Stigla i oduševila četu novinara, kritičara, foto-reportera, književnika i pjesnika svojom jednostavnošću, druželjubivošću, izravnošću kojom je odgovarala na stotine svakojakih pitanja, svojom prijaznošću i znatiželjom koja nije samo tipično ženska
Da nije Britanka, bila bi sjajna Jugoslavenka...
Više se i ne sjećamo tko je izrekao tu, usput
zabilježenu, opasku o britanskoj spisateljici Sue Townsend, autorici
u nas popularnih romana Tajni dnevnik Adriana Molea i Novi jadi
Adriana Molea, ali opaska je u skladu s njezinim obećanjem da će
svog književnog junaka provesti kroz Jugoslaviju - makar na dan ili
dva, turistički - već u svom trećem romanu o njegovu životu,
odrastanju i sazrijevanju 1993. godine, čim Adrian navrši dvadeset
i šestu.
Hoće li uistinu biti tako zapravo i nije važno: opaska o Jugoslavenki Sue i obećanje o Adrianu u Jugoslaviji u prvom redu
iskazuju neuobičajen emotivni naboj obostrano p(r)obuđen za njezina
boravka u Zagrebu, gdje je stigla na zajednički poziv naše
redakcije Studija i jugoslavenskog izdavača njezinih romana,
Nakladnog zavoda Znanje.
Stigla i oduševila četu novinara,
kritičara, foto-reportera, književnika i pjesnika svojom
jednostavnošću, druželjubivošću, izravnošću kojom je
odgovarala na stotine svakojakih pitanja, svojom prijaznošću i
znatiželjom koja nije samo tipično ženska.
Od aerodroma, gdje su je dočekali studijevci i predstavnici Znanja, foto-reporteri i
ekipa Zagrebačke TV, do zasebnih intervjua Svijetu i Omladinskom
radiju (kojom je prilikom hrabro branila svoje književne boje u
duelu s raspoloženim književnim kritičarom Nikolom Petkovićem) i
konferencije za štampu u zagrebačkoj Esplanadi u još jednom od
njezinih susreta sa, s pravom, znatiželjnom domaćom štampom.
Nismo
ni pokušali izbrojiti koliko je svojih romana potpisala Zagrepčanima
s beskrajnom strpljivošću, mučno se privikavajući na naša imena
i koliko je puta morala stisnuti ruku ljudima, osobito tinejdžerima
koji su joj prilazili nimalo bojažljivo, mada neuobičajeno
ozbiljnih lica...
Pokazalo se, tako, da autorica jednog
intimnog dječačkog, šarmantnog, nimalo naivnog, i ne samo
duhovitog pubertetskog dnevnika dosad prevedenog na dvadeset i tri jezika, te pretvorenog u mjuzikl
i TV seriju i ne može biti drukčija nego isto tako šarmantna,
nimalo naivna i ne samo duhovita.
Zato će - obistini li se njezino
obećanje o tome da će Adrianu priuštiti
nekoliko dana jugoslavenskog iskustva u trećem romanu - biti više
nego zanimljivo pročitati kako je doživjela:
... zagrebačke
restorane i hotele,
... opsežne mjere sigurnosti u povodu Univerzijade
(jedva smo je uvjerili da smo ih bili dužni provesti),
... prvi put
troznamenkastu inflaciju u jugoslavenskoj povijesti ("Koliko,
onda, zapravo vrijedi novac koji sam dobila za funte?"),
... nizak
prosječni republički osobni dohodak po radniku ("Samo
osamdeset britanskih funti mjesečno?!"),
... a visok prosjek
posjećenosti trgovina i restorana...
Široka duha, dobronamjerna, s
mnogo razumijevanja za sve naše teškoće, uvjereni socijalist
zaljubljen u novac (a zašto da ne?), svjetska putnica, dijabetičarka
koja je neizostavno morala kušati domaću rakiju i suho bijelo vino,
poklonica sportova na vodi, domaćica i majka četvoro djece,
samoobrazovana žena koja je prezirala formalno školovanje,
gurmanka, obožavateljica kineske kuhinje i morskih plodova, oštra
kritičarka britanske vlade ("Mrzit će me nakon svega što sam
ovdje rekla"), brineta grlena smijeha i (ne samo od smijeha) prerano izborana
lica, plavih očiju, ukusno odjevena, uvijek raspoložena, samo na
trenutke zamišljena ili izgubljena u rečima koje će tek dospjeti na
papir...
To je, eto, Sue Townsend, britanska spisateljica o kojoj
zapravo nitko ništa u nas nije znao prije njezina dolaska u Zagreb i
velikog intervjua Studiju u prošlom broju, mada su njezini romani
govorili o njoj i više nego što smo uspjeli pročitati.
Dirnuta
dočekom, pažnjom, popularnošću ili povremenim neskrivenim
obožavanjem svojih jugoslavenskih čitalaca, bila je i otišla
pomalo zbunjena, oduševljena Zagrebom u kojemu je kao i u
Jugoslaviji - boravila prvi put.
Napisao: Dubravko Stojsavljević, obrada: Yugopapir (Studio, jul 1987.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)