Vice Vukov, 1. dio memoara najpopularnijeg jugoslavenskog pjevača vedrih nota (1968)

Ruku na srce - čini mi se da nisam bio osobito društvena osoba. U djetinjstvu i dječaštvu imao sam samo dva prijatelja i jedino sam s njima ostao dugo u vezi, iako su nas različiti poslovi odvojili i rijetko se viđamo. No unatoč tome što, kako rekoh, nisam bio osobito društven, vrlo često sam zalazio u različita društva i sredine i posvuda su me rado zvali. Uzrok je, možda već pogađate, bio moj glas

Vice Vukov (32) danas je najpopularniji jugoslavenski pjevač vedrih nota. Po mnogočemu on je i najneobičnija pojava u našoj zabavnoj muzici: s glasom koji je bliži klasici nego zabavnoj muzici, s afinitetima koji vuku u područja filozofije i razvoja ljudske misli, ovaj je zanesenjak pjesme ipak osvojio srca milijuna ljubitelja lake glazbe. Vice Vukov je pjevač koji je odnio najviše pobjeda na našim festivalima, osobito na splitskom, gdje je tri puta zaredom odnio prvu nagradu, pa i ove godine dokazao da je ljubimac dalmatinske publike.

Prije nekoliko godina reporter jednog novosadskog lista zamolio me je na kraju intervjua:

- Vice, pokušaj ukratko ispričati svoj život!

- ??!

- Mislim, pokušaj ga sažeti u nekoliko rečenica!

- To je zaista teško - rekoh, potapšavši ga po ramenu - teže nego otpjevati najtežu kompoziciju, ali pokušat ću: Dakle, moj se život sastojao od lijepog djetinjstva, punog ambicija i bezbrižnosti i od kasnijih godina kad sam mnogo učio i čitao i iznad svega pjevao. 

Ali, ako bih želio biti sasvim kratak, morao bih reći: moj život je protekao s muzikom i uz muziku.

- To si lijepo rekao,  odvratio mi je reporter. - To što si rekao, kraće je od jedne pjesme, a duže od jedne knjige.

Eto, tih nekoliko rečenica pokušat ću sada ispričati u ovih nekoliko nastavaka, govoreći manje o onome što već znate, a više o onome što sam proživljavao, kako se kaže, "iza kulisa" vanjskih obiležja moje biografije.

Rođenje u sretnom znaku

Sada, kad su u modi horoskopi, red je da počnem od datuma svog rođenja, to jest od znaka pod kojima sam ugledao svijet. Dakle, rodio sam se u Šibeniku, 3. kolovoza 1936. godine, u znaku Lava. Neki kažu da je to sretan znak iako ja o sreći i njenim izvorima imam malo drukčije mišljenje.

Svemirske i historijske koordinate mog rođenja nisu mi baš dobro poznate. Ne znam što se na taj dan značajno odigralo u povijesti čovječanstva, osim što je prije nekoliko stotina godina 3. kolovoza zanesenjak Christopher Columbus krenuo u potragu za dokazom da je Zemlja okrugla i umjesto Indije koju je tražio pronašao - novi kontinent.

Kako rekoh, rođen sam u Šibeniku, dakle u srcu Mediterana, a pripadnost regiji u kojoj sam odrastao, odredilo je u mnogome moj temperament i ostala obilježja moje ličnosti. 

Ne griješe oni koji me smatraju pravim, tipičnim Dalmatincem, a također nije slučajno da sam najpopularniji među dalmatinskom publikom.

Isto je i s mojim glasom. Ja pjevam i pokušavao sam oduvijek to činiti na način kako se pjeva na moru. 

To znači: čistim, nedeformiranim glasom, sa što manje tehničkih pomagala i trikova. 

Mnogi koji me nisu čuli kako pjevam izvan javnog nastupa, često govore:

- Lako je njemu imati onako snažan glas uz mikrofon! Neka pokuša pjevati "na živo" bez mikrofona, pa ga se neće čuti ni do četvrtog reda!

Umjesto odgovora, dovoljno je da sve one koji sumnjaju podsjetim da na svojim samostalnim koncertima (održao sam ih lijep broj, osobito po Dalmaciji prošle zime) redovito otpjevam nekoliko pjesama bez mikrofona. Što se tiče snage i ugođaja, vjerujte mi, mikrofon nimalo ne nedostaje. No, vratimo se biografiji:

Pjevanje je bila svakodnevna stvar

Počeo sam pjevati još kao dječak. Nije to bio rezultat nikakve ambicije, smišljenog plana mojih roditelja ili mene samog. U gradu gdje sam odrastao, pjevanje je obična svakodnevna stvar, nešto što čini život ljepšim, bez čega se život naprosto ne bi mogao zamisliti. Kad vam to kažem, onda će vam možda biti jasno da nije slučajno što je upravo Šibenik dao toliko imena našoj zabavnoj muzici.

Kao dječak sam nastupao na školskim priredbama, u zborovima u kulturno-umjetničkim društvima i u uličnim "klapama". 

Pjevanje u "klapama" spada, također, u šibensku tradiciju. 

Svaka generacija mladića ima svojih nekoliko "klapa", u kojima se okupe momci lijepih glasova i svake večeri pjevaju pod prozorima svojih djevojaka ili se okupe negdje u parku, na molu ili pred kakvom gostionicom. 

Jednoj takvoj klapi pripadao sam i ja, a nešto poslije mene imao ju je i Arsen Dedić. 

Šteta što taj lijepi običaj i obilježje dalmatinskih gradova posljednjih godina izumire, a dobro je što se ponegdje, kao na primjer u Omišu, pokušava spasiti i ponovo oživjeti.

Nemojte misliti da je onima koji su bili u "klapi" pjevanje bilo nekakav poseban životni cilj. Ni govora! Bila je to samo posljedica, rezultat prijateljstva, zajedničkog načina gledanja na život, onog zajedničkog radovanja zbog mladosti i svega što je lijepo. 

Tako i ja mogu reći da su te godine bile među najljepšima u mom životu.

Pjevajući tako, nisam ni pomišljao da ću jednog dana živjeti od svog glasa. 

Doduše, kolege su mi već tada ponekad znale reći:

- Vice, ti lijepo pjevaš!

- E, pa šta onda? - uzvraćao bih im.

- Zašto ne školuješ glas?

- Hm... - Profesionalni pjevači bili su tada za mene nedostižni uzori.

- Znaš - govorili su drugi prijatelji - tvoj glas podsjeća na glasove slavnih tenora. Mogao bi napraviti karijeru u operi.

- Momci, ne budite smiješni - odvraćao sam i sebe i njih od takvih pomisli. Bilo kakva težnja za karijerom, činila mi se tada kao nešto nedohvatljivo.

Glad za avanturom

Ruku na srce - čini mi se da nisam bio osobito društvena osoba. U djetinjstvu i dječaštvu imao sam samo dva prijatelja i jedino sam s njima ostao dugo u vezi, iako su nas različiti poslovi odvojili i rijetko se viđamo. No unatoč tome što, kako rekoh, nisam bio osobito društven, vrlo često sam zalazio u različita društva i sredine i posvuda su me rado zvali. Uzrok je, možda već pogađate, bio moj glas.

Možda su uzrok mojoj osamljenosti u mladim danima bile moje navike, težnje, pomalo neobične mojim vršnjacima. 

Dok bi se oni igrali ili učili, ja sam čitao knjige.

Nije to bila samo beletristika: čitao sam sve što bi me zanimalo: medicinske, astronomske pa i astrološke knjige, zatim stručne knjige o fizici, kemiji i drugim naukama, lijepu književnost... 

Pronalazio sam knjige u susjedstvu, po bibliotekama, po tavanima. Svuda!

Od beletristike najviše sam volio avanturističke romane i često se identificirao s junacima tih djela. Uzbuđivali su me junaci Jacka Londona, Karla Maya, Julesa Vernea... 

Satima bih maštao o njihovim pustolovinama i zamišljao sebe u njihovoj ulozi. 

Danas se toga nimalo ne stidim! 

Smatram da je doba o kojem govorim dragocjeno i možda jedino doba kad čovjek može, koliko god mu drago, čitati i zadovoljiti svoju maštu. Ja sam se knjizi često vraćao kasnije u toku života, ali nikad više nisam imao toliko vremena za čitanje kao u tim dječačkim danima.

S dvojicom prijatelja, koje sam spomenuo, satima bih diskutirao o onome što smo pročitali. U razgovorima smo pokušali odgovoriti na bezbroj pitanja i problema - od onog što smo shvaćali do onog pred čime se lomila naša dječačka misao i mašta.

Kao što obično biva, mnoge knjige koje sam pročitao, probudile su u meni želju da se i sam okušam u pisanju. 

Pisanje mi se ni u kojem trenutku nije učinilo nekakav tabu, nešto što mi ne bi išlo od ruke, kao što uostalom uvijek mogu i glatko izreći ono što mislim i što mi je u glavi jasno. 

Tako, na primjer, u junu prošle godine neposredno pred odlazak u Bratislavu na takmičenje za "Zlatni notni ključ", bio sam gost u emisiji Radio Zagreba "Na zajedničkom valu", koju uređuje Drago Britvić. 

U toj emisiji je bilo više govornog dijela nego muzičkog. Govorio sam o svemu sasvim spontano i ležerno: od filozofije do muzike i ispalo je, kako su mi kasnije rekli mnogi, koji su slušali, vrlo dobro, čak mnogo bolje nego da sam se za tu emisiju tjednima unaprijed spremao.

Dakle, negdje u šesnaestoj i sedamnaestoj godini napisao sam mnogo pjesama. 

Vjerujem da ih je bilo više od stotinu. Ne znam je li u toj poeziji bilo išta više od običnih mladenačkih pokušaja, ali sam siguran da je malo koji pjesnik stvarao takvim žarom kakvim sam se ja u tim godinama laćao pera.

Osim pjesama, napisao sam i desetak novela, a bio sam počeo i roman "Zeleni Antarktik". Radnja se, kao što i naslov kaže, odvijala u vječnom ledu oko Južnog pola, a mladi učenjak (to sam bio ja) imao je plan kojim će u taj kraj-pustinju ponovo vratiti ljude i život.

Roman nikad nisam završio - zaboravio sam na nj u naviranju novih ideja, ambicija i težnji. Negdje pri kraju srednje škole počela me ja zaokupljati nova strast - filozofija.

Maštanje na štetu škole

Dosad nisam govorio o svom školovanju. Međutim, mogli ste i sami zaključiti da su moje ambicije bile mnogo šire od onog što vam može pružiti standardno školsko obrazovanje.

U školi vas mogu naučiti koji su poznati pisci, koje se imenice dekliniraju mimo pravila, koje su najpoznatije matematičke formule, ali ako sami želite nešto postići, istražiti, stvoriti,  za to se morate boriti također sami, ličnom voljom i inicijativom.

Govorim to stoga što sam sve ovo najbolje iskusio na vlastitom primjeru.

Jedan je kritičar rekao za Ernesta Hemingwaya da je taj čovjek stvarao u svojim djelima junake kakav je sam želio biti, a kad bi napisao knjigu, ponašao bi se poput njenog glavnog junaka!

U godinama o kojima govorim ja još nisam znao za ovaj esej o Hemingwayu, ali sam dobro iskusio ovakvo uzajamno djelovanje, iako sam uglavnom bio samo čitalac.

Čitajući, sebe sam zamišljao u ulozi glavnog junaka. Poistovećivanje je bilo još očitije u onom što sam sam napisao. Glavni junak u mojim literarnim pokušajima bio sam ja, a i u običnom, svakodnevnom životu nastojao sam se ponašati kao na napisanim stranicama.

To je, naravno, moralo ići na štetu škole.

Kad sjedite u klupi na satu matematike i mislite na Julesa Vernea, onda takva koegzistencija u vašoj glavi nije olakotna okolnost da upamtite formule s ploče! A ja u tim godinama nisam mislio samo na Vernea, nego na Platona, Aristotela, Sokrata.

Čini mi se da je svemu bila "kriva" neka stara knjiga, koju sam jednom našao na tavanu.

U knjizi se govorilo o mnogim problemima ljudske misli i štivo koje mi se u prvi trenutak činilo odbojnim, otvorilo mi je put u novo područje: istraživanje ljudske spoznaje, bitka i ostalih problema ljudske misli.

Ti su me problemi toliko okupljali da je bilo dana kad sam sjedio u razredu potpuno odsutan duhom. Stvarnost je prolazila kraj mene kao voda kad je gledate s mosta. Jednog dana škola mi je naprosto dojadila i napustio sam je.

Mislim da nisam neskroman kad kažem da nisam teško učio.

Brzo sam pamtio i uočavao, kako se kaže "kauzalne veze" u nekom gradivu. Samo, stvar je bila u tome da su mi se moje preokupacije činile važnijim od onog što sam slušao u školi.

Napustivši školu, izgubio sam godinu, u ondašnjem petom razredu gimnazije. Meni to nije smetalo, ali su mi počeli smetati prigovori prijatelja, znanaca i rođaka:

- Vice, što je to bilo? 

- Zar si napustio školu?

- Nije moguće da ti je gradivo bilo toliko teško da ga nisi mogao svladati...?

Među mojim znancima bilo je i takvih koji su izražavali (iza mojih leđa) i sumnju u moje sposobnosti. To me je naljutilo:

Vidjet će oni što mogu, rekoh u sebi i odlučih da se prihvatim knjige.

Znate, meni se zaista nije teško potruditi da nešto svladam i dobro napravim, ali me ljuti ako netko taj rad omaložava ili ga okrnji.

Tako se, na primjer, početkom ove godine dogodilo da sam jedne noći u splitskom hotelu "Marjan" pravio dugi intervju s jednim prijateljem Markom Golužom, novinarom "Vjesnika u srijedu".

Obojica smo vjerovali da će intervju dobro ispasti, jer je, iako smo bili umorni, razgovor zaista lijepo tekao.

Kad je prijatelj napisao intervju i kad sam ga sa svojom ženom čitao morao sam priznati da je zaista dobar, ali me je nešto razočaralo. Vjerojatno, iz tehničkih, redakcijskih razloga, intervju je bio skraćen, a kao za inat bila su izbačena baš najbolja mjesta.

Kad smo se uskoro nakon toga sreli na MlDEM-u (Svjetski sajam ploča) u Cannesu, gdje sam predstavljao našu zemlju, Marko me je tješio:

- Što ćeš, stari, tako je često u životu. Najbolje što napraviš, drugima se ne čini vrijednim ni spomena...

Morao sam se zaista složiti s tim!

Jer, kad pomislim na dane svog školovanja i na odluku kad sam se zainatio da ću svima dokazati kako mogu postati dobar učenik - što sam ja zapravo od toga imao? Vanjski sjaj, pohvale, dobru svjedodžbu, da se razumijemo, sve to vrijedi i nije za odbaciti - ali sam zato, s druge strane, imao mnogo manje vremena da se bavim stvarima koje su me više zanimale.

Kad sam ponovo krenuo u peti razred, svi su vidjeli da je, što se mene tiče, vrag odnio šalu.

Iz čistog inata otada sve do kraja gimnazije nalazio sam se među najboljim učenicima.

Moji drugovi i nastavnici najprije su reagirali čuđenjem, a onda su me počeli pomalo poštivati. Nekoliko "pokusa" s najtežim pitanjima na koja sam odgovorio bez oklijevanja, uvjerili su moje nastavnike da nisam lijenčina.

Tako smo na "velikoj maturi" (koja se tada polagala drukčije i bila mnogo stroža nego danas) posljednji put srdačno "ukrstili koplja" i rastali se kao prijatelji. Svjedodžba zrelosti bila mi je u džepu. Svijet je bio preda mnom. Velik, divan, pun obećanja.

Veliki grad

Netko je rekao da je čovjek razumno biće, ali u trenucima kad bi trebao prevagnuti baš njegov razum, dakle u odlučnim trenucima - donosi nerazumne odluke. U tome ima nešto od gorke istine.

Kad sam završio srednju školu, odlučio sam da upišem studij na nekom fakultetu. Nisam imao posve određenu namjeru što bih studirao, ali sam znao "opći smjer". Naime, nisam volio prirodne, konkretne nauke, jer nikad nisam bio osobit praktičar, niti me takva vrsta studija mogla privući. 

Dakle, ako nisam znao što želim studirati, tačno sam znao što ne želim.

Ali, želje su jedno, a realnost drugo.

Prije upisa na fakultet, tokom mog posljednjeg đačkog ljeta, prijatelji i rodbina su mi govorili:

- Ne budi neozbiljan, kakve su te apstraktne nauke uhvatile, kakva teorija?! Uzmi nešto što će ti u ruke dati čvrst siguran kruh! Od filozofije se ne može živjeti, dragi moj!

Nisam razmišljao o tim i sličnim argumentima, jer sam o tome već prije stvorio čvrsto mišljenje.

Ipak, odlučio sam da upišem studij kemije!

Učinio sam to na nagovor roditelja, nisam ih htio razočarati, i još zbog nečeg što sam prije spomenuo: iz čistog inata. Htio sam, naime, da onima koji nisu u me vjerovali dokažem kako se mogu disciplinirati do te mjere da završim čak i fakultet koji me nije privlačio!

Do bijesa su me dovodili komentari iza mojih leđa upućeni na moj račun:

- Gdje bi on završio nešto konkretno, lijenčina jedna!

I tako, usprkos drugima i sebi samom, obreo sam se na prvoj godini kemije.

Nova sredina, veliki grad, snažno su utjecali na mene. Zagreb me je oduševio, pokazao mi tisuću svojih, meni nepoznatih lica. Stekao sam nove prijatelje, otkrio nove draži života. Veliki grad naučio me je još nečem: da se ovdje mirno, neometan ni od koga, mogu posvetiti svemu što volim, ako za to imam vremena i energije.

Naravno, ja sam to i iskoristio!

To je svakako bio i jedan od razloga što sam na kemiji izdržao godinu dana. Sve u meni bunilo se protiv te nauke koju nisam potcjenjivao, ali sam osjećao da ja nisam stvoren da se njome bavim.

Nakon dva položena semestra - prosječna ocjena bila mi je oko vrlo dobrog, uzeo sam u dekanatu indeks i promijenio sredinu.

Stare težnje za pravim, istinskim spoznajama narasle su u meni poput vulkana i ja sam te jeseni ponovo krenuo iz početka na Filozofskom fakultetu. Kao prvi glavni predmet upisao sam čistu filozofiju, a kao drugi talijanski jezik.

Prije našeg idućeg sastanka želio bih samo reći da je to bilo najljepše razdoblje u mom životu, to vrijeme druge godine mog studija u Zagrebu.

Napisao: Vice Vukov (Plavi vjesnik, avgust - septembar 1968.)

Kraj 1. dela - 2. deo je OVDE

Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)

http://www.facebook.com/yugopapir

https://twitter.com/Yugopapir