Boža je kompletna žena - opet je počeo Pablo hvaliti svoju zaručnicu, kao da joj je, u najmanju ruku, reklamni agent. - Oslonac mi je, hrabri me... A to je ono što muškarcu najviše imponira. Osim toga ona je izvrsna glumica. Lijepa. Sve
Priznajem, svemu sam ja kriv! Božidarku Frajt upoznao sam s Pavelom Gregorićem slučajno prije dvije godine ništa ne sluteći. Ali vrag ne spava! Od toga su dana oni nerazdvojni, zaljubili su se kao klinci, jedno bez drugog ne mogu i, napokon uskoro će svoju ljubav ozakoniti po svim bračnim pravilima!
Ona, Božidarka Frajt, nekadašnja
manekenka, pa glumica i sada tajnica realizacije televizijske emisije
"Film, teatar i..." Saše Zalepugina. Nedavno ste je imali
priliku vidjeti u "Sumornoj jeseni".
On, Pavel Pablo Gregorić, student
ekonomskih nauka, "pola mojih pobjeda" na relijima, jer
Pavel je već treću godinu moj suvozač.
Posjetio sam ih u njezinu stanu. Vrata
je otvorio on. Kad je primijetila da sam došao, dočekala me malo
neobičnom dobrodošlicom:
- Baš fino da si došao, Đoko. Upravo
peremo prozore!
I, što ću, jadan, nego na posao!
Deterdžent, vedro s toplom vodom, spužva, stare novine za brisanje.
I tako je nastao ovaj razgovor.
Zapravo, ne baš tako!
Deterdžent, vedro s toplom vodom, spužva, stare novine za brisanje.
I tako je nastao ovaj razgovor.
Zapravo, ne baš tako!
Zafrkavali smo se perući prozore, kad
u jednom trenutku Pavel ozbiljno reče:
- Odlučili smo se vjenčati!
Rekao je to hladnokrvno, kao nešto najnormalnije. Od
iznenađenja ispala mi je spužva iz ruke.
- Što se čudiš? Zar si nešto drugo
očekivao?
Otvorio sam usta želeći nešto reći,
ali riječi su mi naprosto zapele...
A Boža se nasmijala. Uspjeli su me
iznenaditi, a time se može malo tko pohvaliti.
- Ona je divna - nastavio je Pablo. -
Volim je zato što je jednostavna i iskrena. U početku naše veze
sumnjao sam da ćemo naći zajednički jezik. Znaš, ja sam veliki
gurman i nisam vjerovao da glumica može biti dobra kuharica.
Obožavam njenu kuhinju. I nju, dakako.
U mojoj glavi vrtio se "film"
naših zajedničkih vožnja, osvajanja državnog prvenstva. Tri puta
za redom uspio sam uz njegovu pomoć uvjerljivo osvojiti naslov
najboljeg reli-vozača u Jugoslaviji. A njegov udio u mojim pobjedama
zaista je velik. On je pola pobjede.
To su shvatili i moji prijatelji Jovica Paliković i Mladen Gluhak, pa su ga zamolili da im pomogne na idućem reliju za veliku nagradu Monte Carla.
To su shvatili i moji prijatelji Jovica Paliković i Mladen Gluhak, pa su ga zamolili da im pomogne na idućem reliju za veliku nagradu Monte Carla.
Sjećam se kako je odgovorio na pitanje
kako se osjeća na najopasnijem mjestu u automobilu. Još i sada mi
njegove riječi zvone u ušima:
- To je sve stvar povjerenja i rutine.
U početku mi nije bilo osobito ugodno, ali sam poslije zavolio to
mjesto suvozača. Bilo mi je lakše kad sam shvatio da uspjeh
umnogome ovisi i o meni. Osim toga, kad posada kao što smo
Đorđe Novaković i ja misli i zaključuje isto, onda je pobijeđen
i najveći protivnik - strah!
Slikat ćemo se svaki dan
Ali Pablu automobilizam nije jedini
sport. Od svih sportova na prvo mjesto uvijek stavlja fakultet.
- Nije ni čudo - često je znao
govoriti - što studiranje stavljam u rang sporta. Čovjek ima mnogo
obveza, pa jedan položen ispit na fakultetu rangira u sportsku pobjedu. Dogurao sam do treće godine. Kad
analiziram pobjede na prvenstvima Jugoslavije i položene ispite,
izlazi da sam svestran sportaš.
- Kakvu si mi to lokvu napravio na
parketu - prekinula je na trenutak moje razmišljanje Boža. Pogledao
sam je i nastavio razmišljati, ali ovaj put o njoj.
Mlada i lijepa gimnazijalka radila je
kao manekenka, ali je željela postati glumica. To joj je bila
životna opsesija. Svakodnevno je posjećivala Dramsko kazalište
"Gavella", divila se talentiranim, mlađim i nadasve
ambicioznim kazališnim režiserima.
Te predstave i njena velika želja odlučile su njenu budućnost.
Položila je prijemni ispit na Akademiji za kazališnu umjetnost. Za vrijeme studiranja igrala je u četiri televizijske drame. Diplomirala je vrlo lako i na vrijeme.
Te predstave i njena velika želja odlučile su njenu budućnost.
Položila je prijemni ispit na Akademiji za kazališnu umjetnost. Za vrijeme studiranja igrala je u četiri televizijske drame. Diplomirala je vrlo lako i na vrijeme.
Poslije je gledamo u nekoliko filmova, od kojih joj je najdraži film "Živa istina" Tomislava
Radića.
Spomenuo sam da radi kao tajnica režije
na televiziji (kaže da je rad iza kamere vrlo interesantan), ali
nije zapostavila svoju profesiju. U Kazalištu mladih glumi i pjeva u
musicalu "Mačak Džingis-kan".
I tek tada mi je "sijevnulo" što su rekli i prvo što sam progovorio bilo je:
- Znači, ostavljaš automobilizam?
Umjesto njega, odgovorila je Boža.
- Od njegova sporta uopće ga neću
niti ga želim odvraćati. To je njegovo; njegov hobi. Istina,
strahujem, opasan je to sport, ali kad čovjek malo bolje promisli,
onda je sve opasno. Da bih ga sačuvala od opasnosti, morala bih mu
zabraniti izlazak na ulicu.
- Boža je kompletna žena - opet je počeo Pablo hvaliti svoju
zaručnicu, kao da joj je, u najmanju ruku, reklamni agent. - Oslonac
mi je, hrabri me... A to je ono što muškarcu najviše imponira.
Osim toga ona je izvrsna glumica. Lijepa. Sve.
- I, što ćete poslije vjenčanja? -
upitah.
- Kupit ćemo fotografski aparat i
slikat ćemo se svaki dan - oduševljavala se Boža foto-amaterstvom.
- Završit ću fakultet, zaposliti se,
zatim će doći djeca. Jako volim djecu. Imat ćemo kod kuće pravi
mali dječji vrtić!
- Fotografirat ćemo i djecu!
- Ići ćemo na izlete!
- I voljeti se kao što se danas
volimo!
- I ...
- Dosta! - uzviknuo sam. - Moramo završiti pranje prozora!
Nasmijali su mi se u brk.
Kad sam se oprostio od svojih
prijatelja, "moj" prozor je ostao neopran. Njihovi su
blistali.
Kao i oni! Boža Frajt i moj prijatelj
Pavel Gregorić!
Napisao: Đorđe Novaković (Plavi vjesnik, novembar 1971.)
Napisao: Đorđe Novaković (Plavi vjesnik, novembar 1971.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
