Gopca sam slučajno zamijetio u Studentskom centru, on je tada imao petnaest-šesnaest godina i nevjerovatnu dozu ludila, koja je rijetka za pjevače.Imao je jednu prirodnu drskost na bini i sjećam se da je za vrijeme svirke ležao u bas-bubnju i pjevao! To me nevjerojatno šokiralo! Em je bio pijan, em je ležao u bas-bubnju, a znaš koliki je, visok, to još nigdje nisam vidio
Kada su već svi pomislili da
je "Prljavo kazalište" zauvijek spustilo svoje zastore, Jasenko
Houra i njegova četvoročlana banda iz zagrebačke Dubrave oglasili
su se novim albumom. Nekadašnji promoteri svjetskih glazbenih
trendova u našim krajevima, prvoborci domaćeg novog vala, danas
zvuče znatno umivenije, profesionalnije, pa čak i smirenije, ali
još uvijek dovoljno intrigantno, emotivno nabijeno i sugestivno,
tako da ne treba čuditi što je kritika u albumu "Zaustavite zemlju" već prepoznala jednu od mogućih spasonosnih injekcija domaćem
rocku, koji - kao što se zna - već godinama pouzdano tone uz
harmoniku i "zvuke rodnog kraja". No, Jasenko Houra, nekadašnji wunderkind domaćeg rocka, a danas etablirani muzičar sa zaleđem od
šest albuma, bez obzira na očevidno zadovoljstvo posljednjim
projektom, nije preveliki optimista. Kako? Zašto?
- Nakon albuma "Zlatne godine" neuobičajeno dugo ste šutjeli. Već smo pomislili da je šutnja i vaša definitivna odluka.
- Da, poslije "Zlatnih godina"
odlučili smo se za dužu pauzu i cijelo vrijeme ama baš ništa
nismo radili. Svirali smo samo jedan jedini koncert, onaj "ZG Rock Forces", tek toliko da bismo vidjeli jesmo li još na okupu.
Razloga za tako veliku stanku bilo je nekoliko.
Prije svega, ja sam
privatno imao jedan veoma loš period, što se, naravno, odrazilo i
na mene kao autora, a isto tako, nakon osam-devet godina neprestanog
prisustva u ovom poslu, čovjek se i više nego zasiti, ponestane mu
pravih motiva, i logično je da traži nekakav predah.
- Znači, sve ti je pomalo dosadilo?
- Pa, meni i nije toliko koliko je
bendu. A kad bend nema motiva, nemam ga ni ja.
- Jednom si, ako se ne varam, rekao da
nećeš ništa raditi sve dok toliko narodnjaka bude na našoj sceni.
Očito si promijenio mišljenje...
- Jesam, jer kad bih čekao da se
narodnjaci smire onako kako bih sam želeo, morao bih šutjeti bar
još pedeset godina! Shvatio sam da sve to što se događa u našoj
diskografiji nije samo stvar muzike, već, prije svega, primitivizma,
i to onog koji se ne može promijeniti. Stoga, postalo mi je jasno da
nije pametno da šutim, da mirujem, već obrnuto - da što više
radim.
- Imam dojam da se većina domaćih
rock bendoya povukla, da ne kažem da su pobjegli, baš u onom
trenutku kada su narodnjaci započeli svoju invaziju. Nije li to bila
neka linija manjeg otpora?
- Ne bih rekao baš tako. Mislim da je
svemu, u velikoj mjeri, kumovala diskografija. Što se rocka tiče,
očito je da jugoslavensko tržište funkcionira po nekim čudnovatim
principima. U vrijeme novoga vala, početkom osamdesetih, svi su
konzumirali novi val; kad je bio ska, svi su slušali ska; kasnije
har drock, a danas, eto, sevdah rock.
Nema nikakvih podjela, za
diskografiju je sasvim dovoljno da funkcionira samo jedan trend, oni
smatraju da je naše tržište premalo i da ono više od jednog ne
može podnijeti. Zato, kad su se pojavili narodnjaci, ostali su
iščeznuli, jer za njih, naprosto, nije bilo prostora.
- Činjenica je da se nakon
posljednjeg albuma više pojavljuješ u javnosti. Inače si dosta
rijetko davao intervjue, nisi se baš pretrgavao po novinama?
- Nisam, budući da nije bilo nekih
specijalnih razloga za to. Još tamo davno, u doba prvog albuma, sve
što je trebalo reći o bendu i meni - rečeno je. Znalo se što
jedem, što kuham, s kojim djevojkama spavam... Sve ove godine to
ponavljati, bilo bi glupo...
- Nije valjda da još uvijek spavaš s
istim djevojkama?
- Ne, naravno, ha ha... One su sada
isuviše stare.
- Kaži, koliko se sam osjećaš
starijim, drugačijim, nego u ono "zlatno doba"?
- Stariji sam, neminovno, sada imam već 28 godina. A i mnogo toga se promijenilo. Krajem
sedamdesetih je ovdje bila neka euforija, neko ludilo, sve je pokretala ta new wave scena.
Azra, Kazalište, Film, Pankrti - svi su bili tu, mladi i puni
energije.
A onda je to iščeznulo.
Jedino mi je žao što, izgleda,
nismo ostavili dovoljno veliki uticaj, nismo ostavili nikakav dublji
trag, budući da danas nema bendova kojima smo bili idoli. Jer, ako
sam ja bio idol onima što danas sviraju narodnjake, onda je bilo
bolje da sam još sedamdesetdevete razbio gitaru!
Jer, to je bilo
vrijeme kada smo bili posve ukorak sa svijetom. Tada i nikad više!
Danas nam je svijet toliko pobjegao da ćemo ga jako teško stići.
Pitanje je tko se zapravo prepao tog izravnog dodira sa svijetom. To
je druga priča. Odjednom su mediji počeli iz druge ruke prodavati
nešto sasvim deseto, a nas gotovo bojkotirati.
Početkom
osamdesetih, ti nisi na televiziji mogao vidjeti nijednog narodnog
pjevača. Bilo je smiješno kako su izgledali, u onim kič-odijelima i
onim seljačkim cipelama! Tada su svi shvaćali da to nije i ne može
biti dobro, no, danas se sve to na silu vraća.
U jednom trenutku smo počeli ozbiljno pucati
Meni je, naravno,
sasvim jasno da mi ne možemo zatrijeti naše korijene. Kad govorimo
protiv narodne muzike, nikada ne mislim na izvorne pjesme, da me se
ne bi krivo shvatilo. Dapače, vrlo mi je draga i prekrasna Džonijeva
obrada "Klinček stoji pod oblokom"...
- Međutim, u doba vašeg početka,
postojala je i publika koja je davala legitimitet onome što ste
radili. Gdje su danas ti ljudi koji su kupovali vaše ploče?
- Mislim da je moja generacija ona od
58. do 65. uletjela u poprilično veliki škripac, u jedno totalno
beznađe, našla se u poziciji iz koje se ne vidi ni pedalj naprijed,
a kamoli kakva budućnost. Tada prestaje interes za bilo što, a
pogotovo za rock.
Isto tako, novac, odnosno pomanjkanje novca, igra
veliku ulogu u svemu tome.
Primijetio sam i još nešto: ljudi
slušaju rock'n'roll nekako do tridesete godine života, a onda se
sve više vraćaju starogradskim i sličnim pjesmama, smatrajući
svoju zaluđenost rockom nekom vrstom prolaznog hira.
- Budući da si sve ove godine veoma
malo govorio, nikada nije posve razjašnjen odlazak vašeg bivšeg
pjevača Davorina Bogovića. Koliko znam, s njim ste oduvijek imali
problema, pa si ti vaš treći album "Heroj ulice" otpjevao
sam...
Slušaj, u jednom trenutku smo počeli
ozbiljno pucati. Ne na prijateljskom planu, već upravo na poslovnom.
Prvo i osnovno, njegovo zdravstveno stanje nije bilo takvo da on može
normalno funkcionirati u bendu.
Kako mi imamo prešutan dogovor da
štitimo Kazalište, da nam ono ostane u najboljoj uspomeni, ne bih
potezao pitanje kako, zašto i zbog čega je bilo tako, jer bismo
time ušli u Davorinov privatni život.
Ipak o raskidu s njim još
uvijek mi je teško pričati, iako se ne viđamo baš često. Bilo je
kao kad prekineš s curom s kojom već dugo hodaš...
No, bez obzira
što je Davorin bio "problem", kako ti kažeš, on je imao neko
pozitivno ludilo u sebi, bio je nepredvidljiv i imao je šarma. S
njim nikada nisi bio načisto šta može napraviti.
Možda nije bio
pevač velikog kalibra, ali je imao ono nešto što je potrebno za
ovaj posao. No, u jednom trenutku, on je otišao predaleko. Povratka
nije bilo.
Drago mi je da je konačno isplivao
- Album "Zaustavite zemlju" je
već drugi album koji pjeva Mladen Bodalec. Da li se on sada
definitivno uklopio?
- Bodaleca je u Kazalište doveo naš
gitarista Marijan Brkić. Oni su nekada imali svoj bend. Kada smo
ostali bez Davorina, Mladen je bio jedini neiskorišteni pjevač
velikog kalibra u gradu. Njegove prve prave mogućnosti primijetio
sam kad smo radili "Korak od sna" (četvrti album grupe, op. N.
K.). gdje je on Bogoviću radio nekakva dupliranja vokala.
Meni je
tada bilo najhitnije da nam u bend dođe čovjek koji može sve
otpjevati. A Mladen to doista može! Njegov najveći problem je bio
kompleks koji se obično javlja kada iz malog benda prelaziš u recimo to tako "veliki".
On je to prebrodio kao i probleme da
moje pjesme počne shvaćati kao svoje. On danas pjeva izuzetno
sugestivno.
- Koliko znam, još tamo davno za
vaših početaka, postojala je mogućnost da Davor Gobac (pjevač
Psihomodo popa, op. N. K.) postane pjevač Prljavog kazališta?
- Istina je. Gobac je tada bio u sastavu
koji se zvao Klinska pomora. U tom periodu, kad smo trebali raditi
naš prvi singl "Televizore", imali smo velikih problema s Bogovićem.
On je doista imao žute minute!
Nesretne ljubavi, stalno je nestajao,
nismo ga mogli pronaći, pa smo neprestano dolazili u konfliktne
situacije, a singl nam je bio pred vratima...
Gopca sam slučajno
zamijetio u Studentskom centru, on je tada imao petnaest-šesnaest
godina i nevjerovatnu dozu ludila, koja je rijetka za pjevače...
Imao je jednu prirodnu drskost na bini i sjećam se da je za vrijeme
svirke ležao u bas-bubnju i pjevao! To me nevjerojatno šokiralo! Em
je bio pijan, em je ležao u bas-bubnju, a znaš koliki je, visok, to
još nigdje nisam vidio!
I onda sam ga doveo na probu. Međutim, on
je tada bio posve neizgrađen pjevač, a opet, možda mi je nekako
bilo žao da ga uzimam iz Klinske pomore, jer je tada i taj bend nešto
obećavao i nije se znalo šta će s njima biti.
Ništa, dakle, od
naše suradnje nije bilo, on se godinama potucao po sceni i drago mi
je da je konačno isplivao!
- Album "Zaustavite zemlju’ se
pojavio neposredno prije ljeta. Čini mi se da je to poprilično
nezgodno vrijeme?
- Točno. No, dopuštam si neke stvari u
životu, u krajnjoj liniji, da izađem onda kad meni odgovara. A meni
je baš tada odgovaralo. Nisam bio pretjerano voljan slušati
diskografe, niti bilo koga drugog, jer su sve njihove teorije veoma
tanke, na klimavim nogama.
Oni smatraju da je pravo vrijeme za ploču
ono kada ljudi imaju najviše para, međutim, danas ljudi ni u jednom
trenutku nemaju para. Sad, koliko je ovakav moj potez bio dobar ili
ne, pokazat će vrijeme.
- Ponovo ste se vratili u "Suzy"...
- Znaš, ja se ne mogu niti hoću
natjecati s "Jugotonovim" zvijezdama. Potpuno shvaćam da je u ovim
vremenima "Jugotonu" više stalo da Magazin proda svojih četiristo tisuća ploča, nego Kazalište, recimo, trideset
tisuća više.
Osnovni moj problem u toj velikoj
diskografskoj kući bio je što nikada nisam imao uvid u posao. A ja
moram znati što se događa. Ako prodamo dvije tisuće, ili ako ne prodamo nijednu ploču, moramo
znati zašto je to tako.
I to ne možemo saznati tek nakon godinu dana,
prilikom raskidanja ugovora ili nečeg sličnog! Mislim da je bilo
bolje da smo se u ovom trenutku maknuli iz "Jugotona", ako
ništa drugo bar da vidimo tko je dobio, odnosno izgubio, mi ili oni.
- Da li danas imaš imperativ koliko
ploča moraš prodati?
- Sigurno da postoji neka određena
količina koju moramo prodati da bismo pokrili troškove, ali isto
tako treba znati koliko se od Prljavog kazališta može očekivati.
Mislim da ne moramo biti u strahu.
Ne vidim čime bih ljude mogao probuditi
- Iako Prljavo kazalište nikada
stilski nije bilo "čisti'' bend, novi album donosi izuzetnu
žanrovsku raznovrsnost. Na njemu čak koketirate i s nekom
country-varijantom...
- Moje će ploče uvijek biti
raznovrsnije, što ih duže budem radio. Jer moj princip je poznat, ja
ne bježim od utjecaja, slušam, gledam, pratim što se događa,
apsorbiram i, naravno, radim različite pjesme. "Ružu" sam npr.
složio godinu dana prije ostalog materijala.
- Odakle fascinacija filmom "Paris, Texas"?
- Ha, slušaj, ne bih mogao točno reći.
Vjerojatno je to plod asocijacija. Ja isto, kod kuće, kao i svi
ljudi, plutam. Neki put se i ja, nije muški, blesavo zaljubim, glupo
se osjećam, gledam "Paris, Texas", spajam to asocijativno sa
nekim drugim trenucima, rasploženjima i dobijam pjesmu.
- Da li to znači da si danas
smireniji, polaganiji?
- Mislim da nisam. Htio sam jednostavno
napraviti četiri-pet ljubavnih pjesama, stalno se boreći protiv
srama da nisam dovoljno muško, da nisam trebao tako, no, danas mi je
drago da sam baš te pjesme stavio na ploču, jer su mi baš one, čini mi se, osobno najbitnije.
- Nakon prvog albuma, kada ste imali
poznatu trku s porezom na promet, čini se da ponovo imate problema.
Pjesma "Mojoj majci" je proglašena nacionalističkom zbog stiha "umrla je posljednja ruža Hrvatska", a također je netko
pedantno promatračko oko u Charlesu Chaplinu iz "Velikog diktatora",
koji krasi vašu omotnicu, doslovno spazilo Hitlera i povezalo vas s
fašizmom...
- Zbog imidža koji smo stvarali još početkom osamdesetih, a i zbog samog
imena grupe, mi imamo duplo veću "težinu" nego bilo tko drugi.
Svaki detalj se motri, mi smo stalan problem. Da sam stavio i Mickeya
Mousea na omotnicu, opet bi se našao netko tko bi prokljuvio nekakva
sumnjiva značenja.
Priča da je "Mojoj majci’ nacionalistička
pjesma krenula je sa Radio Zagreba, isključivo zbog privatnih računa.
Mislim da se u ovoj zemlji čovjek najlakše može eliminirati ako mu
natovariš etiketu da je peder, da ima sidu, ili da je šovinista i
nacionalista.
Ljudima koji su me imali na piku to je bio
najjednostavniji način da me zbrišu. Vrlo dobro se zna zašto je ta
pjesma napisana, kome je posvećena i tu se nema što objašnjavati.
- Ovaj je album jako izgurao naprijed
Marijana Brkića, vašeg gitaristu...
- On je doista čovjek koji je godinama
nekako stajao u sjeni, iako se zna da je najveći muzičar među nama.
On je na posljednjih nekoliko ploča stalno, na neki način, bio
vezan uz produkciju. Radio je s Tinijem Vargom, s Pikom Stančićem,
s Nenadom Zubakom i od svakog je nešto povukao, a i sam je
napredovao, tako da je danas veoma dobar producent.
Ovaj posao na
posljednjoj ploči je odlično napravio, jer on vrlo dobro zna kako
ja funkcioniram, koji su mi problemi, kakvu pjesmu želim napraviti,
pa je, jasno, bilo najpametnije da ga pustim da sam producira, uz
Zubakovićevu pomoć, naravno.
- Vašom reinkarnacijom, Džonijevim
povratkom, uz stalno djelovanje Stublićeva Filma, čini se da je
glasovita zagrebačka trojka s početka osamdesetih ponovo na okupu.
Daje li to kakve nade?
- Ako se održiš deset godina, koliko
se svi ti bendovi drže, a tu bih pridodao i Parni valjak, to je
valjda dokaz da u tim ljudima ima nekog prokletog talenta! No, od tih
ljudi ne treba previše očekivati. Mi stalno hoćemo nešto više od
njih samih. Ali, ja ne znam šta se više može, imamo samo jedan
život!
Nama je sve teže raditi neku novu i novu muziku!
Problem je
što ne dolaze neki novi ljudi. A uz to, u rock and roll su se
umješala dobra djeca. To ne ide! To ti je isto kao kad dobra djeca
igraju u "Dinamu". Dakle, katastrofa!
- Nisi optimista...
- Nisam. No, svejedno mi je. Bez obzira
da li ću prodavati svoje ploče, bez obzira da li će tvornice ploča
postati tvornice keramike, ja ću svirati. Jer, to je jedino što
znam i ništa drugo mi ne preostaje.
- Situacija u zemlji nije baš
blistava. Nije li možda rock and roll, kao nekakva, u principu,
muzika bunta, upravo sada najpogodnija? Ti si ranije na svakom albumu
imao po nekoliko angažiranih pjesama. Danas ih više nemaš, osim,
možda, naslovne...
- Mislim da je vrlo teško raditi
političke pjesme u trenutku kada nas je politika sasvim okružila.
Mislim čak da za to i nema razloga. Takve pjesme funkcioniraju kada
se ljudi uljuljkaju u "lijepo", kada im je dobro, one su nešto čime
ih budiš... Ali, ovog trenutka ne vidim čime bih ih mogao probuditi...
Razgovarao: Neven Kepeski, obrada: Yugopapir (Pop Rock, septembar 1988.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
