Kad smo u "Plavom" pažljivo pregledale sve fotografije kandidatkinja za "Jasminku 69", pretpostavljala sam da mi se valjda, neće dogodiiti da ispadnem već u prvoj rundi. Onda sam pomislila: možda se i bolje plasiram
Anita Baturina nema 71, već 17 godina.
Nije samo zbog te činjenice postala prva tinejdžerka Jugoslavije.
Stručni žiri, sastavljen od priznatih esteta, smatrao je da je ona
dostojna nasljednica Jasminke Martinović i da ima sve kvalitete
potrebne da nas reprezentira u Hollywoodu.
- Ja bih radije išla u Japan... kaže
Anita.
Kao da joj je žao što nije osvojila drugo ili treće
mjesto, koje takmičarkama za "Jasminku 69" osigurava
avionske karte za Tokio i Osaku.
"Jasminka 69" je viša od
svoje prethodnice, ali je plavokosa kao i Jasminka Martinović.
Dvije gimnazijalke imaju još nešto zajedničko: obje su se
natjecale na predtakmičenjima u Šibeniku i plasirale se u finale.
Jasminka Martinović zauzela je u Šibeniku prošle godine drugo
mjesto i poslije finalnog izbora u Hollywoodu postala prva pratilja
male Mary Louise Lewis. Anita Baturina zasad ne zna za poraze: u
Šibeniku prva, u Zagrebu prva...
- Lijepo je vidjeti Hollywood... Nije
važno pobijediti, važno se natjecati... - skromno govori Anita Baturina, kao da
je najmanje praunuka Pierrea de Coubertina.
Piljemo sok od kajsija, ali ne
pretjerujemo...
Učenje u vlaku za Zagreb
Do Nove godine IV c II zagrebačke
gimnazije imao je najljepšu "tinejdžerku" Jugoslavije.
Od ponoći, kad smo se opraštali sa
1969. godinom, taj primat je preuzeo I c splitske gimnazije "Ćiro
Gamulin".
Dijana i Ines, najbolje Anitine
prijateljice, posebno su ponosne na tu činjenicu. One su je i
nagovorile da se prijavi na takmičenje za "Jasminku 69".
Mama Nives (dosad, primjećujete, sve
prava dalmatinska imena) pristala je na taj pokušaj, ali pod
uvjetom da je prati na svim takmičenijima. I u Zagreb su
putovale zajedno.
- Jeste li putovale po prvo mjesto, ili
je to bio običan novogodišnji izlet? pitamo mamu i kćerku.
- Kad smo u "Plavom"
pažljivo pregledale sve fotografije kandidatkinja za "Jasminku
69", pretpostavljala sam da mi se valjda, neće dogodiiti da
ispadnem već u prvoj rundi. Onda sam pomislila: možda se i bolje
plasiram...
Na generalnoj probi mama je imala "zadatak" da
pažljivo promotri sve konkurentice. Zaključila je da bih mogla osvojiti četvrto mjesto, možda i koje više ... priča Anita i
pogledava mamu Nives.
- Mama je imala još jedan "zadatak":
- Sa sobom u vlaku ponijeli smo
enciklopediju - priznaje mama. - Računale smo da će se na izboru ili bar za vrijeme probe, obaviti i testiranje. Čitale smo one
natpise što ih je Jasminka Martinović objavljivala u "Plavom" o testiranju iz opće kulture u Hollywoodu. Anita je tek u prvom
razredu gimnazije, pa znate...
U hotelu "Sport" u Zagrebu,
gdje su odsjele sve kandidatkinje sa finalnog izbora stanuju
pretežno mladi i sportaši. Anita se odlično uklopila u taj
ambijent.
- Igrala sam godinu dana košarku u
"Jugoplastici"... - kaže nesuđena košarkašica i stišće
se uz radijator jer je vani zapao snijeg.
Navijač "Hajduka", a ne poznaje igrače
Popili smo i drugi sok od kajsija.
Plašili smo se da nam ne bude zlo, pa smo ga, samoinicijativno
zalili hladnim viskijem. Nije pomoglo ni mamino odobrenje, Anita još
nije probala to "snobovsko" piće.
Odobrenje mame Nives nisu tražili ni ostali gosti koji su netremice gledali prvu "tinejdžerku"
Jugoslavije.
- Je li vam neprijatno? Da prijeđemo
na "ti"... Je li ti neprijatno zbog toga?
- Zbog čega? - pita Anita.
- Kad netko ima titulu najljepše
djevojke, onda privlači poglede. Odsad će toga biti sve više.
- Znam, ali na to sam spremna... Nego,
što se tiče onoga da prijeđemo na "ti", nemam ništa
protiv. Možete mi i očevi biti.
- Nije valjda... uvrijeđeno ćemo mi.
O Jasminki Martinović zna se sve, a o Aniti dosad evo još ništa. Sad ćemo
je ispitati da nam otkrije tko je i kakva je...
- Rođena sam u Splitu prije šesnaest i po godina... To vas vjerojatno čudi,
jer sam šutljiva. Prehlađena sam, razumjet ćete... i jedva se
poznajemo. Živim s mamom, bakom i djedom u
Balkanskoj ulici u Splitu.
Plešem li? Pa, naravno, ali rijetko idem
u klubove, u Splitu ih ima dosta. Jednom sam bila u "Arkadi",
to je disko klub izvan Splita.
Dva puta bila sam na nogometnoj
utakmici... Pa naravno, navijam za "Ajduka". A od igrača
"bilih" najviše mi se sviđa onaj sa... sa š... no ŠŠŠ...
Ustanovili smo da je riječ o
Sliškoviću.
- I pjevala sam neko vrijeme kad sam
bila sasvim mala... Na festivalu "Djeca pjevaju" nastupila
sam kompozicijom "Mala beba". Bilo je to prije pet
godina...
Da li bih sada pjevala? Mi Dalmatinci svi pjevamo, netko bolje
netko lošije... Ali nitko slabo. Kad bi mi netko pružio priliku...
Mi smo joj pružili priliku, ali je
bila diplomatski... prehlađena. Možda je bolje da snimi ploču.
Anegdota sa sajma
- Splićani su poznati kao veliki
osvajači, ne oni s druge planete... mislimo osvajači ženskih
srdaca... Ti si sada službeno najljepša tinejdžerica Jugoslavije
i Splita. Ne bismo htjeli biti u tvojoj koži, mislimo na nasrtaje muškaraca. Da ih preduhitrimo i reduciramo, reci kakav je tvoj
tip muškarca?
Anita se zacrvenjela, sreća što mama
nije bila u blizini pa je mogla odgovoriti:
- Visok, ali ne previše... oko 177
centimetara, malo viši od mene. Kosa... ne crna. Plava. Oči, isto
plave. Mora se baviti sportom. I pametan mora biti i sve ono što ide uz to.
- Dosta o tome. Malo nas nasmij...
Jedan vic, ali dobar.
- Ne znam pričati viceve, odmah ih zaboravim... Može li jedna istinita
anegdota?
- Moramo li se smijati?
- Kako hoćete. Nakon Šibenika,
gdje sam osvojila prvo mjesto, u Splitu se počelo pričati o
meni... Moja prijateljica čula je o meni i na sajmu u Splitu. Neka
plavuša s pletenicom prošla je pokraj nekih mladića. Ovi, kao
pravi Splićani, okrenuli su se za njom i prokomentirali:
"Vidi ovu
malu Baturinu, tko bi rekao da je ovako ružna
ženska osvojila prvo mjesto... Nema dobre ni noge, hoda krivo... "
I počeli su se smijati. Moja
prijateljica je pomislila da sam odista na sajmu, pa je potrčala
za plavušom s pletenicom. Možete misliti kako se iznenadila kad
je zaustavila nepoznatu djevojku koja je sasvim slučajno imala istu
frizuru kakvu i ja nosim... Kad mi je to pričala, od srca sam se
nasmijala.
I mi smo bili kavaliri prema
najljepšoj "tinejdžerki" Jugoslavije.
Za rastanak, ili do idućeg susreta,
tražili smo Anitu Baturinu da nam poput ostalih domaćina nešto
pokloni za uspomenu.
- Mogu vam dati nešto što više
odgovara ženama nego muškarcima, ali nemam drugo... Kad sam slobodna, radim goblene. Poklonit ću vam jedan goblen koji sam
izradila svojim rukama...?
Poslala nam ga je iz Splita s
posvetom.
Razgovarao: Uroš Šoškić, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, februar 1970.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
