Prelazimo Savski most, ulazimo u grad. Na prvom sjedištu automobila - dida Ivas koji ne odljepljuje pogled od svega onog što promiče, ni sada ni ijednog trenutka na putovanju dugom blizu 300 kilometara. Na najmodernijem raskršću Zagreba crveno svjetlo. Zaustavljamo se. "A-haaa, znači, prigradilo nas. Ne more dalje!"
Arena, studeni 1969: Gotovo uz samo raskršće nedaleko od centra grada jedno staro drvo šušti posljednjim, suhim lišćem. Nemirna je i krošnja i mladić koji se zaustavio ispod nje s pogledom usmjerenim u njivu kukuruza koja se nazirala nedaleko. Tko zna, možda ga je podsjećala na njegove njive, na selo u kojem se rodio, na posljednje vozove ljetine što su pristizali kući daleko iz polja pred njegov odlazak u vojsku.
- Šta oni misle, ja da idem pred cilu
kompaniju doktura, a nije mi ništa! Osićam se zdrav ka rast. Nikad
se nisam ni priladija. Zar se ne smi zdrav doć u vojsku? Valjda su
oni marot bolji, krsta im njiova... ljutio se mladić oslonjen
o deblo u gradu sa 37.000 stanovnika.
Bilo je to ljeta tisuću osamsto osamdeset devetog u - Zagrebu.
Mladić koji se ljutio zbog slanja na
"šupervižitu" zvao se Ivan Ivezić Ivas.
Jedino što ga je u tom trenutku
veselilo bio je prvi i zadugo jedini susret s velikim gradom, susret
sa Zagrebom.
*****
"Dide Ivase, čestitamo vam stoti
rođendan i želimo da ga u Zagrebu proslavite kao gost naše
redakcije. Budite spremni, dolazimo po vas. Redakcija Arene."
I dida Ivas je bio spreman, oduševljen.
Zapravo, častio je sve koji bi navratili u njegovu kuću, a neke i pozivao da dođu na rakiju, na razgovor o velikom gradu koji je on vidio prvi i posljednji put dvadeset jednu godinu prije početka dvadesetog stoljeća.
Zapravo, častio je sve koji bi navratili u njegovu kuću, a neke i pozivao da dođu na rakiju, na razgovor o velikom gradu koji je on vidio prvi i posljednji put dvadeset jednu godinu prije početka dvadesetog stoljeća.
- Krsta mu njegova, ko bi reka da ću ope
tamo, gotovo glasno je razmišljao, živahno vršljajući.
*****
Noć je.
22 sata i 15 minuta.
Prelazimo Savski most, ulazimo u grad.
22 sata i 15 minuta.
Prelazimo Savski most, ulazimo u grad.
Na prvom sjedištu automobila - dida
Ivas koji ne odljepljuje pogled od svega onog što promiče, ni sada
ni ijednog trenutka na putovanju dugom blizu 300 kilometara.
Na najmodernijem raskršću Zagreba crveno svjetlo. Zaustavljamo se.
- A-haaa, znači, prigradilo nas. Ne
more dalje, reče dida Ivas.
Dida Ivan se šalio s nama. Dida Ivas
se šali u svakom trenutku.
- A oće li bit što konaka za me? - pita.
Zaustavljamo se ispred hotela "Palas".
Ulazimo u lift.
Dida Ivas se prvi put zbunjuje:
- Puštite vi mene van! - ali brzo se
snalazi: - O-hooo... vidi vraga!
Već u 7 ujutro bio je na nogama. Uzima
pletenku od pet litara napunjenu rakijom koju je donio sa sobom:
- To je iz mog šljivara... neka nje sa mnom!
- To je iz mog šljivara... neka nje sa mnom!
*****
Trg se još nije ni nazirao, a
dida Ivas će više za se:
- Evo ga! Da, al starog više nema.
Maklo ga, pa da, rekli su mi to... što ćeš, sto ljudi, sto ćudi.
- A koga to, dida? - pitamo.
- Ma, bana Jelačića.
Hitro promiče kroz vrevu. U jednom
trenutku pogled mu se zaustavi na neboderu:
- Aaa, kolečka je, mogla b’ u nju
stati cila Štikada!
Dida Ivas je bio u braku gotovo 70 godina. Rado govori o svojoj ženi.
Nje više nema. Umrla je prije osam godina, u 86. godini života.
Rado se sijeća Marije, ali ne i dana kad su se uzeli.
Bio je toga dana i radostan i tužan
istodobno. Tužan, jer je sve prošlo "o jednoj večeri", a
drugi svatuju i tri dana.
- Bijeda me je, brate, šibala cilog
života, pa i sada.
Zastajkuje pokraj izloga. Ostaje dugo.
- A di se ovoliki narod rani? Di
nabavlja kumpir, gra, brašno... ?
I stigosmo na tržnicu Dolac.
Dida Ivas u trenu posta centar pažnje.
Deseci ljudi oko njega načiniše krug. Na sva pitanja prisutnih (a
nije ih bilo malo) dida Ivas odgovara spremno.
- Dida - reče jedan - Amerikanci su na
Mjesecu!
- Na Mjesecu - reče upirući štapom u
nebo - a, ne, sinko, nit su, nit će!
- A što onda govore i pišu da su tamo?
- ponovo će radoznali.
- Junače se, sinko.
*****
Dida Ivas je 19 godina stariji od
zagrebačke Uspinjače.
Na Gornjem gradu oslonio se na zid
razgledavajući panoramu Zagreba:
- Ooo, lipo, samo mnogo je prepravljenih
kuća, reče čovjek koji je kao osamdesetogodišnii starac (u jeku
obnove) sazidao dvadeset pet kuća besplatno na području Gračaca - i pope se na sam zid.
Pođosmo s didom Ivasom u Draškovićevu
ulicu, tamo gdje je nekad davno, kao regrut, stajao oslonjen o deblo
i gledao polja zasađena kukuruzom.
- Bilo je tu sajmište, reče dida Ivas.
- Prodavali se volovi. Bile su kuće drukčije, sićam se. Tu sam izio kobasice, malo se provrtio oko one okretaljke (vrtuljka).
- Pa dobro, dide - rekosmo - kad se
sjećate svega, recite nam kako je izgledao onda Zagreb.
- Ko Gračac subotom il ko Gospić
petkom... (U tim mjestima je tada sajmeni dan.)
Kasnije, u centru grada, u restoranu:
- Nuder ti meni - reče konobarici - donesi bocu piva i kavu, al ima tu prida mnom da vari, ne volim ništa
što j’ mlako.
"Vršnjacima" s kojima se
upoznao u tom restorančiću (između 60 i 70 godina):
- Vi il ste bolesni, il se slabo ranite.
*****
I tako bismo unedogled mogli nizati
susrete ličkog gorštaka sa Zagrepčanima, njegove zanimljive odgovore
na bezbrojna pitanja. Ljudima se osobito svidio njegov odgovor o
godinama:
- Privalio sam, dite, dva naramka (50
+ 50) godina i načeo treći.
Na gostoprimstvu se zahvalio
pjesmom (tema pjesme: tursko i hajudučko vrijeme).
Dida Ivas pripominje:
- Ne zaboravi ono što sam ti rekao za
svitlo. Od ceste do našeg sela ima samo hiljadu i pedeset metara.
Možda bi vlasti mogle nešto učiniti da i u našem selu prosvitli.
- Laku noć svima! - reče.
Sretno, sretno, čovječe iz tvog i mog
stoljeća!
Napisao: Ante Pešut, snimio: Valent Grobenski, obrada: Yugopapir (Arena, novembar 1969.)