no
nezgodno je što se osjeća da je njima potreban neki gazda,
komesarijat.
To je neka vrst nedostatka životne umjetničke svijesti
i nemogućnosti prihvaćanja svega, već postojećeg oko nas.
To je
pitanje, lokalnog poimanja - ta generacija s nama nema mnogo dodira!
Mi smo rasli uz Elvisa Kurtovicha, Zabranjeno pušenje i njihovo
bjesomučno probijanje po svim mogućim sarajevskim klubovima, od
Cedusa, Sloge do Kuka. Očito je da Sarajevo svakih deset godina dade
nešto novo i mnoštvo epigona koji to vulgariziraju.
- Posao kojim se baviš (a i mi s druge
strane) vrlo je nervozan. Kako uspijevaš ostati tako miran i
pomirljiv, da li te uopće nešto nervira?
- Nervira me turneja, razvlačenje te
svetine oko mene. Gdje god dođeš, prvi koji ti prilazi jest mjesni
progresivac u komandosici s menadžerskom (vojničkom) torbicom s tri
olovke, i sada on meni čita svoje pjesme!
Zatim dolazi
lokalni disko-džokej koji priča kako je neke Nizozemke, na nekoj
plaži, neke godine...
Nastavlja se s mjesnom novinarkom koja nema
pojma ni o čemu, čovječe, samo priča kako klinjo kojega tegli za
sobom jako voli Lošu i skače kad ga vidi na televiziji.
Tirada
svršava lokalnim gazdom koji nas preklinje neka barem na dvije
minute svratimo u njegov restoran, ne znam, Kod Lutve, da bismo pred
zoru došli u hotel i najmanje vremena imali za strpljive
obožavatelje koji nas čekaju radi autograma.
- Kako to podnosiš u svakodnevnom
životu?
- Čini se da sam tu prilično
nepravedan, ponašam se razmaženo, jer sam po vokaciji usamljenik.
Bilo s kim da razgovaram, pratim njegov pogled, tikove - evo sada
gledam tvoje usne, u kakav će se smiješak razvući, ima li
podsmijeha, ironije ili veselja?
Tako me upoznala jedna majka i
rekla:
"Sine, sada djeca neće nazepsti!"
... sve zbog mojih
vunenih seljačkih čarapa. Takve idilične slike razbijaju moj
zaštitni oklop. Ne ponašam se bezobrazno, moj mozak tako razmišlja - mrko gledam oko sebe, izlazim iz kupea
vlaka, povlačim se u sebe.
Gledajući me, vide neprirodnu
kombinaciju čakšira i remenja, i kada pilje u tebe, doista nije
ugodno, tim više jer sam po prirodi neprilagodljiv kolektivnoj
atmosferi.
U vojsci sam sam izlazio u grad, samotnjak sam po prirodi.
- To je drukčije poimanje
rock zvijezde. Kakva je tu uloga vašeg čovjeka sa strane Malcolma
Muharema?
- Funkcioniramo na temeljima prijateljstva. On je jedini s
kojim imam ispravan dijalog o budućnosti Plavog orkestra. Malcolm je
sve osim menadžera! Možeš ga zvati medijskim manipulatorom ili
impresarijem, svakako - osim menadžerom!
Nas smo dvojica idejna snaga
grupe Plavi orkestar.
Nije budalasto ako kažem da je Malcolm neka
vrst našeg stiliziranog oca, s obzirom da je malo stariji od nas i
sve te tinejdžerske probleme prošao je ranije, te o njima ima svoje
mišljenje na osnovi iskustva.
Idoli bezobrazno gledaju u kameru
- Svojim razmišljanjima naginješ
felinijevskim ili bertolučijevim tipovima. Koliko uistinu pripadaš
generaciji odrasloj na filmu, stripu, rock'n'rollu i gimnazijskoj
lektiri?
- Gledao sam cijelu ovogodišnju filmsku
produkciju, bio sam na Bemusu, Bitefu i vidio da se civilizacija
ubrzano kreće k svom idejom i kulturnom samouništenju.
Sada je
dominantan trend netalentiranih, svi se furaju na netalentirano, a za
deset godina povijest će pokazati u kakvoj smo svi bili zabludi.
Od
svoje treće godine, kada sam počeo ispunjavati svoju tabulu rasu,
počeo shvaćati, pa sve preko šezdesetih godina do danas - prolazimo od romantike do utopije
prikazane u madžarskom filmu Vrijeme će stati.
U mojem životu
pojavila se i Salingerova knjiga Lovac u žitu, moja prekretnica i
početak vremena ludila, progresive i dekadencije najviše vrste, sve
do tada nezamislivih seksualnih sloboda u medijima.
- Misliš li da su mediji postali most
za izlazak dotadanjih tabua u javnost?
- Došlo je do medijski osviještenih
manipulatora, primjerice, grupa Idoli bezobrazno gleda u kameru pjevajući dotad
nezamislive pjesme za domaću televiziju - Omorina nad Evropom ili Maljčike!
To
je neposrednost kakva nije viđena, baš kao i dolazak ovog
primitivizma, s profinjenim cinizmom, ironijom i seljaštvom, koji su
krčili put.
Zatim je došao kraj - Loša s kapicom, nevinost, ljubavne
pjesmice i zatvaranje kruga. Sada se sve vraća - pedesete godine,
povratak u soul, korijene, džez!
Sve se vrti oko nostalgije koja nas
već više godina vozi u krugu.
Svi su filmovi bez pravog povoda.
Rekao sam da Zapad lagano odlazi u fade-out. Prava je energija u nama,
poljskim, češkim ili ruskim stvaraocima, jer nismo u službi
aparata, mislimo, svađali bismo se, potukli...
- David Stewart iz grupe Eurythmics
tvrdi da je romantičan, ali na način jednog Woodyja Allena. Htio to
ili ne, ti si seksi-simbol, ne macho, ali nekakav jesi. Kako zamišljaš
svoj odnos sa svim tim potencijalnim ženama tvoga života?
- Možda imaš pravo, možda sam
uistinu seksi-simbol, ali na novi način, na slike nerazvijenog
grudnog koša Micka Jaggera ili svojih mršavih ruku, feminiziranih
crta lica.
Činjenica je da se ove godine češće brijem...
To je
sve tako zbog curica do osamnaest godina, koje vole nas, slatkaste
frajere.
One iznad dvadesete više vole macho - tipove, zaštitničke
momke, a ne da one nekoga štite (problem plišanog mede - op.a.).
S
dvadeset godina djevojke pitaju kakav si, u tridesetoj tko si, a
poslije se interesiraju za stanje tvog bankovnog računa.
- Koliko tu ima utjecaja sredine iz
koje potječeš?
- Velikog, jer u sarajevskoj, povijesno
sputanoj sredini po tom pitanju, što se seksa tiče - teško ide
naprijed. Nema više feredža, ali stilizirano izdanje postoji u
uvriježenom mišljenju. Prije ćeš pored kavane Park vidjeti golog
muškarca nego odvesti curicu u krevet.
Jedno su vrijeme dobro
prolazili momci iz košarkaškog kluba Bosna, jer nisu ubogi i
kržljavi kao mi svirači.
Poslije je išlo vlasnicima velikih
motorkotača. Čak su bili i naslovi u novinama: kao, motori
sarajevskim curicama skidaju gaće!
- Kako se Plavi orkestar prilagođavao
novonastalim situacijama?
- Mi međusobno lažemo kada je tko
izgubio nevinost - a da si tek u vojsci čuo kako se hvale! Čini se da
sam ja na tom teškom putu najduže ostao. Apsolvirajući to prošle
godine, počelo je novo poglavlje mog života.
Plavi orkestar na ovoj
novoj poloči izgubio je nevinost i ušao u svijet odraslih, jer čim
si to prekoračio, nema više igranja.
- Tu je dobro legla pojava razuzdane
figure Nade Obrić, tekst je zezancija tipa "utovaruj-istovaruj"
ili "u tvojoj kućici, ja sam jadan nemoćan".
- Osjećao sam se kao mali kada sam se
palio na Ljiljanu Lašić, znaš onu Tinu iz Pozorišta u kući!
Mislio sam kako bi bilo zgodno zabavljati se s njom, samo sam želio
da se ona pomladi, jer sebe nikako nisam mogao zamisliti starijeg.
Rudimentalci dovikuju: Alo, loto!
- Činjenica je da Saša Lošić, u to
doba zatrpan pojavom gomile lijepih i medijski poznatih žena,
preplavljuje novine i televizijski ekran te izaziva zavist malih
curica prema onim većim koje Lošu tako nježno i oblizuju i maze u
spotu za pjesmu Kad mi kažeš, paša.
- To su moji prvi ozbiljniji poljupci,
tako da sam bio u istraživačkom pothvatu, ušavši u to s
maksimalnom dozom srama. Tanja Bošković ohrabrivala me, to je bio
njen zadatak, ali ja sam uzmicao - bilo mi je neugodno iako nema veze s
njenim pitanjima da mi se, možda, ne sviđa.
To nikako, ali nisam
bio naviknut na takve situacije.
Rekla je da se ljubila s mnogo
ružnijima od mene, ali malo je to pomoglo.
Ona je trebala ljubiti
moja usta umazana od čokolade, kao - ja sam njen mali slatki dečko!
Režiser je stalno vikao da pokušavam strasnije, a ja sam izgledao
kao Ivica Kičmanović.
Sa Sonjom Savić bilo je već cool, a Suzana
Mančić imala je nesreću da snimamo pred Beograđankom, pa su mnogi
rudimentalci dovikivali da i njima malo ostavim, bacim to iz ruke,
ili: alo, loto!
Mirjana Bobić poslije je u redakciji imala problema.
Znaš, digne se na radničkom savjetu, a svi kažu:
"O, evo
drugarica Suada želi riječ!"
Zato se naljutila na nas.
- Zašto toliko vremena provodite u
Zagrebu?
- Svatko pametan tko živi u Sarajevu,
radit će u Zagrebu, jer tu je najprofesionalnija situacija. Mediji
imaju visok dignitet, ali nemaju takvu snagu kao beogradski. Zato u
Beogradu radimo svu tu medijsku gungulu, i to je gradski trokut kojeg
se pridržava svatko tko ozbiljnije radi taj posao.
- Jesi li naučio što je purica s mlincima? Neki si se dan obrukao, spasio te Siniša (Škarica,
Jugotonov glavni urednik), objasnivši po šibenski da je riječ o
"tuki s tijestom"!
- Koliko sam u Zagrebu godišnje, morao
bih naučiti, ali ne znam sve! Eto, ne znam što je "kotlovina"!
Prilog mi je bio poznat, ali kotlovina ne. Pavo se bolje snašao,
redovito tamani "lungiće". Mi smo doista često u Zagrebu,
samo to radimo konspirativno, da sve bude jednostavnije i mirnije.
- Hoćeš li uistinu voditi Klapu
Šibenik i Jovana Kolundžiju na turneju, ili se šališ?
- Hoću, jedino ako oni baš nikako ne
bi mogli. Isto je i s evropskim hitmejkerom Gazebom (I like Chopin).
On će pokušati jedan tekst prepjevati na engleski, jer je često u
Zagrebu i poznata mu je naša situacija.
Religiozni tekst bolje zvuči
na engleskom.
Znaš ono "Thank you Jesus, thank you Lord",
na našem jeziku zvuči previše eksplicitno. Trebao bi nam i Bajaga
pomoći, i to bi bilo generacijski zgodno, jer naše su grupe počele
otprilike u isto vrijeme.
Kaže se da u krizna vremena ljudi više
troše na zabavu i sve ono što ona sa sobom nosi.
Iako gotovo
nevjerojatno zvuči da gladan čovjek radije prilazi čaši i pjesmi
no dobrom objedu!
Neka tu tvrdnju potkrijepi i Klapa Šibenik koja
je, gostujući u zagrebačkom studiju SIM za potrebe sarajevskog
Plavog orkestra, cijelo vrijeme nekako imala manjak dubokih glasova.
Netko je rekao:
"Kako će ljudi pivat, pa oni uopće nisu
obidovali?"
Sve se mijenja u pravilnim vremenskim razdobljima.
Kruha i igara!
Razgovarao: Aleksandar Kostadinov, snimio: Ivo Pukanić (Studio, novembar 1986.)
Kraj 2. dela - 1. deo je OVDE
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)