Pages

▼

Đelo Jusić, skladatelj i dirigent u vrhu naše zabavne glazbe: Nakon "Dunda Maroja" - TV serija "Čovik i po"





Dubrovčanin Đelo Jusić, skladatelj i dirigent, probio se u vrh naše zabavne glazbe. Prisutan je svugdje, na festivalima, radio-valovima, u emisijama televizijskih stanica, na filmu. Ako nije u svome Dubrovniku, tada je sigurno u Zagrebu ili u Beogradu, možda u Skoplju ili nekom drugom središtu gdje ima za njega posla. Zapravo, nitko ne osjeća da Đelo živi tako daleko, na jugu zemlje, već se čini kao da je tu, među nama, odnosno tamo gdje se nešto značajno događa u našem zabavno-glazbenom životu.

Sastali smo se u njegovu novom stanu u Dubrovniku u zgradi poviše "Ekscelziora" odakle puca prekrasan pogled na Lokrum, luku dubrovačku i Gradsku kavanu, kao i na drevne zidine grada.

Na okupu je bila cijela porodica: supruga i troje djece.

Kolega Marko Čolić imao je pune ruke posla dok je kamerom bilježio Đelinu svakodnevicu. Najviše se namučio u njegovoj radnoj sobi, jer su svuda uokolo zvučnici, magnetofoni, ploče, medalje, nagrade, pokali, a u centru, zna se - pijanino, pokriven brojnim notnim papirima, pa i nije lako pronaći pravi kut snimanja.

Međutim, Đelo je i ovom prilikom pokazao da je pravi profesionalac, slušao je Marka i spokojno izvršavao sve njegove naredbe.

Nakon izvrsne "turske" počeli smo i razgovor o njemu osobno, njegovu radu, poteškoćama, uspjesima, novom poslu i našem glazbenom životu, kao i o njegovu Dubrovniku.

Kaže Đelo, uspjeh nam nije došao "preko noći", već se petnaest-dvadeset godina priprema za sve ovo što je sada došlo...

- Mislim da sam jedan od rijetkih sretnika koji svoj posao radi s veseljem od njegova početka, iako uspjeha uvijek nije bilo - kaže Đelo Jusić.


Valja živjeti, valja hraniti djecu



- Kad je počeo vaš "bum" na našoj zabavno-glazbenoj sceni? Nije li to bilo nedavno, od premijere mjuzikla "Dundo Maroje" u zagrebačkoj "Komediji"?

- Ja sam i prije toga, prije "Dunda Maroja", pisao zabavnu i dječju glazbu koju sam radio ozbiljno kao i "Dunda"! Međutim, "Dundo Maroje" skrenuo je pažnju glazbenih stručnjaka na moj rad, svih onih koji se možda prije nisu osvrtali na moje pjesme male forme - zabavne, dječje ili neke pjesme za ozbiljnije pjevače.

"Dundo" je svojim uspjehom - u Zagrebu se prikazuje već više od stotinu puta, u Beogradu 60-70 puta - zainteresirao mnoge druge ljude, naročito ljude s filma i televizije, te su mi upravo oni povjerili mnogo ozbiljnije zadatke.

Naravno, sad od mene očekuju još više, što je meni osobito drago jer je moja namjera da i dam još više u svom glazbenom stvaranju nego što sam dosad uradio.

- Ovi notni papiri nešto kazuju, zar ne? Ponajprije to da radite, da imate dosta posla. A drugo, zanima nas što je sve u njima zapisano? Kakve i koje melodije?

- Da, radim na novom mjuziklu "Ljubovnici" zajedno sa zagrebačkim književnikom Morisom Danonom. A tu su i melodije za novu televizijsku seriju "Čovik i po", rađenu po scenariju Mirka Božića, režiji Daniela Marušića.

Pišem glazbu za jedan film sarajevske kuće "Sutjeska-film", a tu su i poslovi, ovi normalni za festivale, zagrebački i splitski.

Imam mnogo ideja, ali na sve ne mogu stići. Valja živjeti, valja hraniti djecu, pa čovjek mora raditi i neke unosnije poslove koji donose sredstva za svakodnevni život.

- Upravo sam vas htio pitati kako živite? Kako živi jedan skladatelj, profesionalac kao vi, kao slobodni umjetnik, bez stalnog zaposlenja?

- Živi dosta nesigurno, jer ja na prvoga u mjesecu ne mogu doći ni na kakvu blagajnu i uzeti svoju plaću. Nego, zasad ide dobro, jer meni ide dobro. Možda ima skladatelja kojima ne ide dobro. Možda ću i ja jednog dana doći u situaciju da neću moći dobro živjeti.

- Gdje ste potražili inspiraciju za TV seriju "Čovik i po" za koju sada pišete glazbu? Jeste li našli na terenu, u Sinju i okolici?

- Radnja serije odvija se u Sinju. Išao sam tamo, slušao sam pjevače, već sam završio zajedno "brojeve" i "špicu" koju će pjevati Boris Dvornik.

Srećom, mogu dobro osjetiti ovo naše podneblje: Mediteran, Dalmaciju, kao i kontinent - Hrvatsko zagorje, pa čak i Makedoniju.

- Napisali ste "Dunda Maroje", a sada radite na novom mjuziklu "Ljubovnicima". Recite kako gledate na suvremeni mjuzikl? Hoćete li jednom napisati i mjuzikl o životu oko nas, u kome će biti prikazana naša svakidašnja zbivanja?

- I "Dundo Maroje" je donekle refleks života u Dubrovniku danas: tema je stara 400 godina, ali koliko ima danas djece koja troše očev novac, koja bježe od kuće itd. "Ljubovnike" radim u nešto modernijem stilu, možda čak i hipijevski, tako da se neće moći uspoređivati s "Dundom", iako ću ostati dosljedan sebi, svome melosu; ostat ću na domaćem terenu.

- Recite, kako gledate na tandem Kabiljo - Grgić? Naime, oni i vi prvi ste "zagrizli" u domaće mjuzikle, jedini ih radite? Zašto?

- Mislim da im treba čestitati, jer su prvi napravili dva naša mjuzikla "Velika trka" i "Jalta, Jalta". Kamo sreće da imamo još deset Kabilja, Jusića, pa bi bila i veća konkurencija. Onda bi možda i mi još više "grizli" nego što to sada radimo.

- Biste li radili suvremeni mjuzikl s jednim takstopiscem kakav je, recimo, Grgić? Naime, je li teže raditi po suvremenom tekstu ili je lakše transformirati postojeći tekst Marina Držića ili nepoznatog dubrovačkog pisca?

- Odmah bih pristao da radim s Grgićem, jer se mjuzikli i rade timski. Ne dvojica, već četvorica, tako se radi na Brodveju i svugdje u svijetu. "Dunda Maroja" sam radio od početka u suradnji s režiserom Vladom Štefančićem i piscem songova i libreta, pa s njima i dijelim uspjehe i priznanja koja smo dobili za "Dunda".


Novi ansambl trubadura?



- Kad već govorimo toliko o "Dundu", recite kakav je put dosad prošao? Gdje je izvođen, gdje će biti izveden?

- Znam da će uskoro njegova premijera biti održana u Moskvi, u kazalištu "Stanislavski", a pripreme se vrše u Nišu i u teatru u Istanbulu. "Dundo Maroje" bit će svugdje prije izveden nego u Dubrovniku!




- Zar dubrovačko kazalište ne pokazuje interesa za njegovo prezentiranje u gradu gdje je nastao taj mjuzikl?

- To je tipično, kako se ono kaže, na Dubrovnik; najprije mora svugdje drugdje "upaliti" pa tek... Vidite, tu je svaka djevojka Petrunjela, to je pisano za ovaj kamen, za Dubrovnik. Ispočetka mi je bilo krivo što je to tako, bilo mi je zaista žao, međutim sad... Mislim da će jednog dana sve doći na svoje mjesto i da će taj moj "Dundo" zaigrati i ovdje, u gradu za koji sam ga i napisao!

- Što je s Ljetnim igrama? Zašto se uz komediju Držića ne bi prikazivao i mjuzikl "Dundo Maroje"? Bila bi to svojevrsna poslastica za domaće i inozemne kazališne ljude i stručnjake, i ne samo za njih?

- Kamo sreće da je tako kako vi kažete! To bi trebalo napraviti na Ljetnim igrama, jer bi se ovo vrijedno djelo Marina Držića vidjelo kao dramska predstava, operna izvedba (postoji opera "Dundo Maroje" op. p) i mjuzikl. Tako bismo samo uveličali Marina Držića i pokazali svu njegovu vrijednost.

- Kad već govorimo o Dubrovniku i Ljetnim igrama, recite kako vas ovdje ljudi primaju, kako se odnose prema vama - dobro, loše ili vam poneki zavide na uspješnom stvaralačkom radu?

- Ja sam dijete ovoga grada i tu se svi mi poznajemo, to je mala sredina. No, ima tu ljudi koji me cijene, ima ih koji me ne cijene, ali svakim danom sve ih je više na mojoj strani. Ima tu i tamo još uvijek nerazumijevanja: svoje koncerte i nastupe održavam u Zagrebu i Beogradu, a ne u Dubrovniku...

- Rekli ste mi u jednom razgovoru prije dvije godine da ćete osnovati novi ansambl dubrovačkih trubadura! Jeste ti napustili tu zamisao i ideju? Ili možda niste našli odgovarajuće momke za jedan takav ansambl?

- Imam zaista previše posla da bih se i time bavio. Ima podosta mladih pjevača u Dubrovniku kojima svakodnevno pomažem. Trubaduri su jedna moja lijepa epizoda iz moje mladosti, jedna draga uspomena, i ja iz toga ne mogu izaći, to je, na neki način, moje dijete. Pa, pravio ja nove trubadure ili ne, to je tako.

- Ima li stvari koje su vam teške u vašem skladateljskom radu? Pitam vas to zato što ste rekli da volite taj posao, da ste zaljubljeni u nj!

- Najteže mi je po drugi put pisati note. Kod nas je običaj da se na festivale moraju slati dva klavirska izvatka. Strašno mi je teško još jednom pisati drugi primjerak, odnosno prepisivati prvi.

Ke nova?



- Htio bih čuti s kojim pjevačima zabavne glazbe volite raditi? Tko su vam miljenici?

- Volim raditi s onim pjevačima koji ozbiljno prilaze poslu, koji misle isto što i ja, a takvih je, na žalost, dosta malo. Čujte, nema mnogo pjevača s kojima se čovjek može ponositi. Oni koje smatram veoma ozbiljnima:

 Tereza je profesionalac baš u pravom smislu.

Zatim Gabi Novak je strašan profesionalac, recimo, Senka Veletanlić je dobra, iznenadio me Dragan Antić, koji je moju kompoziciju na prošlogodišnjem Beogradskom proljeću studirao kao Betovenovu (Beethoven) simfoniju...

Ima ljudi koji vas iznenade ugodno, a neki opet neugodno.

- Zašto vi niste imali svoj šou-program u cijelom nizu takvih programa pod zajedničkim naslovom "Moji gosti i ja" zagrebačke televizije?

- Nitko me nije zvao! Ne znam zašto su neki šou-programi čas blještavi, genijalni, da bi već u slijedećem trenutku postali više nego amaterski. Mislim da je greška u tome što se na zagrabačkoj televiziji nije radilo timski. Emisije "Obraz uz obraz" uspjele su odprve, jer ih radi jedan tim.

- Može li se dogoditi da zbog jednog dobrog posla, primamljive ponude, stalnog zaposlenja okrenete leđa Dubrovniku i odete u Beograd ili Zagreb?

- Dosad sam imao dosta sličnih ponuda ali to nisam učinio jer suviše volim ovaj grad da bih ga napustio. Svoj sam posao uspio tako organizirati da me često možete vidjeti u Zagrebu ili Beogradu, ili negdje drugdje.

Uz to, Dubrovnik je ljeti svjetska metropola, a zimi se pretvori u "malo misto". Tu je jedan veliki i snažan izvor mladosti: pjevača, glumaca, slikara, igrača, svirača.

- Kako vi gledate na svoj dosadašnji put skladatelja? Je li bio trnovit, težak, ili ste lako prevalili sve prepreke?

- Uvijek sam sve pretvarao u veselje, takav sam. Školovao sam se sam. Jedno vrijeme morao sam poći iz Dubrovnika da bih svršio školu, jer ovdje nisam nailazio na razumijevanje. Danas se neki moji profesori ponose sa mnom.

Međutim, i ja se isto tako ponosim njima, da su me trpjeli onoliko koliko su me morali trpjeti.

Nitko mi nije ništa dao, sve sam kupio vlastitim sredstvima, stan i sve ovo u njemu, skupe magnetofone i drugo, pa sam tim sretniji, jer je trnje tako sada sve slađe. Svoje veselje, taj optimizam, prenosim na svoju djecu, na svoje suradnike i na sve one s kojima radim. Moje su note vedre...

Đelo ne voli govoriti o nagradama, iako smo vidjeli nekoliko zlatnih ploča, za pjesme "Jedan dan", "Luda mladost", "Marijana" i druge, oko desetak njih, a na počasnom mjestu stoji Nagrada grada Dubrovnika iz 1968. godine.

Zajedno s njim prošetali smo dubrovačkim Stradunom i nije bilo ni jednog njegova sugrađanina koji ga nije oslovio: "Ke nova?", "Zdravo Đelo", "Kako ide"...

Nije mogao sakriti da voli takve susrete u svom gradu, jer drugdje, u Zagrebu ili Beogradu, uvijek žuri, snima u studijima, pa se može dogoditi da pokraj znanca ili prijatelja jednostavno projuri bez pozdrava, jer luta u mislima svojim glazbenim poljima. Takav je Đelo Jusić... 

Razgovarao: Pero Homovec, snimio: Marko Čolić, obrada: Yugopapir (Arena, jun 1974.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)