Prionula sam na posao. Satima sam vježbala na svojoj flauti. Mama me jedva mogla odvući na objed. Spremila sam sve ono što se tražilo za natječaj. Istina, nisam se toliko bojala natječaja koliko toga što sam prvi put u životu morala napustiti svoj voljeni Dubrovnik
Tereza Kesovija, pjevačica zabavne glazbe, već duže vrijeme živi i radi u Francuskoj. Sa svojim sinom Alanom i suprugom, takođe pjevačem Mirom Ungarom, živi u Parizu i snima ploče za poznatu francusku tvrtku. Popuarna pjevačica je već niz godina u samoj špici popularnosti na domaćem nebu zabavne glazbe, a poslije nastupa na "Splitu 72" s pjesmom Zdenka Runjića "Rusticana" (drugo mjesto u internacionalnoj konkurenciji) njezina je popularnost porasla. To je bio jedan od razloga što od ovoga broja počinjemo objavljivati intimnu ispovijed Tereze Kesovije.
Ona je trebala poći za drugoga...
Nego, da nastavim svoju ispovijed za čitatelje "Plavog vjesnika".
Moj je otac bio jedan od četvorice braće potekle od siromašnih roditelja.
Međutim, siromaštvo ga nije moglo spriječiti da se zaljubi u jednu imućniju djevojku iz susjednog sela.
Zaljubili su se jedno u drugo na prvi pogled, a oboje su bili veoma lijepi ljudi.
O mojoj pokojnoj majci pričalo se da je bila jedna od najljepših djevojaka u cijelom kraju.
Bila je tada zaručena s jednim bogatijim seljakom iz Grude, tamo blizu Ćilipa, gdje je današnji aerodrom.
Trebalo je da se uda za toga čovjeka, po roditeljskoj "računici".
Možete zamisliti kakva je to bila tuga i žalost: oni su se voljeli, a ona je trebala poći za drugoga. Kao u romanu...
Njezin "budući" suprug
trebalo je da sa svitom određenog dana dođe po nju. No, moj tata i mama odlučili su se za bijeg. I tako su se našli u Dubrovniku...
Tu su se odmah i vjenčali.
Počeli su život iz ničega, bez ijednog dinara u džepu. Tada se zaposlio kao nekvalificirani radnik i od skromne zarade pokušavao toliko uštedjeti da bi zajedno podigli kakav-takav krov nad glavom.
Tu su se odmah i vjenčali.
Počeli su život iz ničega, bez ijednog dinara u džepu. Tada se zaposlio kao nekvalificirani radnik i od skromne zarade pokušavao toliko uštedjeti da bi zajedno podigli kakav-takav krov nad glavom.
U to je doba na svijet došao moj
stariji brat Pero. Napokon i ja, 1938. godine.
Strašna nesreća
I kada su moji roditelji pomislili da
im se napokon sreća osmijehnula, moju je obitelj iznenada pogodila strašna nesreća.
Majka se iznenada teško razboljela i ubrzo umrla.
Možete zamisliti u kakvoj se situaciji
našao moj otac. On mi ponekad sa suzama u očima priča kako je tada vjerovao da za njega više nema života...
Vjerojatno smo ga na životu održavali nas dvoje, Pero i ja.
Vjerojatno smo ga na životu održavali nas dvoje, Pero i ja.
Punu godinu dana trajala je njegova
samoća i tuga. Za to vrijeme svi su ga nagovarali da se ponovo
oženi, zbog nas dvoje...
I moj je otac imao nevjerojatnu sreću i sreo je divnu ženu, udovicu bez djece, kao i on nesretnu, utučenu...
Njih su se dvoje našli, i moja druga mama, jer ova žena... ne znam da li bi moja prava mama mogla biti bolja od nje... deset je godina starija od mojeg oca i udala se za nj samo zato što je znala da je dobar i pošten.
Osim toga, veoma je voljela djecu, pa je nas dvoje zavoljela kao svoju vlastitu koje nije mogla imati...
I moj je otac imao nevjerojatnu sreću i sreo je divnu ženu, udovicu bez djece, kao i on nesretnu, utučenu...
Njih su se dvoje našli, i moja druga mama, jer ova žena... ne znam da li bi moja prava mama mogla biti bolja od nje... deset je godina starija od mojeg oca i udala se za nj samo zato što je znala da je dobar i pošten.
Osim toga, veoma je voljela djecu, pa je nas dvoje zavoljela kao svoju vlastitu koje nije mogla imati...
Pitate me kako sam dobila ime Tereza?
Moje je pravo ime Ana ili Ane, kako hoćete. To su konavoska imena. To je ime moje pokojne majke, ali budući da sam rođena 3. listopada, kad katolički svijet slavi svetu Terezu, onda su i meni dali to ime.
U školi sam bila upisana kao Ana Tereza Kesovija. Kod kuće su me zval Tereza, a u školi sam bila upisana kao Ana...
Moje je pravo ime Ana ili Ane, kako hoćete. To su konavoska imena. To je ime moje pokojne majke, ali budući da sam rođena 3. listopada, kad katolički svijet slavi svetu Terezu, onda su i meni dali to ime.
U školi sam bila upisana kao Ana Tereza Kesovija. Kod kuće su me zval Tereza, a u školi sam bila upisana kao Ana...
Za moje prijatelje iz Konavlja nisam
bila ni Tereza ni Ana, već jednostavno "mala iz grada".
A u Konavle sam često išla, tamo sam provodila školske praznike...
To su najljepši trenuci iz mojega djetinjstva.
A u Konavle sam često išla, tamo sam provodila školske praznike...
To su najljepši trenuci iz mojega djetinjstva.
Moj prvi kontakt s muzikom
Uvijek sam pjevušila po kući.
Dok sam spremala, brisala prašinu, uvijek sam pjevala, a susjedi bi me čuli pa bi se pitali:
"Što ova mala ne ide negdje pjevati?"
Moja mama bi im odgovarala:
"Kog vraga će pjevat, di će pjevat, neka mi pjeva kod kuće!"
Dok sam spremala, brisala prašinu, uvijek sam pjevala, a susjedi bi me čuli pa bi se pitali:
"Što ova mala ne ide negdje pjevati?"
Moja mama bi im odgovarala:
"Kog vraga će pjevat, di će pjevat, neka mi pjeva kod kuće!"
Ne bih vam znala objasniti kako, ali
jednog sam se dana našla u malom dječjem zbora dubrovačke
katedrale.
Imala sam tada sedam godina.
Imala sam tada sedam godina.
To je bio moj prvi pravi, izravni
kontakt s muzikom, tako da sam je zavoljela.
Ostala sam u tom zboru, koji je kasnije prerastao ui srednji, pa napokon i u veliki zbor, do 1958. godine, tj. do godine kada sam napustila Dubrovnik, kada sam otišla na studije u Zagreb.
Uvijek sam ostala vjerna tom zboru, koji je ujedno i bio zbor Radio-stanice Dubrovnik.
Ostala sam u tom zboru, koji je kasnije prerastao ui srednji, pa napokon i u veliki zbor, do 1958. godine, tj. do godine kada sam napustila Dubrovnik, kada sam otišla na studije u Zagreb.
Uvijek sam ostala vjerna tom zboru, koji je ujedno i bio zbor Radio-stanice Dubrovnik.
Kako su taj moj korak primili moji
roditelji?
Odlično, iznenađujuće. Bili su malo ponosni kad su ih prijatelji sve češće zapitkivali a meni. Moja se mama sva "rascvala", a o tati i da ne govorim.
Odlično, iznenađujuće. Bili su malo ponosni kad su ih prijatelji sve češće zapitkivali a meni. Moja se mama sva "rascvala", a o tati i da ne govorim.
Jedan sastanak s mojim profesorom, u
kojega je pape radio u Pilama, bio je odlučujući u mojem životu.
Taj mu je čovjek rekao:
"Čuo sam vašu malu kako pjeva. Biste li je dali u muzičku školu?"
Pape ga je pogledao i rekao:
"Ma kakvu muzičku školu? Jeste li vi ludi, gdje će mi ona pjevati?"
I sve tako... To mi je kasnije pričao taj profesor, Vicko Padovan.
"Čuo sam vašu malu kako pjeva. Biste li je dali u muzičku školu?"
Pape ga je pogledao i rekao:
"Ma kakvu muzičku školu? Jeste li vi ludi, gdje će mi ona pjevati?"
I sve tako... To mi je kasnije pričao taj profesor, Vicko Padovan.
Iza zatvorenih vrata
Onda sam prisustvovala jednom "tajnom"
dogovoru mojih roditelja... Iza zatvorenih vrata rješavala se moja sudbina...
"Što
će joj muzička škola" - govorila je moja mama - Postat će
sviračica. Hoće li možda mužu svirati u teću (zdjelu). Ona mora
naučiti šiti, držati iglicu u ruci... Ići će ona u stručnu školu,
da se pripremi za brak", nije se predavala mama.
Ali i pape je bio uporan.
Zajedno s profesorom Padovanom uvjerio je mamu da bi bilo dobro da je ipak pohađam. I tako sam sva sretna ustanovila da ću ipak u muzičku školu.
Mojoj sreći nije bilo kraja.
Ali i pape je bio uporan.
Zajedno s profesorom Padovanom uvjerio je mamu da bi bilo dobro da je ipak pohađam. I tako sam sva sretna ustanovila da ću ipak u muzičku školu.
Mojoj sreći nije bilo kraja.
Da bih udovoljila mami, pošla sam u
stručnu školu, upisavši ujedno i muzičku.
No u stručnoj školi nisam dugo izdržala.
Već nakon mjesec-dva došla sam u sukob s učiteljicom matematike, rekla sam joj da matematiku neću odgovarati, jer je iz dna duše mrzim.
"Što?" - izbezumila se učiteljica.
"Neću i neću. Ni danas, ni sutra, ni ikada više. Adio svima."
Izletjela sam iz razreda i zauvijek prekinula sa šivanjem i krojenjem.
Dakako, kod kuće sam za svoju "hrabrost" bila kažnjena batinama.
No u stručnoj školi nisam dugo izdržala.
Već nakon mjesec-dva došla sam u sukob s učiteljicom matematike, rekla sam joj da matematiku neću odgovarati, jer je iz dna duše mrzim.
"Što?" - izbezumila se učiteljica.
"Neću i neću. Ni danas, ni sutra, ni ikada više. Adio svima."
Izletjela sam iz razreda i zauvijek prekinula sa šivanjem i krojenjem.
Dakako, kod kuće sam za svoju "hrabrost" bila kažnjena batinama.
Klavir ili flauta?
Prvih dana muzičke škole imala sam
mnogo teškoća. Nisam znala što ću svirati. Po cijele sam dane
samo o tome razmišljala. E, onda je uskočio moj profesor Vicko
Padovan, koji je predavao flautu:
"Mala moja, jesi li se odlučila što ćeš svirati?"
"Ma klavir neću!" - bila sam uporna.
"Mala moja, jesi li se odlučila što ćeš svirati?"
"Ma klavir neću!" - bila sam uporna.
"Hoćeš li violinu?" - strpljivo
je nastavio moj profesor.
"Ma neću, to mi cvili."
"A što ćeš onda?" - uzrujano je viknuo profesor Padovan.
"A što je to što držite u ruci?" - pitala sam ga naivno.
"Flautu, a što bi drugo" - odgovorio je pomirljivo.
"Ma neću, to mi cvili."
"A što ćeš onda?" - uzrujano je viknuo profesor Padovan.
"A što je to što držite u ruci?" - pitala sam ga naivno.
"Flautu, a što bi drugo" - odgovorio je pomirljivo.
Ali, do flaute nije bilo tako lako doći.
U to je vrijeme najobičnija flauta vrijedila pravo bogatstvo. Ali moj pape, koji se i u težim trenucima nije predavao, odlučio je da mi je kupi.
U to je vrijeme najobičnija flauta vrijedila pravo bogatstvo. Ali moj pape, koji se i u težim trenucima nije predavao, odlučio je da mi je kupi.
Svinja za flautu
Da.
Što se čudite?
Da nije bilo svinje, nikad ne bih vidjela svoju prvu flautu.
Sve je bilo mnogo teže nego što se sada čini. Tada smo živjeli izvan dubrovačkih zidina, pa smo mogli držati svinje i kokoši. Prvu smo svinju prodali i kupili radio. Marke "Kosmaj". Kakav je to bio događaj kad su pape i moj brat Pero donijeli radio u kuću!
Onda smo prodali i drugu svinju. Vrijedila je točno - koliko i flauta.
Taj dan, a imala sam tada petnaest godina, zapamtit ću dok živim. Sva sretna pojavila sam se u školi, važno noseći moju vlastitu flautu.
Što se čudite?
Da nije bilo svinje, nikad ne bih vidjela svoju prvu flautu.
Sve je bilo mnogo teže nego što se sada čini. Tada smo živjeli izvan dubrovačkih zidina, pa smo mogli držati svinje i kokoši. Prvu smo svinju prodali i kupili radio. Marke "Kosmaj". Kakav je to bio događaj kad su pape i moj brat Pero donijeli radio u kuću!
Onda smo prodali i drugu svinju. Vrijedila je točno - koliko i flauta.
Taj dan, a imala sam tada petnaest godina, zapamtit ću dok živim. Sva sretna pojavila sam se u školi, važno noseći moju vlastitu flautu.
U to sam vrijeme već svirala u
gradskom orkestru.
No nisam se stidjela da zajedno s mojim bratom Perom skupljam po tržnici otpatke od jabuka i drugoga voća.
Tamo sam se ponekad srela s Đelom Jusićem.
Skupljali smo te jabuke... Tako sam i ja pridonijela tome da dođem do svoje drage flaute.
No nisam se stidjela da zajedno s mojim bratom Perom skupljam po tržnici otpatke od jabuka i drugoga voća.
Tamo sam se ponekad srela s Đelom Jusićem.
Skupljali smo te jabuke... Tako sam i ja pridonijela tome da dođem do svoje drage flaute.
Tajno sam se pripremala...
I tako je došla i 1958. godina. Bila
sam pri kraju muzičke škole. Tada sam čula za nekakav natječaj mladih muzičara u Ljubljani.
Od tajnice škole doznala sam da se mora svirati jedna Bachova
sonata, jedan koncert, neka etida i još jedno djelo nekog domaćeg
skladatelja.
Došla sam odmah profesoru Padovanu i rekla mu da bih išla u Ljubljanu.
Došla sam odmah profesoru Padovanu i rekla mu da bih išla u Ljubljanu.
"Ma, jesi li ti mala poludjela?
Gdje ćeš ti na taj natječaj... Nisi spremna za nešto takvo"
- rekao mi je moj profesor.
Duboko u sebi odlučila sam da odem u
Ljubljanu.
Pa svi su hvalili moju muzikalnost!
Doduše, bila sam lijenčina, ali ipak moram pokušati. Moji su radovi uvijek bili doživljeni, ali nikad perfektno izvedeni.
Pa svi su hvalili moju muzikalnost!
Doduše, bila sam lijenčina, ali ipak moram pokušati. Moji su radovi uvijek bili doživljeni, ali nikad perfektno izvedeni.
Prionula sam na posao.
Satima sam vježbala na svojoj flauti.
Mama me jedva mogla odvući na objed. Spremila sam sve ono što se tražilo za natječaj. Istina, nisam se toliko bojala natječaja koliko toga što sam prvi put u životu morala napustiti svoj voljeni Dubrovnik.
Satima sam vježbala na svojoj flauti.
Mama me jedva mogla odvući na objed. Spremila sam sve ono što se tražilo za natječaj. Istina, nisam se toliko bojala natječaja koliko toga što sam prvi put u životu morala napustiti svoj voljeni Dubrovnik.
Trinaest - sretni broj
U početku su se svi u kući čudili
mojoj upornosti.
"Što je s tom malom, pa po cijeli dan svira?" - pitala se mama Jela.
Tek nekoliko dana prije puta u Ljubljanu rekla sam roditeljima što namjeravam učiniti. Odmah su pristali. Dobro su znali da ono što naumim i provedem.
"Što je s tom malom, pa po cijeli dan svira?" - pitala se mama Jela.
Tek nekoliko dana prije puta u Ljubljanu rekla sam roditeljima što namjeravam učiniti. Odmah su pristali. Dobro su znali da ono što naumim i provedem.
I tako sam se, poslije duge vožnje
brodom od Dubrovnika do Splita i vlakom od Splita preko Zagreba,
pojavila u Ljubljani.
U Ljubljanu je sa mnom išla i klaviristica Jelena Ščenek. Ona me morala pratiti na klaviru.
U Ljubljani su bili mladi muzičari iz cijele Jugoslavije. Bili su svi instrumentalisti, a flautista je bilo dvanaest... Ja sam bila trinaesta.
U Ljubljanu je sa mnom išla i klaviristica Jelena Ščenek. Ona me morala pratiti na klaviru.
U Ljubljani su bili mladi muzičari iz cijele Jugoslavije. Bili su svi instrumentalisti, a flautista je bilo dvanaest... Ja sam bila trinaesta.
Od silnoga straha postala sam - flegma...
Nisam im htjela pokazati svoj strah, dok sam se u sebi tresla kao šibica.
No sve je prošlo tako brzo.
Nisam još pravo došla k sebi, kad mi je neki od natjecatelja prišao i rekao:
"Tereza, ti si prva."
Nisam im htjela pokazati svoj strah, dok sam se u sebi tresla kao šibica.
No sve je prošlo tako brzo.
Nisam još pravo došla k sebi, kad mi je neki od natjecatelja prišao i rekao:
"Tereza, ti si prva."
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
