Pages

▼

Kako se za mali ekran doteruju spikerice TV Zagreb i spikerke TV Beograd '70: Ziherice, flasteri, pribadače




"Air Condition", kondicionirani zrak, koji već odavno caruje u Americi, tek je nedavno počeo prodirati u naše studije. No, dok beogradski spikeri upotrebljavaju sistem hlađenja koji radi tokom čitave emisije, zagrebački su prošli daleko gore. Hlađenje se uključuje samo između emisija, a čim započne snimanje, prekida se, jer se inače čuje zujanje 

Tijekom boravka u Americi imala sam mnogo prilike da promatram muke lijepih žena ekrana - novinarki i spikerica - s njihovom odjećom. Sve te žene, publici poznate samo od struka gore, izlazile su pred kamere krasno odjevene. Točnije rečeno, njihov prednji, vidljivi dio, bio je obavijen lijepom odjećom.

A stražnji?

Kopče za papir, igle, flasteri, ljepljivi papiri, ceduljice s cijenama, konci i "ziherice" - sve je to krasilo njihova leđa, dok su se noge skrivale u hlačama, a ispod večernje haljine nazirali se iskrzani rubovi improvizirane suknje.

"Čak kad bi si koja od nas mogla priuštiti kupovanje nove haljine svakog dana u godini", rekla je poznata novinarka Cindy Adams, "nedostajalo bi nam vremena za te kupovine. Biti reporter, spiker i lijepa žena istodobno, to gotovo prelazi ljudske mogućnosti".

Što onda rađe lijepe žene američkog malog ekrana?

Cindy Adams, crnomanjasta novinarka, duže od godinu dana prezentirala je dio ranih večernjih vijesti na njujorškoj televiziji.

"U trenucima beznađa", rekla je Cindy, "nosila sam proljetni kaput i dugu kućnu haljinu samo zato što su imali dobar izrez oko vrata. Nosila sam haljine naopačke, okretala naprijed ono što dolazi na leđa, skidala s kolega sako samo ako je imao dobar V-izrez koji se podudarao s mojom bluzom.

Otimala sam iz ušiju sekretarica naušnice koje su lijepo izgledale, ponekad sam čak nekima od njih skinula čitavu haljinu i odjenula ih u ono u čemu sam došla u studio.

Stizala sam ponekad s terena, gdje sam jašući morala intervjuirati šerife i policajce, u hlačama i čizmama, i preko njih samo prebacila nečiju bluzu i red perla, i već sam bila pred kamerom."

Cindy, naravno, nije iznimka, ona je samo jedna članica roda novinarsko-spikerskog, koji danomice muku muči s problemom svog odijevanja i što ljepšeg izgleda.




Ziherice, flasteri, pribadače, spajalice...



"Moda se neprestano mijenja", žalile su se Amerikanke. "Mnoge tkanine nisu više moderne, a s obzirom na kolor-televiziju postoje beskrajna ograničenja u pogledu boja. Naše haljine gledaoci ne smiju prepoznati, jer odmah pišu protestna pisma. Osim toga u kroju haljine moraju biti dovoljno široke da sakriju mikrofone koje ispod njih nosimo, a opet dovoljno uske da djeluju privlačno."

Imala sam priliku vidjeti Kitty Carlisle, voditeljicu šoa "To Tell the Truth", koja se uglavnom za ekran opskrbljivala posuđujući garderobu od raznih prijateljica:

"Mogu nositi sve mjere i krojeve", izjavila je Kitty. "Moja se figura može složiti na sve načine."

Kitty se pojavljivala u preširokim haljinama, koje su otraga bile prikopčane raznim iglama i flasterima. Nosila je i neke majušne modele koji joj još u eri dugih sukanja, nisu dopirali dalje od bedara. Ponekad je patentni zatvarač malih haljina na leđima ostavljala otvoren, a jednom, kad ga je ipak zatvorila, tokom šoa se nasmijala i haljina se naprosto raspukla po cijeloj duljini.

Ako dobro situirane Amerikanke pate od garderobne glavobolje, kako se onda snalaze njihove jugoslavenske kolegice?

Za odgovorima na to pitanje pošla sam u potjeru po beogradskim i zagrebačkim spikerskim studijima i šminkernicama.

"Ziherice? Ne, nemam ništa preširoko, jer to je garderoba koju ja nosim i pred kamerom i vani", rekla je Vesna Nestorović, nekadašnja "beba radija" a sada jedna od najmlađih spikerica Televizije Beograd. "Kad mi Televizija već ne kupuje garderobu, gledam malo više na to što ću privatno nositi, jedino što boje malo više podešavam prema kameri."

"Nisu ziherice ni nama tako strane", izjavila je Dušanka Stojanović-Kalanj, doajen beogradskih spikera. "Imale smo ih i mi, samo što je to ipak prošlo vreme. U prvo vreme smo se i mi služile njima i nekakvim trakama kojima smo se vezivali. Neka je haljina prednji deo imala lep, a pozadi je kojekako izgledala, predugačka i prekratka i svašta.

Međutim, unazad izvesnog broja godina to se izbeglo time što je neko vreme televizija učestvovala u našem odevanju, davala nam jedan deo garderobe. Sada to više, naravno, ne radi, nego se oblačimo potpuno same".

Sa spikerskim plaćama popunjavanje garderobe je gotovo nemoguće, pa ako Televizija "stegne kesu", spikericama život postaje prilično crn.

"Ja primam 140.000 dinara plate, s kojom ne mogu da se posebno lepo oblačim", potužila se simpatična spikerica emisija na albanskom jeziku Vera Đeveri. "Kad sam na početku nastupala, nisam imala ništa sem dve bluze pristupačne za ekran. Za ulicu sam imala, ali ekran je nešto drugo. On traži neke boje određene, na primer: ne smemo crveno, pa crno, ni belo, jer to kamera ne prima.

Od televizije sam primila dva kostima s kojima nisam mogla da se pojavim na ekranu, jer sam nekako suviše debela u tim kostimima. Tako garderobu kupujem sama".

"U zadnje vrijeme dobivamo od Televizije", rekla je Jasmina Nikić, spikerica Zagrebačke televizije i asistent na Filozofskom fakultetu. "Mislim, nadam se, moram kucnuti u drvo, da će tako biti i ubuduće. Prije je bilo prilično loše, jer smo bili ovisni samo o našoj garderobi. A to znate kako je: vesta se nosi jedan dan naprijed - jedan s nekim brošem - jedan se preokrene. Snađete se nekako. S flasterima i spajalicama za papir nisam baratala."

"Plaća nam ne pokriva izdatke za odijevanje", izjavila je i Helga Vlahović, popularna zagrebačka spikerica, koja je nedavno posvijetlila svoju kosu i izazvala time podjelu gledalaca u dva protivnička tabora - na one koji su više voljeli originalnu, tamnosmeđu Helginu kosu, i druge koji daju prednost ovoj svjetlijoj punoj pramenova. "Ako nas kuća ne pomaže, slabo je s našom odjećom. Inače, posuđivale smo uglavnom garderobu jedna od druge, pa nije bilo prevelike potrebe za stiskanjem haljine na leđima."

"Do flastera i spajalica za papir još nisam došla", rekla je Gordana Bonetti, zagrebački ženski spikerski doajen. "S kvačicom u kosi sam doduše pročitala cijele jedne vijesti. Zaboravila sam je skinuti. Međutim, oni koji su me gledali na ekranu, rekli su mi da je to izgledalo kao da imam neku sjajnu ukrasnu ’šnalu’. I tako je i to prošlo."

Iako je Gordana izbjegla "zihericama", muke s "rajsferšlusima" nisu je mimoišle. "Umro je netko", sjeća se ta naša popularna spikerica. "Na sebi sam imala haljinu živih boja, što se na ekranu ne bi vidjelo da nije bila šarena. A to je baš vrlo neugodno.

Našla sam ovdje neku crnu tuniku Jelene Lovretić, koja je bila super-mini. Morala sam oko donjeg dijela obaviti kutu kojoj su rukavi visjeli do poda, a gore sam obukla tu tuniku. Kako je Jelena gore uža od mene, otraga je "rajsferšlus" ostao otvoren. To se, međutim, nije vidjelo."

Gordana Bonetti zna mnogo takvih priča, osobito iz vremena kad su male plaće i odbijanje Televizije da spikerima kupuje odjeću silile spikerice da se snalaze kako znaju.

Muškarci problema s oblačenjem imaju manje, i kod nas, i u Americi.

"Ovde postoji neko nepisano pravilo da se muškarci pojavljuju u kravatama, bar u tzv. ozbiljnim emisija, odnosno emisijama političko-informativnog karaktera, u kojima i ja nastupam", rekao mi je poznati voditelj beogradskog "Vremeplova" Branislav Surutka. "Tako i ne pomišljam kako bih drugačije izgledao u tim emisijama nego s kravatom.

Jedino što sam učinio prošlog leta bio je jedan mali revolucionarni zaokret kad sam se u vestima pojavio sa sportskom košuljom i kravatom. To je bilo dobro primljeno, međutim neki drugovi ovde koji odlučuju o garderobi bili su u dilemi: da li tako treba nastaviti, bar preko leta?

Nismo se dogovorili do kraja, tako da sam ja ponovno ušao u sako i tako je ostalo.

Juče sam opet bio u situaciji da izvršim prevrat u tom smislu i kanio se pojaviti u sportskoj odeći. Međutim, pokolebao me jedan ozbiljan glas koji mi je rekao:

'Ti si preozbiljan da bi bio neozbiljan'. 

I tako sam opet stigao na emisiju u sakou i s kravatom."


Naušnice, broševi, šalovi - životno važne sitnice



Vivian Farrar, njujorška spikerica, rješava problem svog odijevanja i nakita posuđivanjem od velike robne kuće "Orbach".

"Tokom emisije na meni često vise cedulje s cijenom", smijala se Vivian. "Posuđenoj haljini ne smijem ništa skinuti, jer ona nakon emisije ide natrag u dućan. Cedulje, dakako, vise otraga, a naprijed ih s nakita ipak smijem skinuti. Tako sam u stanju da pred kameru izložim čitavu plejadu perla, naušnica i broševa, koje dakako moram vratiti."

"S nakitom nemam problema", rekao je Surutka. "Ali kako sam već ušao u ono tzv. 'zrelo doba’, a uz to sam otac dvoje dece, pokušavam da nešto izmenim i budem mlad otac. Tako sam se jednom ukrasio ’dolce vita’ majicom, ali sam prestao. 

Kažu mi iz odseka za studij programa da je stiglo nekoliko pisama s pitanjem:

'Zar je onaj ozbiljni Surutka počeo da se oblači neozbiljno?’

Morao sam, eto, prestati. Učinilo mi se da je to protest publike, makar je to možda bio samo usamljen protest".

Kad se radi o ukrašavanju žena, protesta publike, dakako, nema.

"Garderobu sada dobivamo od Televizije, ali nakit ne", rekla mi je Helga Vlahović. "Što je na nama, naše je. Uz neku jednostavnu haljinicu stavljam jednostavnu ogrlicu, i to je dosta. Ali zato često mijenjam okovratnike svojih haljina, što puno pomaže u promjeni izgleda.

Na počecima, kad u studiju još nije bilo ni 'pegli', događalo se da smo zgužvanu kragnu namočili, dobro nategnull na nešto i - stavili pod 'haubu' da ge suši. Inače, međusobno smo mijenjale nakit, to radimo i danas. Ako nekoj ustreba broš, može i nečija naušnica poslužiti za zamjenu."

"Sudara s problemom nakita nisam baš imala", kaže Gordana Bonetti. "Događalo mi se više čudnih situacija sa odijevanjem. Kad su festivali, obavezni ste da se pojavite malo 'obučenije'. Ja sam u studio stigla u čizmama i hlačama, gore sam prebacila krasno izvezenu bluzu iz batista, koja je sama po sebi nakit, i tako sam se pojavila pred kamerom.

Inače, mijenjamo nakit međusobno, improviziramo, snalazimo se kako možemo."

"Za određene emisije, recimo festivale koje radim, dobivam nakit kao dodatak na haljinu", rekla mi je Jasmina Nikić. "Inače nemam nikakav specijalni fond odobren za nakit. Ne skidam ga ni s kolegica, ne dobivam ga ni od naših trgovačkih kuća na posudbu. Snalazim se kako mogu. Mislim da nakit ipak svaka od nas nekako može kupiti."

"Ja se doista jednostavno odevam", rekla je Dušanka Stojanović-Kalanj. "S plaćom dosta teško izlazimo na kraj, garderoba za ženu strahovito mnogo košta. Pomažem se broševima i slično. Ali radije gledam da menjam celu haljinu kad god to mogu".

Vesna Nestorović nema prevelikih problema s nakitom.

"Šijem uglavnom jednostavne haljine", kaže Vesna. "Imam ih nekoliko, nosim ih kojih šest meseci, pa onda promenim detalj. Menjam kragnu, skinem rolu i si. To jako osvežava. Nerado posuđujem, nemam taj običaj, mada se ponekad našalim i kažem: ’To moram probati da stavim na ekran’, kad vidim nešto zgodno. Ali nekako se teško odlučujem.


Lavori, kondicionirani zrak i indiskretne kamere



"Kamermani znaju da ne rade u humorističkoj emisiji i da mi postojimo samo kao žene od struka gore, pa nas nikad nisu uhvatili u delikatnoj situaciji ispod stola", rekla je Helga Vlahović. "Hvatali su nas kako držimo nos pritisnut prstom prema gore ili kako popravljamo pramen kose, ali to je toliko ljudski da nije problem.

Inače ono što vječito čitam o izuvenim cipelama i nogama tako omotanim od nogu stolice da više ne zna što su noge a što stolica, to je istina. Toga ima, samo se ne može vidjeti, jer se kamermani ipak ne bi usudili da nas tako uhvate i da ta slika ode u eter."

"Znate zašto nikad nismo bose i ne držimo noge u lavoru s vodom, iako je vrućina?", upitala me Vesna Nestorović. "Naprosto zato što kada ide naš Dnevnik, mi imamo total na početku i na kraju, pa ne smemo da se skidamo.

Ipak, mene je jednom uhvatila kamera 'inkognito’. Pošto strašno volim da nosim pantalone, a smatra se da pantalone nisu dovoljno ozbiljne, zamolila sam jednom režisera Dnevnika da ne hvata total ceo nego samo do kolena, tako da mi ne snimi pantalone.

Sve je bilo u redu, međutim, ja sam se nešto na kraju zbunila, zaboravila na pantalone i ustala, a kamera me uhvatila u totalu u pantalonama. Bilo je onda problema pa sam smislila nešto drugo.

Kako se ne bih 6 puta dnevno presvlačila, ja presvučem bluzu, a pantalone savijem (nogavice su široke) ispod suknje, i tako idem u studio. Neki ljudi nisu primetili šta radim, pa kažu:

'U studio ulazi s pantalonama, a u totalu je u suknji'. 

Čudili su se dok nisu shvatili da ja podvrćem nogavice."

"Ja lično loše podnosim toplinu", žalila se Dušanka Stojanović-Kalanj. "Ne izuvam se ali ne dolazim ni u pantalonama u studio. Ponekad zimi u čizmama da, ali u pantalonama retko. Dešava se da nas kamermani pokažu skroz, pa je jako neprijatno ako vas zahvate u delikatnoj situaciji."

Vera Đeveri oblači i hlače i čizme, ali nema loših iskustava s kamerom. Ljeti nije nikad bosa i nije koristila lavore s hladnom vodom za vrućih dana.

Jasminu Nikić ovo je pitanje nasmijalo i smatrala je ideju lavora s vodom čak i zgodnom. U hlačama i čizmama bila je u studiju, ali ju kamera nije tako uhvatila. 

"Nikad nam kamera ne hvata noge, iako se možda može i nešto zgodno vidjeti", našalila se.

U iskustvo Gordane Bonetti spada i jedan napeti trenutak kad joj je u studiju, čim je sjela na stolicu, pukla noga od stolice.

"Cijele vijesti pročitala sam načučeći", kaže Gordana.

"Kako ste izdržali?", upitala sam je.

"Tko vas pita?", uzdahnula je. "Glavno da nitko ništa ne primijeti."

"Air Condition", kondicionirani zrak, koji već odavno caruje u Americi, tek je nedavno počeo prodirati u naše studije. No, dok beogradski spikeri upotrebljavaju sistem hlađenja koji radi tokom čitave emisije, zagrebački su prošli daleko gore. Hlađenje se uključuje samo između emisija, a čim započne snimanje, prekida se, jer se inače čuje zujanje.

"U studio ulazimo na 28 C, a iz njega izlazimo kad bude i 37", rekla mi je Helga Vlahović.

"Prema onom paklu koji je prije bio, ovo je pravi užitak", utješila ju je Gordana Bonetti.

Kao i njihove jugoslavenske kolegice, i Amerikanke se šminkaju same i često nose perike kako bi izbjegle dugotrajno sjedenje u šminkernicama pod vrućom "haubom". Njihove se šminkerice doduše također ljeti hlade, tako da se izbjegava znojenje. To kod nas nije provedeno, i nitko ne zna zašto.

Iz prevrućih šmikernica izlaze lijepo dotjerane spikerice, sa šminkom koja se uporno pretvara u kašu. U studiju se na brzinu popravlja puder u kratkim pauzama dok muškarci govore. Čak i muškarci spretno otklanjaju znoj s čela s novom naslagom pudera, iako to nerado priznaju.

Muke spikerske su bez kraja i konca i samo velika ljubav prema tom pozivu pribavlja Televiziji tako krasno uređene spikere, spikerice, novinare i najavljivačice.

Situacija s plaćama, garderobom, vrućinom i hladnoćom popravlja se doduše polako iz godine u godinu. Ali problema ima još uvijek, i bit će ih doklegod publika bude željela da na malim ekranima promatra reviju mode, šminke, frizura, ljepote i stalne promjene.

"Do kada mislite da ćete izdržati ovako, služeći se svim mogućim trikovima samo da zadovoljite glad ekrana za ljepotom?" - upitala sam sve anketirane.

Odgovori su bili različiti, ali mislim da bi se najtočnije mogli sažeti u izjavu:

"Dokle god prva 'ziherica', flaster, kopča ili slična improvizacija ne popusti i publika ne ugleda svu istinu o našem spikerskom jadu".

Dokle god se od radoznalog oka kamere mogu sakrivati 3/4 površine tijela tih modernih propovjednika vijesti, novosti i šala, dotle će nas danomice pozdravljati nasmiješena, poznata i draga lica stereotipnim riječima:

"Dobro veče, dragi gledaoci... "

Znajući sada nešto više o mukama tog poziva, možda ćemo biti malo blaži u našoj ljutnji prema tim istim spikerima kad nam s ekrana prenesu ispriku o tehničkoj pogreški u najnapetijem momentu "Gradića Peytona" ili neke druge popularne emisije. Jer nama gledaocima, ostaje samo da poželimo da do neke "tehničke pogreške" ne dođe u nekoj "ziherici", kojom se spretni spiker poslužio samo da nama bude ugodniji.

"Jer publiku treba poštovati i za nju živeti", rekao je Surutka. 

Pa red je onda da i publika zna malo više o tome što se sve radi da bi se takvo poštovanje pokazalo.

Napisala: Arlette Ambrožić-Paić, foto: Studio, obrada: Yugopapir (Studio, avgust 1970.)


Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)