Predrag Pepi Laković, životna priča (2/2): Taj Kosta u "Boljem životu" me slučajno zadesio


Ljetos, kad sam bio u Dubrovniku, u gradu gdje se i ljeti i zimi divno osjećam, događalo se nešto što je moglo da zaprepasti: subotom uvečer, zamislite, u Dubrovniku subotom uvečer, i to usred ljeta - ulice prazne! Stradun samo tu i tamo prošaran, pa to je bilo pravo čudo

... Nego, da se razumijemo oko tih nagrada: one sada, za čovjeka u mojim godinama, imaju osobito značenje - trenutno zadovoljstvo... Nagrade pripadaju mladosti!

- Je li baš samo trenutno zadovoljstvo?

- Možda sam se pogrešno izrazio. Nije u pitanju samo moje zadovoljstvo. Činilo mi se, da budem određeniji, kad sam dobio Oktobarsku nagradu, da je bilo ljudi koji su joj se obradovali više od mene. Tu, dakako, ne mislim na porodicu.

To bi čak morala biti i obaveza mojih najbližih. Mislim na kolege, prijatelje, ali bi strašno bilo da sada kažem: tada sam vidio tko mi je prijatelj. Ne, gluposti!

Novi, najnoviji ciklus premijera i Lakovićevih zapaženih uioga čini se da je počeo prije mjesec dana na sceni Studentskog kulturnog centra. Shakespeareov Kralj Lear, s izvanrednom podjelom: Petar Božović u naslovnoj ulozi, Mihajlo Viktorović (Gloster), naš Pepi kao Luda, zatim Boris Komnenić (Edgar), Žarko Laušević (Edmond) i drugi.

Ali, redatelj Nikola Jeftić je, može se reći, valjda u želji da to bude Kralj Lear koji "neće sličiti ni na jednog dosad" (to je, dakako, često pusta želja svih iole ambicioznijih stvaralaca), nekako sve spetljao, pa su svi izgledi da usprkos tako sjajnim izvođačkim snagama ta predstava neće dugo trajati.

Bolje, mnogo je bolje prošlog tjedna prošao komad Ludi od ljubavi, Sama Sheparda, kojima je, nakon duže obnove, otvoren Teatar Bojan Stupica, a mlada redateljica Dijana Milošević diplomirala s najvišom ocjenom.

Dakako, te "desetke" ne bi bilo da se nije pouzdala u takve protagoniste kao što su: Vladica Milosavljević, Branislav Lečić, mladi Dubravko Jovanović i razumije se, opet naš Pepi u ulozi oca.

- Za nekoliko dana čeka me nova premijera u Novom Sadu. Igramo Klaustrofobičnu komediju, Dušana Kovačevića.

- Beogradska praizvedba u Zvezdara-teatru, u prvoj kazališnoj režiji autora, prošla je sjajno. Teško ćete na sceni Srpskog narodnog pozorišta nadmašiti te domete.

- Nije riječ o tome da nadmašimo Kovačevićevu režiju. Egon Savin, koji se usudio ubrzo nakon uspjeha ovdje, krenuti, rekao bih u pravu pustolovinu, režiser je koji će sigurno cijelu stvar okrenuti na bok, ako tako mogu reći.

Uglavnom, ja sam tu Sava, dimnjačar. Ovdje ga glumi Bata Stojković... Nisam ga gledao, nemam običaj da gledam kolege u ulogama koje i sam pripremam. Poslije ću, kad izađe naša premijera.

- Taj Sava, ako me dobro pamćenje služi, u jednom trenutku kaže: "Plate nemam, a penzija bi mi bila znatno... manja!"

- Siroti Sava! Pa, eto, ja uoči penzije guram punom parom.

- Što se tiče filma, tu je, čini se, presudila suradnja s Kusturicom?

- Svakako! Sreli smo se na snimanju filma i TV serije Trinaesti jul, dolje, u Nikšiću, čini mi se. On je tu asistirao Šaranoviću.

- Sjećam se toga. Kusturica je bio u vojničkoj uniformi...

- E, dabome! Tada je zapisao moj broj telefona. Znate, mnogi filmski redatelji zapisuju brojeve telefona, pa poslije - ništa. Ali, Kusta se javio uoči snimanja svog, našeg velikog djela Otac na službenom putu.

Tu sam, da podsjetim, imao jednu lijepu epizodu. Igrao sam onog čikicu što zabavlja malog Malika i njegove drugove, pjeva im meksikanske pjesmice... Čikitu im pjeva. Eto, i sada me nije zaobišao.

- Koga glumite u Domu za vješanje?

- Tu sam neki čuvar kampa, a to sve treba da bude kao negdje na periferiji Milana. Dakako, to ćemo raditi ovdje, u Beogradu, negdje oko Sava centra. Ali, malo smo zastali, iskrsle su neke teškoće... Kako i neće, tko ih danas, kad radi domaći film, nema?

No, baš sam ga promatrao kako radi, uprkos tome što ga neki ljudi nerviraju ili ne shvaćaju. Sve drži u toj svojoj pametnoj glavi, ništa mu ne može promaći.


Filmova je moglo biti više



Dogodi se, naprimjer, da u nekom kadru, tamo netko čak u trećem planu, napravi jedan za nas promatrače možda nevažan, pokret, a Kusta kaže: "STOP!"

A to se poslije, možda, i neće opaziti, ali svejedno, on vraća. Valjda jedino tako i nastaju veliki filmovi.

- Ipak, petnaestak filmova, koliko ih otprilike dosad imate, nije mnogo. Moglo je, trebalo ih je biti više?

- Ta, brojka uistinu nije baš impozantna, ali nije ni toliko važna. Dakako, moglo ih je biti više!

- Imam dojam, ne znam, možda griješim, ali mi se čini da filmski režiseri nekako uzmiču pred izrazitim dramskim, da ne kažem karakternim glumcima. Možda se toliko ne ustručavaju neke patetike koju, eventualno, ne bi mogli obuzdati ili kontrolirati, nego onog načina razmišljanja o čemu ste i sami govorili?

- Ima tu istine, ali sve nekako dođe na svoje mjesto.

- Emin ujak Kosta, u seriji Bolji život, je li i on na pravome mjestu?

- Taj me Kosta uistinu slučajno zadesio. Kao da je Paviću, iz nekog katapulta, izletio taj lik. Jasno mi je da su mnogi likovi u Boljem životu upravo tako nastali. Još će se neki pojaviti, kao da su pali s neba.

Ali, ovdje bih želio reći nešto o toj seriji koju su gledaoci prihvatili davno prije mog dolaska iz Pariza. Ja sam se pojavio tek negdje od tridesete epizode, pa možda i nisam mjerodavan da govorim o tome.

Ali, ljetos, kad sam bio u Dubrovniku, u gradu gdje se i ljeti i zimi divno osjećam, događalo se nešto što je moglo da zaprepasti: subotom uvečer, zamislite, u Dubrovniku subotom uvečer, i to usred ljeta - ulice prazne! Stradun samo tu i tamo prošaran, pa to je bilo pravo čudo!

- Od jesenas je i vaš Kosta dio tog čuda, nije li tako?

- Pa, ne, nema tu nikakve senzacije, to se kod nas događalo nekad, ali s obzirom da ljeti te izuzetno popularne serije nisu davali, taj fenomen nije mogao biti opažen, posebno ne u Dubrovniku.

Inače, kad smo kod Boljeg života, moram istaći organizaciju. Sve funkcionira besprijekorno, točno se zna raspored, nema lutanja, nema pomicanja, odlaganja. Nema kaosa!

Jedino sam uz takvu organizaciju i mogao prihvatiti obaveze s Kostom, inače ne bih mogao zbog obaveza u kazalištu. Ne bi bilo izvodijivo.

- Da li Kosta, u nastavku, i dalje ne zna ni gdje se nalazi ni što ga je snašlo?

- Ne bih u to ulazio, sada... Možda bih dao samo jednu dvije napomene. Recimo, Kosta će u ovoj specijalnoj, novogodišnjoj emisiji imati posebno zaduženje: da na svoj, specifičan način, kaže kao neku novogodišnju čestitiku.

Zatim poslije, u regularnom nastavku, da se tako izrazim, bit će zanimljiv susret Koste i jedne druge ličnosti. Pojavit će se doktorov otac, doktora kojega tumači Aljoša Vučković... E, njegov će otac biti Boris Dvornik. Jedan divan glumac. I drugar.

- Možda drugar zbog sličnih "valnih dužina", da ne kažem boemskih predaha?

- Možda... U vezi s time, inače, ja sam imao mnogo sreće, jer su moji, prije svega moja žena, vrlo brzo shvatili da moja "odsustva" nisu iz loše namjere, da sam ipak dobar čovjek, imali su strpljenja dok sam ja u nekom bifeu sjedio pored prozora, gledao kako ljudi prolaze, razmišljao ili pričao onima za stolom.

A slušali su me pažljivo, baš su me slušali. Bogami, i ja njih!

Pogleda kroz Vltavin prozor, snijeg leprša. Otpije gutljaj lošeg piva, malko se namršti.

- A kad bih sve morao ispočetka, tjerao bih još oštrije, bilo bi još gore nego što je bilo. Valjda zato što znam da me čeka ovakav, isto sretan ishod.

Razgovarao: Slobodan Šterić (Studio, decembar 1987.)


Kraj 2. dela intervjua - 1. deo je OVDE




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)