Film je velika zabava dok vam daju pare da snimate. Srećom, moji su filmovi jeftini i svi su se isplatili. Imao sam sreće, kao što nisam imao sreće kada sam dao gol svom timu i kada sam zbog tog autogola morao pobjeći iz Čačka u Beograd. Ništa ozbiljnije za mene nije se do sada dogodilo nego onaj momenat kada je lopta ušla u naš gol. Mogao bih o tome da napišem čitav roman: kako je lopta centimetar po centimetar prešla gol-liniju. Ja sam tada saznao da je život za mene završen. Posvetio sam se, potom, filmu
Januar 1970: Kraljica u bijeloj, izrezanoj
vjenčanici pokazuje noge u gaćicama skrojenim od američke zastave.
To je "ručna montaža" filmskog režisera Puriše
Đorđevića: jedan zid njegove radne sobe dočekuje goste kolažima,
montažama, isječcima poput ovoga. Na stolu su načeti Nezvalov
roman i bestseler s Krležinim mislima. Predusretljiva susjetka,
tetka Mica, pomogla je samcu da dočeka svoje goste štrudlom od
sira. Đorđević donosi votku, uvlači list papira u pisaću mašinu
i spreman je da bude žrtva.
- Vaši filmovi "Devojka",
"San", "Jutro" i "Podne", nedavno
prikazani i posredstvom televizije, jedina su filmska tetralogija
koja je dosad snimljena u nas. Kako ste je počeli, kada i kakve su
bile vaše namjere?
- Jednom sam to izjavio, ali nitko nije
štampao. Četiri filma koja ste vidjeli na televiziji nastala su
sasvim slučajno, a onda su rekli...
No prije toga bilo je ovako: sedam
godina stanovao sam kod Dragog Glavonje. On, njegova žena i ja imali
smo jednu sobu i umivaonik u dvorištu.
Bila je Nova godina, četvrta
kako nisam ništa radio i kako sam bio bez para.
Uz to sam bio
zaljubljen u jednu glumicu. Vi znate što znači biti zaljubljen u
glumicu.
Srećom, Dragi je bio konobar i plaćao je moj taksi, a srce
je tuklo i tuklo. Znate što to znači biti zaljubljen u jednu lijepu
ženu, koja je uz to i lijepa glumica...
Ali ne znate što znači
kada dođe Nova godina, a vi nemate ni scenarija ni poklona da
ponudite ma kojoj ženi, pa makar ona bila i ružna i siromašna.
Pa
kad nemate ništa, onda možete da napišete nekom pismo. Bio sam
suviše siromašan da pišem pismo. Morao sam da napišem nešto što
će mi pomoći da ne budem više lud i nešto što ima šanse da se
proda.
A pred sobom sam imao cijelu noć. Možda će ona ipak doći.
Nije došla. I ja sam za jednu noć napisao scenario "Devojka".
To je bilo 1958. godine. Poslije nekoliko godina primljen mi je
scenario.
U ono doba prosječna cijena filma bila je 80 milijuna. Ja
sam "Devojku" snimio za 17 milijuna. Uspjeh filma omogućio
nam je bijedne honorare. Odveo sam glumicu na večeru, ali me ona
više nije voljela. Dugo sam bio siromašan.
Drugi film "San"
rodio se iz "Devojke", a "Jutro" iz "Sna".
Kad sam završio tri filma, onda je neko napisao da je to trilogija.
Meni se svidjela ta riječ i ja sam je prihvatio. Trilogija, zašto
ne? Pa kada je bila trilogija, zašto ne bi bila i tetralogija...
"Podne" je posljednji film. Pa ipak su ti filmovi nastali
bez moje volje.
- Pričajte kako?
- Pa, vrlo prosto. U početku, kada sam
počeo da pišem, izmišljao sam, pričao. Lagao sam. I propadao s
filmovima. Moj film "Dva zrna grožđa" bio je najgori film
jedno četiri-pet godina u Jugoslaviji. Još gori je bio moj film
"Leto je krivo za sve".
Sa dva tako grozna filma dobro je
što sam ostao živ, ali vi stalno spominjete moja četiri filma. I
sada znate: dok nisam osjetio poraz, nisam mogao ni da naslutim onu
rečenicu koja me naučila da su za stvaranje "sretni dani -
izgubljeni dani" ...
Mali grad, velike ljubavi
- Sretni dani. Moram da kažem da sam
imao više sretnih dana nego dobrih filmova.
Ne bih dao ni sada, ni onda, pola sata šutiranja nogometne lopte za najbolju ideju. Jer, sama ideja još nije ništa, ja mislim...
Ne bih dao ni sada, ni onda, pola sata šutiranja nogometne lopte za najbolju ideju. Jer, sama ideja još nije ništa, ja mislim...
Ali tamo kraj
rijeke bio sam stvarno sretan, i što sam još uvijek sposoban da
razgovaram s vama i da sam se jutros probudio i da pada kiša... za
mene je to najvažnije... ta kiša koja pada... a film, pa svi se
nečim bavimo.
- ?
- Mene su kao suradnika "Politike"
poslali na film.
Javi se, kažu, Aleksandru Vuču i Radošu Novakoviću. Odmah sam se zaljubio u obojicu i radio sam sve po direktivama. Bio sam najgori kod Voje Nanovića i najbolji na igrankama.
Javi se, kažu, Aleksandru Vuču i Radošu Novakoviću. Odmah sam se zaljubio u obojicu i radio sam sve po direktivama. Bio sam najgori kod Voje Nanovića i najbolji na igrankama.
Rade Marković mi je bio spiker u Filmskim novostima, a Branko Blažina dopisnik iz Zagreba.
Tada još nije bila pronađena televizija ni Fadil Hadžić, tada se
živjelo od 1700 dinara plaće.
Ja sam plaćao menzu (tri obroka)
šest stotina dinara, toliko i stan, i uvijek sam imao para.
Sjajno
doba, i svi smo bili maksi obučeni u jedno odijelo, jeli jedan kruh,
ljubili drugarice iz daleka, a glavne su u ono vrijeme bile recimo
Irena Kolesar, Marija Crnobori (mada su neki generali bili ludi za
balerinama). Sjajno doba.
- Vaš put do slave počeo je u Čačku.
Prije Beograda bio je, zar ne, Čačak?
- Rodio sam se u Čačku ...
"Kada se završio prvi svjetski rat, u našu varošicu stigla je i prva PIDŽAMA. Stigla je iz Soluna. Doneo je Aristid, apotekar.
Prvi klavir u Čačku bio je svojina gospodina Holočeka, Čeha, profesora muzike.
Prvi bicikl napravio je od drveta, prema inostranom crtežu, Laza Kotlaja (koji je također pronašao način kako se vadi mast iz živih svinja). I onda je krenulo takozvano sjajno kraljevsko doba između dva rata:
Gospođa Lazakov donela je pravi bicikl iz carske Rusije. Tamo su sada bili boljševici i nisu trebali bicikle. Putem pored reke gospođa Lazakov je terala bicikl i otkrivala noge gotovo do članaka.
Ona je volela srpsko selo i evo: ogroman seljak vozi bicikl, a ona, ona sedi na gvozdenoj prečki bicikla.
Jedan dvopreg od bicikla. Mladić i Devojka.
Ljubim ruke, kaže jedan muški bicikl ženskom biciklu.
Kako je, kako, pita ženski bicikl.
Sjajno vreme za mlad grašak i nove gume, kaže stari bicikl.
Dobar dan, doktore, šta je novo?
Sa bicikla kaže Doktor:
- Sada je bolesnik u vrlo dobrom stanju. Možete mu slobodno reći da će skoro umreti..."
(To je odlomak iz novog scenarija
Puriše Đorđevića "Biciklisti". Tema je, opet, mali grad, velike
ljubavi.)
- Još nam niste rekli kako pišete i
kako režirate: lako, jednostavno ili pak radite dugo i mučno?
- Po tradiciji završavam rukopise do
Nove godine. Od one stare ljubavi prošlo je mnogo godina, ali sada
se služim lijepim riječima pjesnika Nezvala:
"Ne umijem da volim ni dan
više nego što mene vole ..."
I Novu godinu dočekujem sam s
tekstovima, ali sada imam para za pisma, imam para i za kola, imam
para i da zakažem sastanak s Poljakinjom Majom Vodeckom u Damasku, i
da se odmah vratim: jer Maja Vodecka nije došla u Damask.
Imam para
da besplatno šaljem fotografije Relji Bašiću, imam para da dam
orkestru bakšiš od 10.000 dinara za jednu pjesmu kada sam u društvu
Arsena Dedića.
Arsen, da ne bude manji laf, i on je dao muzici
10.000 za jednu pjesmu. Ali će Arsen sada da dozna da su meni moji
vratili mojih deset hiljada dinara. Taj trik nam nije upalio samo s
Nalisom. Nalis nema para.
Dakle, pišemo i dajemo sve od sebe.
Tako sam u prošloj godini napisao za Novu godinu, i neke producente, slijedeće stvari: "Od
svakog koga sam volela uzela sam ponešto", jedna adaptacija
Čehova za kazalište i film, onda scenarij "Ja sam Srbin,
kavaljer", "Biciklisti"... i jednu tezgu za druga;
svega stopedeset strana. Za sve to uzet ću lepe pare.
Videti Jagodu Kaloper
Sve što ste rekli šarmantno je i novo za mene, koja sam u ovom slučaju posrednik između vas i čitalaca "Starta".
Kad u Beogradu želite nabrojiti tri najbolja režisera, onda je vaše ime na tom i svakom drugom spisku uspjeha. Pisali ste i dramsko-lirske tekstove za teatarsku družinu Radeta Markovića, pjesme za svoje filmove, sami birate muziku...
Mnogo poslova radite dobro. Pa kad ste već, za ovu kućnu priliku, i ovaj intervju, stavili na nos naočari, dajte i jednu ozbiljnu izjavu o svom djelu.
- Uvijek me tjeraju da kažem nešto
ozbiljno. Ja to pokušavam sa svojim filmovima. Pa ako u njima nema
ništa - šta ja mogu da dodam?
Mogu li ja sa svojim filmovima da
putujem i govorim publici: narode, gledajte moj film, jer on na
najbolji način govori o ratu, o miru, o ljubavi, o djeci.
Mogu li
sada da vama izjavim kako sam se mučio dok sam snimao neki film!
Ne
mogu, jer u mojoj ekipi cijelo vrijeme se smijemo, recimo, dok
strijeljamo nekog izdajnika.
Film je velika zabava dok vam daju pare
da snimate. Srećom, moji su filmovi jeftini i svi su se isplatili.
Imao sam sreće, kao što nisam imao sreće kada sam dao gol svom
timu i kada sam zbog tog autogola morao pobjeći iz Čačka u
Beograd.
Ništa ozbiljnije za mene nije se do sada dogodilo nego onaj
momenat kada je lopta ušla u naš gol. Mogao bih o tome da napišem
čitav roman: kako je lopta centimetar po centimetar prešla
gol-liniju. Ja sam tada saznao da je život za mene završen. Posvetio
sam se, potom, filmu.
Ništa ozbiljno o svojim filmovima ne mogu da
kažem jer ih ne volim.
Nerazumljivo mi je što tražite intervju od
mene i što me vaš fotoreporter tjera da gledam čas u kameru, čas
u nebo...
Ali, činjenica da smo živi i da još kiša pada, pa i
mogućnost da jednog dana dođem u Zagreb i vidim Jagodu Kaloper, eto
razloga da živim još malo... jer moje godine više nikoga ne
interesuju.
Sa četrdeset godina teško je biti Srbin i kavaljer.
Napisala: Ljerka Krelius, snimio: Ivo Eterović, obrada: Yugopapir (Start, januar 1970.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
