Mislite na Antu Vasovića, koji je zablistao na Svjetskom prvenstvu u Madridu prije dvije godine. Danas izuzetni pojedinci ne mogu nositi igru, a pogotovu ne mogu iznijeti cijelo natjecanje. Oni, jasno, još i danas mogu rješavati neke utakmice, ali vrhunska se ekipa ne smije oslanjati na njihovo majstorstvo ili nadahnuće - velika ekipa mora imati kolektivnu snagu
Ratko Rudić bio je jedan od najboljih
igrača svijeta, osvojio je mnoge trofeje, ali mnoge nesretne
okolnosti spriječile su ga da postigne još i više. Sada je sve
obilato nadoknadio. Nije čudotvorac, ali je tvorac najjače
vaterpolske reprezentacije na svijetu.
Svi su izgledi da će Ratko Rudić (40)
biti prvi jugoslavenski sportski trener dobitnik nagrade AVNOJ-a.
Za
to je najznačajnije društveno priznanje predložen još prošle
godine, što će reći - davno prije Seoula i velikog vala vedrog i
ugodnog raspoloženja, koji Jugoslaviju obuzme svake četvrte,
olimpijske godine.
Odboru za nagradu AVNOJ-a, predlagač, SOFK-a
Srbije, imao je što napisati.
I lijepo i bogato!
Da sve to ponovi i
još dopuni 29. travnja 1988, znači opet prije no što se počela
oblikovati naša treća zlatna medalja u vaterpolu.
Ima u tome, u toj
upornosti spomenute sportske organizacije ili strukture - ako je i
taj termin još u igri - neke neobične samouvjerenosti, možda
neobjašnjive intuicije da jednoj takvoj ličnosti, s tako sjajnom
biografijom odnosno rezultatima, neće izmaći nagrada što kao
rijetko koja simbolizira i identificira Jugoslaviju.
A otkako je
pretposljednjeg dana 24. olimpijskih igara odsvirana jugoslavenska
himna, Ratko Rudić - mladi čovjek dobroćudnog izgleda i željezne
radne energije, stručnjak i pedagog ne stiže ni da se raduje kao
čovjek!
Od lipnja, kada su počele pripreme, od
kojih se diže kosa na glavi, do Olimpijskog sela u Seoulu i natrag,
prestao je zajedno sa svojim momcima - da broji utakmice, zemlje,
hotele, avionske letove, uključujući čak i one interkontinentalne.
Rođen u Beogradu, počinje kao plivač
u splitskom Jadranu (uobičajeni premještaj oca, oficira JNA), ali
se ubrzo prebacuje na vaterpolo, da bi već za otprilike dvije godine
postao juniorski reprezentativac.
Za A selekciju odigrao je 297
utakmica i postigao tko zna koliko golova.
Igrao je dugo, a u svoje
doba - u toku sedamdesetih - važio je za jednog od najboljih igrača
svijeta.
Osvojio je mnoge pehare (i u evropskim kupovima s
Partizanom, u koji je došao 1970), ali su ga razne, uglavnom
nesretne, okolnosti spriječile da dade još više.
No, sada je sve
obilato nadoknadio: nije čudotvorac, ali je tvorac najjače
vaterpolske selekcije na svijetu!
Otkako je stigao s Dalekog istoka, još
je nešto prestao brojiti: intervjue! Za svakoga nađe vremena, a
zapravo ga uopće i nema, u tome kao da je njegova prigušena
ofanziva. Nerado govori o detaljima gdje bi, eventualno, njegova
urođena skromnost mogla biti ugrožena, ali ne skriva neke povrede -
srca.
Preko ponuda iz inozemstva - da tamo negdje, u bijelom svijetu,
nastavi karijeru za brdo deviza! - prelazi kao da ih nije ni bilo, jer
bi otišao iz zemlje jedino pod uvjetom da mu ozlijedi staru ranu...
koja, doduše, ništa ne boli...
- Ne zanima me toliko novac da bih
ostavio sve te naslove... bez... obrane! Te momke, bez kojih ne bi
bile realizirane ne znam kakve zamisli!
- Kako je sve ovo što vas i nas
snalazi, kako je to zamišljeno?
- Pa, sve je došlo kao kruna
četvorogodišnjeg rada ili plana koji smo postavili još 1984, kad
sam došao za trenera reprezentacije. To je bilo prije Olimpijskih
igara u Los Angelesu. Da, to je bilo na početku te olimpijske godine!
Poslije smo osvojili "zlatnu", ako se sjećate...
- U onoj odlučujućoj utakmici s
Amerikancima, koji su još bili i domaćini.
- Neriješen rezultat donio nam je
"zlato". A sada nam je bila potrebna pobjeda, i to nakon
što smo u prvoj utakmici doživjeli nesretan poraz - od istih
protivnika! Amerikanci, koji gotovo do jučer nisu bili neka velika
sila u vaterpolu, sada su najednom u samom vrhu.
To dokazuje koliko
se svjetski vaterpolo mijenja, a u tom smislu, jugoslavenski je
vaterpolo morao pretrpjeti neke korekcije.
U tom je smjeru išao i
naš plan priprema za ciklus koji se završio u Seoulu. O čemu je
trebalo voditi računa? Tada smo u prvi plan, na neki način,
izdvojili tu igračku ličnost, znači personalitet, ali ne samo
igrački, nego uopće, posebno psihofizički, da se ekipa koja
pretendira na sam vrh ukomponira od igrača koji mogu podnijeti sve
ono što smo zamislili...
Snaga, brzina i spretnost
- Je li to, kako se priča, uistinu
bilo baš tako pakleno?
- Pa, neke faze za ova posljednja tri - da kažem - udarna mjeseca uoči
Olimpijade bila su uistinu takva. Znali smo da se do još jedne
zlatne olimpijske medalje može doći samo na jedan način - strahovitim radom!
A to znači da smo
u sklopu tog našeg plana dali prednost igračima koji su mogli
podnijeti tako teške pripreme, pa zatim duge odsutnosti, zajednički
život... Jer to je, ipak, ekipni sport gdje mora biti mnogo
tolerancije i uvažavanja tuđeg načina života.
Samim tim, tu mora
biti i mnogo više prilagođavanja, adaptiranja negoli u nekom
pojedinačnom sportu. Pred svim tim elementima naša je orijentacija
morala polagati račune, a sve se, zapravo, svodilo na to da naši
reprezentativci - četrnaestorica odabranih - u najtežim trenucima
pruže najviše!
- Ali, smisao mnogih priprema, od kojih
se očekuju vrhunski rezultati, mogao bi biti sličan?
- Ne, u individualnom sportu ipak nije
tako! Ovdje, kod nas, uza sve to što sam spomenuo... ima, dakako,
činjenica koje nisam spomenuo... fizičke su predispozicije također
vrlo važne.
- U nekim vašim izjavama po dolasku iz
Seoula, kao i iz nekih izjava igrača - za sportske listove, za
sportske stranice ili rubrike dnevnih i nedjeljnih listova - daje se
naslutiti da je tamo, u Seoulu, presudila fantastična fizička
pripremljenost našeg tima. Nije li to ipak potcjenjivanje ostalog
prirodnog, urođenog dara, golemog potencijala itd.?
- Nije! Taj se dar podrazumijeva, ali
smo mi mnogo utakmica i trofeja gubili oslanjajući se samo na tu
prednost. Poslije se pokazivalo da smo "protivnika nadigrali",
a utakmicu, najčešće onu odlučujuću - gubili upravo zbog te
famozne fizičke nepripremljenosti. Zato snio sada najviše radili
baš na tome.
Mnogo smo tu postigli, ali to nikako nije maksimum. Za slijedeći natjecateljski ciklus morali bismo više!
- Da se, opet, malo vratimo selekciji...
- Važno je bilo odabrati momke koji će izdržati sva iskušenja. Znači - da nadgrade svoje fizičke
sposobnosti, ali da i ostale dođu do izražaja!
- Ako je relativno lako, s pomoću štoperice ili drugih testova -
snage, brzine i spretnosti (u postizanju golova)
odrediti tko će dobiti prednost, a tko ostati kod kuće, malo je
teže oko tzv. psihološke diferencijacije, nije li tako?
- Taj dio posla, vrlo važan, nije
improvizacija! I on je zasnovan na znanstvenim metodama. Mnogo nam
pomaže Ljubica Bačanac. Ona je iz Zavoda za fizičku kulturu, a tu se
kontinuirano prati rad igrača od juniorskog do reprezentativnog
seniorskog uzrasta. Što hoću reći? Rezultati potvrđuju naše
koncepcije, to je jedino mjerodavno.
- A ti sjajni rezultati - tri zlatne
olimpijske medalje, od kojih su ove pod "vašom kapicom",
zatim jedno svjetsko prvenstvo, pa FINA kup itd. - sve to sada strašno
obavezuje. Sada je jugoslavenski vaterpolo ne samo u nekoj prilici
nego je i dužan da ostalom svijetu pokaže i ponudi neke svoje
koncepte, specijalitete!
- Morao bi, sigurno, ali tu ima i mnogo
drugih dilema. Recimo, dugo traju diskusije oko toga - da li današnji
vaterpolo treba biti statičan ili pokretljiv, odnosno u kojoj se
varijanti postižu bolji, najbolji rezultati?
- I, što vi kažete, kako vi
diskutirate?
- Suvremeni vaterpolo koristi sve: i brzinu, i snagu i... pravila igre, koja se često mijenjaju.
Prema tim zahtjevima, mi smo i birali igrače za Seoul,
zato su neki otpali.
- Individualisti, naprimjer? Vi ste kao
igrač, koliko se sjećam, baš bili individualist od glave do pete!?
- Da, ali kao igrač imao sam i neke
neprilike, probleme druge vrste. Možemo na to doći kasnije, ako
želite... Možda kod ovih igrača koji su otpali, a stanovito se vrijeme vjerovalo da su
nezamjenljivi, mislite na Antu Vasovića, koji je zablistao na
Svjetskom prvenstvu u Madridu prije dvije godine.
On nije u dovoljnoj
mjeri pokazao neke važne osobine iz našeg programa - od marljivosti
i zalaganja do ostalih zahtjeva, u kojima su drugi izgarali - jer
danas izuzetni pojedinci ne mogu nositi igru, a pogotovu ne mogu
iznijeti cijelo natjecanje.
Oni, jasno, još i danas mogu rješavati
neke utakmice, ali vrhunska se ekipa ne smije oslanjati na njihovo
majstorstvo ili nadahnuće - velika ekipa mora imati kolektivnu
snagu!
Možda i detaljnije nego sada, ali je,
moram reći, tada bilo ljudi - neka sami odrede kojoj kategoriji
pripadaju! - koji su otprilike govorili:
"Pa, tu su zlatnu
slučajno osvojili, nije bilo Rusa..." itd.
Sada su tu bili
Sovjeti, ali su nam opet najveće muke zadali Amerikanci!
Zloupotreba stimulativnih sredstava
Osim kad ga nešto posebno zaboli,
Ratko Rudić se inače ne žali.
I ne pamti.
Trpi, šuti i radi!
Takav je bio i kao
igrač. Jedan od naših najboljih koje smo imali, ali je uglavnom -
trpio bolove. Fizičke je, čini se, lakše podnosio od onih drugih:
dvaput je lomio ruku, uoči Meksika 1968. i našeg neponovljivog
sjaja u bazenu (prvo olimpijsko zlato vaterpolista, plus Đurđa
Bjedov sa zlatnom i brončanom u plivanju), kao i prije Olimpijade u
Montrealu 1976.
Ali, 1975. dogodio se težak incident, a on se zove -
Cali.
Tada je na Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji uoči ulaska jugoslavenske
reprezentacije u finale, jer su naši momci pod vodstvom Vlaha Bate
Orlića (jedan od onih vodećih svjetskih autoriteta kojima vaterpolo
duguje - ili za progres ili za stagnaciju, a kad bi i treća ocjena
postojala, taj bi stručnjak, inače Ratkov učitelj morao
neizostavno biti upleten!) bili superiorni, izvanredno pripremljeni -
Rudiću navodno otkriveno (u antidoping kontroli) neko nedopušteno
stimulativno sredstvo.
Taj ožiljak na duši kao da je od jučer.
- Ždrijeb je odlučio da nakon
utakmice... više se i ne sjećam protivnika, niti je važno, znam
da smo pobijedili... ja dam urin na kontrolu. Nisam mogao i dok sam
čekao, pijuckao sam tonik i pušio, jednu za drugom.
Tadašnje su
analize, tamo u Caliju obavljene na prilično primitivan način.
Moram to reći, jer mi je to odnijelo mnogo živaca, pa i života. A
onda su našli - kinin i nikotin. Odnosno, u toj "fazi
promatranja", oni su vidjeli nešto ali to nisu uspjeli
identificirati.
Bilo kako bilo, dospio sam u naslove prvih stranica
svjetskih, pa i naših sportskih listova, a mi smo tamo ostali bez
medalje - iako smo bili najbolji. Poslije su njemački stručnjaci
utvrdili o čemu je riječ, stigla je službena satisfakcija i preko
svjetske federacije, ali su tu vijest naše novine objavile na nekoj
zadnjoj stranici, bogu iza leđa.
Zato prave satisfakcije nikad nije
ni bilo, i zato je to jedna ružna epizoda!
- Ipak, bilo je mnogo ljudi, ne samo iz
našeg i svjetskog vaterpola, koji su bili uvjereni da niste
"pozitivni".
- Bilo je, i oni su me hrabrili, moji
drugovi, igrači, trener Orlić i još neki, jer su znali da sam
čist, da je bilo koje nedopušteno stimulativno sredstvo kod mene
isključeno, ali je bilo užasno neugodnih sumnjičenja, zbog kojih
me i danas boli...
- Dobro, kad je već spomenuta
(zlo)upotreba stimulativnih sredstava u sportu, u čemu ni Seoul nije
neka ružičasta epizoda, u kojem se smjeru kreće vaterpolo? Kamo
smo mi stigli?
- Pa, nismo daleko odmakli... Možda smo
tu oprezni baš zato što je trener reprezentacije, nakon Calija,
ušao u neke medicinske priručnike i radove, a na temu tragičnih
nesporazuma! Malo se ružno šalim, jer su današnje metode, znači i
seulske, gotovo sto posto pouzdane.
Ono što je najvažnije, naša
znanstvena sportska medicina u tome nam ne pomaže bogzna koliko,
nije još ojačala. A bilo bi nam vrlo važno da u toj oblasti imamo
vlastita iskustva, koja bi nam bila dragocjena barem da nakon
strahovito napornih treninga igrači malo efikasnije vrate snagu.
Zasad mi nešto - rekao bih - tu i tamo prelistavamo, posebno
američke časopise, kad odlazimo na neku turneju u Sjedinjene
Države.
Pušači u timu
- Tu smo, dakle, tanki, a na drugim
frontovima?
- Dakako, naše su titule učinile
svoje. Ima reprezentacija koje koriste neke naše modele treninga.
- Kako ste došli na ideju da
posljednji period priprema prije odlaska u Seoul obavite u Hong
Kongu?
- To smo realizirali zajedno s
Talijanima, a dogovorili smo se još u Madridu - na Svjetskom prvenstvu. Budući da
smo mi bili prvi, a oni drugi, jasno je bilo da se u Seoulu ne možemo
nikako sastati prije finala - zato smo odlučili da zajedno treniramo
i odigramo desetak javnih odnosno trening-utakmica. U vaterpolu su
veoma važne utakmice, treba ih biti što više u pripremnom periodu!
- Ipak, vjerojatno su i razna druga
čuda Hong Konga bila primamljiva da se igrači malo opuste, razonode
prije teških okršaja?
- Pa i to, iako su radili po pet - šest
sati dnevno, plus utakmice s Talijanima. Ipak, u prvom su planu bile
obaveze na Olimpijadi - disciplina, režim života, ponašanja i
odricanja.
- Koliko imate pušača u timu?
- Samo Djuho od naših starih igrača,
no možemo tražiti da mijenja navike. Djuho ima dozvolu, ostali ne!
- Vaterpolo se efektivno igra samo
dvadeset osam minuta (4x7), pa je, ako se ne varam, najkraća timska
igra na svijetu?
- Tako je, i baš se zato moraju
uvježbavati razne varijante.
- S igračem manje, s igračem više,
odnosno program minus i program plus!
- Priznajem, malo smo bolje uvježbali
tu prvu situaciju - kad ostajemo bez isključenog igrača.
- Ne čini li vam se... Ako izuzmemo
suce, koji u vaterpolu imaju nevjerojatna ovlaštenja i nigdje,
valjda, kao u toj igri nisu toliko svemoćni. Ali, ipak, da ih
ostavimo po strani, jer trostrukom olimpijskom šampionu i svjetskom
prvaku ne priliči da govori o sudačkim nepravdama! Ne čini li vam
se, dakle, da olako ostajemo s igračem manje?
- Možda ste u pravu, a tu prije svega
mislim na prvu utakmicu s Amerikancima, koju smo izgubili, premda
naši protivnici osam ili devet puta nisu iskoristili igrača više.
Neki su faulovi nepotrebni, drugi proizlaze iz velike želje za
pobjedom, pa otud i tolika agresivnost.
Radimo na eliminaciji takvih
startova koji će suce dovoditi u dilemu ili koje će oni kažnjavati.
No, baš su Amerikanci imali sjajne šuteve iz daljine... Uzgred,
mnogima se čini da je nekad bilo boljih šuteva, no sada su oni
bolji i precizniji.
- Kamo zapravo "pliva"
današnji vaterpolo? Na čemu je akcent?
- Snaga i brzina, u tome najviše može
napredovati!
- A ljepota?
- Pa... ljepota je... kao i u životu...
prolazna!
Razgovarao: Slobodan Šterić, obrada: Yugopapir (Studio, oktobar 1988.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
