Zasad na televiziji ne volim raditi. Možda zato što još nisam dobila pravu ulogu. Filmska kamera više me privlači, onaj "elektron" ide mi na živce. Nedavno sam odigrala glavnu ulogu u filmu "Izbavitelj" Krste Papića. Bio je to naporan, ali vrlo profesionalan rad. Sve smo snimili za 32 radna dana. A scenarij, autorskoga trija Brešan-Papić i koscenarista Zorana Tadića, vrlo je zanimljiv
Mirjana Majurec već je nekoliko godina dobra znanica zagrebačke kazališne publike, a širi auditorij pamti je po ulogama u TV serijama "U registraturi", "Ima nade za nomade" i "Grlom u jagode". U svojoj kratkoj karijeri imala je niz zapaženih uloga u Dramskom kazalištu "Gavella" i Teatru &TD. Nekad Držićeva Gruba, Moliereova Charlotta i Calderonova Rosaura, opet je kročila u suvremeni vijek u liku popularne Ane Mome Kapora. Mirjana Majurec, naime, nastupa na Splitskome ljetu u monodrami, adaptaciji Kaporova romana "Dnevnik jedne Ane".
Zatekli smo je u splitskome hotelu
"Marjan", neposredno prije početka pokusa.
Predstava se, naime, ne održava na
jednoj od tradicionalnih pozornica Splitskog ljeta nego u sasvim
specifičnom ambijentu - hotelskom baru, gdje Ana neposredno, bez
rampe i kojekakvih umjetnih pregrada, može s posjetiteljima
čavrljati i raspredati o svojim pogledima na svijet, o ljubavi,
politici, seksu, o vremenu u kojemu živi, o svemu onome što muči
mladu generaciju i o čemu ona razmišlja
- "Dnevnik jedne Ane" bio je
i vaš diplomski rad na Kazališnoj akademiji. Kako to da ste se
odlučili baš za Anu?
- Baš kad sam spremala diplomski, bila
sam dosta zaposlena pa sam provodila malo vremena na akademiji. Zato sam se i odlučila za monodramu
jer sam tako mogla raditi sama. Radila sam s prof. Božidarom
Violićem, i to zaista s velikim oduševljenjem.
Ana mi je bliska, mojega je godišta. Mislim da ona predstavlja pogled na svijet cijele jedne generacije. Vjerujem da će je prihvatiti mlađa publika, a i ona starija koja će u njoj vidjeti svoje kćeri.
Ana mi je bliska, mojega je godišta. Mislim da ona predstavlja pogled na svijet cijele jedne generacije. Vjerujem da će je prihvatiti mlađa publika, a i ona starija koja će u njoj vidjeti svoje kćeri.
- Igrate u autentičnom ambijentu
kavane. Koliko se igra u takvoj sredini razlikuje od igre na
pozornici?
- Tu sam predstavu odigrala samo jednom pred publikom, i to za šankom
Teatra &TD. Bio je to mali eksperiment. Za takvu vrstu predstave
dobro je da ne postoji velika udaljenost od publike. Sjedim medu
publikom, šećem od stola do stola, pričam im, glasno razmišljam.
Koliko će beogradski slang "upaliti" kod splitske publike,
to ne znam...
Ali, čujem da je predstava već rasprodana. Pokušat ću da dobijem još jednu predstavu.
Ali, čujem da je predstava već rasprodana. Pokušat ću da dobijem još jednu predstavu.
Ne bih željela biti fah-glumica
- Neki ljudi na akademiji protivili su
se tekstu koji ste izabrali: smatrali su, zbog slanga i specifičnog
stila, da to nije literatura. Mislite li da je za kazališnu predstavu
nužna literatura kao podloga? Neki glumci, naime, tvrde da mogu bez
kompleksa igrati i mali oglasnik...
- Smatram da kazalište ipak treba
počivati na literaturi. Dramaturgija je ono osnovno što drži
predstavu.
Ali, činjenica je da je teško pronaći dobru žensku ulogu u suvremenim domaćim tekstovima.
Ali, činjenica je da je teško pronaći dobru žensku ulogu u suvremenim domaćim tekstovima.
Kaporova je Ana za žensku glumicu ono što je Majdakov "Kužiš stari moj" za glumca. Ana je, da tako kažem, varoški lik, lik suvremene šiparice koja govori svježim jezikom ulice. Toga je malo u našim tekstovima...
- Što za glumca znači uhvatiti se
ukoštac s monodramom? U "Dnevniku jedne Ane" prepušteni
ste, praktički, sami sebi.
- Istina je. Dramu obnavljam sama, po
sjećanju, uz pomoć nekih kolega. Moram se, silom prilika, baviti i
organizacijom. Inače nisam ljubitelj monodrame, ne volim sama
raditi posao. Kad čovjeka zaokupe administrativni problemi, ne
preostaje mu dovoljno vremena za kreativan posao - interpretaciju.
- Niste li se opredijelili za
adaptaciju romana zbog nedostatka dramskih tekstova koji bi tretirali
problematiku mladih?
- Takvi su tekstovi kod nas zaista
rijetki. Već dosta dugo nisam pročitala dramu nekog mladog pisca za
koju bih se voljela boriti, za koju bih se svim silama trudila da dođe na
repertoar mojega kazališta.
- Igrali ste najrazličitije uloge, od
Calderonova "Život je san" pa do Ivančeva "Odmora za
umorne jahače". Može li se kod vas govoriti o opredjeljenju za
određeni fah?
- Nikako ne bih željela biti
fah-glumica. Smatram da bi teatarska politika morala voditi brigu o
tome kako se mladi glumac razvija, da se ne ukalupi u određene
uloge. Meni su svojedobno nastojali dodjeljivati uloge naivka; ta se
tendencija, zapravo, nenamjerno nametnula u mojemu glumačkom radu.
Sve dok mi Violić nije ponudio ulogu Rosaure u Calderonu. Bio je to
tragičan lik, nešto sasvim različito od mojih dotadašnjih
kreacija.
- Završili ste akademiju. Smatrate li da je ona neophodna za glumca? Koliko je gluma stvar prirodnog
talenta, a koliko se može naučiti?
- Za kazališnog glumca akademija je
neophodna, jer daje glumcu osnovno obrazovanje. Ali, akademija u nekim
stvarima odmaže glumcu kojemu ide dobro, koji je talentiran. Više
se vremena potroši na studenta koji slabije "kopča".
Umjesto da se s darovitijima više radi, oni se zapostavljaju, tako
da svi postižemo prosjek, osrednjost.
- Znači li to da akademija producira
osrednjost?
- Ne. Ali, riječ je o tome da se
pažnja usredotočuje na onoga kojemu ide lošije. Ne postoji onaj
duh natjecanja u pozitivnom smislu koji se javlja poslije, u radu u
kazalištu.
- Ne čini li takav rad, u duhu
natjecanja, glumce neobično sujetnim ljudima?
- Smatram da su glumci, kad su se već
odlučili za taj poziv, sami po sebi sujetni i pomalo čudni ljudi.
Nitko ne voli biti loš glumac, a još manje da mu se to kaže u
lice. A naš je posao javan, radimo neprekidno pred pogledom svijeta.
Velika je to odgovornost.
S druge strane, taj osjećaj natjecanja pomaže u radu. Tako nastaje predstava.
Draže mi je igrati s partnerima koji se trude da budu što bolji, da nadmaše sebe i druge, nego s ravnodušnima kojima nije stalo do predstave. Obično se događa da se svadim s ljudima s kojima najbolje surađujem.
S druge strane, taj osjećaj natjecanja pomaže u radu. Tako nastaje predstava.
Draže mi je igrati s partnerima koji se trude da budu što bolji, da nadmaše sebe i druge, nego s ravnodušnima kojima nije stalo do predstave. Obično se događa da se svadim s ljudima s kojima najbolje surađujem.
Uskoro premijera "Izbavitelja"
- Nakon akademije, relativno brzo ste
se probili i stvorili ime. Mnogim mladim glumcima to ne uspije, neki
se vraćaju u svoja provincijska kazališta, neki odustaju. Koji je
ključ vašega uspjeha?
- Cijela moja generacija s akademije
imala je sreću. Bila je to, uostalom, vrlo dobra godina. Došli smo
u sretno doba, kad su teatri ostali bez mladih glumaca. Dobila sam
stipendiju u "Gavelli", zatim sam dvije godine radila u
&TD-u, a sad ću opet u "Gavellu".
Ali, za nove generacije glumaca sad dolaze teži trenuci, dok mi ne ostarimo...
A posla za glumca uvijek se nađe, samo što se treba prilagoditi, a ne odmah u početku tražiti životne uloge. Tko ne želi ići u provinciju, mora pristati i na statiranje.
Sven Lasta, naš "prosvjetitelj", uvijek me učio da treba početi od malih uloga. Treba mnogo malih uloga da se stekne iskustva. Tako je bolje nego slomiti se na velikoj ulozi. I ja sam počela s malim ulogama u "Scapinovim spletkama" i "Zagrljaju", a statirala sam u "Holderlinu".
Onda me zapazio Kosta Spaić i dao mi Grubu u Držićevu "Skupu", moju prvu veliku ulogu.
Ali, za nove generacije glumaca sad dolaze teži trenuci, dok mi ne ostarimo...
A posla za glumca uvijek se nađe, samo što se treba prilagoditi, a ne odmah u početku tražiti životne uloge. Tko ne želi ići u provinciju, mora pristati i na statiranje.
Sven Lasta, naš "prosvjetitelj", uvijek me učio da treba početi od malih uloga. Treba mnogo malih uloga da se stekne iskustva. Tako je bolje nego slomiti se na velikoj ulozi. I ja sam počela s malim ulogama u "Scapinovim spletkama" i "Zagrljaju", a statirala sam u "Holderlinu".
Onda me zapazio Kosta Spaić i dao mi Grubu u Držićevu "Skupu", moju prvu veliku ulogu.
- Nastupali ste i na televiziji. Glavna
uloga u seriji "Ima nade za nomade", zatim Anica u "U
registraturi", pa "Grlom u jagode"...
- Zasad na televiziji ne volim raditi.
Možda zato što još nisam dobila pravu ulogu. Filmska kamera više
me privlači, onaj "elektron" ide mi na živce...
Nedavno sam odigrala glavnu ulogu u filmu "Izbavitelj" Krste Papića. Bio je to naporan, ali vrlo profesionalan rad. Sve smo snimili za 32 radna dana. A scenarij, autorskoga trija Brešan-Papić i koscenarista Zorana Tadića, vrlo je zanimljiv.
Nedavno sam odigrala glavnu ulogu u filmu "Izbavitelj" Krste Papića. Bio je to naporan, ali vrlo profesionalan rad. Sve smo snimili za 32 radna dana. A scenarij, autorskoga trija Brešan-Papić i koscenarista Zorana Tadića, vrlo je zanimljiv.
- Možete li nam nešto reći o toj
svojoj ulozi?
- Zasad ne bih. Premijera će biti na
jesen, pa će onda publika najbolje prosuditi. Ne volim ništa
govoriti unaprijed. Mogu samo reći da je to dvostruka uloga. Napokon
jedna dobra i zanimljiva ženska uloga! Inače, stalno se bunimo da
nema dobrih ženskih likova na filmu. Šteta što nismo stigli na
Pulu, sigurno bismo odnijeli koju nagradu.
- A budući planovi?
- Na jesen dajemo Orwellovu "1984"
u &TD-u. Pa onda premijera "Izbavitelja" i Kaporove Ane
u Zagrebu. Željela bih nastupiti u nekom musicalu. Da se malo pjeva,
pleše i zeza... Bilo bi najbolje kad bih svake godine mogla
nastupati u drugom kazalištu. Ali to je, na žalost, nemoguće.
Pošto sam glumica, ne mogu sama ništa pripremati. Moram čekati da
mi ponude ulogu. I, eto, ja čekam.
Razgovor vodila: Vedrana Grisogono, obrada: Yugopapir (Tina, jul 1976.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
