Cacadou Look su stigle do svoje debi-ploče "Tko mari za čari" i sada je na njihovim pitkim i šarmantnim pesmama da se izbore za svoj status.
Uostalom "Sama (Najbolja)" i "Kao pjesma" su to već uspele.
Razgovarati sa njima je kao borba za opstanak.
U duelu sa bubnjarkom Tanjom i basistkinjom Suzi teško je izboriti se za pravo na postavljanje pitanja.
Negde na pola intervjua kasetofon se predao i odbio da snima dalje. Zato je na dodatnoj seansi intervjua bila samo Tanja. Uspelo je.
Tanja: Ta spoznaja da smo prvi
ženski bend koji ima ploču fantastično godi. Činjenica je da mi
radimo već četiri i pol godine a mislim da je situacija na
svjetskoj sceni sa ženskim bendovima doprinijela tome da i mi imamo
ploču, jer i ranije su tu bili ženski bendovi koji su nešto
značili na sceni, ali Bangles su bile dosta komercijalne i napravile
su nekakav pomak, od njihove pojave stvar je nekako koakretnije
krenula čak i u Jugoslaviji.
Možda je i sam Jugoton zbog
toga bio spremniji da uđe u projekat. Naravno, situacija uopće nije
riješena samim tim što imamo ploču. Ja stalno navodim jednu
anegdotu. Smiješno je bilo kada smo došli na snimanje u Zagreb, a
onda su nas producenti Hus (Parni Valjak) i Tomo (ex Karlovy Vary)
sat i pol prije snimanja pitali da li smo mi zaista svirale na onim
našim demo-snimcima.
Nama je to na jedan način bilo tragikomično.
Ali to dosta dobro pokazuje kakvo je općenito stanje prema ženama
bez obzira da li su to pjevačice ili sviračice. Još uvijek je tu
neka skepsa, počevši od toga da li one to uopće sviraju a kasnije
da li pet žena zajedno mogu opstati.
Suzi: S jedne strane nam je
lakše dospjeti na televiziju, u novine, ali nitko ne shvaća da imamo neke totalno nove probleme koje
druge grupe nemaju. To je neko nepovjerenje drugih a i sam odnos u
grupi, sve skupa to drugačije diše.
- Sećam se izjava nekih naših
poznatih muzičara koji su svojevremeno radili sa pevačicama u grupi
i koji su se žalili na probleme u radu, te imaju menstruaciju, te ih
je ostavio dečko...
Suzi: Zamisli nas pet...
Tanja: Mi se trudimo da budemo vrlo
profesionalne i tu smo jako rigorozne Kašnjenje na probe ako nije
opravdano se naplaćuje. A problema imamo, to nije ovo sto ti
karikiraš spominjući menstruacije, stvar je u tome da smo mi
sklonije dramatiziranju. Muškarci su tolerantniji jedni prema
drugima. Ali za sve ove godine koliko postojimo smo uspjele nekako
uskladit karaktere...
Suzi: Kod nas ima puno više reda. Svako
zna šta joj je posao. Urednije smo, mene je sram ne doći na probu
zato što mi se ne da, ili što bih išla u kino sa dečkom. A družimo
se sa muškim bendovima, vježbamo u istoj prostoriji i imamo prilike
vidjet, to je kaos.
A sa nama radit je jako teško
- Par godina unazad vas su stalno nešto
najavljivali po novinama, te veliki intervjui i hvalospevi, pa
redovne nade za sledeću godinu, ne čini li vam se da je sve to bilo
preuranjeno?
Tanja: Točno tako. Ali mi smo taj
publicitet dobile zato što smo bili ženska grupa koja se furala na
žene. Nismo se krili iza muškaraca. A ja sam već prezasićena
pitanjima tipa: E, vi sad kao žene, šta posebno imate poručit
naciji, kako se osjećate. Čuj, ja se osjećam
najnormalnije i ne želim nikakve drame oko toga radit.
Ženu koja vozi tramvaj nitko ne
intervjuira. E, a u ovom poslu se tome pridaje pažnja. Tu je na nama da odlučimo da li to
treba napuhivat dalje ili prekinuti sa tim.
- Kako se u Opatiji kao malom mestu,
našlo na okupu pet ženskih zainteresovanih za rock'n’roll?
Suzi: Mi smo jednog dana odlučile da
ćemo napraviti bend a nismo znale svirat. Imali smo dečke koji su
svirali, išli smo na koncerte, stalno smo bile na probama i tako smo
se upoznale. Onda su nas dečki počeli lagano učit da sviramo da bi
nakon nekog vremena otišli u vojsku i ostavili nam instrumente na
godinu dana.
U početku su to shvatili krajnje neozbiljno, ali im je
bilo simpatično i podržavali su nas. A sad kad se sjetim... ne mogu
vjerovat kako nam se to dalo. Razumiješ, početi od prvog tona. A od
samog starta smo bile nafurane da je super to što radimo.
Alenka je
nešto znala na sintu i mogla je ponešto odsvirat, a mi ostale
stvarno pojma nismo imale. I to je tako išlo, uvijek je neki muzičar
u neku bio zaljubljen, hodao je sa njom i imao je dovoljno živaca i
volje da nam nešto pokaže. A sa nama radit je jako teško.
Tako su
se ljudi smjenjivali, ne samo frajeri već i prijatelji. Dolazili su
jer su bili zainteresovani, špijunirali su šta mi to radimo dolje.
Svaki bi izdržao par mjeseci i na kraju ga je hvatala koma. Jako smo
impulsivne, htjele smo da nas uče, ali da smo mi u pravu.
A čim smo
mi počele same stvarat, odmah se javio neki lagani otpor. Te ne
možemo više dobijat instrumente ni prostoriju, tako da smo se mi
našle samo sa Mrletovim pojačalom i basom, jer je on još bio u
vojsci. Onda smo mijenjale prostorije i jako smo se borile jer smo se
zainatile. Tu smo očvrsnule i počele smo doslovno sve same radit.
- A kako je došlo do raspodele koja će
koji instrument da svira?
Suzi: Ma klasično, ja sam hodala s
basistom, ona sa bubnjarom, Ninin dečko je bio pjevač. Jer kada smo
mi odlučile napravit bend, svaka je dobila mjesec dana da nešto
nauči prije no što dođe na probu.
Tanja: Meni je dečko rekao:
"Da
ne znam da umiješ plesat mislio bih, bože ova žena nema ni trunke
ritma u sebi".
A ja sam od početka hvatala ritmove koji su teži
i nikako nisam mogla uloviti onaj osnovni. Vježbala sam satima, kad
sam ga shvatila furala sam ga kroz sve stvari.
Suzi: Slušale smo snimke sa naših
prvih proba kojima smo se oduševljavale a tada nam je jedan riječki
kritičar rekao da moramo još puno radit jer je to komično. Joj,
kako smo se uvrijedile, mrzile smo ga iz dna duše, tvrdile smo da
nema pojma. A ta ideja da smo super nas je i održala.
Sviramo na 45 okretaja
- Kako je došlo do toga da počnete
same da komponujete?
Tanja: Taj period se desio neposredno
poslije toga kad smo ostale sasvim same, bez instrumenata, bez ičega.
Trebalo nam je samo mjesec dana da napravimo stvari. Jer prošle smo
mukotrpan put i kod nas je sve bilo obrnuto. Bendovi se okupljaju kad
ljudi već znaju svirat. A to je najčešće razlog sukoba u grupi.
Dok smo mi sazrele zajedno. Sve smo u isto vrijeme naučile svirat i
do svega smo došle zajedno.
- Vaš album se zove "Tko mari za
čari" a to maltene podseća na reklamni slogan, da li se iza
toga krije želja da skrenete pažnju na muziku?
Tanja: Nije, da ti iskreno kažem, mi
smo prema svemu tome igrale malo koketno, pa tako i prema naslovu.
Dva mjeseca smo intenzivno razmišljale kako bi se ta naša ploča
trebala zvat. Morale smo biti oprezne da to ne ispadne pretenciozno,
pa da mi imamo neku strašnu poruku za to i na kraju smo završili sa
ovim naslovom. Nismo stavili interpunkciju, ali u biti je to više
(upitno intonira, op. P. J.) Tko mari za čari?
- Kako je došlo do toga da se Vlada Divljan pojavi na vašoj ploči?
Tanja: Njegov rad, odnosno rad grupa
koje su u vrijeme novog talasa bile aktuelne je vezan za jedno
razdobije kada je, sad da ne počnem nostalgično pričati o tome,
ali sve je bilo drugačije. I logično je bilo da sa njim uradimo
jednu pjesmu zato što je sama muzika koju je on radio puno bliža
našim pjesmama, nego recimo da smo radili sa
nekim tko je prije godinu i pol bio u žiži interesovanja ljudi.
Vlada je kompletan autor pjesme "Ne dozvoli" koju nam je
poklonio a svirao je i gitaru na njoj.
- Dosta je čudno da se na ploči ne
pojavljuje nijedna balada?
Tanja: To nam nikako ne polazi za
rukom. Uvijek kad se odlučimo i kad smo u raspoloženju da napravimo
neku finu, laganu, pjevnu stvar, krenemo i onda je sviramo sve brže
i brže. Na kraju shvatimo da je sviramo na 45 okretaja.
Koliko su mi
ljudi pričali, dosta njih ima problema sa tim baladama, odnosno
sentišima, kako ih mi zovemo. Vjerovatno iz straha da ne naprave
ljigu. Evo, sad se ne mogu sjetit nijedne dobre balade u poslednjih
par godina. Tako da su rijetko koje spore stvari ostale zabilježene
onako kako bi trebalo i ljudi se jednostavno plaše da ne naprave
neku fuj žvaku.
A da ne govorim o tome da se tek sad, nakon puno
vremena ljudi ne srame upotrijebit riječi za koje se dugo smatralo
da su banalne. Tu mislim na ljubav, na ono ja te volim i te stvari.
- "Tako je lako zaljubiti se",
eto stare teme na nov način. Kako ste se odlučile za obradu ove Badi Holijeve pesme?
Tanja: Jako smo željele da imamo jednu
obradu na ploči i puno smo razmišljale o starim pjesmama za koje
smo vezane i koje su se puno slušale. I jednom sam na radiju čula
ovu pjesmu u verziji Linde Ronštat i sjetila sam se da bi to bilo
dobro prepjevati.
Nismo išli na to da pjesmu ne znam kako
obrađujemo, jer je ona sama po sebi toliko jednostavna i upečatljiva
i tu bi bilo kakva obrada bila smiješna. Tako da smo se odlučile za
varijantu prepjeva i vjerujemo da smo tu unijeli malo Cacadou Look
zvuka.
- Na neki način može već da se
izvuče kao manir da ti iza Mininog vokala stalno nešto
podvriskuješ...
Tanja: Ja urlam, ha ha, nije baš da
podvriskujem ja se tu jako trudim. Sad ćemo na koncertima pjevat sve
zajedno, ali kad smo bile u studiju ispostavilo se da je puno
jednostavnije da ja otpjevam neke dionice jer se moj i Ninin glas jako
dobro slažu. Nije bilo potrebe da pravimo mali đački zbor jer bi
to stvarno izgledalo komično, pet različitih glasova koji vrište
kao bečki dečki.
Opatija nosi neku egzotičnost
- A na koncertu te ne dekoncetriše da u
isto vreme sviraš i pevaš?
Tanja: Ne, vjerovatno zato što kad sam počela učit svirat usporedo sam i
pjevala. Što je bilo nezgodno jer se treseš dok
lupaš, pa vokal ispada aaaa, ispada drhtavo.
Onda sam kasnije skužila da to i nije
loše zbog trilinga, šalim se naravno.
- Sa pesmom "Sama" obezbedile
ste sebi priličan medijski prostor, slično se dešava sa novom,
"Kao pjesma". Da li su se to same pesme progurale ili je
pomogla intriga koju grupa sa sobom nosi?
Tanja: Rekla bih da se radi o samim
pjesmama, da nije tako mi bismo do sada sigurno nešto već
napravile. Raduje me što smo sa demo-snimcima napravili jako puno. Na
kraju se ispostavi da sve ima svoj prirodan put i da mi ipak nakon
četiri i pol godine dobijamo ploču a ne ranije.
Što je i normalno
jer je naše muzičko znanje ranije bilo takvo da sigurno nismo mogle
dobit ploču i dobro je što je tako. Jer tek sada je situacija
sazrela i mi se potpuno OK osjećamo kao autori, nema presije.
- Spomenule ste mi kako vam smeta kad
vas najavljuju kao riječku grupu a vi ste opatijska grupa...
Tanja: Rekla bih da nije isto kad kažeš
idemo u Opatiju ili idemo u Rijeku, iz tog razloga i mi inzistiramo na tome iako je na neki način glupo forsirat to uporno makar je to
petnaestak kilometara razlike, a u biti Opatija je ipak gradić. Išli
smo na to jer ljudima to zvuči ljepše kad se kaže.
- To može da se protumači da ne
želite da se poistovećujete sa riječkom scenom?
Tanja: A ne, ne
bih ja to tako grubo postavila. Jednostavno, Opatija nosi neku
egzotičnost, pa smo išle za tim. Dalo bi se pomisliti tako jer nas
nema na kompilaciji "Rijeka Pariz Texas" ali u vrijeme
dok se pravila ploča, mi smo sklapale posao sa Jugotonom i
nismo ni pomišljale na neku kompilaciju.
- Nudite jasnu i čistu pop svirku, da
li to u potpunosti pokriva vaše afinitete?
Tanja: Kad kažeš pop, odmah se sjetim
Novih fosila, Borisa koji u ovoj zemlji kotiraju kao pop. Tako da u
tom slučaju uopće ne želim bit u toj kategoriji, ne zbog toga što
oni ne valjaju već zato što mi nemamo nikakve sličnosti.
Mi nikad
nismo specijalno razmišljale da se opredijelimo za pop. To su
nametnuli drugi. Postojao je jedan razvojni put. U početku smo
svirali sasvim drugačije stvari možda zato što su nam učitelji u
drugim vodama i to punkerskim i postpunkerskim.
Vremenom, kada smo
stale na svoje noge, vjerovatno se i na stvari počelo odražavat ono
što slušamo. Sad, ne mogu reći da slušam samo pop, daleko od
toga, ali se nas pet najbolje našlo u ovome što sada radimo.
- Kakva je kadrovska raspodela u
komponovanju i pisanju tekstova?
Tanja: Većina tekstova su zajednički,
par njih je napisala jedna osoba, ali nastupamo, što se autorstva
tiče, kompletno zajednički. I tako radimo.
- Kako to izgleda kad se zajednički
piše tekst?
Tanja: Joj, super! Nemaš pojma kako je
to divno. Jer kad jedna osoba piše tekst to nastaje iz neke vrlo
lične situacije i teško je približiti ljudima. A kad pet ljudi
zajedno pravi tekst odmah se stvari koje su glupe u početku
odbacuju. Jer čim to na bilo koji način smrdi, odmah reagiramo.
Tako smo smišljale naziv za ploču. Kakve su tu gluposti padale!
Razgovarao: Petar Janjatović, obrada: Yugopapir (Rock, decembar 1987.)
Podržite Cacadou Look na društvenim mrežama :-)
