U Zagrebu i Beogradu, kao najvećim našim filmskim centrima, stalno se očekuju genijalna djela, a onda se pojavi Kusturica u Sarajevu! Jer, on nije bio iniciran nikakvim kulturalno-političko-trendovskim očekivanjima sredine. To je odlično! To je kao i u sportu. Najveće uspjehe u svijetu postižu naši sportaši iz malih centara. To se može dokazati jednom stravičnom statistikom
Glavni urednik Filmske enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" iz Zagreba,
govori o nastanku enciklopedije koja je u svojoj vrsti - po mnogima
najbolja na svijetu.
Ante Peterlić, redovni profesor
kolegija iz područja filma na svom "matičnom" Filozofskom
fakultetu i na mnogim domaćim i stranim sveučilišnim katedrama,
tribinama, filmskim školama i seminarima, već deset godina radi i
na jednom grandioznom filmsko-kulturalnom projektu koji se prošlog
tjedna "materijalizirao" pred zagrebačkom javnošću.
Riječ je o prvom svesku Filmske enciklopedije Jugoslavenskog
leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, kojoj je on inicijator i
glavni urednik.
I u zemljama kulturalno daleko razvijenijim, gdje se
film shvaća mnogo ozbiljnije nego kod nas i gdje ima dulju
tradiciju, pravi je pothvat objaviti vrhunsku enciklopediju jedne
umjetnosti koja je prije nepunih sto godina počela kao vašarska
atrakcija.
Da je ta enciklopedija samo, kao što je na svečanom
predstavljanju javnosti njena prvog sveska vrlo točno istaknuo dr
Igor Gostl v. d. direktora Leksikografskog zavoda, "pionirski
pohtvat i originalno djelo", bilo bi to za našu (ne samo
filmsku) kulturu mnogo.
No, tko i malo poznaje slične (rijetke)
enciklopedije te vrste objavljene u svijetu, i tko prelista ovu,
odmah će uočiti da je naša enciklopedija, usuđujem se bez imalo
dvoumljenja reći - najbolja.
Najbolja je zato jer je sveobuhvatnija, točnija, originalnija u obradi tema, aktualnija i
profesionalnije leksikografski napravljena od svih drugih.
Ta nas
enciklopedija izvrsno povezuje sa svijetom, otkrivajući nas i
drugima i nama samima, i stoga nije čudno da se u inozemstvu već
interesiraju za njeno prevođenje.
Dr Peterlić o cijelom tom golemom
poslu govori sasvim skromno i realno, ne praveći razliku između
rada na Enciklopediji, predavanja na fakultetu, populariziranja filma
preko televizije ili režiranja filmova.
Do pedeset i prve godine,
koju će ovih dana napuniti, on je to naime sve iskušao.
Po tome je
kompletan čovjek filma.
Enciklopedija za nj kao da nije životno
djelo, nego "samo" dio životne vokacije koja se zove film.
Šanse za naše redatelje u Hollywoodu - male
- Filmska enciklopedija predstavljena
je javnosti najprije u Sjedinjenim Državama, pa tek onda u
Jugoslaviji...
- To je samo stjecaj okolnosti. U
Americi se ovih dana održavao seminar posvećen Jugoslaviji. Kao što
se svake godine u Dubrovniku, pod pokroviteljstvom zagrebačkog
Sveučilišta, održava simpozij pod naslovom American Studies, tako
svake godine jedno američko sveučilište organizira Yugoslav
Studies.
Ove su godine bili posvećeni masovnim medijima Jugoslavije,
a održavali su se na kalifornijskom sveučilištu UCLA.
Tom je prilkom predstavljena i Filmska
enciklopedija.
U skraćenom je obliku taj seminar ponovljen i na
Sveučilištu Harvard, zahvaljujući inicijativi dr Vlade Petrića
koji predaje film na Harvardu
- O čemu se govorilo na seminaru?
- Bila su to sintetska predavanja o
jugoslavenskom filmu, videu i televizji. Ja sam u predavanju iznio
kratak historijat filma u Jugoslaviji. Prikazan je i jedan
"trenutačni" reprezentativni izbor filmova.
Naime,
izbjegnuto je prikazivanje filmova koje su oni tamo vidjeli, pa tako
nije prikazan, recimo, Kusturica, jer njega tamo znaju.
Prikazano je
desetak crtanih filmova, desetak dokumentarnih filmova, pet igranih
filmova.
O crtanom je filmu zagrebačke škole predavao Vlada Petrić.
Profesor Nenad Puhovski, sa zagrebačke Akademije, govorio je o
videu, a dr Radovan Ivančević o odnosu slikarstva i medija crtanog
filma.
Simpoziju su prisustvovali i redatelj Krsto Papić i glumica
Dara Čalenić.
Oni su sudjelovali i u okruglom stolu posvećenom
položaju filmskog radnika i organizaciji filmske produkcije kod nas.
- Kako su filmski obrazovani Amerikanci
reagirali na naše filmove?
- Najprije, njih ti filmovi veoma
interesiraju. Drugo, uistinu ih iznenađuje kvaliteta nekih naših
filmova. Njihov pojam o filmu ipak je pretežno vezan za holivudsku
industriju.
Osobito ih je, recimo, začudilo da imamo toliku
produkciju nekonvencionalnog crtanog filma.
Začudio ih je i naš,
često vrlo hrabar, pristup političkim i socijalno-ekonomskim temama
u nekim našim dokumentarnim i igranim filmovima.
- Znači li naša kinematografija sada
više u Americi, nakon Kusturičine Zlatne palme u Canessu?
- S priličnom sigurnošću mogu reći - da. Ne mogu reći koliki je taj "da".
Publiku su tamo činili uglavnom filmski intelektualci: studenti i,
osobito, profesori filma.
Za tu je, da tako kažemo "rafiniraniju",
publiku bilo vrlo zanimljivo da se negdje stvaraju filmovi u
produkciji koja se potpuno razlikuje od američke, a nije loša!
Oni
vole gledati ono što se razlikuje od njihove produkcije.
Dakako, oni
su i dalje pragmatici. Da li će oni išta mijenjati u svom načinu
produkcije, nakon što vide neke naše dobre filmove, teško je
reći... U to, iskreno rečeno, ne vjerujem.
No, na Sveučilištu
UCLA studirali su film mnogi danas poznati režiseri koji su puno
naučili od evropskog filma, pa nije isključeno da će i ovi naši
filmovi ostaviti tamo neki trag.
- Hoće li to povećati šanse naših
redatelja koji sanjaju o karijeri u Hollywoodu?
- Teško da hoće. Koliko je uopće
redatelja u povijesti američkog filma, ako nisu bili Amerikanci,
uspjelo napraviti takvu karijeru? Vrlo ih je malo funkcioniralo u
holivudskom industrijskom sistemu, šanse su tu za naše redatelje
vrlo, vrlo male, no to ne znači da ih ne treba pokušati
iskoristiti.
Ne zato da netko osvoji Oscara, nego zato da pokažemo
kako se i netko od naših može dobro uklopiti u takvu industrijsku
proizvodnju kakvu mi nemamo.
Onaj naš redatelj koji bi bio "izabran" za takav uspjeh u
Hollywoodu ne bi morao možda biti izuzetno talentiran, nego prije
svega izuzetno profesionalan kako bi se mogao uklopiti u tamošnju
filmsku industrijsku proizvodnju.
On, da bi "uspio", mora
biti potpuno prilagođen uvjetima te industrijske proizvodnje.
Apsolutno!
- Kako je američka publika reagirala
na našu Filmsku enciklopediju?
- Izvanredno. Za Amerikance je to bio
još jedan veliki dokaz da se ljudi u Jugoslaviji filmom bave vrlo
ozbiljno. Predane su mnogima naše enciklopedije na dar, popraćene
sa separatima u kojima je oko dvadeset i pet enciklopedijskih
tekstova bilo prevedeno na engleski.
Bile su to teme o jugoslavenskom filmu da vide što se kod nas radi, te neke
teme o američkom filmu jer to je bilo namijenjeno američkoj
publici.
Reakcija i na tekstove o američkom filmu bile su izvrsne.
Oni su čak pažljivo pregledali i tekstove koji nisu prevedeni, jer
i ti tekstovi, svojom strogom enciklopedijskom strukturom i "šifrom",
govore mnogo i onome koji ne razumije jezik na kojem su pisani.
Kontekst je odmah jasan.
Bili su impresionirani i tvrdili su da je ta
enciklopedija daleko bolja od njihove jedine filmske enciklopedije
koju je Ephraim Katz objavio 1979. godine.
Trka za najveću enciklopediju
- Što je za Amerikance bolje u našoj
enciklopediji u odnosu na njihovu?
- Prije svega, vidjeli su da je u našoj
enciklopediji mnogo širi dijapazon tema koje se tiču filma i
kinematografije. U Katzovoj je enciklopediji prevelik naglasak na
biografijama ljudi s filma. Najvažnije su "povijesti"
pojedinih ljudi, koji su film i kinematografiju stvarali, ali postoje
i drugi važni aspekti kinematografije.
Katz je u enciklopediji
koncentriran na filmske ličnosti, a manje na razne filmske "popratne
djelatnosti".
Zatim, Amerikance je zapanjio broj naših autora
crtanog i eksperimentalnog filma. Iznenadilo ih je i s kolikom su
pažnjom obrađene i neke manje kinematografije. Budući da se svi ti
profesori filma bave i teorijom filma, iznenadilo ih je da su u
Enciklopediji obrađene i sve teorijske škole i svi teoretičari.
Iznenadio ih je i broj filmskih časopisa obrađenih u Enciklopediji. Ili - kada Katz navodi filmografiju nekoga glumca, recimo, onda u toj
filmografiji nema uputa iz kojih bi čitalac mogao odmah razabrati
tko je koji film režirao.
Taj sistem "upućivanja" s jedne
teme na drugu, u našoj Enciklopediji bio je za njih mnogo "jači".
- Koliko je do danas uopće izdano
filmskih enciklopedija u svijetu?
- Tu, osim Japana gdje situaciju ne
poznajem, nema tajni. U trenutku kada smo mi pristupili izdavanju
Enciklopedije, filmske enciklopedije imali su Sovjetski Savez,
Madžarska (i žao mi je i drago što nas je jedna manja zemlja
preduhitrila), Francuska je imala dvije enciklopedije, Velika
Britanija jednu, a Sjedinjene Države izdale su Katzovu enciklopediju
u trenutku kada smo mi već uvelike radili na našoj.
To su sve
enciklopedije izdane do danas, u cijeloj povijesti filma.
I nedavno se
pojavila i Larousseova filmska enciklopedija u jednoj knjizi. Dakako,
ne mogu govoriti o onome što je, možda,
izašlo ovih dana...
Danci imaju neku vrstu malog džepnog filmskog
priručnika. Talijani su napravili velik enciklopedijski pothvat
unutar njihove Enciklopedia dello spettacolo, gdje je film posebno
dobro zastupljen među ostalim spektaklima.
To nije prava filmska
enciklopedija. Talijani su izdali veliku enciklopediju, u devet
tomova, posvećenu samo filmskim autorima.
Postoje u svijetu i neka
manja specijalistička izdanja, u kojima se govori samo o redateljima
ili glumcima, ili nekom drugom filmskom zanimanju, ili o filmskoj
tehnici, ali enciklopedije u kojoj bi bili obuhvaćeni baš svi
aspekti filmskog posla - nema.
Duljina teksta ni u jednoj od tih
postojećih enciklopedija nije veća od naše, premda veličina
enciklopedije, dakako, nije presudan kriterij njezine kvalitete.
Jer,
svaka enciklopedija ima vlastiti kriterij onoga što je za nju "enciklopedijsko".
Enciklopedija može biti i nešto od
stotinu stranica, ako je po svom kriteriju obuhvatilo sve pojmove
koje smatra važnim.
Premda, moram priznati da smo ja i moji
suradnici ipak vodili "tajnu trku" za enciklopedijama
slične veličine... (Smijeh) Najveća je jedna od one dvije
francuske enciklopedije.
- Zašto je u svijetu objavljeno tako
malo filmskih enciklopedija, a što je u očitom nesrazmjeru s
interesom publike za film?
- Drago mi je da ste postavili to
pitanje. Da bi se izdala enciklopedija posvećena nekoj ljudskoj
djelatnosti, potrebno je da postoji tradicija te "djelatnosti"
u društvu koje enciklopediju objavljuje. Tek se tada, ako postoji
tradicija pisanja o nečemu, osjeti i potreba izdavanja nekakvog
"kompendija" o toj djelatnosti.
Kompendij može zvučati
minorizirajuće, ali enciklopedija je ipak, na neki način, i
kompendij.
Filmskih enciklopedija ima premalo zato što ih je teško
napraviti; teško je skupiti svu građu, jer film je počeo prilično
neozbiljno, kao cirkus, pa se i čuveni teoretičar filma Bela Balasz
čudio da se o filmu u njegovo doba nije, tako reći, ništa
bilježilo.
A, drugo, mnogi smatraju da ako film postoji manje od
stoljeća, onda još nema potrebe da se o njemu pravi enciklopedija.
Odmah ga oni koji tako misle uspoređuju sa, recimo, slikarstvom, koje
traje od Altamire do danas.
No, to je pogrešno.
Jer, film je
rekapitulirao povijest i faze svih starijih umjetnosti već
dvadesetih godina ovog stoljeća.
Ja time ne želim "slaviti"
film u odnosu na druge umjetnosti. To je, jednostavno, tako.
Recimo,
Andaluzijski pas, film Luisa Bunuela i Salvadora Dalija, izvrsno se
uklapa u nadrealizam i nije inferioran nekim nadrealističkim djelima
u drugim umjetnostima. Volio bih da mi netko suprotstavi kakav tekst
ili sliku, koji bi bili osjetljivo superiorni, u to doba,
Andaluzijskom psu!
Eto, to su razlozi da nema enciklopedija: s jedne
strane, malo je toga o filmu zapisano, a, s druge strane, sve je u
njemu previše "novo". Osim toga, neke su sredine što se
tiče filma toliko pragmatične da smatraju kako
filmska enciklopedija njima nije potrebna.
Recimo, Savezna Republika
Njemačka nema svoju enciklopediju, nego prevedenu britansku
enciklopediju koja je malo "ponjemčena".
Usuđujem
se, isto tako, reći i to da možda neke sredine nemaju odgovarajućih
snaga da naprave takvu enciklopediju.
Pri tome ne mislim da nemaju
ljudi koji bi je napisali, nego štimung u njihovoj sredini nije
odgovarajući ili nemaju pravog izdavača.
Jer začuđujuće
je da smo mi dobili filmsku enciklopediju i prije Čehoslovačke, i
prije Poljske i prije Savezne Republike Njemačke, i prije Švedske i Španjolske i cijele Južne Amerike ili čak, možda, i Japana.
Krležin interes za sve što je novo
- Kako je i kada počeo rad na našoj
enciklopediji?
- Budući da radim u pedagoškoj struci,
moj je stalni problem bio nedostatak literature za studente. Vrlo je
dobra edicija beogradskog Instituta za film koja prevodi teorijska
djela o filmu. Ali, nama nedostaju mnoga djela iz povijesti filma,
djela koja se tiču mnogih specifično filmskih područja, pojedinih
žanrova, tehnike, autora.
Meni se, na kraju, učinilo lakšim
rješenjem da izađe jedna knjiga koja će imati, koliko-toliko, sve
te podatke na jednome mjestu.
"Sve" koliko je to do
trenutka izdavanja knjige moguće.
Isto tako, primjećivao sam kod
mnogih ljudi, ne samo svojih studenata, interes i za takvu literaturu
i posebno za enciklopediju.
A onda je neočekivano došlo do
inicijative dra Ive Čepića, direktora Jugoslavenskog
leksikografskog zavoda.
Tada mi je, 1976, ponuđeno da počnem rad na
filmskoj enciklopediji. U razgovoru s Miroslavom Krležom, ustanovili
smo da bi takva edicija bila svakako potrebna. Krleža je, kao i
mnogi pripadnici starije generacije, imao vrlo živ interes za sve
što je novo.
- Je li odmah bilo jasno da će
enciklopediju trebati objaviti ne u jednom, nego u dva sveska?
- Ne. Prvotno je sve trebalo biti
obuhvaćeno jednom knjigom, čak se u početku javila ideja da to
bude enciklopedija svih audiovizualnih medija, a to - sada to mogu
otvoreno reći - ne bismo mogli napraviti.
Za sva ta područja ne
bismo imali dovoljno kadrova.
U budućnosti bi svakako trebalo težiti
izradi jedne takve enciklopedije. Film je samo najreprezentativniji
dio jedne šire evolucije u području svih tipova
fonografsko-fotografskog i elektronskog "konzerviranja".
Film je od svih tih medija najreprezentativniji, ne samo po broju
"konzumenata" nego - usuđujem se reći - i po apsolutnom
umjetničkom dometu.
- Što vam je dalo samopouzdanje da
ćete takav pionirski pothvat kod nas, kao što je izrada filmske
enciklopedije, uspješno dovesti do kraja?
- Računao sam na podršku ljudi ne samo
iz Zagreba nego i iz cijele Jugoslavije. Jer mi u Zagrebu nemamo
dovoljno kadrova koji bi mogli ispisati cijelu enciklopediju. Jedva
da ih ima i cijela Jugoslavija, s time moramo biti načistu.
Osim
toga, naš izdavač, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslav
Krleža ima veliku tradiciju u izdavanju enciklopedija.
Negdje sam
ovih dana pročitao da je Filmska enciklopedija - 144. knjiga-enciklopedija što ju je Zavod
izdao.
To je golem broj, ako znate da oni postoje tek nešto više od trideset
godina.
Prema tome, znao sam da imamo i stručnu ali i izdavačku
bazu, koje će omogućiti da enciklopedijsko izdanje izađe.
- Prva faza u radu na enciklopediji
jest, pretpostavljam, izrada abecedarija pojmova o kojima će se
pisati. Koliko je taj rad trajao?
- S prekidima, zbog mnogih objektivnih
okolnosti, gotovo tri godine, taj je abecedarij, kada je bio gotov,
imao 120.000 redaka. Odmah je postalo jasno
da je to previše za samo jednu knjigu. Na jednom sastanku s filmskim
stručnjacima iz cijele zemlje, utvrđeno je da bi Filmska
enciklopedija ipak trebala dobiti dvije knjige. To je bilo 1979.
godine.
- Kada je počelo pisanje tekstova?
- Godine 1980. Zadnji tekst za prvu
knjigu predan je Leksikografskom zavodu u jesen 1984. Kasnije se još
moglo samo minimalno intervenirati. Recimo unošenjem datuma nekih
smrti koje su se u međuvremenu dogodile.
Štampanje prve knjige
završeno je potkraj 1986.
Taj je ritam uobičajen, i tu se ništa
nije moglo ubrzati.
Slijedeća će knjiga brže biti završena, jer
sada je već gotovo više od polovice tekstova za nju.
U njoj sam
sada koncentriran na slovo "p", a to je slovo u
leksikografiji predzadnje "jako" slovo po broju pojmova
koji pod njega ulaze. Takvo je još slovo "s".
Ta druga
knjiga trebala bi se pojaviti u prodaji za dvije godine. U toj će
knjizi biti i jedan dodatak koji će obuhvatiti sva imena iz filmskog
svijeta, koja su do toga trenutka još postala aktualna.
- Koliko je ljudi, bez onih iz
štamparije, sudjelovalo u izradi prve knjige?
- Broj se kreće negdje oko stotinu. U
drugim filmskim enciklopedijama ne "odaje" se koliko je ljudi, uz urednika, sudjelovalo u njihovu pisanju. Kod nas se točno
zna tko je autor kojeg teksta, premda sam ja imao tu "mračnu"
dužnost da tekstove ujednačavam po uobičajenim leksikografskim
pravilima.
- Neke će, filmski stručnije,
čitatelje to, možda, i smetati. Naime, tekstovi jesu potpisani, ali
toliko su ujednačeni da se katkad ne prepoznaje specifičan stil
pojedinog autora.
- Enciklopedija mora zapravo biti
"bezlično" djelo. A, opet, nije mi se činilo zgodnim da
se ne zna tko je što napisao. Dakako, to je ujednačavanje tekstova
pitanje mjere. Jasno je da nisam mogao suspregnuti individualnost
pojedinih autora.
Ova enciklopedija nije ni potpuno kritička ni
potpuno faktografska, nego je negdje između te dvije tendencije.
Sva
sam pretjerana hvaljenja i sva pretjerana "huljenja" u
tekstovima smanjivao.
Inače - mrzim televizijske serije!
- Koliko ima teksta u prvoj knjizi
enciklopedije?
- Aproksimativno je to gotovo devedeset
tisuća leksikografskih redaka koji su malo uži od ovih na
uobičajenim novinskim karticama, pa bi to bilo oko 80.000 takvih standardnih redaka. Ako
se podijeli s trideset, lako je izračunati koliko je to kartica
teksta. (Smijeh)
To je dovoljna količina teksta za deset normalnih
knjiga.
- Kako se određivao broj redaka
posvećenih pojedinoj temi ili ličnosti?
- Kriterij je bio objektivan. Ako je
riječ o, recimo, redatelju, onda je objektivni podatak broj njegovih
filmova, nagrada i evidentni odjeci rada toga čovjeka u javnosti.
Budući da je to naša enciklopedija, po broju redaka istakli smo sve
što se tiče našeg filma. To je normalno.
Najantipatičnije jest da
se kod nas, kad se god piše o domaćem filmu, broje reči. Ponašamo
se kao da će ti brojevi redaka, ako se uvrste u kompjutor, dati
sliku nečije vrijednosti.
Mi se u valorizacijsku dimenziju u
enciklopediji nismo previše upuštali.
Jer, kao što se kasnilo s
bilježenjem svega što se na filmu događa, tako se kasnilo i s
valorizacijom. I mnogo će se toga već za nekoliko godina, možda,
drukčije valorizirati nego sada. Stoga smo se nastojali držati
fakata.
- Kojoj je publici Enciklopedija
namijenjena?
- To mi je posebno drago pitanje.
Namijenjena je svima onima koje zanima kultura filma. To nisu samo
oni koji se profesionalno bave filmom nego i oni koji rado idu u
kino, oni koji prate film na televiziji, ili čak gledaju samo
televizijske filmove.
Zato u Enciklopediji pišemo i o nekim
ličnostima čiji je rad bio značajniji u televizijskim filmovima i
serijama nego u kino-filmovima.
Primjer je, recimo, Susan Hampshire.
Ona ima neke filmove koji i jesu i nisu značajni, ali je nastupila u
značajnoj televizijskoj seriji Sagi o Forsyteima. (Inače - mrzim
televizijske serije!)
To je specifično naš aspekt: ako je riječ o
osobi koja je za nas na neki način značajna, posvetili smo joj
jedan napis.
Takav je slučaj i Mikulski koji nije velika zvijezda
poljskoga filma, ali je nama zanimljiv zbog nastupa u televizijskoj
seriji.
O njemu će biti objavljena biografska bilješka u drugoj
knjizi Enciklopedije. Enciklopedija se, naime, uvijek radi s onom
idealnom ambicijom da se i njena "prosvjetiteljska"
funkcija ispuni dokraja.
Snovi o idealnoj kinematografiji
- Enciklopedija je u stanovitom smislu
"kruna" vaših raznih aktivnosti vezanih za film, od onih
"teorijskih", pa do sasvim praktičnih - režirali ste 1968.
i jedan drugi igrani film, Slučajni život. Je li vam taj rad na
Enciklopediji najdraži?
- Ono što je moj kontinuitet u svemu
tome jest ljubav prema filmu. Meni je svaki posao vezan za film bio
jednako vrijedan. U filmu Beckett netko kaže:
"Sve što se
radi treba obaviti dobro."
Budući da ja volim film, meni je
jednako drag svaki posao koji se tiče filma.
Ako su film i
kinematografija jedna cjelina, onda ne postoje lošiji i bolji
poslovi.
U našoj sredini postoji stanovita diskriminacija prema
nekima od tih poslova. Kod nas se samo čeka da netko napravi neki film, pobere svjetsku nagradu i - huraaa!
Onda je to opravdanje za sve one koji su u birokraciji
sjedili i odobrili da se film snimi. Ta je nagrada onda pokriće za
sve.
To je apsolutno pogrešno!
Treba najprije stvoriti dobar temelj.
Ljudi se moraju učiti što su audio-vizuelni mediji od najranijih
dana. Moraju se organizirati odgovarajuće škole. Potrebno je
razviti i bolje kontakte sa svim ustanovama u svijetu koje se bave
filmom.
Treba organizirati i bolju propagandu našeg filma u svijetu.
Treba ozbiljnije razmisliti i o tome koliko je film Jugoslaviji
potreban kao industrijska djelatnost, a koliko kao
umjetničko-kulturna.
Moramo odbaciti ideje o tome da mi nekome možemo
konkurirati na komercijalnom planu, nego moramo više raditi na
umjetničkim filmovima, na istinosnom karakteru filmova.
Nas stalno
prate zablude o lažno reprezentativno-propagandnim funkcijama filma.
U Zagrebu i Beogradu, kao najvećim našim filmskim centrima, stalno
se očekuju genijalna djela, a onda se pojavi Kusturica u Sarajevu!
Jer, on nije bio iniciran
nikakvim kulturalno-političko-trendovskim očekivanjima sredine.
To je
odlično!
To je kao i u sportu. Najveće uspjehe u svijetu postižu
naši sportaši iz malih centara. To se može dokazati jednom
stravičnom statistikom.
Zašto je to tako? Zato što je u velikim
centrima birokracija jača i ona nameće ljudima neke kriterije koji
u sebi često nose krajnje sterilnu dimenziju.
Uzmite primjer Matije
Ljubeka koji je osvojio zlatnu medalju na olimpijadi, ili
Metaloplastika iz Šapca. Partizan iz Bjelovara u rukometu, Borac iz
Banje Luke u rukometu...
Isto tako - što je manji sport, to je manje
uplitanje onih koji odlučuju o sportu.
Što je manje uplitanje, to je
bolji rezultat.
- Jeste li optimist ili pesimist u
pogledu budućnosti domaćeg filma?
- U ovome trenutku, kada razmišljam o dvije-tri posljednje godine i o
dvije-tri godine koje će doći, onda sam
pesimist. Najbolja i najgora stvar koja nam se dogodila je Zlatna
palma Kusturici. To je sve naše ambicije smirilo. Uvrstili smo se u
svjetske filmske "sile".
No, prosječni nivo naše
produkcije nije uopće onako dobar kako bi trebao biti.
- Da niste ono što jeste, nego da ste
mladi diplomant režije na nekoj našoj filmskoj akademiji, o kakvoj
biste "idealnoj" kinematografiji sanjali?
- Kao mladi debitant-aspirant, ja bih jasno sanjao, zbog slave i novca, da
to bude holivudska kinematografija. Pa da onda ja, lijepo, dobijem
Oskarčića i šećem se po kafićima i svi mi
čestitaju.
Ali, to je s jedne strane
iluzija, a s druge - infantilna ambicija.
Kada bih bio realan, želio
bih da naša kinematografija ostvari one uvjete, premda ih ja sam ne
poznajem dovoljno dobro, koji su omogućili Čehoslovačkoj, Poljskoj
i Madžarskoj da postanu gotovo svjetske filmske velesile po ugledu
koji imaju.
Vjerojatno bi me, dakle, privlačio sjaj Sunset
Boulevarda i svjetlucanje neona, ali gledajući realno, a sa
stanovitom dozom naše romantike, ipak bih želio da stignemo Čehoslovake, Madžare i Poljake. Nadam se da ćemo ih stići.
Razgovarao: Darko Zubčević, obrada: Yugopapir (Studio, mart 1987.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
