Pages

▼

Igor Savin, skladatelj iz Zagreba: Moje polazište je uvijek bilo u našem folkloru (1986)



Čovjek se mora okrenuti sebi i svojoj glavi da bi osjetio podneblje u kojemu je rastao. Za mene, kao skladatelja, polazište je uvijek bilo u našem folkloru. Mi često inozemstvu želimo ponuditi nešto drugo, evropskije, a oni traže naše. Mi imamo odličan folklor, ali treba ga opremiti evropski, svjetski. Neće oni dvije zurle i harmoniku, radije će onda uzeti nešto iz Afrike
Skladatelj Igor Savin iz Zagreba od rijetkih je domaćih glazbenika koji već godinama radi s najpoznatijim filmskim autorima u svijetu. I sve zahvaljujući korištenju domaćeg melosa. Dok čitate ove retke, Savin već piše note za poznatu Marulićevu dramu Judita, koja će svoju baletnu praizvedbu imati na Splitskom ljetu iduće godine. 

Savin, inače, druguje s notama od, kako kaže, treće godine, kada se, zahvaljujući roditeljskom poslu, naslušao po kazalištima Verdija, Puccinija i drugih velikih glazbenih majstora.

Igor je kao muzičar radio na zagrebačkom RTV-u, svirao je u orkestrima, komponirao, aranžirao, a odnedavna je umjetnički rukovodilac Elektronskog studija Koncertne dvorane V. Lisinski u Zagrebu.

Tu, među kompjutorima i sintisajzerima, odvija se svakodnevni život tog tridesetosmogodišnjaka, o kojem se više piše i zna u inozemstvu nego li u nas.

Taj njegov "elektronski kabinet", sa svim onim brojnim uređajima i utičnicama, pomalo je nespojiv s njegovim u inozemstvu poznatim imageom.

Naime, Savin je tamo postigao ime i ugled zahvaljujući prvenstveno svojim kompozicijama temeljenim na elementima našega folklora!

- Sve baziram na našem folkloru, kaže Savin i dodaje kao da se opravdava: - Čovjek se mora okrenuti sebi i svojoj glavi da bi osjetio podneblje u kojemu je rastao. Za mene, kao skladatelja, polazište je uvijek bilo u našem folkloru.

Mi često inozemstvu želimo ponuditi nešto drugo, evropskije, a oni traže naše. Mi imamo odličan folklor, ali treba ga opremiti evropski, svjetski. Neće oni dvije zurle i harmoniku, radije će onda uzeti nešto iz Afrike.

Kad je riječ o našem folkloru, onda za Savina ne postoje granice. Miksa istarski melos s makedonskim bubnjevima, međimurske melodije sa vranjanskom pratnjom. Već se unaprijed raduje kad će u Juditi zagrmjeti dalmatinski folklor, gange, klape i sve to u izvođenju simfonijskog orkestra.

Strani su režiseri bili oduševljeni kad su čuli njegovu glazbu u Vukotićevu filmu na otvaranju Festivala znanstvene fantastike u Madridu.

Savinova je glazba otad zaštitni znak tog renomiranog festivala.

- Veliko zanimanje za moju glazbu, temeljenu na folkloru, a opremljenu elektronski, pobuđeno je nakon projekcije Dovnikovićeva crtića Jedan dan života u Kanadi, priča Savin. - Tada je svjetski poznati autor animiranih filmova, Paul Driessen, prvi put čuo moju glazbu. Zatražio je odmah da skladam glazby za njegov novi film koji će imati premijeru na Festivalu animiranog filma u Anecyju.


Dobra glazba košta



I tako, dok mi nećemo vlastiti folklor, stranci ga sve više traže.

Doduše, i mi ga koristimo, ali često ne i na najbolji način. Jedan od pozitivnijin primjera glazba je skopske grupe Leb i sol.

Jer, a to potvrđuje i Savin, folklor treba znati koristiti na pravi način.

Zbog toga i ne čudi što je Savin za Driessenov film uzeo elemente bosanske sevdalinke. Naučio je svirati i duhački instrument od pečene zemlje koji se zove okarina.

Doduše, ne eksperimentira on samo s glazbom nego i s instrumentima: nedavno je na dalmatinskoj ljerici pojačao žice i dobio, kako kaže, nov, fantastičan zvuk.

Iako je dosad napisao glazbu za bezbroj filmova, radio gotovo sa svim režiserima čuvene zagrebačke škole crtanog filma i skupio mnogo nagrada, još nije došao do cjelovečernjeg filma.

- Filmska glazba, a to je vrlo ozbiljan posao, mora biti u funkciji filma,  kaže Savin. - Kad je slušate sa ploče, ona vas ne smije zabavljati nego asocirati na film. Bez dobre glazbe nema ni dobrog filma. A da bi se to postiglo, potrebna je čvrsta suradnja režisera i skladatelja. 

Ponekad se glazba unaprijed piše, a tek se onda snima film. Redatelji koji "osjećaju" muziku znaju i kako će snimati film. Kakvu će glazbu koristiti...

Od naših režisera Savin izdvaja Nenada Puhovskog, koji, kad je riječ o glazbi, zna što hoće. Ali, većina redatelja brine se o glazbi kad je film već gotov i kad nestane para.

Tada se obično piše muzika navrat-nanos. No i u cjelovečernjem filmu se već osjećaju neke promjene nabolje. Prodorom mlađih autora, film počinje govoriti i glazbom. Među kolegama, koji poput njega rade na osnovi folklora, Savin izdvaja Zorana Simjanovića.

- Unikal Studio iz Ljubljane, koji pravi reklamne filmove koristi se samo slikom i glazbom,  kaže Igor Savin, česti glazbeni suradnik njjhovih spotova. - Takav je način rada dobar i njihove su reklamne poruke zapažene.

Savin radi i za kazalište, ali kao i na filmu i u kazalištu, kako kaže, problem su uvijek financijska sredstva, jer dobra glazba košta. Zbog toga mnoge njegove filmske kompozicije nastaju često u njegovu elektronskom studiju, gdje brojni uređaji zamjenjuju skupe glazbenike i velike orkestre.

Ponekad, kad je više para, kombinira se živa, akustična glazba s elektronskom.

Najbolje su kombinacije sintisajzera i pojedinih inustrumenata. Savin koristi tu kombinaciju kad snima glazbu za kazališne predstave.

- Mnogo sam surađivao s kazališnim redateljima,  priča Savin. - Najviše s Ljubišom Ristićem, Joškom Juvančićem, Nenadom Puhovskim, Dinom Radojevićem... Kazališni redatelji više "kuže" glazbu od svojih kolega s filma. No, često je problem - novac.

Jedna vrata za potrebe kazališne predstave ponekad stoje više nego glazba za tu predstavu. I što onda učiniti? Mnogi se redatelji odriču snimanja glazbe i koriste se pločama, što je nedopustivo...

Razgovarao: Aleksandar Veljić, obrada: Yugopapir (Studio, 1986.)



 Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)