Sisački partizani krenuli su prema Baniji, dok je ustaška artiljerija bjesomučno tukla napušteni logor u Zalukinji. Tek kad su dobile pojačanje, ustaše su izvršile napad na prazne položaje. Na putu prema banijskim brdima kolona odreda ušla je u srpsko selo Moštenicu. Srdačan doček priređen je hrvatskim partizanima koji su dolazili da pomognu u borbi protiv zajedničkih neprijatelja
U rafineriji sisačkog "Šela"
noćna smjena čekala je rano ljetno svitanje. Monotonija noći
prelazila je već pomalo u dosadu koju nije moglo razbiti ni uporno
treštanje limene glazbe s mnogih njemačkih radio-stanica. Na
povremena saopćenja o uspjesima Vermahta malo je tko obraćao
pažnju. Noć 21. i 22. juna 1941. nije obećavala ništa osim sivog
i neizvjesnog, iako ljetnog dana okupacije.
Negdje pred jutro radio je načas
umukao, a onda je iz mikrofona poteklo saopćenje njemačke vrhovne
komande...
Nastao je tajac. I strojevi kao da su zašutjeli. Malo
kasnije netko poluglasno primijeti:
- Bogme, tu se Hitler malo zaletio!
Neizvjesnost je poprimila oblik
nestrpljiva iščekivanja.
Ljudi su šutke pogledali prema
radio-aparatu. Svi su želeli isto: potražiti na skali Radio Moskvu i čuti saopćenje sovjetske vrhovne komande.
Ali, ustaški doušnici
bili su u blizini.
Nitko nije zamijetio kad je jedan
mladić napustio posao i požurio prema gradu.
Tišinu jutra remetili
su koraci ustaške ophodnje i pojačana buka vojnih transporta na
željezničkoj stanici.
Rani posjetilac oprezno pokuca na vrata jedne
kuće i iznenađenom domaćinu uzbuđeno saopći:
- Druže Marijane, Njemačka napala
Sovjetski Savez! Radio je upravo javio...
Vijest nije trebalo ponavljati.
Primivši obavijest, Marijan Cvetković, tada organizacioni sekretar
Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Sisku, znao je
što mu je činiti.
Požurio je na periferiju, prema obiteljskoj
kućici Janića.
Ostaje samo borba
Sekretar Okružnog komiteta Vlado Janić Capo,
radnik željezničke radionice u Sisku, a uz to član CK KPJ i CK
KPH, kratko reče:
- Znači, nacisti idu do kraja. Ići ćemo
i mi. Glavno da nas ne zateknu na spavanju. Dok stigne Joso
"mljekar", bit će najbolje da obavijestimo ostale drugove.
Ubrzo su stigli ostali članovi
Okružnog komiteta.
Lupajući kantama, prispio je i "mljekar" Joso Tuškanac, i on član OK zadužen
za rad na selu.
Na kratkom sastanku nije bilo
dvoumljenja o onome što treba uraditi.
Raspravljalo se jedino o tome
kako da se što bolje provede ranije donesena odluka: svi kojima
prijeti hapšenje treba da napuste Sisak i ostala mjesta.
Iz
skrivenih skladišta treba izvaditi oružje.
Sastanak je zakazan
iste večeri u šumi kraj sela Žabna nedaleko od rijeke Odre.
Članovi Komiteta rastali su se u
uvjerenju da je prestalo čekanje i ilegalno pripremanje. Nakon
odluke ostaje samo borba.
Hitali su prema Sunji, Kostajnici,
Petrinji... da o odluci Komiteta obavijeste skojevce i komuniste.
A skojevaca i članova Partije na
sisačkom području nije bilo malo. U samom Sisku djelovalo je 120
komunista i nekoliko stotina skojevaca, u Petrinji, Kostajnici i
Sunji 80 komunista i stotinjak skojevaca.
Gotovo u svim poduzećima i
većini sela djelovale su ćelije KP.
Sisačka organizacija održavala je
stalne veze sa centralnim komitetima KPJ i KPH. Mnogi željezničari
bili su spretni i pouzdani kuriri. Prvih mjesec dana okupacije, prema
direktivi CK KPH, u Petrinji je ilegalno štampano prvih šest
poglavlja "Historije SKP (b)" u 5000 primjeraka i 20.000
letaka na njemačkom jeziku koji su kasnije poštom dostavljani
njemačkim vojnicima.
Većina toga materijala prebačena je u Zagreb, a dio su komunisti spremili na tavanu crkve u
selu Uratama. Bez znanja crkvenjaka, na tom sigurnom mjestu bilo je
pohranjeno i oružje što je po direktivi Partije prikupljeno u
aprilskoj katastrofi.
U maju su ustaše pohapsile dvadesetak
komunista u Sisku, prijetili im smrću i mučenjem ako budu bilo što
poduzimali protiv "nezavisne" vlasti i njemačkih
okupatora. Pustivši ih nakon toga, željeli su pokazati da znaju tko
su komunisti i htjeli su ih zastrašiti i natjerati na pasivnost.
Koliko im je to pošlo za rukom,
pokazao je sastanak OK malo nakon toga, kojemu je prisustvovao i član
CK KPJ Josip Kraš. Članovi Komiteta okupili su se noću u kući Ive
Rukavine Siđe. Detaljno su raspravljali o direktivama Partije za
pripremanje ustanka.
- Zadatak koji pred nas postavlja
Partija - govorio je Kraš - zahtijeva najveću hrabrost i odanost.
Zadaci se moraju izvršavati po cijenu života. Komunisti ne smiju
više pasti u ruke neprijatelja.
U slučaju bilo kakve opasnosti
komunisti odmah moraju prijeći u ilegalnost, glasio je zaključak te
noći.
Leci i protuneprijateljsko djelovanje osjetili su se na svakom
mjestu u sisačkom kraju. Istovremeno, pripremajući se za oružanu
borbu, komunisti pojačavaju akciju prikupljanja ratnog i sanitetskog
materijala.
Sve je to pridonijelo da jutro 22. juna
komuniste u Sisku nije zateklo nespremne.
- Pri donošenju odluke da se sastanemo
na Odri nije bilo kolebanja ni sumnje u njenu pravilnost. Okružni
komitet donio je tu odluku samostalno, bez posebne direktive višeg
partijskog rukovodstva, ali dosljedno slijedeći liniju i politiku
Partije - kazao je kasnije Vlado Janić.
Vratimo se sada samom provođenju
odluke od 22. juna.
Prva akcija diverzantske grupe
Janić je biciklom stigao u Petrinju
prije racije i obavijestio drugove. Po pravoj ljetnoj sparini žurio
je natrag, kako bi se i sam što bolje pripremio za odlazak.
Namjeravao je zaobići gradski centar i neopaženo prići kući.
Međutim, na mitnici je bio zaustavljen. Iznenađenje puno
najgore slutnje trajalo je samo časak... Prepoznao je prijatelja iz
vojske, koji mu šaptom reče:
- Vlado, čuvaj se! Ustaše hapse sve
članove URS-a u Capragu.
Sekretar OK krenuo je odmah prema
Zabnu. U pravi čas, jer svega dva sata nakon sastanka, oko 8 sati
prije podne, ustaše su krenule u raciju na komuniste i njihove
simpatizere koji su im bili poznati.
Međutim, ovi su na vrijeme bili
upozoreni. Uzalud su agenti čekali Janića, Cvetkovića i ostale kod
njihovih kuća. Saznavši da je Cvetković toga jutra vlakom pošao
prema Kostajnici, odlučili su da mu postave zasjedu u Capragu.
Ali
ni skojevci, koje je u međuvremenu obavijestio Miško Gorički i drugi članovi Komiteta nisu ostali skrštenih ruku.
Preko Miće Mihovilovića i Nine
Marakovića Cvetković je prenio direktive komunistima u Sunji i
Kostajnici. A na povratku, u Capragu, skojevci ga spaziše prije
agenata. Kratko upozorenje i on je požurio na izlaz na suprotnu
stranu od perona.
Preko teretnog vlaka koji je već bio u pokretu
dohvatio se polja i sretno umakao potjeri.
U međuvremenu se Joso Tuškanac
pobrinuo da na zborno mjesto stigne i dio sakrivenog oružja.
Kasno navečer iz svih pravaca,
izgovarajući lozinku, stizali su komunisti koji su izbjegli
hapšenje. Među njima su bili i svi članovi Okružnog i Mjesnog
komiteta Siska. Na nasipu pored rijeke Odre okupili su se Vlado
Janić, Marijan Cvetković, Ivo Lasić, Ivo Ogulinac, Joso Tuškanac, Ivo Lovreković, Mika Špiljak, Katica Kušec, Ivan Altić, dr Ivo Brodarac, Nada Dimić i
drugi.
Istovremeno su se na drugoj strani
Siska u šumi Brezovici našli drugovi Franjo Smolčić, Joso Malina,
Drago Radovič, Franjo Knebl i još neki.
Oni koji su se okupili na Odri čamcem
su prešli rijeku. Razdijelili su oružje i dogovorili se o načinu održavanja veze sa Siskom i
ostalim mjestima. Altić je određen za vezu sa Siskom i on se vratio
u grad, a veza a Zagrebom uspostavljena je preko Petra Milkovića i
Ivana Rukavine Siđe, radnika željezničke ložionice.
- Teško je sada reći da je te večeri
formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni
formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i
borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za
borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš
odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju - objašnjava prvi
komandant odreda Vlado Janić.
Zaista, već 23. juna odred je dokazao
svoje postojanje.
Diverzantska grupa pod vodstvom Ive Lovrekovića
izvela je prvu akciju na pruzi prema Zagrebu nedaleko od Lekenika. U
sjećanju živih članova odreda ostao je podatak da su raspolagali
sa 12 kocaka trotila. Dio tog eksploziva postavljen je pod šine i detoniran u času kad je nailazio
vlak s njemačkim transportom za SSSR.
Kompozicija je zaustavljena,
ali nije prevrnuta.
Međutim, ta je eksplozija odjeknula mnogo
snažnije među narodom, a i samim okupatorima.
Još veću paniku
izazvala je slijedeća eksplozija pod vojnom kompozicijom ispred
željezničke stanice u Sisku.
Oštećen je i most kod Blinjskog
Kuta. Telefonske linije prekidane su na raznim mjestima...
Odred je postajao sve jači
U logoru odreda udaljenom dva kilometra
od sela Žabna život je u međuvremenu poprimao sve više vojnička
obilježja. Politički rad, vojna obuka, noćne akcije...
U šumu
Šikaru, u kojoj se odred nalazio, stigao je već nekoliko dana nakon
prvih akcija kurir s pismom Centralnog komiteta KPH u kojemu je
odobrena odluka Okružnog komiteta, ali je i naglašeno da treba hitno stupiti u oružanu borbu s neprijateljem, a ne samo vršiti diverzije.
CK je u odred
uputio i druga Tkalca, španskog borca, kao vojnog i diverzantskog
instruktora.
Zbog važnosti sisačkog područja za dizanje ustanka
sredinom jula sigurnim kanalima iz Zagreba dolazi i član CK KPH Ivan
Rukavina. Formira se operativno rukovodstvo odreda u kojemu se nalaze
Janić, Tkalec i Cvetković.
Nijemci i ustaše nisu mogli dugo
trpjeti prisustvo takvog susjeda kakav je bio Sisački odred. Osim diverzija, na sisačkom
području se pojaviše i leci umnoženi na šapirografu u šumi
Šikari.
Učestala su hapšenja u Sisku i
okolici.
U zatvor je dospio i Ivan Rukavina Seljo. Mučen, nije ništa
priznao, tako da neprijatelj nije mogao saznati gdje se tačno nalaze
partizani. A odred je postajao sve jači i po broju ljudi i po
naoružanju.
Odlučeno je da se 20. jula izvede prva prava borbena
akcija. Zasjedom koju je trebalo postaviti ustaškoj patroli uz prugu
kod sela Greda rukovodio je iskusni borac Tkalec.
Grupa se lagano približavala
dogovorenom mjestu. Na ravnici su mirno pasla stada konja.
Zaokupljeni predstojećim susretom s neprijateljem, borci su uzbuđeno
zauzimali položaj. Shvaćajući osjećaj pred prvu borbu, Tkalec je
tiho objašnjavao:
- Drugovi, u borbi ne pogađa svaki
metak. Možda ni svaki stoti. Treba pažljivo izabrati čas i onda osuti vatru.
Oduljilo se vrijeme u zasjedi, koje u takvim prilikama i inače sporo
odmiče. Pred zoru je postalo jasno da patrola neće naići, ali ne i
to zašto je nema. Grupa se povukla prema logoru u Šikari.
U pravi čas.
Čim su članovi grupe
legli, izmučeni bdjenjem, do zemunice dotrči stražar Ivo Hrelec:
- Ustaše! Evo ih 200 metara od nas!
I
istovremeno zaprašte i prvi pucnjevi. Kako su se u Šikari nalazila
zapravo dva partizanska logora međusobno udaljena
stotinjak metara, borci prvog logora odmah prihvatiše borbu u
namjeri da se povuku prema selu Željezno.
Ustaše, a bilo ih je
zajedno s policajcima i žandarima oko pet stotina, aoda usmjeriše
svoj napad samo na tu grupu. Njihov streljački stroj "češljao"
je rafalima svaki grm. No kad je stigao do prvog logora, ovaj je već
bio evakuiran.
Partizani su odstupali pod vatrom.
Štiteći
odstupnicu glavnini, poginuli su drugovi Ivo Lasić i Ivo Ogulinac
Globa. To su bile i prve žrtve Sisačkog odreda. Od 14 boraca iz prvog logora prema velikogoričkim selima probilo se njih
dvanaest.
 |
| Borci Ivo Lasić i Ivo Ogulinac Globa |
Neprijatelj, međutim, nije otkrio drugi logor u kojemu se nalazilo
osam boraca. Dobro maskirani, s oružjem na gotovs, čitav dan su
promatrali kako ustaše pretražuju šumu.
Nekoliko dana kasnije i ta
se grupa preko Siska uspjela izvući iz obruča i povezati s grupom
koju je vodio Franjo Knebl. Kompletan odred sastao se ponovo u Brezovici nedaleko od Siska. I ubrzo se oglasio novim akcijama.
Stizali su i novi borci: intelektualci, radnici, seljaci iz Siska i
okolice. Početkom augusta odred je već brojio oko 60 ljudi. I bio
je sposoban da izvede uspješne napade na opčine Palanjak i
Topolavac.
Prerušeni u domobrane, partizani su iznenadili stražu,
spalili poreske knjige i vratili se s plijenom od 30 pušaka,
sandukom municije i pisaćim strojem.
Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi
Zaplijenjeno oružje i municija uskoro
su i te kako dobro došli. Baš uoči napada neprijatelja na logor u
šumi Šikari štab odreda uputio je drugove Cvetkovića i Tkalca s
grupom boraca na Baniju.
U to su vrijeme bande ustaških koljača
poduzele svoje po zlu poznate akcije "čišćenja" u srpskim
selima Banije. Tisuće ljudi sklonilo se na Šamaricu i druga brda.
Pod vodstvom komunista zbjeg se organizira a na Baniji se stvaraju i
prvi partizanski odredi.
Pravo oduševljenje zavladalo je među
izbjeglicama kad je među njih stigla grupa iz Sisačkog odreda.
Borci s petokrakama bili su Hrvati i nosili su vijesti o sve jačoj,
organiziranoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Donijeli
su i nekoliko pušaka na poklon braći iz Banije.
Partizani nisu mirovali ni u Brezovici.
Njihovi sve češći napadi ugrožavali su neprijateljske postaje oko
Siska i na samoj pruzi. Zato je opet pripremljena ofenziva. Ovaj put
mnogo ozbiljnija.
Satnik Moškov došao je iz Zagreba do
komanduje operacijom. Prema neprijateljskim izvještajima, u napadu
no Brezovicu, Zalukinju i Bukovicu - partizanske
položaje - sudjelovale su "dvije satnije vojske, satnija ustaša
poglavnikove bojnice, odio konjice te postrojbe ustaša iz Siska,
Petrinje i Sunje, ukupno 650 momčadi ..."
Nakon opkoljavanja, pet neprijateljskih
aviona tuklo je šumu Zalukinju.
Međutim, neprijatelj se nije usudio
ući u samu šumu. Računajući da se unutra nalazi bar 200
partizana, zadovoljio se samo da dobro blokira sve izlaze.
Svaki
pokušaj približavanja šumi osujetili su partizanski strijelci.
Nakon sukoba izvidnice odreda i neprijateljske prethodnice u šumi
Leklan odred se povukao kroz grmljem i šašem obraslo područje u
pravcu Siska.
Sisački partizani krenuli su prema
Baniji, dok je ustaška artiljerija bjesomučno tukla napušteni
logor u Zalukinji. Tek kad su dobile pojačanje, ustaše su izvršile
napad na prazne položaje.
Na putu prema banijskim brdima kolona
odreda ušla je u srpsko selo Moštenicu. Srdačan doček priređen je
hrvatskim partizanima koji su dolazili da pomognu u borbi protiv
zajedničkih neprijatelja. Nosili su i dosta zaplijenjena oružja.
Nešto kasnije, krajem septembra,
Sisački odred i nekoliko banijskih formirali su jedinstveni Banijski
odred. A krvno i borbeno jedinstvo uspostavljeno je još ranije,
zajedničkim napadom na žandarmerijske stanice Klasnić i Gradac. U
borbi s ustašama i žandarima poginuli su Stjepan Bezub, Hrvat iz
Sisačkog odreda, i Milan Kajgana, Srbin iz sela Borojevića.
- Tako je bilo u prvim danima ustanka. U
toj borbi bratska krv se slila. Hrvati i Srbi, njihovi najbolji
sinovi, skovali su tih dana neslomivo bratstvo i jedinstvo na Baniji
i u ostalim krajevima naše zemlje - rekao je između ostalog u svojim
sjećanjima bivši komandant Sisačkog odreda Vlado Janić.
Napisao: Ante Šeparović, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1966.)
 |
| Organizatori ustanka kao sisački delegati na Petom kongresu KPJ |
 |
| Spomenik na mestu gde je formiran sisački odred |
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)