Svatko od nas trebalo je da otpjeva nešto po vlastitom izboru. Kad je audicija prošla, nitko od nas nije mogao reći kakva će biti odluka specijalnog žirija. Odluka je možda začudila mnoge među kandidatima, ali mene je naprosto prenarazila: jedini sam ja bio primljen
Nakon ispita zrelosti iz Šibenika odlazi na školovanje u Zagreb. Upisuje studij kemije, iako ga ta nauka nije privlačila; htio je zadovoljiti roditelje. Međutim, nakon dva odslušana semestra i solidno položenih ispita Vukov više ne može izdržati: vraća se svojim starim ambicijama i upisuje studij filozofije i talijanskog jezika.
Za prve godine svog studija rekao je da su mu jedno od najljepših razdoblja u životu.
Za prve godine svog studija rekao je da su mu jedno od najljepših razdoblja u životu.
Kad sam napustio studij kemije na Tehnološkom fakultetu, moji znanci koji nisu vjerovali da mogu išta temeljito savladati, došli su na svoj račun. Oni, a i pravi moji prijatelji i drugovi, govorili su kad bi me sreli na ulici:
- Šta je, Vice, jesu li te umorile egzaktne nauke?
- Da vam priznam: jesu - odgovarao sam prostodušno. - Čovjeka umori sve što ga ne zanima, nije li tako?
- I što sad: hoćeš li mijenjati fakultete kao kapute? - bockali su me poneki od njih.
- Mislim da neću. Filozofiju sam upisao po svojoj volji...
To je bilo tačno. Na predavanjima u novoj sredini osjećao sam se kao preporođen.
Studij filozofije u mnogo čemu se razlikuje od ostalin studija. Ovdje nije sve u ispitima. Nadarenost studenta i njegov ugled ne stječu se samo na službenom provjeravanju znanja, nego i u mnogim diskusijama, debatama, polemikama.
Imate svoj stav i mišljenje o nekom problemu: onda taj stav valja i obraniti!
A oni koji s vama polemiziraju nisu ništa manje obrazovani i ništa manje uvjereni u svoju tvrdnju nego vi u vašu!
Studij filozofije u mnogo čemu se razlikuje od ostalin studija. Ovdje nije sve u ispitima. Nadarenost studenta i njegov ugled ne stječu se samo na službenom provjeravanju znanja, nego i u mnogim diskusijama, debatama, polemikama.
Imate svoj stav i mišljenje o nekom problemu: onda taj stav valja i obraniti!
A oni koji s vama polemiziraju nisu ništa manje obrazovani i ništa manje uvjereni u svoju tvrdnju nego vi u vašu!
Možete zamisliti koliko me je sve to oduševljavalo! U tim našim vatrenim mladićkim diskusijama koje bi se ponekad razvile gotovo do pravih prepirki, našao sam ostvarenje svih svojih dječačkih sanja, odgovore na tisuću pitanja. U tim sam se diskusijama naučio boriti, naučio sam braniti ono što mislim i tvrdim, naučio sam da svaka, pa i najočitija istina ima nekoliko dimenzija ili aspekata.
Studij, predavanja i ispite nisam uopće osjetio kao nešto službeno. Bili su to sami doživljaji puni dinamike, dominacije uma, avantura intelekta!
Vjerujte, prvi put otkako sam sjedio u klupi pred katedrom, osjetio sam da mi ni trenutka nije dosadno.
Vjerujte, prvi put otkako sam sjedio u klupi pred katedrom, osjetio sam da mi ni trenutka nije dosadno.
Bio sam dobar student, ubrajali su me među najbolje. Priznanja i čestitke što sam ih dobio nakon ispita i drugih prilika u kojima bih se istaknuo, za me su možda najdraža priznanja u životu.
Knjige, knjige
Upamtite ovo što ću vam reći i ako vam moje mišljenje nešto znači, poslušajte ga kao savjet: dok ste mladi, čitajte, čitajte što god više možete, jer poslije u životu za to naprosto nećete imati vremena!
Ovu mudrost nisam ja otkrio, ali sam je iskusio na svojoj koži. Kao dječak, čitao sam mnogo i imao sam uglavnom vremena napretek. Kao student, čitao sam još više, naprosto strastveno i grozničavo. Kao pjevač gotovo sam prestao čitati i danas se osjećam baš onako kako je jednom rekao čuveni šansonijer Jacques Brel:
"Stidim se kad prođem kraj izloga biblioteke."
"Stidim se kad prođem kraj izloga biblioteke."
Danas se samo sa žaljenjem mogu sjetiti godina kad mi je najbolji drug bila prazna, tiha soba, a najbolji prijatelji Hegel i Čehov, Maupassant i Puccini.
U mladosti smo stvoreni za sve: za znanost i umjetnost, mudrost i emocije. Kasnije? Kasnije možda raste svijest o potrebi za tim, ali nedostaje težnje i vremena.
U mladosti smo stvoreni za sve: za znanost i umjetnost, mudrost i emocije. Kasnije? Kasnije možda raste svijest o potrebi za tim, ali nedostaje težnje i vremena.
Ja sam obožavao knjige. Čitao sam ih po bibliotekama, posuđivao sam ih i kupovao. Kupovao od svojih posljednjih skromnih studentskih para, po knjižarama i antikvarijatima. Čitajući osjećao sam uzbuđenje sudionika, istraživača, autora. Čitajući, zaboravljao sam gdje sam. Bio sam zanesenjak knjige, nije me stid zbog toga. Bio bih sretan da to mogu biti i danas.
Knjige su tada bile u mojoj torbi, u mojoj studentskoj sobici, u mojoj glavi. Kao svaki čovjek koji je okrenut unutrašnjim stvarima, za sreću mi je tada bilo potrebno veoma malo. U to je vrijeme pjevanje gotovo došlo u drugi plan.
Život studenta
Kako je izgledao Vice Vukov u studentskim danima? Tko zna hoćete li me, pošto se budem opisao, moći i prepoznati? Mlad, obična, pomalo zanesena izgleda. Temperamentan i, kao još u dječačko vrijeme, sklon velikim društvima. Mršaviji nego danas, lakši bar za petnaest kilograma. Ambiciozan, rastrgan obavezama i željama, sretan jer se bavi onim čime želi.
Materijalna strana mog života tada nije bila bilistava. Živio sam od onog što su mi slali roditelji, a najviše što su mi oni mogli poslati, nije bilo mnogo.
Mjesečno je to iznosilo oko šest tisuća (starih) dinara, što je prije desetak-dvanaest godina taman dostajalo da se sastavi kraj s krajem, ako ste bili veoma racionalni.
Kad bih podmirio sve tekuće troškove, koje su uglavnom činili stan i hrana, ostajalo mi je jedva tisuću dinara za sve ostalo, što sam uglavnom trošio na kupovanje knjiga.
U tim godinama dan mi se činio mnogo dužim i raznovrsnijim nego danas. Bilo je vremena za predavanja, za učenje, za čitanje i za pjevanje, pjevao sam tada u Studentskom društvu "Ivan Goran Kovačić."
Bilo je vremena i za istraživanje i napredovanje na svim područjima što su me privlačila.
Bilo je vremena i za istraživanje i napredovanje na svim područjima što su me privlačila.
Tada sam stanovao kao podstanar, u studentskoj sobici koja je bila velika jedva četiri kvadratna metra. Unutra se nije mogao urediti tko zna kakav ambijent. Od namještaja sam imao najnužnije: krevet, stol i stolicu.
U taj svoj mali svijet dovlačio sam more svakojake literature i postepeno se zatrpavao u doslovnom smislu te riječi, u tom svijetu proboravio sam i dobar dio svojih studentskih dana.
U taj svoj mali svijet dovlačio sam more svakojake literature i postepeno se zatrpavao u doslovnom smislu te riječi, u tom svijetu proboravio sam i dobar dio svojih studentskih dana.
Ukratko - život mi se gotovo ni po čemu nije razlikovao od života prosječnog, običnog studenta, osim možda po gorljivom gutanju svega što je moglo zadovoljiti moje tadašnje ambicije.
Izlet u Evropu
Dosad vam gotovo i nisam govorio o pjevanju. Ne zamjerite mi na tome, a uzmite u obzir i naš dogovor na početku: govorit ćemo više o onome što vam je manje poznato.
Dakle, kako sam već rekao, u studentskim danima pjevanje nisam baš bio zapustio, iako ono u mom životu nije zauzimalo dominantnu ulogu.
U studentskom zboru "Ivan Goran Kovačić" pjevao sam kao tenor i često bih uvečer odlazio na pokuse. U tom sam zboru stekao muzičke i ljudske kvalitete: naučio sam kako treba pjevati i kako treba ustrajati u naporu da se nešto postigne. Uopće mislim da je ova vrsta aktivnosti - pjevanje u zborovima - škola koja čovjeku pruža kulturu mnogo širu od muzičke.
Osim u zboru, pjevao sam i u Akademskom oktetu što ga je vodio dirigent Duško Prašelj. Godine 1958. oktet je gostovao u Italiji, na natjecanju studentskih pjevačkih zborova i sastava. Na toj smotri naš je oktet bio veomo zapažen.
Uskoro zatim zbor "Ivan Goran Kovačić" gostovao je u Njemačkoj pa sam i ja s njima krenuo na svoje drugo "muzičko" putovanje. Zbor je na turneji također doživio uspjeh i to je svakog od nas ispunilo ponosom. No, meni su putovanja otvorila i nove, mnogo šire horizonte.
Putovati izvan granica svoje zemlje!
Doživjeti nove susrete, upoznati nove ljude - to je za me u tim godinama značilo beskrajno mnogo. Ta su se putovanja divno uklapala u prazninu što je nastajala nakon mnogo čitanja, zbog potrebe da se zemlje i ljudi o kojima sam spoznaje stjecao samo s tiskanih listova verificiraju u prirodi.
Moje iskustvo je ovim putovanjima bilo potpunjeno i ta su putovanja bila mnogo više od običnih turističkih ili studentskih izleta.
Doživjeti nove susrete, upoznati nove ljude - to je za me u tim godinama značilo beskrajno mnogo. Ta su se putovanja divno uklapala u prazninu što je nastajala nakon mnogo čitanja, zbog potrebe da se zemlje i ljudi o kojima sam spoznaje stjecao samo s tiskanih listova verificiraju u prirodi.
Moje iskustvo je ovim putovanjima bilo potpunjeno i ta su putovanja bila mnogo više od običnih turističkih ili studentskih izleta.
I danas neobično volim putovati. Putovanje proširuje horizonte, ono obogaćuje čovjeka, čini ga iskusnijim i vrednijim. Zbog toga ponekad i prihvatim poziv u neku zemlju ili grad gdje još nisam bio, ne vodeći računa o tome jesu li uvjeti povoljni: za me je važniji susret s tim gradom ili tom zemljom i s njenim ljudima.
Mirno teku rijeke...
Zamislite ovakvu situaciju: nekom mladiću ili djevojci koji ima lijep glas, ali ga nikad nije iskušao nigdje, osim na školskim priredbama, netko ponudi nastup na jednom našem festivalu! Kakva bi bila reakcija novopečenog pjevača? Kladim se da bi od stotine takvih početnika devedeset i devet objeručke prihvatilo poziv...
A eto, kad su mene zvali na prvi moj festival u životu, ja sam poziv mirno saslušao i samo uzvratio:
- U redu.
Bio je to poziv za "Opatiju 59", a dobio sam ga kao mlad, nepoznat student, pjevač-amater.
Kako je bilo moguće da tako nezainteresirano reagiram?
Da to shvatite, valja se vratiti malo unatrag, negdje u 1958. godinu.
Kako je bilo moguće da tako nezainteresirano reagiram?
Da to shvatite, valja se vratiti malo unatrag, negdje u 1958. godinu.
Kako sam pričao, sa zborom i vokalnim sastavom "Ivan Goran Kovačić" putovao sam nekoliko puta u inozemstvo. Putovanja su proširila moje horizonte, ali stvorila i "sekundarnu dobit": sve sam se više družio s djevojkama i mladićima iz "Gorana"; sve se češće događalo da veći dio dana provedemo zajedno.
Potkraj 1958. počela je jedna grupa nas mladića zalaziti u zagrebački "Gradski podrum". Nemojte misliti da je jedan od najelitnijih zagrebačkih restorana bio tada pristupačan našem džepu! Ne, nego je lokal naprosto bio na lijepom mjestu, u centru, a i atmosfera je bila veoma ugodna, pa se tako događalo da smo sve češće nakon pokusa u prostorijama društva odlazili tamo.
Što mislite što smo tamo radili? Sjeli bismo za neki od stolova u uglu, naručili litru vina i nakon nekoliko minuta netko je predložio:
- Hoćemo li, momci, bacit' pismicu?
Tako bismo uz vino što smo ga kupili sakupivši novac od skromnog studentskog džeparca pjevali i dalmatinske, zagorske, ostale narodne i zabavne melodije, pjevajući isključivo radi sebe, složno i tiho, ispod glasa.
Naravno, osoblje "Gradskog podruma" nije na to gledalo sa simpatijama.
Međutim, mi smo ih ipak umirili. Najprije time što smo zaista lijepo pjevali, a i gosti lokala su nas rado slušali. Te zime bili smo u stvari u neku ruku "besplatan ansambl" u "Gradskom podrumu".
Međutim, mi smo ih ipak umirili. Najprije time što smo zaista lijepo pjevali, a i gosti lokala su nas rado slušali. Te zime bili smo u stvari u neku ruku "besplatan ansambl" u "Gradskom podrumu".
Ponekad, obično je to zahtijevala pjesma, momci bi mi rekli:
- Hajde, Vice, ti ćeš ovdje solo!
Kad bih izvodio solo dionice, znalo je biti gostiju koji bi mi, oduševljeni mojim pjevanjem, predlagali:
- Mladiću, zašto ne odete na audiciju u kazalište? Vaš je glas kao stvoren za operu!
Slušao sam ih s nevjericom. Nisam mogao ni pomišljati da bih se odlučio na tako nešto... Poslije kad sam već bio afirmiran pjevač zabavne muzike, također sam često slušao ovakve prijedloge. Međutim, čuo sam i glasine druge vrste:
- Lako je njemu uz mikrofon! Da pjeva "u prazno", ne bi ga se čulo ni do prvog reda...
Čini mi se da sam već rekao kako s tim stoji stvar. Ponekad na koncertu, najviše zbog onih koji ne vjeruju u moj glas, stavim mikrofon u stranu i zapjevam onako "na prazno" neku opernu ariju ili "O sole mio". Tada, mislim, i oni najnevjerniji promijene mišljenje. No, vratimo se u 1958. godinu.
O zabavnoj muzici kod nas ja tada nisam mnogo znao.
To, u stvari, i nije bilo čudo, jer se ta muzika u nas u to vrijeme tek počela stvarati. Možda će vam biti smiješno, ali ja tada, na primjer, nisam tačno znao kakav je festival bio "Opatija 58". Sve vam ovo govorim da biste lakše shvatili moje ponašanje u situacijcma koje ću vam opisati.
To, u stvari, i nije bilo čudo, jer se ta muzika u nas u to vrijeme tek počela stvarati. Možda će vam biti smiješno, ali ja tada, na primjer, nisam tačno znao kakav je festival bio "Opatija 58". Sve vam ovo govorim da biste lakše shvatili moje ponašanje u situacijcma koje ću vam opisati.
U vrijeme kad je "klapa" u kojoj sam bio zalazila u "Gradski podrum", u taj je lokal znala navratiti i Danica Markulin, muzička urednica na zagrebačkom radiju.
Jedne mi je večeri drugarica Markulin pristupila i predstavila mi se, rekavši zatim:
- Vi imate veoma lijep glas. Jeste li već pokušali na kojoj audiciji na radiju?
- Nisam - priznao sam.
- A zašto ne pokušate?
Nisam znao što da odgovorim. Na to me je Danica Markulin pozvala da pristupim audiciji što je priređuje Radio Zagreb. Obećao sam da ću svakako doći.
No, nisam došao, ni taj put, ni poslije, oglušivši se na nekoliko Daničinih uzastopnih poziva. Tada je urednica shvatila da nema druge nego da me pozove pismeno. Pronašla je moju adresu u "Goranu Kovačiću" i pozvala me na pokusno snimanje.
To je djelovalo. Nisam imao snage da ignoriram "službeni poziv". Pošao sam, ali još mi ni sad nije bilo jasno što se zapravo trebalo dogoditi ako uspijem.
Bilo je to u veljači 1959. godine. Našao sam su u studiju u Šubićevoj ulici s još tridesetak kandidata, djevojaka i mladića koji su - tako mi se činilo - s velikom zebnjom očekivali ishod audicije.
"Zašto im je toliko stalo do toga?" mislio sam "do te zabavne muzike ..."
"Zašto im je toliko stalo do toga?" mislio sam "do te zabavne muzike ..."
Svatko od nas trebalo je da otpjeva nešto po vlastitom izboru. Kad je audicija prošla, nitko od nas nije mogao reći kakva će biti odluka specijalnog žirija. Odluka je možda začudila mnoge među kandidatima, ali mene je naprosto prenarazila: jedini sam ja bio primljen.
Nekoliko mjeseci nakon toga dobio sam poziv da nastupim na festivalu "Opatija 59". Tadašnji direktor festivala Josip Stojanović tražio je nove glasove za ovu priredbu i dogodilo se da je čuo vrpcu na kojoj je bio snimljen moj glas na audiciji.
- Čini mi se da ovo nije loše! - čuo sam da je Stojanović izjavio nekom muzičaru i dodao: Ovog bismo mladića mogli pozvati na Opatijski festival. Doduše, nije još poznat, ali mu treba dati šansu ...
Na festivalu što se održavao početkom jeseni, našao sam se u društvu meni nepoznatih lica. Pjevači i pjevačice, tada već afirmirana imena naše lake glazbe, među sobom su se ponašali kao ljudi koji se veoma dobro poznaju. Na trenutke mi je došlo da se upitam što ja tražim u tom društvu. Razlog više za takvo pitanje bili su i pogledi kojima su me mjerili neki od mojih budućih kolega.
"Što ovaj radi ovdje"? govorili su ti pogledi, prolazeći slobodno kroz anonimnog početnika kao kroz staklo.
Možda ćete razumijeti da u takvoj situaciji nisam imao čak ni odviše treme! Naime, nisam bio potpuno svjestan ni što bih mogao dobiti, a kamoli do strahujem zbog prilike koju bih eventualno mogao izgubiti, zapravo propustiti.
Na festivalu je trebalo da izvodim pjesmu Miroslava Biroa "Mirno teku rijeke". Kompozicija u kojoj se diskretno osjećao ugođaj međimurskog melosa bila je kao stvorena da se u njoj pokažu glasovne kvalitete, ako ste ih imali.
Pjevači smo bili Duško Jakšić i ja.
Duško je tada bio poznato ime. Zbog toga su mu davali izglede i govorili da će usputno "i onog debitanta ugurati u finale."
Pjevači smo bili Duško Jakšić i ja.
Duško je tada bio poznato ime. Zbog toga su mu davali izglede i govorili da će usputno "i onog debitanta ugurati u finale."
Miroslav Biro bio je pobjednik druge "Opatije". Kompozicija "Mirno teku rijeke" osvojila je publiku u dvorani hotela "Kvarner" i možda nikad poslije nije bilo toliko oduševljenog pljeska pod kristalnim svijećnjakom ovog zabavno-muzičkog borilišta.
Kad bi u zabavnoi muzici postojala "klasika" onda bi na prvome mjestu u toj selekciji u našoj zemlji vjerojatno stajala kompozicija "Mirno teku rijeke".
Kad bi u zabavnoi muzici postojala "klasika" onda bi na prvome mjestu u toj selekciji u našoj zemlji vjerojatno stajala kompozicija "Mirno teku rijeke".
Ponesen zanosom, i ja sam tada osjetio da moj život kreće drugim smjerom. Preda mnom se otvorio svijet estrade, nov, velik, blještav i ja sam ga prihvatio.
Tako sam počeo.
Otada do danas prošlo je gotovo deset godina.
Danas mnoge stvari u mom životu izgledaju drukčije. Što se dogođalo nakon druge "Opatije", uglavnom vam je poznato. Napredujući po skali naših vedrih nota, pošlo mi je za rukom da se probijem do vrha i da našoj zabavnoj muzici donesem i nekoliko vrijednih međunarodnih priznanja.
U privatnom životu stvorio sam sebi i svojoj porodici uvjete na koje se ne možemo potužiti.
Danas mnoge stvari u mom životu izgledaju drukčije. Što se dogođalo nakon druge "Opatije", uglavnom vam je poznato. Napredujući po skali naših vedrih nota, pošlo mi je za rukom da se probijem do vrha i da našoj zabavnoj muzici donesem i nekoliko vrijednih međunarodnih priznanja.
U privatnom životu stvorio sam sebi i svojoj porodici uvjete na koje se ne možemo potužiti.
Jesam li se i ja promijenio u odnosu na vrijeme o kojem sam vam dosad govorio?
Čini mi se da jesam, ali nije na meni da o tome sudim.
Stara je mudrost da bavljenje jednim poslom mijenja čovjeka, da ga deformira u tom smislu što se čovjek prilagođuje poslu i gubi smisao za ostalo što u taj posao ne pripada.
Čini mi se da jesam, ali nije na meni da o tome sudim.
Stara je mudrost da bavljenje jednim poslom mijenja čovjeka, da ga deformira u tom smislu što se čovjek prilagođuje poslu i gubi smisao za ostalo što u taj posao ne pripada.
Ipak, vjerujem da nikad u meni neće ugasnuti sjećanje na dječačke i mladenačke dane o kojima sam vam pričao, na znanje, iskustvo i poglede što sam ih tada stekao. Možda ću vam se nakon svega što sam ispričao učiniti drukčiji, ne znam da li bliži ili manje simpatičan...
U svakom slučaju, tu se ne može mnogo promijeniti, čovjek ne može izaći iz vlastite kože... Volio bih svakako da razgovor što smo ga vodili kroz ove memoare pomogne da postanemo još bliži i da se još bolje razumijemo.
U svakom slučaju, tu se ne može mnogo promijeniti, čovjek ne može izaći iz vlastite kože... Volio bih svakako da razgovor što smo ga vodili kroz ove memoare pomogne da postanemo još bliži i da se još bolje razumijemo.
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
