Za moju publiku važi ono što ja kažem i mnogi bi sa estrade mogli da pomognu da se svi nekako uzmemo u pamet. U Splitu je bilo 15.000 ljudi, 400 policajaca sa psima, prvi put na koncertu. A ništa se nije dogodilo. Nema nacionalnog naboja, ima naboja da se cijeni svaki čovjek. Čovjek treba da se osjeća kao kod kuće u svakom predjelu ove zemlje
Kad su se na zvuk zvona otvorila vrata doma porodice Kovač, u potkrovlju zgrade u samom centru Zagreba zamirisala je Dalmacija. Naša domaćica Anita je, u minijaturnoj kuhinji svog divno uređenog stana, spremala za ručak ribu i blitvu s maslinovim uljem.
Još na stepeništu, sreli smo Ivanu, njihovu 11-godišnju kćerku, koje je otrčala na čas klavira. Uz pozdrav je doviknula:
"Vratiću se do tri..."
Da se njen stariji brat zove Eduard, znali smo čim smo prišli njihovim vratima, jer je na nekoliko mesta, da se drugari ne zabune, pisalo Edi.
Svakog trenutka je ovaj momčić od 14 godina trebalo da stigne iz škole.
A kad je naišao, pozdravio se i odmah uključio kasetofon.
Kućom se razlegla rok muzika.
Mišo je bio na sastanku u "Jugotonu", a te večeri je imao i koncert u okolini Zagreba. Čekali smo ga mi, najavio se još jedan novinar i sve to je uobičajen dan pevača.
Sa socijale se kreće dalje
Mišo je kao dobro vino. Za njim su 24
godine karijere. Ima li recepta za uspeh? Karijera ide
svojim tokom, kaže, govori o tome da je 1972. godine bio apsolutno
prvi pevač u zemlji. Zatim je došao period stagnacije, dolaze drugi
pevači...
Mišo je 1980. pobedio u Splitu i više se nije pojavio na
festivalima.
Tada je, kaže, prestao pevati za jugoslovensku štampu, ali je i dalje prodavao više ploča od onih koji su bili u trendu.
Onda su se svi našli u čudu, shvativši da Mišo prodaje 600 - 700.000 po albumu. Ljudi su izabrali njegovu pesmu, publika je punila dvorane i sportske hale.
Tako je bilo i na koncertima koji su se ovih dana održavali po celoj Jugoslaviji.
Dvorana Sava centra u Beogradu, bila je dupke puna, a svi posetioci bili su veliki hor pevača. U Splitu je bilo 15.000 gledalaca na dva koncerta. Svi su pevali i skandirali.
Za Mišu nema republičkih i teritorijalnih granica. Njega svi vole, svi razumeju, svi poštuju. Naravno, da smo razgovor s njim započeli upravo o poslednjim koncertima.
Tada je, kaže, prestao pevati za jugoslovensku štampu, ali je i dalje prodavao više ploča od onih koji su bili u trendu.
Onda su se svi našli u čudu, shvativši da Mišo prodaje 600 - 700.000 po albumu. Ljudi su izabrali njegovu pesmu, publika je punila dvorane i sportske hale.
Tako je bilo i na koncertima koji su se ovih dana održavali po celoj Jugoslaviji.
Dvorana Sava centra u Beogradu, bila je dupke puna, a svi posetioci bili su veliki hor pevača. U Splitu je bilo 15.000 gledalaca na dva koncerta. Svi su pevali i skandirali.
Za Mišu nema republičkih i teritorijalnih granica. Njega svi vole, svi razumeju, svi poštuju. Naravno, da smo razgovor s njim započeli upravo o poslednjim koncertima.
- Ja svakom mogu pogledati u oči i u
ovim podjelama - kaže Mišo. - Kad sam u Sava centru rekao da sam imao
veliki uspeh u Sloveniji, neko je zazviždao. Ja sam ih zaustavio,
jer mi vjeruju. Ne može se zviždati nikome u globalu, ni jednom narodu!
Ilustriraću to još jednim primjerom. Bio sam u Murskoj Soboti, a karte za moj koncert prodavale su se na kiosku "Dela". Došao je jedan čovjek, kaznio te dvije ženske koje su prodvale karte i rekao im:
"U ovom kiosku neće se prodavati karte Miše Kovača, ni jednog drugog južnjaka".
Ali, opet ponavljam, to nije slovenački narod! Pjevao sam u toj sali i bio je totalni "lom" od uspjeha. U Domžalama sam pjevao u sportskoj dvorani na plesu. Bilo je i Bosanaca i Srbijanaca, Slovenaca i opet "lom" totalni jer ja tako vodim koncert.
Ilustriraću to još jednim primjerom. Bio sam u Murskoj Soboti, a karte za moj koncert prodavale su se na kiosku "Dela". Došao je jedan čovjek, kaznio te dvije ženske koje su prodvale karte i rekao im:
"U ovom kiosku neće se prodavati karte Miše Kovača, ni jednog drugog južnjaka".
Ali, opet ponavljam, to nije slovenački narod! Pjevao sam u toj sali i bio je totalni "lom" od uspjeha. U Domžalama sam pjevao u sportskoj dvorani na plesu. Bilo je i Bosanaca i Srbijanaca, Slovenaca i opet "lom" totalni jer ja tako vodim koncert.
Za moju publiku važi ono što ja kažem
i mnogi bi sa estrade mogli da pomognu da se svi nekako uzmemo u
pamet.
U Splitu je bilo 15.000 ljudi, 400 policajaca sa psima, prvi put na koncertu. A ništa se nije dogodilo.
Nema nacionalnog naboja, ima naboja da se cijeni svaki čovjek.
Bilo je i 1.000 Srba, nema problema, niko ne sme da se osjeća ugroženim tamo gdje sam ja došao. Čovjek treba da se osjeća kao kod kuće u svakom predjelu ove zemlje.
Na žalost, ovog trenutka to nije tako. Ali mislim da je došla kulminacija ovog stanja u našoj zemlji.
U Splitu je bilo 15.000 ljudi, 400 policajaca sa psima, prvi put na koncertu. A ništa se nije dogodilo.
Nema nacionalnog naboja, ima naboja da se cijeni svaki čovjek.
Bilo je i 1.000 Srba, nema problema, niko ne sme da se osjeća ugroženim tamo gdje sam ja došao. Čovjek treba da se osjeća kao kod kuće u svakom predjelu ove zemlje.
Na žalost, ovog trenutka to nije tako. Ali mislim da je došla kulminacija ovog stanja u našoj zemlji.
A kad je počeo o toj temi, više ga
niko nije mogao zadržati:
- Zašto ja tako razmišljam? Nisam u
Partiji, nisam ja čovjek države, niti ja imam kredit kod države.
Ne primam platu.
Ja živim u zemlji koja je dala milion i sedam sto hiljada žrtava, koja nije juče osnovana. Mi to danas zaboravljamo. Zašto? Jer jednog momka od 17 godina ne interesira gdje mu je dida bio. Šta ga briga gdje mu je dida bio, ako je on gladan.
Mene interesira jer sam ratno dijete, ja imam svoje viđenje ove zemlje i samo me metak može opaliti u glavu.
Molim lijepo, američki veterani iz Vijetnama su poštovani, a krivi je rat totalno, rat koji je Ameriku degradirao.
A onim našim ljudima koji su ginuli za ovu zemlju mnogi se danas smiju.
Ja moju djecu odgajam kako treba. Ali, ako je neko gladan kruha, ne možeš ga više ni na šta hvatat.
Zato kažem da je MMF devalvirao vrijednosti ove zemlje. Jer, važno je bilo napraviti da je neko gladan, sa socijale se kreće dalje.
Moramo obezbljediti da naš narod živi dostojanstvom čovjeka.
Doći će to i vjerujem da će te podjele, koje opet rade ljudi radi borbe za vlast, proći. Narod će ostati. Mi moramo živjeti zajedno!
Sad smo na popravnom ispitu.
Ja živim u zemlji koja je dala milion i sedam sto hiljada žrtava, koja nije juče osnovana. Mi to danas zaboravljamo. Zašto? Jer jednog momka od 17 godina ne interesira gdje mu je dida bio. Šta ga briga gdje mu je dida bio, ako je on gladan.
Mene interesira jer sam ratno dijete, ja imam svoje viđenje ove zemlje i samo me metak može opaliti u glavu.
Molim lijepo, američki veterani iz Vijetnama su poštovani, a krivi je rat totalno, rat koji je Ameriku degradirao.
A onim našim ljudima koji su ginuli za ovu zemlju mnogi se danas smiju.
Ja moju djecu odgajam kako treba. Ali, ako je neko gladan kruha, ne možeš ga više ni na šta hvatat.
Zato kažem da je MMF devalvirao vrijednosti ove zemlje. Jer, važno je bilo napraviti da je neko gladan, sa socijale se kreće dalje.
Moramo obezbljediti da naš narod živi dostojanstvom čovjeka.
Doći će to i vjerujem da će te podjele, koje opet rade ljudi radi borbe za vlast, proći. Narod će ostati. Mi moramo živjeti zajedno!
Sad smo na popravnom ispitu.
Jugoslavenski narodi imaju pozitivan naboj
- Ja sam jedini pjevač koji ne može
pjevati na Zapadu, već pet-šest godina. Radi mog ubjeđenja. Jer,
kad sam bio vani, nisam mogao pjevati pod ideologijom ustaštva. Ja
sam Hrvat, ali pod ustaškom ideologijom neću da budem. Ali, opet,
kažem, nije to hrvatski narod. To su pojedinci. Ja nisam ušao u
Partiju, ali nisam prodao ovu zemlju!
Neko je pokušao da iskoristi Mišinu
popularnost za svoje ciljeve.
- Jedan je zagrebački novinar objavio
da se ne slažem s politikom Slobodana Miloševića. Neki su odmah i
reagirali i uzeli mi Oskar popularnosti. Ali, nije to meni uzeo
Slobodan Milošević, ni srpski narod, nego dvojica iz redakcije koji
su se posle izvinjavali.
Ma, ja sam uspio sam, sa ceste, niko me nije gurao. Formirao sam o ljudima svoje mišljenje i tvrdim da jugoslavenski narodi imaju pozitivan naboj.
Meni su rekli, nemoj sad u Beograd, nije vrijeme. Kako nije vrijeme? Možda neko i ima problema, ja ne i gotovo!
Ma, ja sam uspio sam, sa ceste, niko me nije gurao. Formirao sam o ljudima svoje mišljenje i tvrdim da jugoslavenski narodi imaju pozitivan naboj.
Meni su rekli, nemoj sad u Beograd, nije vrijeme. Kako nije vrijeme? Možda neko i ima problema, ja ne i gotovo!
Za Mišom su 24 godine karijere i 18
godina srećnog braka sa Anitom, bivšom mis, koja se zbog ljubavi
prema Miši odrekla možda i blistave karijere. Bila je u to vreme
veoma mlada ali je i znala šta hoće.
- Svjesno sam to uradila - kaže Anita. - Završila sam kurs za manekene i foto-modele i počela da radim kad
sam upoznala Mišu. I nije bilo dileme, sve sam napustila. Ako se
želi osnovati sretan brak, familija, onda se mora nešto žrtvovati.
Nije mi to teško palo, jer sam s Mišom putovala po cijelom svijetu. Mišo je uspio da mi vrati sve što mi je mogla donijeti karijera. On je suprug s velikim plusom, sa zvijezdicom! Za mene je najvažnije povjerenje, onda je to temelj jednog zdravog, normalnog života i braka.
A ako je čovjek nesretan u braku, onda je nesretan na svakom planu, ništa mu ne polazi za rukom.
Nije mi to teško palo, jer sam s Mišom putovala po cijelom svijetu. Mišo je uspio da mi vrati sve što mi je mogla donijeti karijera. On je suprug s velikim plusom, sa zvijezdicom! Za mene je najvažnije povjerenje, onda je to temelj jednog zdravog, normalnog života i braka.
A ako je čovjek nesretan u braku, onda je nesretan na svakom planu, ništa mu ne polazi za rukom.
Oboje su našli u svom domu potpunu
sreću koju, naravno, krase deca Eduard i Ivana. Za razgovor više
nije bilo vremena. Nama je avion trebalo da poleti svakog trenutka, a
Mišo je čekao koncert. Anita je ostala kod kuće da brine đačke
brige sa svojim mališanima.
Dok smo se vozili ka aerodromu, Mišo
nam je ispričao priču o jednom dečaku iz Splita.
- Na koncertu u Splitu prišao mi je
jedan dječak i pružio mi cvijet. Bio je izrazito lijepo dijete.
Pitao sam ga, odakle si sine? Ja sam iz "Mileve Tomić".
Ko ti je ćaća? "Mileva Tomić". Kasnije sam se u Domu
raspitao i doznao da nema ni oca ni majku. A on je kupio meni
cvijeće, nije kupio sebi čokoladu!
Onda smo zvali Dom i pitali šta im treba da pošaljemo djeci. Mislili smo da bi bilo dobro da im kupim garderobu, a oni su rekli da im kupim televizor, neki crno-bijeli. Kupio sam kolorni, najvećeg ekrana.
Sad na posljednjem koncertu, došla su djeca iz Doma i uručila mi zahvalnicu. Trebalo bi više da se radi na tome da se ljudima koji nisu imali sreću u životu i koji nemaju riješenu egzistenciju pomogne.
Ali, niko na to ne obraća pažnju, nikoga nije briga. Treba pridobiti ljude da ne nastupaju samo za svoju osnovnu popularnost i svoju korist, nego i za neke konkretne humanitarne svrhe.
Onda smo zvali Dom i pitali šta im treba da pošaljemo djeci. Mislili smo da bi bilo dobro da im kupim garderobu, a oni su rekli da im kupim televizor, neki crno-bijeli. Kupio sam kolorni, najvećeg ekrana.
Sad na posljednjem koncertu, došla su djeca iz Doma i uručila mi zahvalnicu. Trebalo bi više da se radi na tome da se ljudima koji nisu imali sreću u životu i koji nemaju riješenu egzistenciju pomogne.
Ali, niko na to ne obraća pažnju, nikoga nije briga. Treba pridobiti ljude da ne nastupaju samo za svoju osnovnu popularnost i svoju korist, nego i za neke konkretne humanitarne svrhe.
I ovo je Mišo Kovač.
Napisala: Vesna Marković, obrada: Yugopapir (Nada, april 1989.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
