Bomba je iz Cvetkove ruke pala pred mladićeve noge. Istovremeno se čulo smrtonosno šištanje. Čuo ga je samo potporučnik Dedo Altić. Znao je šta će se dogoditi za nekoliko sekundi. Mladiću nije bilo spasa
Kolovoz 1967: Uvod u tragediju trajao je svega četiri i po sekunde. Sve što se za to kratko vrijeme moglo učiniti, učinjeno je. Uzaludan nije bio ni jedan jedini hiljaditi dio sekunde. A da je bilo samo malo više vremena - barem još koji djelić sekunde, ništa više! - tragedija bi bila izbjegnuta: bili bi spašeni i vojnik i njegov prijatelj starješina.
To se dogodilo nedavno u cik zore.
Jedinica potporučnika Dede Altića u stroju je stigla na poligon. Trebalo je izvršiti gađanje ručnim bombama.
Vojnici su izgledali pribrani. Dedo Altić je prošao uza stroj, zagledao se u lice svakog mladića;
- Ima li treme?
Mladi potporučnik često je slušao od
starijih drugova:
- Nikad ne znaš kada će neiskusnom
mladiću zadrhtati ruka...
Vojnici potporučnika Altića nisu
pokazivali ni trunke bojazni. Ni jedan, čak ni Cvetko Đorgovski. Istina, kasnije je priznao:
bojao se, bio je uznemiren, ali šutio je.
Prolomilo se već desetak eksplozija
kad je pozvan Cvetko da baci bombu.
Nitko od prisutnih nije zapazio da su mladićeve noge ukrućene, da su mu se prsti zgrčili, da mu je u jednom trenutku izbrijano lice presjekao bolan grč.
Išao je prema rovu kao i svaki drugi vojnik. Samo je on znao za svoj strah. Mučne slike iz djetinjstva pojavljivale su mu se pred otvorenim očima. Sjetio se događaja iz 1957. godine, kada je bio desetogodišnjak.
Nitko od prisutnih nije zapazio da su mladićeve noge ukrućene, da su mu se prsti zgrčili, da mu je u jednom trenutku izbrijano lice presjekao bolan grč.
Išao je prema rovu kao i svaki drugi vojnik. Samo je on znao za svoj strah. Mučne slike iz djetinjstva pojavljivale su mu se pred otvorenim očima. Sjetio se događaja iz 1957. godine, kada je bio desetogodišnjak.
Mladiću nije bilo spasa
S dvojicom vršnjaka Cvetko je čuvao
stado. Pod jednim stogodišnjim hrastom dječaci su u lišću
spazili bombu. Cvetko je htio isprobati: što ako je uzme? Oprezno je
kuckao po bombi, a onda ju je odvažno uzeo u ruku.
Cvetkovi su
drugovi u taj mah čuli resko, prijeteće šištanje.
Baci! - vrisnuli su.
Slabe, uzdrhtale ruke dječaka poslušno
su odbacile bombu, ali je ona pala sasvim blizu.
Cvetko se srušio.
Cvetko se srušio.
O bombi iz Cvetkova djetinjstva nitko od
vojnika nije znao.
Mučen sjećanjem, mladić je ušao u
rov.
- Nema straha? - osmjehnuo se
prijateljski potporučnik.
- Sve je u redu - mladiću se učinilo da
ga je prošla panika izazvana uspomenamo. Uzeo je bombu, aktivirao
je, zamahnuo i tu prestaje njegovo sjećanje.
Bomba je iz Cvetkove ruke pala pred
mladićeve noge.
Istovremeno se čulo smrtonosno šištanje.
Čuo ga je samo potporučnik Dedo Altić.
Znao je šta će se dogoditi za nekoliko sekundi.
Mladiću nije bilo spasa.
Istovremeno se čulo smrtonosno šištanje.
Čuo ga je samo potporučnik Dedo Altić.
Znao je šta će se dogoditi za nekoliko sekundi.
Mladiću nije bilo spasa.
Potporučnik nije razmišljao.
Istog trenutka kada je bomba pala pred mladića, uz vojnikove ukočene noge, on je skočio k njemu.
U jednom trenutačnom, snažnom zamahu, zgrabivši Cvjetka objema rukama, izbacio ga iz rova.
Istog trenutka kada je bomba pala pred mladića, uz vojnikove ukočene noge, on je skočio k njemu.
U jednom trenutačnom, snažnom zamahu, zgrabivši Cvjetka objema rukama, izbacio ga iz rova.
Sve što je trebalo učiniti Dedo Altić
je morao učiniti za četiri i po sekunde.
Morao je, znači: izvući vojnika iz rova, odbaciti bombu, leći...
A sve je to bilo nemoguće učiniti u onako kratkom, strahovito kratkom vremenu. Sagnuo se, zgrabio bombu, zamahno rukom da je baci, ali se u taj čas prolomila eksplozija.
Morao je, znači: izvući vojnika iz rova, odbaciti bombu, leći...
A sve je to bilo nemoguće učiniti u onako kratkom, strahovito kratkom vremenu. Sagnuo se, zgrabio bombu, zamahno rukom da je baci, ali se u taj čas prolomila eksplozija.
- Pogibe potporučnik! - prošlo je kroz vojsku.
Dedo Altić, mladi starješina
Jugoslavenske narodne armije, žrtvovao je svoj život da bi spasio
svoga druga, svog prijatelja, vojnika. Očito je znao da neće stići
da odbaci bombu, ali je učinio sve što je mogao.
Vojnika je spasio... A on?
Ne, nije poginuo. Teško ranjen, leži u bolnici. Na noćnom ormariću uz potporučnikovo uzglavlje svira tranzistor.
Ispod tranzistora zapis:
"Našem Dedi od proletera 8. proleterskog puka."
Vojnika je spasio... A on?
Ne, nije poginuo. Teško ranjen, leži u bolnici. Na noćnom ormariću uz potporučnikovo uzglavlje svira tranzistor.
Ispod tranzistora zapis:
"Našem Dedi od proletera 8. proleterskog puka."
Potporučnikovo mlado, otporno tijelo
oporavlja se. Sa smiješkom je dočekao reportera. Priznaje: bit će
teško živjeti bez ruke i noge, ali živjet će se:
- Drugovi će mi pomoći. Dodijelili su
mi stan. Kažu da moram učiti, a posla će biti, oni će se
potruditi... Važno je ne izgubiti nadu. Tako mi je i moj komandant
rekao, kad me ovdje posjetio. Veli mi: "Drži se, Dedo, ne
zaboravi da si proleter!"
Zabeležio: S. Pantelić, obrada: Yugopapir (Arena, avgust 1967.)
Te godine, za Dan Armije, Dedo Altić unapređen je u čin poručnika, nagrađen je Ordenom za hrabrost, a dobio je i najviše glasova na prvom referendumu čitalaca Arene za podvig godine...
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)