Tako je to išlo sve žešće i žešće, a Čobi je stalno uskakao među njih smirujući ih. Kad mu je to dozlogrdilo, Čobi uhvati tortu koja se nalazila na muzičarskom stolu i usred svirke pljusne je saksofonistu u lice. Ovaj dohvati drugi dio i baci u trubača. Ubrzo se čitav sastav na pozornici gađao s tortama i kolačima
U mirnim vodama naše zabavne glazbe
gdje se zna "tko je tko" odjeknulo je iz "čista mira"
ime - Čobi! Zvijezde koje već godinama stoje na svojim čvrstim
postoljima slave nakrivile su glave naniže gledajući tog malog,
punašnoga kolegu za kojim su počeli ludovati i njihovi dotadašnji
obožavaoci. Da, za sastav "Pro arte" smo čuli. Odličan
sastav, i za Đorđa Novkovića smo čuli. Odličan kompozitor. Ali
tko je Čobi?
Tržište je preplavljeno pločama
sastava "Pro arte" s kompozicijama koje u nekoliko dana
postaju hit. U novosagrađenim neboderima u Zagrebu navijaju se
gramofoni do "daske" i reski glas zavija između armiranog
betona.
"O Lola, o Lolaaaaa... "
Proviruju dječje
glavice iz pelena i viču "Lola" umjesto - mama, javljaju se proizvodi, reklame... Kod matičara je dugačak popis ženskih iimena Lola!
Prijestolje naših idola je uzdrmano. Čobi ruši sve. Čobi jede sve i Čobi pjeva sve...
Tko je Čobi?
Upitali smo ne njega nego
čovjeka koji ga je na neki način "izmislio".
Đorđe
Novković, kompozitor o kome nije potrebno govoriti.
Dakle, tko je Čobi?
Dakle, tko je Čobi?
Za pjevanje - nula
Sjedili smo u kavani, pijuckali kavu i
smijali se. Smijali smo se do suza jer se o Vladimiru Savčiću može
pričati samo kroz šalu i suze...
- Upoznao sam ga, mislim da je to bilo
1967. godine - počeo je Novković - u Sarajevu. Pozvan sam u žiri da
ocjenjujem nove i perspektivne sastave koji su se pojavili na toj
gitarijadi. Prolazili su sastavi manje-više dobri, a bilo ih je mali
milijun.
To je bilo ono vrijeme kad je kod nas, u Jugoslaviji, bilo
više vis-ova nego u cijeloj Evropi zajedno.
No da se vratim na gitarijadu. Bilo je već pri kraju priredbe, kad voditelj pompozno najavi
sastav "Choby and his Shadows"!
I tada se pojavi Čobi.
Velik gunj iz kojega mu se jedva nazirala glava, polako se gegao
prema mikrofonu. Neki razdragani mladići počeli su skandirati
njegove ime, a dvoranom se začuo i po koji ženski vrisak. Kao u
vrijeme rock and rolla.
Ruke su se pružale prema pozornici, a Čobi
se polako dogegao do ruba i pružio im nogu!
Kao ono, evo opipajte
idola!
Djevojke su vriskale. Pjevač im je iščupao iz gunja
nekoliko pramenova dlaka i to je nonšalantno bacio među gledaoce, kao
i jedno dugme ...
Mi smo sjedili mirno u žiriju navikli
na takve spektakularne ispade idola i čekali da počne muzika. I
počela je. Iz zvučnika se nije ništa drugo čulo do jedno BUUUUUU
jer su pojačala bila otvorena do "daske".
Sve je to tako
paralo uši da se ništa nije moglo razabrati od pjesme izuzev
nekoliko Čobijevih vriskova. Uhvatio sam olovku i papir i tom pjevaču dao veliku nulu!
Eto, to je moj prvi susret s Čobijem.
Čobi trombonist
- Odakle Vladimiru Savčiću nadimak Čobi?
- Nekada u "ono" vrijeme bio
je vrlo popularan pjevač u svijetu Chubby Checker. Imao je promukli
glas i - hitove. Po njemu je Vladimir uzeo taj nadimak. Vidite -
nastavio je Novković - on je divan mladić. Rođen je u Nišu i
uvijek je patio za muzikom. Polazio je srednju muzičku školu i
učio trombon.
Na školi je predavao vojni muzičar jer nisu imali
profesora za taj instrument i mislim da je Čobi bio i jedini učenik.
Međutim, mladi i nadobudni učenik nikako da nauči taj instrument.
Bio je malen, kratkih ruku, tako da nije mogao uhvatiti sedmu
poziciju, tj. da trombon najviše izvuče.
Koji put znao je navratiti
u školu i Čobijev otac, koji je tada bio potpukovnik.
- Izvolite, druže potpukovniče - skoči
vojni muzičar koji je učio Čobija.
- Kako napreduje moj sin? - zanimao se otac
- Izvanredno, druže potpukovniče.
Izraziti talent - sipao je komplimente revni nastavnik.
- Neka, neka. Ja vjerujem u Vladu. Bit
će od njega nešto - razdragano je završio tata
potpukovnik.
- Razumijem! - odzdravi poručnik, obrisavši znoj sa čela kad se sjetio muke s malim trombonistom.
- A kako je Čobi propjevao?
- Jasno, trombon je ostavio i postao u
nekom sastavu - bubnjar. Lupao je po toj napetoj koži sve do dana kad
im se razbolio vokalni solist. Upitali su ga da li bi mogao pjevati?
Jasno, Čobi nikad u životu nije rekao ne! I tako je propjevao.
Imitator
- Anegdota o Čobiju ima toliko da ih je
zato upravo nemoguće sve spomenuti. U vrijeme našeg osnivanja - nastavljao je
Novković prisjećajući se tih dana - izuzev mene, svi članovi
sastava bili su djeca poručnika, majora, potpukovnika...
I
najbolje je bilo kad smo dobili "gažu" u nekom Domu JNA.
Potpisali smo ugovor na svotu koja je bila lijepa za ono vrijeme i
tada su se dečki potpisali na primjer ovako: Vladimir Savčić sin
potpukovnika tog i tog...
- A kada ste počeli prvi put raditi sa Čobijem? Mislim poslije one nule - pokušao sam vratiti kompozitora na
početak, jer on vam priča onako kako mu "padne" kakva
dosjetka o Čobiju na pamet i tako izmiješa i mjesta i vrijeme...
- Pa nedugo poslije one gitarijade Čobi
je pokušao sa snimkom na Radio Sarajevu, ali je s time propao. U to
vrijeme sam dosta skladao za mlade dečke i dođe mi tako jednom
prilikom jedan prijatelj i zamoli da saslušam jednog pjevača.
Kako se zove? - upitah. - Čobi!
Nije li to onaj koji je pjevao sa
"Shadowsima"?
- Taj, taj - razveselio se prijatelj
smatrajući da ja po imenu poznajem samo odlične pjevače.
- Ni govora! - raspalio sam se - Taj
nema pojma.
Međutim, prijatelj je navaljivao i
molio i na kraju, pristadoh da poslušam Čobija.
Zapanjio sam se.
Nešto je u tom mladiću bilo što nisam mogao protumačiti. Nije ni
danas Čobi glasovnog kapaciteta na primjer jednoga Vice Vukova, ali
je kao kompletna muzička ličnost interesantan i u isto vrijeme
neiscrpan materijal.
No da se vratim. Slušao sam ga, pa iako se
osjetilo da je još sirov i da je imao "felere", ipak sam
pristao da za njega nešto napišem. I tada je počelo s Čobijem i
njegovim dosjetkama. Napravili smo jednu ploču na kojoj je Čobi
"skinuo" s ploče kompletnog Toma Jonesa.
Skinuo ga je
tako da je Tom ostao gol golcat i na Radio Sarajevu nitko nije
zamijetio da to zapravo pjeva Čobi. Tako ga je vjerno oponašao da je
to upravo nevjerojatno... Jasno, Čobi je pjevao na engleskom jeziku
koji vrlo dobro govori.
Tortu u lice!
Novković je po temperamentu vrlo
miran. Razgovara tiho, ali smije se glasno. Smije se tako da ne može
doći do daha.
- Hoćete li da vam ispričam nekoliko
anegdota u vezi sa Čobijem? - upita. - Znate, ovako kontinuirano
pričati je vrlo teško jer se ne mogu sjetiti što se je sve toga
momenta dogodilo ali napreskok je lakše...
Jednom prilikom na "gaži" na
moru počeli smo svirku malo kasnije. Prvo je jedan član najavio
našu svirku na nekoliko jezika, a zatim je Čobi najavio na -
japanskom. Umirali smo od smijeha.
Iskosio je oči i onako nizak i punašan
počeo je cviljeti. Jasno, riječi su bile bezveze. Svi su to primili
vrlo ozbiljno.
Međutim, u sastavu su se dvojica neprestano svadila.
Trubač i saksofonist nastavili su čarke i za nastupa. Kad je
trubač imao međupauzu u sviranju (zaboravio sam reći da je u ono
vrijeme sastav Pro Arte još nastupao s puhačima), tiho je ubacio
saksofonistu:
"Lalo, glup si kao tele!"
Slijedeći put
saksofonist je dobacio trubaču dok je svirao:
"Vole, nosi sedlo
a ne trubu."
Tako je to išlo sve žešće i žešće, a Čobi je
stalno uskakao među njih smirujući ih. Kad mu je to dozlogrdilo, Čobi uhvati tortu koja se nalazila na muzičarskom stolu i usred
svirke pljusne je saksofonistu u lice. Ovaj dohvati drugi dio i baci
u trubača...
Ubrzo se čitav sastav na pozornici gađao s tortama i
kolačima. U prvi mah gosti su to zapanjeno gledali a zatim se začuo
pljesak. Neki stranci su to shvatili kao
show i počeli se međusobno nabacivati tortama.
Ubrzo zatim cijela
dvorana je izgledala kao u filmovima Mack Sennetta.
Kriške torte
letjele su zrakom i zaustavljale se na razdraganim licima gostiju. Za
to vrijeme sastav je stajao na pozornici i zapanjeno gledao što se
događa u dvorani.
Kad plane - bježite!
Poznato je da Čobi nema šoferske
dozvole, ali uporno vozi automobile. Na našem gostovanju u Americi
upoznao se s nekim čovjekom koji je tvrdio da
je u mafiji. Stalno je nagovarao Čobija da ostane u toj zemlji i da
će od njega mafija napraviti novoga Franka Sinatru.
Priznajem da sam
u to vrijeme već bio siguran da ću izgubiti solista jer se Čobi
oduševio tom ponudom.
No za to vrijeme Čobi je vozio auto tog
mafijaša po čitav dan. Kad bi ga policajac zaustavio, Čobi bi mu
umjesto šoferske dozvole tutnuo u ruke svoju sliku s riječima kako
je on poznati pjevač. Uvijek se znao snaći i izvući, ali je ipak
ostavio na račun mafije oko 25 tiketa po 20 dolara svaki, za
prometne prekršaje.
Vjerojatno je Čobi jedini pjevač koji se
"ogrebao" o mafiju.
U New Yorku, u dvorani gdje smo
nastupali igrao je poker s policajcem koji je bio na osiguranju. Da
ste vidjeli tu sliku! Čobi zasukao rukave, u ustima mu debela cigara, a policajac s pozamašnim koltom o pojasu. Da je to bilo slikati! A
razgovor je bio po prilici ovakav:
"Hej, boy, nemaš ti veze",
ili: "Što je to s tobom, neslomljivi?"
Dat ću vam i Čobijevu osobnu kartu.
Odličan imitator. Dedića i Slabinca
imitira upravo genijalno, a već sam vam govorio o Tomu Jonesu. Na
pozornici uopće nema treme. Vrlo je galantan, da ne kažem
rastrošan, tako da je neku večer u disko klubu potrošio devet
stotina tisuća starih dinara.
Ne razgovarajte s njim ujutro. Užasan
je. Upravo grozan. S njim imam ugovor da naš razgovor počinje točno
u podne.
Ne znam koga posebno cijeni od naših pjevača, ali jedno je
sigurno. Posebna mu je čast kad je sa Arsenom Dedićem. Najčešće
to završi tako da se obojica "natreskaju".
Obožavaju ga -
mame. Uzdišu za njim, kao i stranci koje upravo očara.
Običava
stavljati saksofonistima toaletni papir u instrument. Kad ovaj misli
da neće moći svirati, Čobi uhvati papir za jedan kraj i zatim ga
polako izvlači jedan kilometar.
Otvorio je u Beogradu disko-klub
"Lola".
Kupuje jedno 4 kg novina i samo ih prelistava
tražeći da li nešto piše o njemu.
Nekada je prekomjerno trošio,
ali sad ipak više pazi.
Prosječna mjesečna zarada mu je oko
milijun starih dinara.
Teško se naljuti, ali kad plane - bježite.
Hvata sve što mu dođe pod ruku. Stolicu, vilicu, sliku, tranzistor,
bubanj ili - nož!
Ne zna se tući i zato su ga
jednom isprebijali namrtvo zbog neke djevojke.
Prije je volio
popiti, ali sad mu je liječnik zabranio. Samo je jedanput u životu (i nikad više!)
došao na pistu mrtav pijan i počeo konferansu ovako:
"Vi znate 'Tike-tike-tačke'? Eto, kad znate, nema potrebe da pjevam!" I - otišao.
Nesretan je ako ga na ulici ne
prepoznaju, ali to se rijetko događa.
O Čobiju bismo mogli razgovarati još
tri dana i tri noći. Vjerujem da bi onda čak i Đorđe Novković
popio nešto žestoko.
Već smo bili preko ceste kad mi je
Novković dobacio jedan omiljeli Čobijev vic. Doista je odličan,
ali bolje da vam ga ispriča sam Čobi.
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
