Dječaci iz Ilice 246 izdavali su za sve vrijeme rata i vlastite novine. Novine su pisane rukom, a izlazile su po sistemu "kad se stigne". Ipak, izdano je ukupno 19 brojeva, koje danas ljubomorno čuva njihov glavni urednik Danijel Jelinić. Svaki od tih brojeva je unikat
To dvorište djetinjstva, u kojem je odrastao Vlado Štefančić, uistinu je bilo i veliko i sretno! Smješteno između posivjelih zidina višekatnica u Ilici 246, s izlazom na dvije ulice (Ilicu i Ulicu X korpusa) predstavljalo je idealan prostor za igru i nestašluke "klinaca" iz najduže ulice u Zagrebu.
Ti klinci i ta ulica ostali su mnogima
u sjećanju.
To sjećanje je neprelistana knjiga
djetinstva.
Rat ih je zbližio. Na ulicu se nije
smjelo. Škole su prestale s radom. Najprije su se okupljali na
livadi, između zgrada s brojevima 3 i 7 u današnjoj Ulici X
korpusa. Tu su započinjali igre odmjeravanja snage: tko će biti
najbolji u skoku udalj, tko će preskočiti veću visinu, tko će,
kako to reče jedan od njih, dalje pljunuti!
Zatim je Vlado dao ideju da osnuje
klub. Kakav klub?
O tome će, razumije se, tek biti
riječi.
Dakle, trebalo je proslaviti godinu
dana uspješnog rada kluba. I dok su tako klinci iz ulice razmišljali
na koji bi način pribavili sve ono što je potrebno za jedan takav
"banket", u dvorište je utrčao njihov vršnjak, član
kluba "Jadran", mali Danijel Jelinić. Zadihan i uzbuđen, o svom je
otkriću obavijestio "klapu":
- Na ulici je guska!
Dječaci su se pogledali. Jedina točka
dnevnog reda time je bila riješena. Guska je došla kao naručena za
njihov banket. Jedan za drugim istrčali su na ulicu. Gusku, koja je
u vrijeme rata na neobjašnjiv način iz nečijeg dvorišta izašla
na ulicu, brzo su opkolili.
Kad se obruč stegao, mali Danijel je preko guske prebacio svoj kaput. Onda su se svi, kao na komandu, bacili na gusku. U narednih nekoliko trenutaka guska je završila u podrumu zgrade 246 u Ilici. Sutradan ujutro, dok su se Vladini roditelji nalazili u gradu, kućna je pomoćnica ispekla gusku.
Kad se obruč stegao, mali Danijel je preko guske prebacio svoj kaput. Onda su se svi, kao na komandu, bacili na gusku. U narednih nekoliko trenutaka guska je završila u podrumu zgrade 246 u Ilici. Sutradan ujutro, dok su se Vladini roditelji nalazili u gradu, kućna je pomoćnica ispekla gusku.
U podrumu je održan "banket".
Jedan od članova kluba, čiji je otac imao gostionicu, a piće držao u podrumu te iste zgrade, na vrijeme je osigurao ključeve podruma. U jednu veliku zdjelu natočeno je vino. Čaša nije bilo, pa su svi članovi kluba, a i njihovi gosti - dvadesetak mališana iz dvorišta i okolnih kuća - srkali vino iz te zdjele.
Jedan od članova kluba, čiji je otac imao gostionicu, a piće držao u podrumu te iste zgrade, na vrijeme je osigurao ključeve podruma. U jednu veliku zdjelu natočeno je vino. Čaša nije bilo, pa su svi članovi kluba, a i njihovi gosti - dvadesetak mališana iz dvorišta i okolnih kuća - srkali vino iz te zdjele.
Svađa je započela oko bataka još na
samom početku "banketa". Svi su htjeli batake. A guska ih
ima samo dva! Na kraju je odlučeno da batake dobiju najugledniji
članovi kluba: predsjednik Danijel Jelinić i blagajnik Josip Roca.
Cijeli "banket" trajao je, s
obzirom na jednu gusku a njih dvadesetak, svega nekoliko minuta.
Strah, koji su preživjeli i batine koje su nakon toga uslijedile,
bile su mnogo dužeg vijeka.
Zapravo, sve bi dobro završilo da
vlasnica guske, žena kojoj se danas nitko više ni imena ne sjeća,
nije povela istragu. Ta je žena zbog guske počela obilaziti kuću
za kućom, zvonila je na vratima svakog stana raspitujući se nije li
tko možda saznao da je netko za ručak imao gusku.
Tako je pozvonila i na vrata roditelja malog Joce Pokornoga. Joci je tada bilo četiri godine i prigodom ovog "banketa" također je okusio slast pečene guske.
Tako je pozvonila i na vrata roditelja malog Joce Pokornoga. Joci je tada bilo četiri godine i prigodom ovog "banketa" također je okusio slast pečene guske.
- Jel’te, gospon, niste li vi čuli
nekaj o mojoj guski - započela je još s vrata jadna žena.
Na riječ "guska" mali se
Joco toliko preplašio da je odmah "strugnuo" pod stol.
Dakako, svima je to zapelo za oko, a Joco je, prikliješten
pitanjima, odao cijelu stvar.
Pukla je bruka, batine su pljuštale
kao kiša po stražnjicama članova kluba. "Banket" im je
prisjeo.
Malog Jocu isključili su iz kluba.
Neću ga voljeti ako ne bude - Vlatko
Drugom jednom zgodom vesela je družina
krenula na izlet u Šestinski dol. Za igru Indijanaca, dakako, bila im
je potrebna prostornost, priroda i - potok. Uz taj potok skakali su
gore-dolje dok se nisu zamorili. Tada je poglavica prvi počeo piti
vodu iz potoka. Onako po indijanski. Uskoro su svi ostali zagnjurili
glavu u vodu. Pili su i više nego što su bili žedni.
Igra je nastavljena: poglavica je poveo
družinu uzvodno. Nisu odmakli ni dvije stotine metara od mjesta gdje
su se nauživali bistre vode iz potoka kad ih zaprepasti prizor koji
su ugledali: u potoku su ležale dvije uginule mačke.
Nakon tog događaja poglavica Vlado je,
normalno, smijenjen. Njegovim riječima nitko više nije vjerovao.
Takvih i sličnih događaja ima
napretek. Da se Vlado, kome je bilo tek deset godina, počeo
pretvarati od tihog i povučenog mališana u odlučna, energična i
nestašna mališana, majka Vera nije odmah uočila.
Prvi svjedok Vladinog djetinjstva, Vera
Štefančić, koja danas živi u Ilici 42, priča:
- Bio je povučen i tih, skroman.
Njegova dvije godine mlađa sestra bila je nestašna kao da je muško.
Pet godina stariji brat Boris također je bio dijete žive i
nestašne naravi.
Majka Vera ne taji da su se ona i muž
Ivan gotovo razočarali kad je njihovo drugo dijete došlo na svijet!
Dogodilo se to u ranu zoru 12. siječnja 1931. godine u Vukovaru.
Očekivali su kćer.
Ime Vlado dobio je zahvaljujući bratu
Borisu.
- Borisa sam povela do košare u kojoj
je ležao dječačić. Rekla sam mu:
"Sine, dobio se bracu!"
On ga je pogledao, prevrnuo očima, pa onako ljubomorno, kako to već djeca mogu biti, zaključio:
"Ah, beba - cveba!"
Ljubomorno je otišao iz kuće.
"Sine, dobio se bracu!"
On ga je pogledao, prevrnuo očima, pa onako ljubomorno, kako to već djeca mogu biti, zaključio:
"Ah, beba - cveba!"
Ljubomorno je otišao iz kuće.
Nedugo nakon toga majka Vera je
napomenula da braci moraju dati ime.
- Ja ga neću voljeti ako se ne bude
zvao Vlatko, kao što se zove moj najbolji drug! - rekao je Boris.
Dakako, prijedlog i molbe ubrzo su
prihvaćeni, ali uz malu ispravku: Vera i Ivan dali su
drugom djetetu ime Vlado.
Godinu dana od tog događaja Štefančići
su odlučili da se presele iz Vukovara. Oficiru bivše jugoslavenske
vojske, Ivanu Štefančiću, već je bilo dosadilo neprestano
seljakanje "po potrebi službe" po Makedoniji, Srbiji i
Hrvatskoj, od mjesta do mjesta. Preselio se u Zagreb i promijenio
profesiju.
Ubrzo je na svijet došla i kći Beba.
Od tada pa do početka rata troje malih Štefančića
svako su ljeto provodili kod djeda u selu Petrovcu kod Vukovara.
Petrovci su selo s rusinskim življem, a djed Anton je porijeklom
Ukrajinac. Bio je šaljivčina, veoma duhovit čovjek. Kažu da je
Vlado naslijedio mnoge osobine svog djeda.
Gosti kluba - Hetrich i Tanhofer
- Djed Anton bio je izuzetno strog
prema djeci. On je, znaite, imao svoju filozofiju koja se zasnivala
na stajalištu da smo mi, zagrebačka djeca, kako je to često
govorio, jako razmaženi. Zato nas, čim smo stigli u selo, odijevao
u seljačku odjeću. Mi smo se tome protivili, ali pomoći nije bilo.
Tako smo jednom, sjećam se, potajno napisali pismo ocu i majci u Zagreb da dođu po nas. Pismo smo bacili u poštanski sandučić, ali je djed Anton to vidio - ili mu je netko rekao, to je ostalo neodgonetnuto - pa je nekako došao do pisma. Okupivši nas, počeo je čitati pismo. Nakon toga, dakako uslijedila je njegova omiljena kazna: sat spavanja duže poslije ručka!
Tako smo jednom, sjećam se, potajno napisali pismo ocu i majci u Zagreb da dođu po nas. Pismo smo bacili u poštanski sandučić, ali je djed Anton to vidio - ili mu je netko rekao, to je ostalo neodgonetnuto - pa je nekako došao do pisma. Okupivši nas, počeo je čitati pismo. Nakon toga, dakako uslijedila je njegova omiljena kazna: sat spavanja duže poslije ručka!
No, koliko je god djed Anton bio strog
čovjek, toliko je njegova žena Emilija bila žena tihe, blage
naravi, plemenite duše.
- Nalik je na staricu iz neke bajke -
dodaje Beba.
Godine su tako prolazile, a stari
Ukrajinac dugo nije odustajao od svojih principa strogosti. Kada je
Vlado, još kao vrlo mlad, počeo amaterski glumiti, djed Anton to
čuo, odmah je u Zagreb sinu i snahi poslao oštro pismo:
"Kako možete dopustiti da vaš sin, a moj unuk, ode u cirkusante?"
Djed je na toj svojoj rečenici dugo inzistirao, zapravo sve do Vladinog prvog sudjelovanja u jednoj opereti. Tek nakon izvedbe "Zemlje smiješka", u kojoj je kao gledalac beskrajno uživao i svi nesporazumi su izglađeni.
"Kako možete dopustiti da vaš sin, a moj unuk, ode u cirkusante?"
Djed je na toj svojoj rečenici dugo inzistirao, zapravo sve do Vladinog prvog sudjelovanja u jednoj opereti. Tek nakon izvedbe "Zemlje smiješka", u kojoj je kao gledalac beskrajno uživao i svi nesporazumi su izglađeni.
No, od prvih glumačkih koraka do
"Zemlje smiješka" ima još mnogo toga što zavređuje da
ostane zabilježeno iz djetinjstva Vlade Štefančića i njegovih
vršnjaka iz kluba "Jadran". Kako je klub dobio baš ime
"Jadran"? Što su njegovi članovi - Vlado, Danijel Jelinić,
Miroslav Poljanec, Josip Roca, Boris Magaš, te česti gosti tog
kluba: Ivan Hetrih (Hetrich), Braco Rajs (Reiss), Jelena Lovretić,
Nikola Tanhofer i mnogi drugi našli zajedničko u tom klubu? Što ih
je držalo na okupu? O tome će biti riječi u narednom broju.
Konopac - u sportske svrhe
Josip Roca, profesor povijesti u
gimnaziji "Braća Ribar" u Zagrebu, dobro se i danas sjeća
tih dana, kad je nastao jedinstven klub u Zagrebu pod imenom
"Jadran":
- Upoznali smo se onog trenutka kad je
izbio rat. Tada su škole prestale raditi, a mi smo negdje morali
naći svoj prostor za igru. Livada se pokazala idealnom, kao i
dvorište iza zgrade br. 246 u Ilici sa svoja dva izlaza: jednim na
Ilicu, a drugim na današnju Ulicu X korpusa.
Josipov je otac u to vrijeme imao
gostionicu u prizemlju zgrade 246, u kojoj su stanovali Vlado i
Boris. Dolazeći pomagati ocu, Josip je upoznao dječake s kojima se
sve do konca rata, a i mnogo godina kasnije, neće razdvajati.
Ti dani djetinjstva, unatoč ratu, ostat će mu zauvijek u sjećanju.
Ti dani djetinjstva, unatoč ratu, ostat će mu zauvijek u sjećanju.
Miroslav Poljanec, v. d. direktora
Koncertne direkcije Hrvatske, objašnjava zašto su se članovi kluba
opredijelili baš za atletiku:
- Možda zato što je taj sport bio, da
tako kažem, najjeftiniji. Za trčanje, skokove i preskakanje konopca
uistinu nije trebalo nekih skupih rekvizita.
Članovi kluba donijeli su i nekoliko
pravila, koja je svaki od njih morao poštovati; na borilištu se
nije smjelo pljuvati i psovati.
Sve greške bilježile su se u bilježnicu i tko bi skupio određen broj negativnih poena, morao je u zajedničku blagajnu kluba uplatiti i određen novčani iznos. Jedno od pravila je bilo da ne smije pušiti.
Sve greške bilježile su se u bilježnicu i tko bi skupio određen broj negativnih poena, morao je u zajedničku blagajnu kluba uplatiti i određen novčani iznos. Jedno od pravila je bilo da ne smije pušiti.
Prva disciplina koju su u sadržaj
aktivnosti kluba uveli bila je prema riječima Danijela Jelinića -
skok motkom na bačvu!
Danijel Jelinić, urednik "Večernjeg
lista", priča:
- U dvorištu su se nalazile bačve za
vino, jer je Rocin otac imao gostionicu u zgradi. Roca je predložio
da motkom što služi za podupiranje konopca za sušenje rublja
skačemo na bačve. Najuspješniji skakač bio je Roca. On bi uvijek
skočio na najveću bačvu.
Zatim je jednoga dana dječacima iz
dvorišta zgrade 246 u Ilici - dok je Boris Magaš, danas jedan od
najeminentnijih arhitekata Jugoslavije, dobitnik godišnje "Borbine"
nagrade za projekt hotela "Solaris", pomogao majci
prostirati rublje na konopac - palo na pamet da bi
i taj konopac mogli iskoristiti u sportske svrhe. Čim je tog
popodneva rublje s konopca pokupljeno, konopac je spušten na visinu
od 70 cm, pa su ga dječaci počeli preskakivati.
Kako su dani zajedničkog života brzo
prolazili u neprestanoj igri, a samim tim povećavao se i broj
sportskih disciplina, postavljeno je pitanje naziva kluba. Da se klub
nazove "Jadran", predložio je Vlado Štefančić:
- U ono vrijeme u susjednoj je kući
stanovala lijepa djevojčica koja se zvala Jadranka. Veoma mi se
sviđala. Kad smo davali ime klubu, ja sam potajno predložio ime
"Jadran" misleći na tu djevojčicu. Nitko nije bio protiv
tog naziva, ali mnogo godina nitko nije ni saznao što me je
inspiriralo da predložim baš taj naziv klubu!
Kako kupiti štopericu?
"Jadran", međutim, nije
ostao samo sportski klub. Ubrzo je pet dječaka odlučilo da se na
tavanu zgrade napravi pozornica i da počnu izvoditi predstave. To im
je bilo potrebno da bi smogli novaca za kupovinu rekvizita: stalka za
skok uvis, prepona, zatim stalaka za skok uvis s motkom, a kao motku
koristili su do kraja rata podupirač za rublje.
Dječaci iz Ilice 246 izdavali su za
sve vrijeme rata i vlastite novine. Novine su pisane rukom, a
izlazile su po sistemu "kad se stigne". Ipak, izdano je
ukupno 19 brojeva, koje danas ljubomorno čuva njihov glavni urednik
Danijel Jelinić. Svaki od tih brojeva je unikat.
Ali kako će u ovom napisu uglavnom
biti riječ o sportskim aktivnostima članova kluba, dužni smo
zabilježiti neke od događaja na polju sporta tih mališana iz Ilice
246.
Takmičenja su najprije počela u
odmjeravanju vlastitih snaga, što bi se reklo, u odmjeravanju snaga
samih članova kluba: Vlade, Danijela, Miroslava, Borisa i Josipa.
Ali ne tako rijetko događalo se da su im se pridružili i mališani iz njihove ulice, nekoliko godina mlađi od njih.
Ali ne tako rijetko događalo se da su im se pridružili i mališani iz njihove ulice, nekoliko godina mlađi od njih.
- Prije svih, bio je to Joco Pokorni
koji je imao četiri godine.
Danas je direktor jedne tvornice u Varaždinu.
Tu je bio i mali Željko Horvatić, danas sudac Okružnog suda u Zagrebu.
Mlađi od nas željeli su se s nama takmičiti. Mi smo ih gonili da trče i do 1000 metara, što je za njih bio velik napor. No oni su valjda htjeli biti veliki kao mi, pa su sve zadatke bez pogovora ispunjavali.
Danas je direktor jedne tvornice u Varaždinu.
Tu je bio i mali Željko Horvatić, danas sudac Okružnog suda u Zagrebu.
Mlađi od nas željeli su se s nama takmičiti. Mi smo ih gonili da trče i do 1000 metara, što je za njih bio velik napor. No oni su valjda htjeli biti veliki kao mi, pa su sve zadatke bez pogovora ispunjavali.
Danijel Jelinić nam je ispripovijedao
i kako su njih petorica, članovi kluba, "kažnjavali"
svoje tri ili četiri godine mlađe drugove:
- Ako nas ne bi slušali, uzimali bismo feferone, trljali ih među prstima i
onda tim ljutim prstima pipali mališane po nosu. Bila je to okrutna
kazna nas starijih, ali kazna koju su mogli smisliti samo dječaci od
jedanaest do trinaest godina, koliko smo tada imali.
Prvo takmičenje s dječacima izvan
članstva kluba bilo je organizirano negdje 1943. godine. Susreli su
se članovi kluba "Jadran" i mališani iz Šestinskog Dola
u Zagrebu. Dakako, pobijedili su Vlado Štefančić i njegovi
drugovi. U to vrijeme, umjesto štoperice koja je bila koliko
nepoznanica toliko i sat do kojega se s teškom mukom dolazilo,
koristila se obična budilica.
- Sjećam se, uvijek je bio velik
problem u trčanju na sto metara odrediti desetinke - kaže Vlado. -
Tako se često događalo da neki od nas, uvijek onaj koji je
prethodno trčao, upita:
"Kako znaš da su u pitanju baš tri desetinke?"
Odgovor bi redovito bio:
"Pa zar ne vidiš gdje se kazaljka nalazi, između te i te crtice!"
"Kako znaš da su u pitanju baš tri desetinke?"
Odgovor bi redovito bio:
"Pa zar ne vidiš gdje se kazaljka nalazi, između te i te crtice!"
Tako je bilo sve do onog dana kad se u
zajedničkoj blagajni kluba našlo dovoljno novaca da se kupi
štoperica. I kad je napokon kupljena, Josip Roca, najuspješniji
takmičar, bio je zadužen da njome mjeri vrijeme i da je isključivo
on čuva u svom stanu.
- Svi drugi - sjeća se Roca - i
članovi kluba i dječaci koji nisu bili članovi, mogli su štopericu
gledati samo iz velike daljine i diviti joj se!
Negdje 1946. godine članovi
"Jadrana" su na jednom od svojih brojnih sastanaka
zaključili da se bolji rezultati ne mogu postići u skoku motkom ako
se i dalje bude skakalo podupiračem za rublje. Odlučeno je da se iz
blagajne izdvoji novac za Josipa Rocu i Miroslava Poljanca, kako bi
putem jedne turističke agencije mogli putovati u zonu "B",
tadašnju Opatiju.
Bili su čuli da se u Opatiji, u njezinim parkovima, može pronaći pravi pravcati bambus!
Bili su čuli da se u Opatiji, u njezinim parkovima, može pronaći pravi pravcati bambus!
Josip i Miroslav zaista su donijeli tri
prava bambusa. Svako od njih bio je dugačak šest do sedam metara.
Ali dopremanje bambusa u Zagreb posebna je priča.
O tome idući put!
Napisao: Dragan Živanović, snimio: Zlatko Ramničar, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1972.)
