"Žalgiris" je težak protivnik, zbog toga što ima tri extra-igrača - Sabonisa, zatim Kurtinaitisa i Homičusa. Oni su prošle godine igrali u finalu Kupa kupova i nesretno od "Barcelone" izgubili, ali su s reprezentacijom SSSR-a uvjerljivo bili pravci Evrope, a na "Univerzijadi" u Japanu pobijedili su u finalu super-jaku ekipu SAD. Tu se vidi kolika im je kvaliteta i što oni predstavljaju
I nisam pogriješio.
U ovih sam deset godina mnogo putovao,
doživio mnogo novih situacija, upoznavao zanimljive ljude, što
mladom čovjeku mora laskati.
Sport mi je donio puno lijepoga. Ali,
imao sam i sreće - naime, osnovne sam postavke u košarci dobio od
prof. Ace Nikolića.
Bila je to bazična, fundamentalna priprema vezana uz taktiku. A imao sam veliku sreću i zato jer sam deset godina radio uz svjetskog stručnjaka Mirka Novosela.
Tu sam mogao iz drugog plana neke stvari uočavati, uspoređivati i pamtiti. Bio je to, dakle, moj košarkaški odgoj. Kad sam došao u situaciju da i sam nešto pokažem, to mi je itekako koristilo, pogotovo u pripremama i određivanju mentaliteta jedne vrhunske ekipe.
Velik je, naime, zadatak pripremati vrhunsku ekipu i tim koji igra bez opterećenja da bude prvi.
S druge strane, pridodao sam tome osobni dio. Dodao sam određenu mirnoću i maksimalnu koncentraciju tokom utakmice.
Tehnologija vođenja utakmice nije mi bila strana. Dapače, smatram da imam osjećaja za to, da me toga jednostavno nije strah. Osim toga, odmah sam dobio "veliki zalogaj", tako da nisam imao mogućnosti ni prava na velike poraze.
Bilo je - uspjeti ili propasti.
Bila je to bazična, fundamentalna priprema vezana uz taktiku. A imao sam veliku sreću i zato jer sam deset godina radio uz svjetskog stručnjaka Mirka Novosela.
Tu sam mogao iz drugog plana neke stvari uočavati, uspoređivati i pamtiti. Bio je to, dakle, moj košarkaški odgoj. Kad sam došao u situaciju da i sam nešto pokažem, to mi je itekako koristilo, pogotovo u pripremama i određivanju mentaliteta jedne vrhunske ekipe.
Velik je, naime, zadatak pripremati vrhunsku ekipu i tim koji igra bez opterećenja da bude prvi.
S druge strane, pridodao sam tome osobni dio. Dodao sam određenu mirnoću i maksimalnu koncentraciju tokom utakmice.
Tehnologija vođenja utakmice nije mi bila strana. Dapače, smatram da imam osjećaja za to, da me toga jednostavno nije strah. Osim toga, odmah sam dobio "veliki zalogaj", tako da nisam imao mogućnosti ni prava na velike poraze.
Bilo je - uspjeti ili propasti.
Trener "Cibone" - lak ili težak posao?
- Sa strane gledano, lijepo izgleda biti trener "Cibone", barem što se rezultata tiče. No,
psihološko je opterećenje maksimalno - i meni i igračima.
Apsolutno smo najbolja ekipa, pa onaj dio minimalnih poraza
koje imamo budnim okom prati štampa, radio i TV.
Znači, maksimalno smo izloženi kritici javnosti, pa je normalno da se u takvoj situaciji svaka negativna reperkusija odražava i na nama, na našoj koži.
Sport nije tako jednostavan kako se čini na prvi pogled. Jednostavne su postavke oko toga kako doći do dobrog rezultata - treba biti maksimalno motiviran, imati kvalitetu i homogenost ekipe.
Međutim, kod ekipa koje nemaju kvalitetu, imaju samo pet igrača, a ostalo su mladi, i kad netko od tih pet izađe van, a zamijeni ga mladi igrač, ti kao trener uvijek imaš alibi za lošu igru!
Zato smatram da takve ekipe nije teško voditi.
Međutim, u ovoj našoj situaciji, gdje imamo de facto osam kvalitetnih igrača, gdje svi mogu igrati, uz Dražena Petrovića, koji predstavlja vrh ekipe, problem je u drugim stvarima.
Problem je u postavljanju njihovih međusobnih kvalitetnih odnosa. To je bio primaran zadatak ekipe i tome sam se od početka posvetio.
I, bez obzira na neke incidentne situacije, koje se u sportu javljaju, mislim da je odnos između igrača "Cibone" na visokoj razini. To se pokazuje i kroz rezultate, jer takvih rezultata ne bi bilo da su odnosi loši, da ne radimo dobro ili da igrači nemaju motiva.
Spomenut ću utakmicu s "Limogesom" u Zagrebu, kad smo mi gubili 16 koševa razlike u poluvremenu. Nijedan igrač tada nije nekom drugom prebacivao - "ti si promašio, ti si krivo dodao" i sl.
Htjeli smo i imali motiv da taj rezultat preokrenemo u našu korist.
Da je u tom trenutku netko od njih počeo vikati na drugoga, što je inače običaj, čak normalna reakcija - od izvlačenja rezultata ne bi bilo ništa.
Međutim, zajedno smo stisli zube, motiviranost igrača i homogenost ekipe u tim trenucima bila je najvažnija i - pokazala se uspješnom.
Znači, maksimalno smo izloženi kritici javnosti, pa je normalno da se u takvoj situaciji svaka negativna reperkusija odražava i na nama, na našoj koži.
Sport nije tako jednostavan kako se čini na prvi pogled. Jednostavne su postavke oko toga kako doći do dobrog rezultata - treba biti maksimalno motiviran, imati kvalitetu i homogenost ekipe.
Međutim, kod ekipa koje nemaju kvalitetu, imaju samo pet igrača, a ostalo su mladi, i kad netko od tih pet izađe van, a zamijeni ga mladi igrač, ti kao trener uvijek imaš alibi za lošu igru!
Zato smatram da takve ekipe nije teško voditi.
Međutim, u ovoj našoj situaciji, gdje imamo de facto osam kvalitetnih igrača, gdje svi mogu igrati, uz Dražena Petrovića, koji predstavlja vrh ekipe, problem je u drugim stvarima.
Problem je u postavljanju njihovih međusobnih kvalitetnih odnosa. To je bio primaran zadatak ekipe i tome sam se od početka posvetio.
I, bez obzira na neke incidentne situacije, koje se u sportu javljaju, mislim da je odnos između igrača "Cibone" na visokoj razini. To se pokazuje i kroz rezultate, jer takvih rezultata ne bi bilo da su odnosi loši, da ne radimo dobro ili da igrači nemaju motiva.
Spomenut ću utakmicu s "Limogesom" u Zagrebu, kad smo mi gubili 16 koševa razlike u poluvremenu. Nijedan igrač tada nije nekom drugom prebacivao - "ti si promašio, ti si krivo dodao" i sl.
Htjeli smo i imali motiv da taj rezultat preokrenemo u našu korist.
Da je u tom trenutku netko od njih počeo vikati na drugoga, što je inače običaj, čak normalna reakcija - od izvlačenja rezultata ne bi bilo ništa.
Međutim, zajedno smo stisli zube, motiviranost igrača i homogenost ekipe u tim trenucima bila je najvažnija i - pokazala se uspješnom.
Trener s najviše trofeja
- U "superfinalu" jesmo, finale "play-offa" je tu, rezultati su tu, ali zahvaljujući
prvenstveno tome što imamo ekipu s velikim motivom, ekipu u kojoj
Dražen Petrović kao extra vrijednost uvijek
prvi dolazi na trening i sam ujutro dodatno radi, gdje Cvjetičanin,
Arapović i Ušić imaju dodatni samoinicijativni trening.
Apsolutno sam zadovoljan takvom ekipom, a kao trener sam možda imao sreću da postignem ovakve rezultate s njima. Možda mi s nekom drugom momčadi to ne bi pošlo za rukom ni za deset godina.
Apsolutno sam zadovoljan takvom ekipom, a kao trener sam možda imao sreću da postignem ovakve rezultate s njima. Možda mi s nekom drugom momčadi to ne bi pošlo za rukom ni za deset godina.
No, tu je prisutno i niz drugih
elemenata. Mi, na primjer, nismo imali nekih
kapitalnih povreda; bitne utakmice u domaćem prvenstvu, važne zbog
psihološke stabilnosti ekipe - nismo gubili.
Najlošije smo igrali protiv najslabijih ekipa, na primjer protiv "Sloge" iz Kraljeva. Kroz prvenstvo smo imali niz dobrih rezultata i normalno je da je ekipa time stekla veliko samopouzdanje i snagu. Prva tri i pol mjeseca nijednu utakmicu nismo izgubili.
To govori o vrijednosti igrača, pa i o mojoj, o vrijednosti Nikole Keslera, pomoćnog trenera. Nije mala stvar pobjeđivati cijelu sezonu. Izgubili smo samo od "Šibenke", koja je sasvim zaslužno pobijedila, premda smo i mi htjeli pobijediti u Šibeniku.
Najlošije smo igrali protiv najslabijih ekipa, na primjer protiv "Sloge" iz Kraljeva. Kroz prvenstvo smo imali niz dobrih rezultata i normalno je da je ekipa time stekla veliko samopouzdanje i snagu. Prva tri i pol mjeseca nijednu utakmicu nismo izgubili.
To govori o vrijednosti igrača, pa i o mojoj, o vrijednosti Nikole Keslera, pomoćnog trenera. Nije mala stvar pobjeđivati cijelu sezonu. Izgubili smo samo od "Šibenke", koja je sasvim zaslužno pobijedila, premda smo i mi htjeli pobijediti u Šibeniku.
Juriš na trostruku krunu
- Prije sezone bila je postavka od
strane klupske uprave i od strane javnosti da osvojimo bar jedan
trofej, zbog kontinuiteta. U domaćem prvenstvu davane su nam najviše
šanse uz "Zadar" i "Partizan".
Nismo bili izraziti favoriti zbog odlaska Ace u JNA i Andre u Španjolsku.
Međutim, kada smo vidjeli da su naše mogućnosti veće, porasli su nam i apetiti. No, to nismo mogli predviđati, jer nismo zrali kako će igrati Danko Cvjetičanin i centri Arapović - Vukičević. Ja sam kao trener vjerovao u njih.
Napravili smo im dobru atmosferu. Publika nije znala koliko oni mogu i sve što bi uradili dočekivala je pljeskom.
Kada smo tokom prvenstva napravili veliku razliku i prednost, imali smo čistu priliku da se okrenemo Kupu šampiona.
U startu Kupa šampiona smatrali smo da trebamo dobiti svih pet utakmica u Zagrebu i eventualno da "Limoges" dobijemo u gostima. A mi smo, eto, napravili najbolji rezultat u Kupu šampiona pobijedivši najvažnijeg protivnika "Reala" u Madridu, naprosto ga deklasiravši!
Bio je to najteži poraz "Reala" kod kuće u Kupu šampiona otkad se takmiči u njemu.
I kad su šanse tu, potrudili smo se da uđemo u "superfinale".
U međuvremenu smo uvjerljivo osvojili i Kup Jugoslavije.
Što se tiče predstojećeg superfinala, nismo opterećeni da to moramo osvojiti, jer tu su podjednako jake ekipe. No, mi ćemo sve napraviti da utakmicu u Budimpešti odigramo dobro i kvalitetno.
Ako "Žalgiris" bude bolji, mi smo ti koii ćemo im prvi čestitati!
"Cibona" je, realno govoreći, u ovom trenutku napravila iznad očekivanja. Pobjeda bi bila kruna svega, koja bi nas zaista sve usrećila. To bi bio vrhunac...
"Žalgiris" je težak protivnik, zbog toga što ima tri extra-igrača - Sabonisa, zatim Kurtinaitisa i Homičusa. Oni su prošle godine igrali u finalu Kupa kupova i nesretno od "Barcelone" izgubili, ali su s reprezentacijom SSSR-a uvjerljivo bili pravci Evrope, a na "Univerzijadi" u Japanu pobijedili su u finalu super-jaku ekipu SAD. Tu se vidi kolika im je kvaliteta i što oni predstavljaju.
Uostalom, prvaci su Sovjetskog Saveza.
Nismo bili izraziti favoriti zbog odlaska Ace u JNA i Andre u Španjolsku.
Međutim, kada smo vidjeli da su naše mogućnosti veće, porasli su nam i apetiti. No, to nismo mogli predviđati, jer nismo zrali kako će igrati Danko Cvjetičanin i centri Arapović - Vukičević. Ja sam kao trener vjerovao u njih.
Napravili smo im dobru atmosferu. Publika nije znala koliko oni mogu i sve što bi uradili dočekivala je pljeskom.
Kada smo tokom prvenstva napravili veliku razliku i prednost, imali smo čistu priliku da se okrenemo Kupu šampiona.
U startu Kupa šampiona smatrali smo da trebamo dobiti svih pet utakmica u Zagrebu i eventualno da "Limoges" dobijemo u gostima. A mi smo, eto, napravili najbolji rezultat u Kupu šampiona pobijedivši najvažnijeg protivnika "Reala" u Madridu, naprosto ga deklasiravši!
Bio je to najteži poraz "Reala" kod kuće u Kupu šampiona otkad se takmiči u njemu.
I kad su šanse tu, potrudili smo se da uđemo u "superfinale".
U međuvremenu smo uvjerljivo osvojili i Kup Jugoslavije.
Što se tiče predstojećeg superfinala, nismo opterećeni da to moramo osvojiti, jer tu su podjednako jake ekipe. No, mi ćemo sve napraviti da utakmicu u Budimpešti odigramo dobro i kvalitetno.
Ako "Žalgiris" bude bolji, mi smo ti koii ćemo im prvi čestitati!
"Cibona" je, realno govoreći, u ovom trenutku napravila iznad očekivanja. Pobjeda bi bila kruna svega, koja bi nas zaista sve usrećila. To bi bio vrhunac...
"Žalgiris" je težak protivnik, zbog toga što ima tri extra-igrača - Sabonisa, zatim Kurtinaitisa i Homičusa. Oni su prošle godine igrali u finalu Kupa kupova i nesretno od "Barcelone" izgubili, ali su s reprezentacijom SSSR-a uvjerljivo bili pravci Evrope, a na "Univerzijadi" u Japanu pobijedili su u finalu super-jaku ekipu SAD. Tu se vidi kolika im je kvaliteta i što oni predstavljaju.
Uostalom, prvaci su Sovjetskog Saveza.
No, ako računamo da je u superfinale
došao "Real", pitanje je da li bi ga mi pobijedili šesti put zaredom ili bi on konačno pobijedio nas.
Mi bi ga možda i dobili, ali je veća vjerojatnost da moramo jednom izgubiti od "Reala".
Što se "Simaca" tiče, oni po kvaliteti sigurno nisu najbolji, ali su najneugodniji. Ta je ekipa deset godina zajedno, vrlo uigrana i teško joj je parirati. "Žalgiris", a i mi, ipak igramo na malo slobodniji način, nekonvencionalniji.
Stoga bi to u košarkaškom smislu mogla biti podjednaka utakmica. Sve će možda riješiti dobar ili loš dan pojedinaca, ili će rezultat dati kompletna ekipa. Objektivno, mi smo od "Žalgirisa" jači na krilima, jer oni nemaju pravih krila.
Bekovi su nam otprilike podjednaki; Petrović - Cvjetičanin protiv Kurtinaitisa i Homičusa. Tu nemamo veliku prednost u odnosu na prednost kakvu smo imali prema drugim ekipama.
Oni imaju Sabonisa, koji je kao centar dominantan. Tu dileme nema. Međutim, naša je prednost u krilima, pa možda baš Nakić, Ušić i Čutura donesu prevagu u našu korist.
Ali kolektiv je važan prije svega. Ja sam se trudio da nikada ne veličam pojedince na štetu homogenosti ekipe. Svaki put neki drugi igrač bude najbolji i najzaslužniji za pobjedu.
Mi bi ga možda i dobili, ali je veća vjerojatnost da moramo jednom izgubiti od "Reala".
Što se "Simaca" tiče, oni po kvaliteti sigurno nisu najbolji, ali su najneugodniji. Ta je ekipa deset godina zajedno, vrlo uigrana i teško joj je parirati. "Žalgiris", a i mi, ipak igramo na malo slobodniji način, nekonvencionalniji.
Stoga bi to u košarkaškom smislu mogla biti podjednaka utakmica. Sve će možda riješiti dobar ili loš dan pojedinaca, ili će rezultat dati kompletna ekipa. Objektivno, mi smo od "Žalgirisa" jači na krilima, jer oni nemaju pravih krila.
Bekovi su nam otprilike podjednaki; Petrović - Cvjetičanin protiv Kurtinaitisa i Homičusa. Tu nemamo veliku prednost u odnosu na prednost kakvu smo imali prema drugim ekipama.
Oni imaju Sabonisa, koji je kao centar dominantan. Tu dileme nema. Međutim, naša je prednost u krilima, pa možda baš Nakić, Ušić i Čutura donesu prevagu u našu korist.
Ali kolektiv je važan prije svega. Ja sam se trudio da nikada ne veličam pojedince na štetu homogenosti ekipe. Svaki put neki drugi igrač bude najbolji i najzaslužniji za pobjedu.
"Cibona" bez Dražena
- E, sad, to je stalno prisutno pitanje.
Smatram da "Cibona" bez Dražena sigurno gubi na kvaliteti.
Ali i bez Dražena, "Cibona" je jaka. To se pokazalo
pobjedom u Zadru. A i fizionomija igre bez Dražena ne bi
se puno promijenila, jer mi osnovnu postavku igre imamo.
Momentalno, Dražen je onaj vrh, onaj jezičac, koji u presudnim trenucima donosi prevagu. To je tako i tako treba biti! I što je najvažnije, Dražen je u toj ekipi upravo takav - i po ponašanju i po pristupu igri i na treningu.
Zato ova ekipa i ima "svoju dušu".
Nadalje, dosta se govori o našem eventualnom kiksu u domaćem play-offu. Ja osobno cijenim da ćemo u finalu igrati sa "Zadrom", te da će tri finalne utakmice biti vrlo zanimljive za domaću košarkašku javnost.
Što se tiče udjela igrača "Cibone" u reprezentaciji, meni je logično da oni budu okosnica reprezentacije!
To ne znači da "Cibona" treba biti prenesena u reprezentaciju, ali način i rezon igre trebao bi biti postavljen na igrače "Cibone". Jer, ako smo ga tako mi postavili, onda znači da znamo koliko i šta svako od tih igrača u određenom trenutku može dati.
Igru smo maksimalno prilagodili kvaliteti tih igrača.
Znači, imamo slobodu za Dražena na terenu, imamo mogućnosti da Ušić dođe u šutersku poziciju i mogućnost da Zoran Čutura igra pod košem. Svatko od njih u tim pozicijama daje maksimum. Po meni, tako bi trebalo biti i u reprezentaciji, uz dodatak igrača iz drugih klubova za koje savezni trener Ćosić smatra da tu trebaju doći.
Od naših bi igrača u reprezentaciji trebali svakako igrati Dražen Petrović, Cvjetičanin i Aco, koji je trenutno u vojsci, zatim Zoran Čutura, Sven Ušić i Mihovil Nakić. To bi bilo tih pet-šest.
A od centara Franjo Arapović, koji je ove godine u dvije-tri utakmice zablistao. Ne bih zatim izostavio ni Branka Vukičevića. To je igrač koji može u puno taktičkih varijanti biti presudan, vrlo je inteligentan i zahvalan igrač, ima odličan šut i 212 centimetara visine.
Govorim to sa svoga stanovišta. Normalno je, međutim, da Krešo o tome odlučuje. To je u krajnjoj liniji njegovo pravo. Ne bih stoga volio da se ovo moje izlaganje shvati kao sugeriranje, već kao želja da napravimo dobar rezultat na Svjetskom prvenstvu.
Objektivno, tamo možemo zauzeti treće mjesto, a uz malo sreće možda i više. S ovom kvalitetom ekipe i fizičkim predispozicijama, brončana medalja je naša objektivna mogućnost.
No, ne treba zaboraviti da smo se mi odlično nosili s američkim centrima u Kupu šampiona. Ako su se tu uspjeli dokazati Čutura i Ušić, nema razloga da u reprezentaciji ne bude isto tako, jer u ekipama Italije i Španjolske neće igrati na ključnim pozicijama američki centri.
Naravno trebaju još igrati Stojko Vranković, Raša Radovanović, Benaček, Divac, Vučević... No, to je već pitanje koncepcije. Bilo bi dobro model i igru "Cibone" iskoristiti i u reprezentaciji... Pokazalo se u dvije godine da to donosi rezultate...
Momentalno, Dražen je onaj vrh, onaj jezičac, koji u presudnim trenucima donosi prevagu. To je tako i tako treba biti! I što je najvažnije, Dražen je u toj ekipi upravo takav - i po ponašanju i po pristupu igri i na treningu.
Zato ova ekipa i ima "svoju dušu".
Nadalje, dosta se govori o našem eventualnom kiksu u domaćem play-offu. Ja osobno cijenim da ćemo u finalu igrati sa "Zadrom", te da će tri finalne utakmice biti vrlo zanimljive za domaću košarkašku javnost.
Što se tiče udjela igrača "Cibone" u reprezentaciji, meni je logično da oni budu okosnica reprezentacije!
To ne znači da "Cibona" treba biti prenesena u reprezentaciju, ali način i rezon igre trebao bi biti postavljen na igrače "Cibone". Jer, ako smo ga tako mi postavili, onda znači da znamo koliko i šta svako od tih igrača u određenom trenutku može dati.
Igru smo maksimalno prilagodili kvaliteti tih igrača.
Znači, imamo slobodu za Dražena na terenu, imamo mogućnosti da Ušić dođe u šutersku poziciju i mogućnost da Zoran Čutura igra pod košem. Svatko od njih u tim pozicijama daje maksimum. Po meni, tako bi trebalo biti i u reprezentaciji, uz dodatak igrača iz drugih klubova za koje savezni trener Ćosić smatra da tu trebaju doći.
Od naših bi igrača u reprezentaciji trebali svakako igrati Dražen Petrović, Cvjetičanin i Aco, koji je trenutno u vojsci, zatim Zoran Čutura, Sven Ušić i Mihovil Nakić. To bi bilo tih pet-šest.
A od centara Franjo Arapović, koji je ove godine u dvije-tri utakmice zablistao. Ne bih zatim izostavio ni Branka Vukičevića. To je igrač koji može u puno taktičkih varijanti biti presudan, vrlo je inteligentan i zahvalan igrač, ima odličan šut i 212 centimetara visine.
Govorim to sa svoga stanovišta. Normalno je, međutim, da Krešo o tome odlučuje. To je u krajnjoj liniji njegovo pravo. Ne bih stoga volio da se ovo moje izlaganje shvati kao sugeriranje, već kao želja da napravimo dobar rezultat na Svjetskom prvenstvu.
Objektivno, tamo možemo zauzeti treće mjesto, a uz malo sreće možda i više. S ovom kvalitetom ekipe i fizičkim predispozicijama, brončana medalja je naša objektivna mogućnost.
No, ne treba zaboraviti da smo se mi odlično nosili s američkim centrima u Kupu šampiona. Ako su se tu uspjeli dokazati Čutura i Ušić, nema razloga da u reprezentaciji ne bude isto tako, jer u ekipama Italije i Španjolske neće igrati na ključnim pozicijama američki centri.
Naravno trebaju još igrati Stojko Vranković, Raša Radovanović, Benaček, Divac, Vučević... No, to je već pitanje koncepcije. Bilo bi dobro model i igru "Cibone" iskoristiti i u reprezentaciji... Pokazalo se u dvije godine da to donosi rezultate...
Pavličević odlazi?
Danas je košarka velik fenomen,
potpuno je primjerena publici. Dinamična je, a po popularnosti je
gotovo dostigla nogomet. Uostalom, pokazuje se kod nas da rezultati i
atraktivnost privlače publiku. Veliku ulogu u popularizaciji košarke
imala je štampa, radio i TV. Vjerujem da danas gotovo svi u tančine
poznaju košarkaška pravila.
Budućnost košarke je svijetla! Traže se sve više visoki i brzi igrači. To je posebno prisutno u Americi. Zato su oni još uvijek, prvenstveno zahvaljujući Crncima, najbolji u košarci.
Na primjer, "Cibona" objektivno nema šanse u igri s nekom američkom profesionalnom ekipom. Ali, u amaterskoj košarci budućnost "Cibone" je zagarantirana. Značajno je, međutim da uspješno okončamo ovu sezonu.
Što se pojačanja tiče, vidjet ćemo, jer nam se nudi mnogo igrača. S druge strane, mi imamo dobrih igrača iz podmlatka - Rizman, Anzulović, Šoštarec, Razić. Tu su još Igor Lukačić i Joško Vukičević.
Zatim, vraćaju se Aco Petrović i Ivo Nakić.
Imamo, dakle, sjajnu plejadu ovih mladih igrača. Pritom su Cvjetičanin i Arapović rješenje za idućih desetak godina. Čutura barem za pet... Tu je očit kontinuitet igrača.
Razmišljamo o pravim pojačanjima - ili perspektivan mladi igrač ili igrač već profiliran za igru.
Što se mojih planova tiče, o njima tek nakon pokušaja osvajanja Kupa šampiona i domaćeg prvenstva. Poslije ću sjesti i vidjeti šta i kako dalje. O tome možemo nakon svega razgovarati...
Budućnost košarke je svijetla! Traže se sve više visoki i brzi igrači. To je posebno prisutno u Americi. Zato su oni još uvijek, prvenstveno zahvaljujući Crncima, najbolji u košarci.
Na primjer, "Cibona" objektivno nema šanse u igri s nekom američkom profesionalnom ekipom. Ali, u amaterskoj košarci budućnost "Cibone" je zagarantirana. Značajno je, međutim da uspješno okončamo ovu sezonu.
Što se pojačanja tiče, vidjet ćemo, jer nam se nudi mnogo igrača. S druge strane, mi imamo dobrih igrača iz podmlatka - Rizman, Anzulović, Šoštarec, Razić. Tu su još Igor Lukačić i Joško Vukičević.
Zatim, vraćaju se Aco Petrović i Ivo Nakić.
Imamo, dakle, sjajnu plejadu ovih mladih igrača. Pritom su Cvjetičanin i Arapović rješenje za idućih desetak godina. Čutura barem za pet... Tu je očit kontinuitet igrača.
Razmišljamo o pravim pojačanjima - ili perspektivan mladi igrač ili igrač već profiliran za igru.
Što se mojih planova tiče, o njima tek nakon pokušaja osvajanja Kupa šampiona i domaćeg prvenstva. Poslije ću sjesti i vidjeti šta i kako dalje. O tome možemo nakon svega razgovarati...
Zabeležio: Damir Strugar, obrada: Yugopapir (Polet, mart 1986.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
