Prije dvije godine pitali su me: kako to da igrači sa Zapada mogu toliko da trče, kako sve izdržavaju, kada mi imamo tako dobre trenere, čitave stručne štabove? Nijemci ili Holanđani, pa i Belgijanci ako hoćete, da ne govorimo o Englezima, prirodno su brži i izdržljiviji od naših mladića i zato moramo da im pariramo nečim drugim, tehnikom i lucidnošću, na primjer
Kao fudbaler i trener, Zebec je uvijek bio tip borca, čije ambicije nikada nisu zadovoljavali prosječni rezultati: sve što je radio i uradio bilo je vrhunskog dometa. Ključ za regeneraciju igre i rezultata u našem fudbalu vidi u vraćanju na jugoslovenski stil igre, izražen u razvijanju maštovitosti i njegovanju tehnike, u izbjegavanju uzora i tuđe škole bazirane na snazi i brzini - što nama ne leži.
Igrali su u njemu, pored Zebeca,
Klajić, Joksimović, Kobe... uglavnom saobraćajci, milicioneri i
oficiri milicije.
Iz Borca, sa 21 godinom Zebec je već u Partizanu, u državnom timu, na lijevom krilu; nezaboravne igre, poziv u reprezentaciju Evrope, velike partije centarhalfa, pohvale na svjetskim prvenstvima i - na kraju karijere našao se u Crvenoj zvezdi. Odatle se uputio u Njemačku sa 32 godine i 65 igara u državnom timu. Odmah je iza Džajića i dan- danas na listi reprezentativaca.
Iz Borca, sa 21 godinom Zebec je već u Partizanu, u državnom timu, na lijevom krilu; nezaboravne igre, poziv u reprezentaciju Evrope, velike partije centarhalfa, pohvale na svjetskim prvenstvima i - na kraju karijere našao se u Crvenoj zvezdi. Odatle se uputio u Njemačku sa 32 godine i 65 igara u državnom timu. Odmah je iza Džajića i dan- danas na listi reprezentativaca.
Zebec je vodeći trener u zemlji
svjetskih prvaka, s dvije šampionske titule, jednom s Bajernom,
drugi put s Hamburgerom. On, Latek, Vasvajler i Derval vode glavnu
riječ u Njemačkom fudbalu. Vitak, gotovo mršav, na oko miran, tih,
odmjeren, ćutljiv na prvi mah. Odgovara, čini se samo zato što i
davanje intervjua spada u dio posla kojim se bavi. Kao da je dug
boravak u tuđini uticao da izgubi južnjačku sklonost otvorenosti i
brzim kontaktima.
U početku ne pomaže ni poznanstvo staro četvrt vijeka. On je sada samo trener "Haesfaua", kako zapadni Nijemci zovu tim iz Hamburga. Trener s najvišim kvalifikacijama i odličnim preporukama. Odasvud zvan i svuda cijenjen.
U početku ne pomaže ni poznanstvo staro četvrt vijeka. On je sada samo trener "Haesfaua", kako zapadni Nijemci zovu tim iz Hamburga. Trener s najvišim kvalifikacijama i odličnim preporukama. Odasvud zvan i svuda cijenjen.
Zebec, trener za koga jedan njemački
novinar doslovce kaže:
"Ako nas bije glas da znamo samo za rad, disciplinu i poslušnost, da smo kao vojnici čak i u fudbalu, onda je Zebec fudbalski oficir".
Trener gvozdene ruke!
"Ako nas bije glas da znamo samo za rad, disciplinu i poslušnost, da smo kao vojnici čak i u fudbalu, onda je Zebec fudbalski oficir".
Trener gvozdene ruke!
Tip borca
Ne ide ni neka velika kontrola koja se praktikuje kod nas. Pa, sportista profesionalac je sam odabrao poziv. Ako je tako, logično da teži da bude najbolji. Takav sam bio i kada sam igrao kao amater u Jugoslaviji. Takvi su i moji igrači.
Drugo je pitanje što se ja ne dam lako. Ako razgovaramo o nekoj temi vi morate mene dobro da uvjerite kako ste u pravu, ili da me razuvjerite, da bih popustio. Ja sam tip borca.
Razgovaramo u jednom od salona Hotela
"Terma" na Ilidži, uoči utakmice Sarajevo - Hamburger.
Fotoreporter traži najbolje uglove za snimanje.
Zebec stavlja naočare.
"Ovako ne ličim na sportistu, ali sve teže čitam bez naočara. 51 mi je. Imam dvije kćerke, obje studiraju u Jugoslaviji, postao sam i djed" - dodaje s neskrivenim ponosom.
Fotoreporter traži najbolje uglove za snimanje.
Zebec stavlja naočare.
"Ovako ne ličim na sportistu, ali sve teže čitam bez naočara. 51 mi je. Imam dvije kćerke, obje studiraju u Jugoslaviji, postao sam i djed" - dodaje s neskrivenim ponosom.
Uvijek Jugosloven
Prije neki dan HSV je očekivao derbi protiv Bajerna, a Miljanić je tražio Buljana za susret protiv Danaca. Buljan je igrao, mi smo pobijedili, a HSV je izgubio bez Buljana, i možda zbog toga, u Minhenu. Vjerovatno je tu riješeno prvenstvo Njemačke na štetu HSV.
- Kako na to gledaju vaši poslodavci?
- Uvijek pokušavam da imam dobre odnose
s našim savezom, sa saveznim kapitenima, bez obzira slažem li se
njihovim metodama ili ne. Popivodu sam pustio jer sam prethodno
ubijedio upravu kluba da moramo da ga pustimo. O Buljanu nisam
odlučivao sam. Upozorio sam predsjedništvo kako bi zabrana loše
odjeknula u Jugoslaviji i predsjednik, doktor Klajn, rekao je da.
Muka je što se Iko vratio povrijeđen iz Ljubljane, tako da neće igrati nekoliko utakmica. Novinari su to konstatovali, ali meni još niko nije ništa prigovorio. Uostalom, i da jeste, moj adut je da je za klub čast da njegov igrač nastupa za reprezentaciju svoje zemlje.
No, i da me prekore, neće mi smetati. Znam da sam ispunio dužnost prema mojoj zemlji. Ja sam Jugosloven prije svega i to uvijek ističem.
Muka je što se Iko vratio povrijeđen iz Ljubljane, tako da neće igrati nekoliko utakmica. Novinari su to konstatovali, ali meni još niko nije ništa prigovorio. Uostalom, i da jeste, moj adut je da je za klub čast da njegov igrač nastupa za reprezentaciju svoje zemlje.
No, i da me prekore, neće mi smetati. Znam da sam ispunio dužnost prema mojoj zemlji. Ja sam Jugosloven prije svega i to uvijek ističem.
Među prosječnima
Branko Zebec je sve govorljiviji.
Mekši. Kao da nestaje one, nazovimo je, maske koju je stekao
boraveći godinama u tuđini, gdje se otvorenost obično smatra
manom.
- Zašto naš fudbal stalno gubi korak
sa najboljima u svijetu?
- Prije dvije godine pitali su me: kako
to da igrači sa Zapada mogu toliko da trče, kako sve izdržavaju,
kada mi imamo tako dobre trenere, čitave stručne štabove? Nijemci
ili Holanđani, pa i Belgijanci ako hoćete, da ne govorimo o
Englezima, prirodno su brži i izdržljiviji od naših mladića i
zato moramo da im pariramo nečim drugim, tehnikom i lucidnošću, na
primjer.
Sjetite se onog legendarnog olimpijskog tima čiji sam i ja bio član: Mitić, Bobek, Vukas, Boškov, Horvat, svi mi redom, sa izuzetkom možda Čajkovskog nismo mogli da trčimo kao Nijemci ili Englezi, ali smo ih pobjeđivali. Čime? Tehnikom, visprenošću, neočekivanošću poteza, izmjenom mjesta.
Pa i oni koji su došli kasnije: Veselinović, Milutinović, Krstić, s kojima sam takođe igrao, pobjeđivali su sve redom takvom igrom. A danas se u Jugoslaviji uvijek traže uzori. Čas su to robusni Holanđani, čas oštri Englezi, pa Belgijanci. Najgore od svega je kada se traže uzori, okreće se prema nekom drugom. U moje vrijeme s lakoćom smo bili među najboljima na svijetu, a danas smo tamo gdje smo, među prosječnima. Mnogo kopiramo druge.
Ovo je jedan dio odgovora. Drugi je u tome što nijedna generacija u posljednje vrijeme ne završi karijeru do kraja. Javi se talentovan dječak, još dok stasava u mladića traže rezultate od njega. On igra do 26. godine, zatim odlazi u vojsku, pa brže-bolje na transfer. Kod nas je igrački vijek kratak: od 25. do 30. godine maksimum. A fudbaler najviše pruža između 28. i 32. godine.
I ja sam igrao doma do 33. godine, da bih zatim pokušao da produžim karijeru vani. Znači, dao sam našem fudbalu najbolje godine. Ovoliki odliv igrača ne može da ne ostavi neželjene posljedice. Drugim riječima, slabe rezultate.
Sjetite se onog legendarnog olimpijskog tima čiji sam i ja bio član: Mitić, Bobek, Vukas, Boškov, Horvat, svi mi redom, sa izuzetkom možda Čajkovskog nismo mogli da trčimo kao Nijemci ili Englezi, ali smo ih pobjeđivali. Čime? Tehnikom, visprenošću, neočekivanošću poteza, izmjenom mjesta.
Pa i oni koji su došli kasnije: Veselinović, Milutinović, Krstić, s kojima sam takođe igrao, pobjeđivali su sve redom takvom igrom. A danas se u Jugoslaviji uvijek traže uzori. Čas su to robusni Holanđani, čas oštri Englezi, pa Belgijanci. Najgore od svega je kada se traže uzori, okreće se prema nekom drugom. U moje vrijeme s lakoćom smo bili među najboljima na svijetu, a danas smo tamo gdje smo, među prosječnima. Mnogo kopiramo druge.
Ovo je jedan dio odgovora. Drugi je u tome što nijedna generacija u posljednje vrijeme ne završi karijeru do kraja. Javi se talentovan dječak, još dok stasava u mladića traže rezultate od njega. On igra do 26. godine, zatim odlazi u vojsku, pa brže-bolje na transfer. Kod nas je igrački vijek kratak: od 25. do 30. godine maksimum. A fudbaler najviše pruža između 28. i 32. godine.
I ja sam igrao doma do 33. godine, da bih zatim pokušao da produžim karijeru vani. Znači, dao sam našem fudbalu najbolje godine. Ovoliki odliv igrača ne može da ne ostavi neželjene posljedice. Drugim riječima, slabe rezultate.
Lažiranje, šta je to?
- Dugo sam se opirao tome. Čitao sam
da ima u nas lažiranja, ali, jednostavno, nisam vjerovao u to. Kada
su ljetos i zvaničnici počeli o tome da govore, rekao sam: pa,
Branko, ti si naivan, o tome i u FSJ javno govore.
I ovo je jedan od uzroka što već deceniju nemamo rezultata ni u klupskom ni u reprezentativnom fudbalu. U fudbal se sve manje vjeruje. Caruje nepovjerenje! Bilo je pokušaja da se lažira i u Njemačkoj, ali je zlo sasječeno u korijenu rigoroznim kaznama.
I ovo je jedan od uzroka što već deceniju nemamo rezultata ni u klupskom ni u reprezentativnom fudbalu. U fudbal se sve manje vjeruje. Caruje nepovjerenje! Bilo je pokušaja da se lažira i u Njemačkoj, ali je zlo sasječeno u korijenu rigoroznim kaznama.
- Pomenuste olimpijski tim. Iz te
slavom ovjenčane ekipe svi ste se, sa izuzetkom Crnkovića, bavili
trenerskim poslom, a samo dvojica, Stanković i Bobek, su treneri u
Prvoj ligi. Bobek je čak do juče trenirao tako reći drugoligaški
Vardar. Zašto?
- Ah, teško je na to odgovoriti. Sada
su vremena da se odlazi i preko granice na rad, a, osim toga, u
zemlji je generacija mladih trenera koji, mora se priznati, prilaze fudbalu
dubiozno, ne površno, ali je među njima i onih koji su malo ili
nisu nikako igrali fudbal.
Ne kažem da izvrstan fudbaler mora biti i dobar trener, ali nije ni pravilo kako asovi nikada nisu vrsni stručnjaci.
Eto, Boškov radi u Realu, Horvat je imao uspjeha u Njemačkoj. Čik takođe, pa i ja radim koliko znam i mogu, ali kao da nismo poželjni u našem fudbalu. Zar i Stankoviću do juče nisu u Zvezdi osporavani rezultati? Možda je i ovo dio odgovora na pitanje zašto smo tu gdje smo.
Ne kažem da izvrstan fudbaler mora biti i dobar trener, ali nije ni pravilo kako asovi nikada nisu vrsni stručnjaci.
Eto, Boškov radi u Realu, Horvat je imao uspjeha u Njemačkoj. Čik takođe, pa i ja radim koliko znam i mogu, ali kao da nismo poželjni u našem fudbalu. Zar i Stankoviću do juče nisu u Zvezdi osporavani rezultati? Možda je i ovo dio odgovora na pitanje zašto smo tu gdje smo.
Da bi se stvorio dobar tim potrebna
je dobra selekcija. A selekcija mora da je stručna. Osim toga, u
našem fudbalu često se kaže nije imao dan, inspiraciju. To sam i
ja govorio kao igrač. Na Zapadu nema toga.
Šta je to "imao si dan, nisi imao dan". Ako nemaš dan,
zamijeniće te drugi koji jedva čeka.
Nezavršen posao
- Mnogi tvrde da ste upravo tu
selekciju vi izvršili u Hajduku koji je zatim nanizao onolike
titule. Ipak, otišli ste prije kraja posla?
- U Hajduk sam doveden radi određenih
poslova koje sam, mislim, a i u Hajduku to kažu, obavio. Mene nije
interesovalo čiji su juniori Boljat, Peruzović, Mužinić,
Jerković, Džoni... Ivićevi ili Mladinićevi već, dobar tim. Pronašao sam ga, doveo
Oblaka i Meškovića koji bez mene ne bi došli ali možda sam
godinu-dvije ranije otišao. Uspjelo mi je da dovedem neke stvari u
red.
Jedino mi je žao što nismo s onakvim Hajdukom krenuli u Evropu. Ko zna, možda je to bio potencijal za titulu prvaka Evrope, a što se tiče nasljednika, sam sam predložio da to bude Ivić. Zašto sam otišao? Odlazak ne zadire samo u odnose Zebec - klub, već mnogo više. Drago mi je što sam predstavljao jednu od karika u progresu toga kluba. Ostao sam mu privržen i danas. Zar Buljan u poznijim godinama nije opet reprezentativac? A obojica smo neki dio Hajduka.
Jedino mi je žao što nismo s onakvim Hajdukom krenuli u Evropu. Ko zna, možda je to bio potencijal za titulu prvaka Evrope, a što se tiče nasljednika, sam sam predložio da to bude Ivić. Zašto sam otišao? Odlazak ne zadire samo u odnose Zebec - klub, već mnogo više. Drago mi je što sam predstavljao jednu od karika u progresu toga kluba. Ostao sam mu privržen i danas. Zar Buljan u poznijim godinama nije opet reprezentativac? A obojica smo neki dio Hajduka.
Dani sjete
- A, ne. Da mi nije prijatno, davno bih
prekinuo, kao što činim s njemačkim novinarima. Pružila mi se
prilika da pričam o onome što mi je tako drago. Svega se rado
podsjetim.
Redaju se sjećanja na prvu igru u
reprezentaciji, kada su on i Boškov debitovali protiv Švajcarske
(7:3) 1951, pa blistave igre u Partizanovom dresu, Svjetska prvenstva
1954. i 58. godine. Bravure na mjestu centarhalfa.
- Za Partizan me vežu najljepše
uspomene. Navalu Herceg, Milutinović, Valok, Bobek, Zebec proglasili
su "parnim valjkom". A pozadi Čajkovski, Atanacković,
Belin... Najviše sam volio da igram s Atanackovićem. Stari igrač,
a mudar kao filozof, s loptom koja, kako je govorio pokojni Ilješ
Špic, ima oči. Mnogi su bili na koljenima pred Partizanom. Zvezdu
smo tukli sa 7:1, sa 6:1, u finalu Kupa čak sa 6:0...
Mađari su na mene bitno uticali. Kao
juniora trenirao me Martin Bukove, a u Partizanu Ilješ Špic. On
zbog godina nije mogao mnogo praktično da pokaže, ali fudbal je
imao u malom prstu i, uopšte, bio je zanimljiv čovjek. Da je sto
godina živio ovdje, ne bi naučio naš jezik, ali smo ga razumjeli.
I sada pamtim Špicove riječi:
"Igrač ne mora bude brz, mora bude brza njegova lopta".
Koliko je istine u tome. Sjećam se kako je govorio Atanackoviću pred susrete sa Zvezdom:
"Ti čuvaš Rajka, a on opet da gol. Neka! Ti zato namestiš dva gola i - sve u redu".
"Igrač ne mora bude brz, mora bude brza njegova lopta".
Koliko je istine u tome. Sjećam se kako je govorio Atanackoviću pred susrete sa Zvezdom:
"Ti čuvaš Rajka, a on opet da gol. Neka! Ti zato namestiš dva gola i - sve u redu".
Kada sam bio reprezentativac Evrope kao
lijevo krilo, Špic me vratio na centarhalfa, i to su moji najdraži
fudbalski dani. Čuvao sam najbolje centre na svijetu i sačuvao ih
da nisu pipnuli loptu. Kako? Izgledao sam nezainteresovan, oni misle
spor sam, a ja izletim kao metak i odnesem loptu. Bio sam hitar (sto
metara s loptom za 11.2).
U raskoraku sa Dinamom
- To je gotovo smiješno, ali najviše
pamtim jedini nastup za državni tim, u kojem sam bio najgori na
terenu. Protiv Austrije u Beogradu 1960. (rezultat 3:3) ni jednu
loptu nisam oduzeo ni dodao, sam sebi sam izgledao kao mjesečar.
Međutim, oba meča protiv SSSR-a na Olimpijskim igrama u Helsinkiju
ostaju upisani zlatnim slovima, pa onaj gol protiv Brazila na
Svjetskom prvenstvu u Švajcarskoj (1:1), desnom nogom s 18 metara u
rašlje 5:0 protiv Engleske, što je možda najveći uspjeh u moje
vrijeme...
Šta žalim? Što 1958. godine, kada smo
imali možda i bolji tim od onog olimpijskog, nismo bili prvaci
svijeta. Zaustavili su nas i tada Nijemci, bolje reći famozni Ran.
Volio bih da se vratim u Jugoslaviju,
rođeni sam Zagrepčanin i beogradski zet, često sam tu, svaki
dinar sam uložio u obiteljsku kuću u Zagrebu, ali, ipak, ne
dolazim. Ni sam ne znam zašto. Pregovarao sam s Dinamom, ali smo u
raskoraku: kada sam slobodan oni imaju trenera, i obratno.
Trener HSV nema neko naročito
mišljenje o svojim pulenima, po njemu to su samo odlične zanatlije:
- Vidjećete ih sutra. Sve su to
pravolinijci, nema vrckavog poteza, nema Safeta Sušića, nema
zvijezde, i zato smo angažovali vremešnog
Bekenbauera, dok ne nađemo mlađeg i boljeg. Hamburger mora da ima zvijezdu, inače nema publiku.
- Za kraj, pitanje Zebecu, u kojem bi
timu najradije vidio sebe kao igrača?
- U jednom davno zaboravljenom, koji
mladim generacijama ne govori mnogo. To je čuveni sastav zagrebačkog
Građanskog pred sam rat, kada sam kao dječak gledao s divljenjem
Glazera, Brozovića, Dupca, Lehnera, Jazbinšeka, Kokotovića,
Cimermančića, Antolkovića, Velfla, Lešnika i Plešea ili
Matekala. Svi su znali sve, ili se to meni, možda, kao junioru
činilo. A iz zrelih godina zna se - Partizan i navala koju sam
pomenuo.
Očito, Zebec nema najbolje mišljenje
o generacijama koje u naše vrijeme špartaju zelenim terenima. Ili
je samo nostalgija u pitanju.
Razgovarao: Vlajko Đoković, obrada: Yugopapir (Venov jesenji magazin, 1980.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)