Čenčer još ne gleda na svoj časovnik, Jugosloveni izvode možda posljednji napad, s desnog krila lopta pada na visinu penala, zahvata je Karasi i kroz šumu nogu šalje u sam ugao. Kelesidis, jedan od onih koji su odugovlačili igru i koji su često bili opominjani da se služe nesportskim sredstvima, čupa kosu na gol-liniji, udara pesnicama o tvrdu pirejsku zemlju. Jugosloveni polijeću jedan drugom u zagrljaj
"Plavi" od Las Palmasa do Frankfurta
Kada je 1966. počeo VIII svjetski šampionat u Engleskoj, stručnjaci su u glas pitali: zar je moguće da se Jugosloveni nisu plasirali na finalni turnir, šta je sa onom sjajnom "čileanskom" generacijom Šekularca, Jusufija, Galića i Šoškića?
 |
| Fudbalski savez Jugoslavije 1974 |
Kada je 1970. počeo IX svjetski šampionat u
Meksiko siudadu, stručnjaci su ponovo bili iznenađeni, ali sad su
već pitali iz kurtoazije:
Šta, Jugoslovena ponovo nema?!
Šta, Jugoslovena ponovo nema?!
Već na startu kvalifikacija, kad se
tome malo ko nadao, na briselskom Hejsel stadionu čehoslovački
arbitar Krnavek je režirao lakrdiju kakva se ne pamti, ali za debakl
su krivi i isključeni Džajić i Trivić.
U međuvremenu je jedna sjajna
generacija dospjela u finale Kupa evropskih nacija.
Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Osim, Musemić, Trivić i Džajić su bili na domaku cilja na Olimpijskom stadionu u Rimu (prethodno su eliminisali svjetske prvake Engleze u Firenci), ali zar je moguće da ni ovi asovi nisu imali svoju ulogu na skupu u Meksiko siudadu?
Pantelić, Fazlagić, Damjanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Osim, Musemić, Trivić i Džajić su bili na domaku cilja na Olimpijskom stadionu u Rimu (prethodno su eliminisali svjetske prvake Engleze u Firenci), ali zar je moguće da ni ovi asovi nisu imali svoju ulogu na skupu u Meksiko siudadu?
Dvanaest godina je prohujalo kao
dvanaest minuta, Jugosloveni su ponovo među velikanima, poslije
dramatičnih mečeva u Atini i Frankfurtu i zahvaljujući
nezaboravnim golovima Karasija i Katalinskog koji ulaze u anale
jugoslovenskog fudbala kao "zlatni" pogoci.
Dug je to bio put, i mukotrpan, taj put
od Las Palmasa do Frankfurta...
Las Palmas, 19. oktobra 1972: Španija - Jugoslavija 2:2
Zašto su se Španci odlučili za daleki Las Palmas?
Zašto nisu pristali na doping-kontrolu, iako je FIFA na tome insistirala? Kako će suditi engleski arbitar Tejlor, na meču na kome je lično predsjednik FIFA, ser Stenli Raus, kontrolor suđenja?
Sve su to bila delikatna pitanja koja
su tražila odgovor, prije nego što počne meč.
Odgovor su dali sami jugoslovenski
fudbaleri.
Tačno je da su Španci startovali izvanredno, da su u prvih trideset minuta napadali poput osica, postigli i prvi gol, ali kad su Jugosloveni došli do riječi - počeli su da se gube.
Hiljade ljudi na divnom stadionu u Las Palmasu su navijali za svoje fudbalere, ali nisu propuštali da nagrade egzibicije Džajića, Petkovića, Bajevića i njihovih drugova. Iribar je sve češće bio zaposlen - na drugoj strani Marić je podsjećao samo na posmatrača.
Plod takve igre: izvanredni golovi Bajevića i preokret 2:1 za Jugoslovene.
Tačno je da su Španci startovali izvanredno, da su u prvih trideset minuta napadali poput osica, postigli i prvi gol, ali kad su Jugosloveni došli do riječi - počeli su da se gube.
Hiljade ljudi na divnom stadionu u Las Palmasu su navijali za svoje fudbalere, ali nisu propuštali da nagrade egzibicije Džajića, Petkovića, Bajevića i njihovih drugova. Iribar je sve češće bio zaposlen - na drugoj strani Marić je podsjećao samo na posmatrača.
Plod takve igre: izvanredni golovi Bajevića i preokret 2:1 za Jugoslovene.
U tim trenucima, kad je trebalo
sačuvati rezultat, još jedna šansa - Vladić sa osam metara udaljenosti
pogađa stativu.
Bila je to šansa za 3:1, ali - avaj - povlačenje u odbranu prije vremena i, minut prije kraja, gol Asensija, slamka nade za Kubalu i veliki uspjeh Boškova.
Da li 2:2 u Las Palmasu znači i otvaranje kapija na putu u Minhen?
Bila je to šansa za 3:1, ali - avaj - povlačenje u odbranu prije vremena i, minut prije kraja, gol Asensija, slamka nade za Kubalu i veliki uspjeh Boškova.
Da li 2:2 u Las Palmasu znači i otvaranje kapija na putu u Minhen?
Beograd, 1. novembra 1972: Jugoslavija - Grčka 1:0
Irac Bingem se hvalio (i hrabrio) prije meča da njegovi izabranici mogu uspjeti, govorio je u superlativima o rastu grčkog fudbala, o evropskoj sili koja dobija riječ, o kvalifikacijama koje mogu da budu puka formalnost ukoliko grčki fudbaleri pobijede u Beogradu.
Sve iluzije protivnika razvejao je
Aćimović, udarcem sa 25 metara.Bio je to sjajan gol, ali, na žalost, i jedini u beogradskom meču.
Sto hiljada ljudi otišlo je zadovoljno pobjedom (dva boda su, ipak, dva boda), ali i sa slutnjom da se nešto neočekivano i neprijatno može dogoditi u Zagrebu u revanšu protiv Španije, i u Atini, takođe u revanšu protiv Grčke.
Možda je Boškovu, Ćiriću i njihovim
izabranicima najteže bilo u tom vakuumu od godinu dana do revanš
susreta, jer su Španci, pobijedivši Grke i u Atini i u Barseloni,
već bili osvojili pet bodova.
Jedini izlaz po selektoru Boškovu: osvojiti tri boda u Zagrebu i Atini, baš kao u prvom ciklusu, odnosno pobijediti Špance i igrati neriješeno s Grcima.
To je bio jedini put do pobjede u kvalifikacionoj grupi, ali koliko i prohodan?
Jedini izlaz po selektoru Boškovu: osvojiti tri boda u Zagrebu i Atini, baš kao u prvom ciklusu, odnosno pobijediti Špance i igrati neriješeno s Grcima.
To je bio jedini put do pobjede u kvalifikacionoj grupi, ali koliko i prohodan?
Zagreb, 21. oktobra 1973: Jugoslavija - Španija 0:0
Ova dva elementa su imala snažnog odraza na rezultat. Svi su željeli pobjedu, a možda su je još na pripremama u Podvinu prokockali?
U revanš sa Špancima "plavi" su ušli opterećeni težinom meča i imperativom - samo pobjedom se stiže do finalnog turnira!
Stvorili su bezbroj šansi, ali nisu igrali dobro, nisu igrali mudro, pa su mnogi, na kraju, mogli da konstatuju da su Jugosloveni još srećno prošli!
Kako drukčije objasniti činjenicu da je golman Marić bio najbolji u jugoslovenskom timu, da je bio i spretan i srećan. Kasnije su Aćimović, Bajević, Pavlović i njihovi drugovi (kapiten Džajić je posmatrao meč s tribina, u plavoj uniformi vazduhoplovca), kad su vidjeli film, prvi, drugi i treći put, širili ruke u čudu - zar je moglo tako slabo i pogrešno da se igra?!
Kubala se vratio u Madrid pjevajući,
zajedno sa svojim fudbalerima koji su ispunili taktičke zadatke.
Vratio se u uvjerenju da je španski tim, koji je takođe "zaboravio" kad je posljednji put igrao na svjetskom šampionatu, već izvadio "vizu" za Minhen.
Na drugoj strani, Boškovu je ponuđeno da bude jedan od članova komisije, on je to odbio i povukao se.
U "kolo" su se uhvatili Miljanić, Ribar, Rebac, Ivić, Ćirić i Toplak. Da li oni mogu u Atini, na Karaiskakis stadionu, da učine praktično nemoguće, da jugoslovenski tim pobijedi bar s dva gola razlike?
Vratio se u uvjerenju da je španski tim, koji je takođe "zaboravio" kad je posljednji put igrao na svjetskom šampionatu, već izvadio "vizu" za Minhen.
Na drugoj strani, Boškovu je ponuđeno da bude jedan od članova komisije, on je to odbio i povukao se.
U "kolo" su se uhvatili Miljanić, Ribar, Rebac, Ivić, Ćirić i Toplak. Da li oni mogu u Atini, na Karaiskakis stadionu, da učine praktično nemoguće, da jugoslovenski tim pobijedi bar s dva gola razlike?
Atina, 19. decembra 1973: Grčka - Jugoslavija 2:4
Ponovo "predigra" jednoj
odlučujućoj bici. Kubala je, logično, u Atini. Želi da posmatra
taj susret. S njim je doputovao i predsjednik Španskog fudbalskog
saveza Perezpaja. U žiži događaja je i Puškaš.
Čak su pred meč, na jednom od atinskih terena, Puškaš i Kubala šutirali na gol, rekreirali se.
Neka čudna atmosfera - hoće li Grci igrati za sebe, ili za Špance?
Kasniji razvoj događaja je potvrdio, skandalom i odlukama Grčkog fudbalskog saveza, da je bilo i onih koji su igrali za Špance, na razne načine, odugovlačeći sa igrom, ili dajući sve od sebe...
Dajući "sve od sebe" i u prljavoj igri, jer - kako objasniti postupak Bajevića nego kao posljedicu čestih i brutalnih nasrtaja centarhalfa Glezosa.
Taj atinski meč imao je i svog specifičnog "režisera", u ličnosti zapadnonjemačkog arbitra Čenčera. Njegovu perfidnu ulogu dugo nećemo zaboraviti.
Čak su pred meč, na jednom od atinskih terena, Puškaš i Kubala šutirali na gol, rekreirali se.
Neka čudna atmosfera - hoće li Grci igrati za sebe, ili za Špance?
Kasniji razvoj događaja je potvrdio, skandalom i odlukama Grčkog fudbalskog saveza, da je bilo i onih koji su igrali za Špance, na razne načine, odugovlačeći sa igrom, ili dajući sve od sebe...
Dajući "sve od sebe" i u prljavoj igri, jer - kako objasniti postupak Bajevića nego kao posljedicu čestih i brutalnih nasrtaja centarhalfa Glezosa.
Taj atinski meč imao je i svog specifičnog "režisera", u ličnosti zapadnonjemačkog arbitra Čenčera. Njegovu perfidnu ulogu dugo nećemo zaboraviti.
Meč je bio krajnje čudan.
Jugosloveni su izvanredno startovali, poveli s 2:0, golovima Bajevića i Karasija.
Smanjio je Elefterakis udarcem iz daljine, koji je Marić možda i mogao da brani, da je bio bolje postavljen, a potom je Katalinski učinio fatalnu grešku, vratio loptu već istrčalom Mariću, lopta se odšetala u mrežu, i to je bilo 2:2.
Kako u
nastavku postići dva gola, ne primiti nijedan i sve to učiniti u
jednom šoku i bez isključenog Bajevića?
Tada su Jugosloveni pokazali svoje pravo lice.
Jedan mladi fudbaler, Šurjak, kome su klecala koljena, postigao je gol koji će do kraja života pamtiti, gol kakav se rijetko viđa.
I, gle ironije, minuti protiču kao sekundi, bliži se kraj, Jugosloveni sve nemoćniji i sve nervozniji, hoćemo li slaviti pirovu pobjedu - hoće li ostati 3:2 kao rezultat zlehude sudbine?
Čenčer još ne gleda na svoj časovnik, Jugosloveni izvode možda posljednji napad, s desnog krila lopta pada na visinu penala, zahvata je Karasi i kroz šumu nogu šalje u sam ugao.
Kelesidis, jedan od onih koji su odugovlačili igru i koji su često bili opominjani da se služe nesportskim sredstvima, čupa kosu na gol-liniji, udara pesnicama o tvrdu pirejsku zemlju.
Jugosloveni polijeću jedan drugom u zagrljaj.
Čenčer nema kud: lopta kreće s centra, on svira kraj, u teren svi utrčavaju - i Holcer koji je odigrao pedeset mečeva u reprezentaciji, a morao u tom atinskom revanšu da sakuplja lopte, zato što su dječaci sjedjeli skrštenih ruku i, takođe, "igrali" za Špance.
Jugosloveni su izvanredno startovali, poveli s 2:0, golovima Bajevića i Karasija.
Smanjio je Elefterakis udarcem iz daljine, koji je Marić možda i mogao da brani, da je bio bolje postavljen, a potom je Katalinski učinio fatalnu grešku, vratio loptu već istrčalom Mariću, lopta se odšetala u mrežu, i to je bilo 2:2.
Tada su Jugosloveni pokazali svoje pravo lice.
Jedan mladi fudbaler, Šurjak, kome su klecala koljena, postigao je gol koji će do kraja života pamtiti, gol kakav se rijetko viđa.
I, gle ironije, minuti protiču kao sekundi, bliži se kraj, Jugosloveni sve nemoćniji i sve nervozniji, hoćemo li slaviti pirovu pobjedu - hoće li ostati 3:2 kao rezultat zlehude sudbine?
Čenčer još ne gleda na svoj časovnik, Jugosloveni izvode možda posljednji napad, s desnog krila lopta pada na visinu penala, zahvata je Karasi i kroz šumu nogu šalje u sam ugao.
Kelesidis, jedan od onih koji su odugovlačili igru i koji su često bili opominjani da se služe nesportskim sredstvima, čupa kosu na gol-liniji, udara pesnicama o tvrdu pirejsku zemlju.
Jugosloveni polijeću jedan drugom u zagrljaj.
Čenčer nema kud: lopta kreće s centra, on svira kraj, u teren svi utrčavaju - i Holcer koji je odigrao pedeset mečeva u reprezentaciji, a morao u tom atinskom revanšu da sakuplja lopte, zato što su dječaci sjedjeli skrštenih ruku i, takođe, "igrali" za Špance.
To je 4:2 i - nova šansa. Pravda je
zadovoljena - da Jugosloveni i Španci presude u međusobnom susretu.
Frankfurt, 13. februara: Jugoslavija - Španija 1:0
"Predigra" je počela odmah poslije pobjede Jugoslovena, u atinskom hotelu "Hilton". Misterija još nije razjašnjena, niti će bilo kad neko moći da je razjasni: ser Stenli Raus je "pristao" na termin Španaca, da se igra 16. januara u Parizu.
Jugosloveni su još mogli i da
podnesu Pariz, kao grad u kome će se igrati "majstorica",
ali nisu nikako mogli da prihvate 16. januar, jer je šampionat još
9. decembra bio završen (nasuprot španskom koji se nalazio u punom
jeku), podsjećajući iz FSJ da su prije meča u Atini insistirali na
dogovoru (koji Španci nisu htjeli da prihvate) i eventualnom 26.
decembru kao terminu.FIFA je intervenisala, opkoljena sa svih strana, jer je nekako u isto vrijeme morala da rješava i "slučaj Santjago".
Izvršni komitet je odlučio da se postupi sportski, da se i Jugoslovenima pruži mogućnost za pripreme, određen je termin 13. februar i Frankfurt, odnosno Vald stadion kao poprište odlučujućeg meča.
U međuvremenu je tinjao tihi rat na relaciji Madrid - Beograd, da se uoči meča sve pretvori u jednu buktinju u kojoj su izgorjeli Španci, prvi put otkako se s Jugoslovenima sastaju u međudržavnim susretima.
Miljanić je putovao u Madrid i Barselonu da posmatra Špance, Kubala je uzvratio posjetom u Splitu, sve je to bilo u domenu taktičkog i diplomatskog nadmudrivanja, odlučujuću riječ ipak su imali sami fudbaleri.
Najbolji jugoslovenski fudbaleri i
najeminentniji sportski novinari su putujući iz događaja u događaj,
obilazeći svijet, mogli da se uvjere kakvu publiku imaju Brazilci i
Englezi, Škotlanđani i Italijani, Holanđani i Mađari, mogli su
bezbroj puta da se uvjere kako je divna splitska, sarajevska,
beogradska, zagrebačka, mostarska ili skopska publika, ali nikad do
sada nisu vidjeli još jednu svoju - "frankfurtsku"
publiku!
Hiljade jugoslovenskih zastava i zastavica, hiljade glasova slivenih u jedan, na čas pred početak meča, a kad su timovi istrčali na teren - i složno "Hej Sloveni!". To Frankfurt nije doživio, niti će zaboraviti taj 13. februar 1974.
Jugosloveni, na privremenom radu u inostranstvu iznijeli su snažno taj meč do pobjede. A, dolje na terenu?
Hiljade jugoslovenskih zastava i zastavica, hiljade glasova slivenih u jedan, na čas pred početak meča, a kad su timovi istrčali na teren - i složno "Hej Sloveni!". To Frankfurt nije doživio, niti će zaboraviti taj 13. februar 1974.
Jugosloveni, na privremenom radu u inostranstvu iznijeli su snažno taj meč do pobjede. A, dolje na terenu?
Jugosloveni su potpuno nadigrali
Špance, od prvog do posljednjeg minuta - pravo je čudo kako se mreža
Iribara nije zatresla najmanje četiri puta.
Postignut je samo jedan gol.
Akcija je bila munjevita: Buljan centaršut, Katalinski udarac glavom, lopta se odbija, ponovo udarac nogom i - gol!
U nastavku su Jugosloveni bili još snažniji, bili su, jednostavno, briljantni, to je bilo njihovo veče na Vald stadionu.
Kubala je pokušao da sa dvije izmjene učini preokret, ali Katalinski, Buljan i Hadžiabdić u odbrani, uz sjajne parade Marića, na sredini terena Bogićević, Oblak i Aćimović, uz povremene furiozne gegove Džajića, Petkovića i Šurjaka držali su sve konce u rukama, bili gospodari situacije.
Postignut je samo jedan gol.
Akcija je bila munjevita: Buljan centaršut, Katalinski udarac glavom, lopta se odbija, ponovo udarac nogom i - gol!
U nastavku su Jugosloveni bili još snažniji, bili su, jednostavno, briljantni, to je bilo njihovo veče na Vald stadionu.
Kubala je pokušao da sa dvije izmjene učini preokret, ali Katalinski, Buljan i Hadžiabdić u odbrani, uz sjajne parade Marića, na sredini terena Bogićević, Oblak i Aćimović, uz povremene furiozne gegove Džajića, Petkovića i Šurjaka držali su sve konce u rukama, bili gospodari situacije.
Taj sastav danas dječaci i djevojčice
podjednako radosno i ponosno izgovaraju kao svoju najomiljeniju
pjesmicu: Marić, Buljan, Hadžiabdić, Oblak, Katalinski, Bogićević,
Petković, Karasi, Šurjak, Aćimović i Džajić - to je tim koji je
jugoslovenski fudbal ponovo svrstao medu velikane i koji je širom
otvorio kapije za nove poduhvate i podvige.
Tim, kakav je ovaj, možda neće igrati i 13. juna na Vald stadionu, ali on je zaslužan što danas želimo i što se nadamo da nisu nepobjedivi Brazil i Škotska i što je, čak možda i u ovom trenutku, minhenski finale tako blizu i tako realan kraj.
Jugoslovenski tim je danas na visokoj cijeni, predviđaju mu let u orlovske visine, on tamo i može da odleti - ako se dobro pripremi i ako svi budu pred sobom imali najuzvišeniji sportski i nacionalni cilj.
Jugoslovenski tim će uspjeti, jer će, počev od starta na Vald stadionu pa do kraja svog puta na X svjetskom šampionatu, biti okružen i svojim najvjernijim navijačima - ljudima koji privremeno žive i rade u tuđoj zemlji.
Ljudima koji su 13. februara dokazali kakvu snagu ima jugoslovenstvo.
Tim, kakav je ovaj, možda neće igrati i 13. juna na Vald stadionu, ali on je zaslužan što danas želimo i što se nadamo da nisu nepobjedivi Brazil i Škotska i što je, čak možda i u ovom trenutku, minhenski finale tako blizu i tako realan kraj.
Jugoslovenski tim je danas na visokoj cijeni, predviđaju mu let u orlovske visine, on tamo i može da odleti - ako se dobro pripremi i ako svi budu pred sobom imali najuzvišeniji sportski i nacionalni cilj.
Jugoslovenski tim će uspjeti, jer će, počev od starta na Vald stadionu pa do kraja svog puta na X svjetskom šampionatu, biti okružen i svojim najvjernijim navijačima - ljudima koji privremeno žive i rade u tuđoj zemlji.
Ljudima koji su 13. februara dokazali kakvu snagu ima jugoslovenstvo.
Publikacija: "Plavi među velikanima" u izdanju NIP "Zadrugar" Sarajevo, 1974.
Obrada: Yugopapir
Pripremili: Gani Ajeti (Priština), Stane Fugina (Ljubljana), Bratislav Kokolj (Titograd), Atanas Kostovski (Skopje), Radivoje Marković (Beograd), Dragan Nikitović (Beograd), Alija Resulović (Sarajevo), Slavo Svoboda (Zagreb), Vladislav Vujin (Novi Sad)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
