Pages

▼

Mirza Idrizović i Zuko Džumhur: "Hodoljublja" na Cetinju i Idrizovićeva "Pisma iz Bosne"



Želja nam je da snimimo Cetinje pod snijegom. Mi smo kao zemljoradnici - zavisimo od vremena. Nekad nam treba sunce, nekad kiša, nekad oblaci, a nekad snijeg. Zato se nikad ne ljutimo na vrijeme. To je profesionalno pravilo i sujevjerje


19. januar 1978. 



Cetinje. Sastajemo se u 9 sati i odmah poslije doručka odlazimo u lutanje po gradu. Tako uvijek radimo. Naš princip je da svaki grad obidemo pješice. Hodoljubi su veoma uigrana ekipa. Svi vole putovanja i znaju da obavljaju više poslova. Često veoma žučno polemišemo ali nikada ne dolazi do svađe.


- Hodoljublje - kaže Zuko - nije televizijska emisija, to je pogled na svijet.

Zaljubljujemo se u Cetinje. To je ljubav na prvi pogled.

- Osjećam - kaže mi Dževad Čolaković - da će ovdje biti dobrog posla. Samo da padne snijeg.

Želja nam je da snimimo Cetinje pod snijegom. Mi smo kao zemljoradnici - zavisimo od vremena. Nekad nam treba sunce, nekad kiša, nekad oblaci, a nekad snijeg. Zato se nikad ne ljutimo na vrijeme. To je profesionalno pravilo i sujevjerje.

Ljudi na ulici prepoznaju Zuku. Raduju se. Daju nam savjete. Vrlo su srdačni. Vode nas na piće.

Poslije podne odlazimo u Titograd i sastajemo se sa Vladom Popovićem, sjajnim glumcem i direktorom pozorišta. Molimo ga da u emisiji recituje stihove iz Njegoševe zbirke "Plam u plamu".

Veoma cijenim Vladu kao glumca, ima raskošan talenat, sjajan izgled, ležernost i uvjerljivost.

Odlazim na kafu sa Biljanom Dragović, kostimografom koju nisam vidio od snimanja filma "Glasam za ljubav", reditelja Tome Janića na kojem smo zajedno radili. Molim je da mi u fundusu Pozorišta pronađe rekvizite koji su simboli nacija koje su imale svoja poslaništva na Cetinju.

Pričamo o dobrim starim vremenima kada je bilo isto kao danas. Čergarenje po Jugoslaviji i svijetu.

Zuko i ja odlazimo u kafanu hotela "Crna Gora" da se vidimo sa Milom Đukanovićem zvanim Maestro, kolegom, filmskim rediteljem i divnim čovjekom.

Kad god sretnem Maestra citiram mu mog omiljenog Paskala:

"Kad su strasti gospodari, one su poroci, i onda daju duši hranu, i duša se njome kljuka i truje."

Maestro se smješka svojim čuvenim decentnim osmjehom kojeg toliko vole žene.

Maestro priča Zuki kako smo on, Paja Vujisić i ja za katolički Božić sjedili u kafani "Kod orača", u Beogradu, i kako je Paja koji inače prezire razgovore o filmu, to veče filozofirao na tu temu tvrdeći prije svega "da film radi u dva smjera - vrijeme i osjećanje".

Zuko koji je proveo sa Pajom mnoge dane i noći kaže "da je Paja jedan od pametnijih ljudi koje je sretao u životu".

Maestro se raspituje za sinopsis koji sam mu obećao.

Dajem mu ovaj tekst:


Pisma iz Bosne



Uvodne napomene:


Film treba da kroz život Vjenčeslava Jiračeka, pivarskog radnika i dirigenta amatera pokaže dane austrijske okupacije u Bosni i Hercegovini. Kroz njegova pisma koja šalje u Prag svojoj sestri nenametljivo će se pokazati sudar istoka i zapada i otkriti to davno doba.

Zašto Vjenčeslav Jiraček? Zato, što se njegov život u Sarajevu razlikovao od ostalih došljaka: Mađara, Njemaca, Poljaka, Čeha, Italijana, carskih i kraljevskih činovnika-kolonizatora. On kao radnik ima kontakt sa običnim ljudima, budući i sam Slaven razumije jezik, druži se sa svojim kolegama i na kraju gine u radničkim demonstracijama.

SLIKA: Nekoliko arhivskih kadrova Sarajeva i Praga koji se smjenjuju uz muziku onog doba. Telop kao u nijemim filmovima:


(Sarajevo 1900.)


Niz fotografija starog Sarajeva, smjenjuje se sa fotografijama Vjenčeslava Jiračeka, koji na kraju oživi. I dalje lik ovog našeg junaka provlačimo kroz stare fotose Sarajeva, akvarele, slike, arhivske snimke, kao i neke dosnimljene kadrove u starim ambijentima, da se završi kadrom u Zemaljskom muzeju u sobi sa lutkama obučenim u starinske nošnje. Naš junak ulazi i sjeda medu njih.

TELOP: U radničkim demonstracijama poginuo je Vjenčeslav Jiraček. Smjenjuju se njegovi fotosi sa arhivskim snimcima nekih masovnih demonstracija iz onog doba.

TON: Tekst pisama koja govore o dolasku Vjenčeslava Jiračeka u grad Sarajevo, političko-ekonomskoj situaciji u ovim krajevima, običajima, ljudima sa kojim se susreće, novotarijama koje donose Evropljani među ove istočnjake. O saradnji domaće i strane gospode na izrabljivanju seljaka, radnika i sirotinje. O korisnim novinama koje će unaprijediti život.

O namjerama Austro-ugarske i njenoj budućnosti.


Muzika: (i kroz ovu komponentu)


Treba pokazati sukob Istoka i Zapada, šargije protiv violina, valceri, polke i mazurke, protiv čočeka i sevdalinki.

Napomena: Definitivnu verziju vizuelne komponente moguće je napraviti nakon izbora_fotosa i arhivskih filmskih materijala u Pragu, jer autor ovog teksta poznaje samo one materijale koji se nalaze u Jugoslovenskoj kinoteci, sarajevskim muzejima i galerijama.

A definitivni tekst pisama nakon finog šnita, napisat će poznati književnik Zuko Džumhur.

Maestro kaže da bi možda trebalo razmišljati i o igranom filmu.

Zuko prihvata ideju i pripovijeda dogodovštine iz Bosanskog parlamenta za vrijeme Austro-ugarske.

Maestro se čudi Zukinom poznavanju stvari.

Zuko kaže da je najviše zapamtio prisluškujući razgovore koje su vodili Andrić i njegov otac, uz mezu, prije rata u Beogradu. Kaže da je Andrić volio ćimbur na poprženom mesu i burek koji je pravila njegova majka Asa.


20. januar 1978. 



Odlazimo na Njeguše. Snimamo rodnu kuću vladike Rada. Pokušavamo da se probijemo do mauzeoleja. Ne uspijevamo. Napadao je snijeg. Dragan kaže da će nabaviti rendž-rover.


21. januar 1978. g.



Snijeg i dalje pada. Snimamo grupu crnaca iz Kenije koji se grudvaju pred Hotelom "Park", a onda uz vrisku i smijeh ulaze u hotel. Zadovoljni smo scenom. U snijegu do pojasa sa kačketom ala Šerlok Holms na glavi Zuko govori ovaj tekst:

- Snijeg bane u ravne sokake cetinjske kao pjani kicoš sa bisagama punim leda. Snijeg uskače u odžake cetinjskih domova, viri iz nabora toplih parhetskih kućnih haljina i igra na sakatim repovima kokota.

Posijedi borove grane, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti ruž na usnama malih prodavačica. Snijeg zatvara vrata dućana, kafana i malih ljupkih kuća uspavanih kao stado jaganjaca u snijegu.

Snijeg igra dugo u bijeloj anteriji po krovovima, dimnjacima, perivojima, zvonicima i antenama.

Tada, kao srebrna skaska oglasi se pod orlovim kršem melanholija dugih cetinjskih zima.

Dugo sanja, topi se na krovovima pred prozorima davno umrlih proljeća.

Dragan, Zuko i ja posjetili smo Mitropolita crnogorskog i primorskog Danila, dostojanstvenog starinu, koji nas je ljubazno primio i odobrio nam snimanje manastirske riznice.

U riznici smo snimili:

Ornat (odežda) mitropolita Danila Petrovića Njegoša, rodonačelnika kuće Petrovića i žezlo od slonovače donešeno iz Rusije 1711. godine kada su uspostavljene veze između Crne Gore i Rusije.

Crkveni i državni barjak Balšića iz XV vijeka (pretpostavlja se da je to barjak Jugovića sa Kosova).

Portret mitropolita Roganovića, rad Vlahe Bukovca.

Rukopisne knjige Srbulje iz 1318 vijeka.

Oktoih štampan 1493. na Obodu kod Cetinja, prvoj štampariji kod južnih Slovena, drugoj u Evropi. Ovo je, inače prva državna štamparija u svijetu.

Jevanđelje u emajlu, zlatu i srebru.

Gramata vladike Rada izdata od ruskog svetog Sinoda prilikom hirotonije za Mitropolita.

Kruna Stevana Dečanskog, kralja Srpskog XIV vijeka.

Ikone iz XIV - XVII stoljeća.

Krst u duborezu, rad Đure Čajničanina.

Čajnička škola duboreza. Prva polovina XVII vijeka. Ukrašen scenama iz Biblije. Panagije Mitropolita crnogorskih.

Prvi zidni sat u Crnoj Gori sa manastirskog zvonika iz doba Njegoša. Nabavljen u Veneciji.

Prvi telefon u Crnoj Gori.

Napuštamo raskošne riznice. Zuko kaže:

- Cetinje je bilo najmanja prijestonica u Evropi, ali i najoriginalnija u cijelom svijetu.

"Cijele noći snijeg polako pada"

U toploj sobi pišem tekst za novine:


"Dita, dijete ljubavi"


To je jedan starinski sokak koji se stepenasto penjao prema brdu.

U prvom planu na samom uglu sokaka, pekara, a na drugom uglu stara kamena česma.

Na prozorima kuća zastave i šareni ćilimi.

Pored pekare grupa dječaka u trku. Fotografija se pokrenu i postade živa.

Komentator:

Dječaci trče jer se plaše veoma ljutog pekara kojim bježeći dobacuju:

"Pekar Safet pustio vjetar čuje se na kilometar!"

Kuda jure? Te godine najzanimljiviji prostor za dječake bio je kod tržnice. Zašto? Zato što se tamo nalazilo jedno veliko bure zvano "Zid smrti".

Na unutrašnji zid bureta bilo je prikucano nešto kao staza od letava po kojoj je jedan markantan muškarac, sa tamnim brkovima, kao sumanut, vozio svoj drečavo crveni motor. O njemu su kružile bajke kao i o Džemsu Kegniju, junaku filma "Dijete Oklahome".

Na tom prostoru koji će kasnije postati pijaca, dječaci su igrali fudbal i pripremali ulaznice za uvlačenje u bioskope u kojima su se u te dane prikazivali fimovi: "Rat divljih mačaka", "Crna komanda", i film koji je neodoljivo privlačio jer je bio zabranjen za one ispod osamnaest godina.

Dolazio je iz daleke Švedske zemlje i zvao se "Dita, dijete ljubavi".

U tom filmu bio je jedan kadar u kojem se glavna junakinja kupa naga. Svi dječaci gledali su ga po nekoliko puta, a možda i sad trče da ga vide.

Opšti plan.

U glavnoj ulici ogromna masa ljudi sa parolama napisanim smeđim slovima na bijelom platnu.

Komentator:

Dječaci su trčali tamo. Sa tih parola su saznali: da život damo Trst ne damo, da je Pela rimska baba u Atinu išo džaba, i da imamo Goricu, imamo Istru, ko žedan putnik vodicu bistru.

Dječaci su stajali pored taraba sa kojih su ih šareni plakati obavještavali da uskoro dolaze filmovi: "Jezero" i "Draga moja Klementina".

Opšti plan.

Ogromno kolo razvuklo se preko cijele ulice. Zajedno sa svim ostalim dječaci su pjevali:

"Naša si, naša si o Istro, Istro, mila, naša si, i naša ćeš narodna ostati"

Pa onda:

"Ako dođe do bombaša i Silvana biće naša... "

Između igrača prolazio je stariji čovjek i uzvikivao:

"Kiki-riki pečeni, banka, banka, kumba, kumba - čero"!

Komentator:

Poslije velikog mitinga dječaci su se vraćali kućama. Prolazili pored dvorišta stare Anke kokošarke, ona je držala piliće u njedrima da se ne smrznu i nije mogla da shvati da zemlja može biti bez kralja.

Završio sam tekst. 

Sišao u kafanu. Naručio konjak i sjeo sa Zukom, Uzunom i nekim mještanima.

Jedan od njih upita:

"Zuko, ti više ne napadaš državu?"

Zuko:

"Ja sam je napadao dok je bila jaka, slabe ne diram!"


22. januar 1978. 



Snimanje prekinuto zbog velike magle.



23. januar 1978.




Počeli snimanje u 9 sati. Eksterijer i enterijer dvora kralja Nikole.

Radni kabinet kralja Nikole.

Indonežanski salon. Trpezarija. Dnevna soba, na zidu portret djevojke sa velom - djelo Vlahe Bukovca. Crveni salon.

Diplomatski salon. Žuti salon. Fotografija diplomatskog kora.

Biljarda eksterijer, Biljarda enterijer:

Portret Njegoša iz Hong Konga. Njegošev lik - grafika Anastasa Jovanovića. Prva državna kasa. Portert Njegoša kao vladike - rad Josipa Tominca. Fotelja u kojoj je Njegoš bolovao i na kojoj je iznet od Kotora do Cetinja.

Maketa prvog parobroda koji je plovo Jadranom. Kapela na Lovćenu prije rušenja. Unutrašnjost stare Kapele. Radna fotelja Njegoševa sa produžecima radi njegove visine. Njegoševo lično oružje. Sto za bilijar. Total sobe sa bilijarom.

Njegoševa biblioteka. "Gorski vijenac" - rukopis original. Njegošev pasoš - Ruski. Njegošev pasoš - Crnogorski.

Eksterijer stranih legacija:

Talijanske, Francuske, Austrijske, Engleske, Ruske, Turske.

Zetski dom.

Pozorište kralja Nikole.

Kafana u kojoj Zuko govori zdravicu:

- U čiji smo dom, pomoga mu bog. Pred kućom mu stog i na stogu bog. I dijeli i kapom i vrećom i svakom dobrom srećom. A tebi domaćine i kapom i punom vrećom i svakom dobrom srećom.

Slikamo ulice Cetinjske. Dvor kneza Danila. Dva totala grada po suncu. Kristalno čisto nebo. Cetinje pod snijegom.

Poslije podne odlazimo u Titograd.

Snimamo glumca Vladu Popovića. Kazuje Njegoševe ljubavne stihove. Zvuči čarobno. Vlado je veliki glumac. Poslije se vrtoglavom brzinom vraćamo u Cetinje. Zuko i Uzun se plaše da će se zatvoriti šank pa neće biti pića. Stižemo na vrijeme.


24. januar 1978.



U umjetničkoj galeriji. Zuko pronalazi svoju sliku. Pita otkud im. Domaćini se smješkaju.

Slika nije potpisana.

Zuko je potpisuje. On već odavno ne prodaje slike ili crteže.

Ako nešto naslika, pokloni. Kaže u šali da je slikarstvo za djecu i starce, i dodaje da je dar za slikanje božiji dar pa ga zato ne treba prodavati.

U crvenoj sobi pored ikona slikamo Zuku:

- Odustao sam ovdje u Cetinju od jednog svog starog adeta i navike. Prekršio sam svoj običaj da odem na pijacu i obiđem piljare i njihove zerzevate. Ovdje sam prvo obišao cetinjske muzeje i došao u umjetničku galeriju.

U galeriju sam ušao da obiđem svoje učitelje i stare dobre prijatelje cetinjske, crnogorske, jugoslovenske slikare i vajare.

Nije ovo ni Luvr, ni Prado, ni Ermitaž, ali je pravo pravcato čudo da u ovom gradiću pod orlovim kršem, slavne i junačke prošlosti u kojoj je bilo više krvavih zora no mirnih svitanja, a bojišta koliko granica, postoji sakupljeno i sačuvano toliko bogatstvo pod ovim starim krovovima.

Ipak, ne volim kada neko kaže da je ovo grad-muzej. Milije mi je reći da je povjesni spomenik od granita i od istorijske tišine.

Slikamo radove Zukinog profesora Mila Milunovića, "Plodovi mora", "Tri kupačice". Zukinu unuku Mašu pored slike Jovana Bijelića "Jajce". Snimamo:

"Brajići" (predeo), "Noć u Crnoj Gori" - Petar Lubarda. "Kompozicija" - Đurić Miodrag Dado, "Plaža" - Vojo Stanić. "Portret muškarca" - Vukotić Mihajlo. "Šiptar" - Martinovski Nikola. "Portret muškarca" - Stupica Gabrijel. "Društvo" - Šimunović Sava. "Ženski akt", "Mačevanje" - Jovanovic Paja.

Snimamo Trg Balšića i Hotel "Grand" pred kojim Zuko govori:

- Ova stara i derutna zgrada pred vašim očima bila je nekada jedno od središta društvenog, kulturnog i političkog života Cetinja i čitave Crne Gore. To je bio čuveni "Grand" hotel ili narodski "Lokanda".

Kada bi umio da priča ovaj starac koji je odavno prevalio stotinu ljeta govorio bi s ponosom o svojim slavnim gostima i piscima, poklisarima, oficirima, uhodama, slikarima, velikim damama, kockarima, državnicima, sumnjivom ženskinju i bjelosvjetskim pustolovima.

Govorio bi i o svojim davno preminulim portirima i kuharima i konobarima.

Poslije podne snimili folklorni "Njegoš".

Divimo se prelijepim djevojkama u otmenim nošnjama.

Time je završeno snimanje u Cetinju.

Uveče, direktor, upravnik, službenici, kao i personal Hotela "Park" priredili su nam oproštajnu večeru sa čuvenim vinima i ljutom rakijom.


25. januar 1978. 



Krenuli po snijegu i magli. U Kotoru smo se zadržali zbog posla. "Jadrolinija" nam nudi da plovimo na njenom brodu 9 mjeseci. U 15 sati stižemo u Herceg Novi. Uveče nas zove Zuko da dođemo kod njega.

Vezira nam kaže da je umro naš prijatelj Skender Kulenović. Duboko smo ožalošćeni. Dolazi novinar sa Radija.

Zuko pronalazi Skenderov sonet:

Pisma
Kućno poštansko sanduče, i ista te ista dilema.
Izvadim ključ, pa kažem: Bolje, ne otvori!
Na sva ta draga pisma što ih unutra nema 
budi sanduk ćutnje i ništa ne odgovori.
Kažem, pa otvorim, i opet u me zrene,
ljuta što je budim, crna mačka praznina.
I u jednom kutu, od prijatelja il žene,
pisma što neće stići čita paučina.
Ruka tad zatvori sanduk - to škrine ključ bez ruke.
Oči još okrznu ime - to gledaju oči bez zjena.
Trenuci otrežnjenja kad saznam da nema me više,
i da se to svakog jutra napravim od žbuke.
Ničeg više nisam ni oblik ni sjena.
I kao samoj sebi samo praznina mi piše.

Zabeležio: Mirza Idrizović, obrada: Yugopapir (Ven, decembar 1990.)



 Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)