Pages

▼

Davor Jozić: Na nezahvalnom mjestu posljednjeg čovjeka odbrane FK Sarajevo (1986)



Mogao sam, recimo, izabrati knjigu, umjesto lopte, ali sam ubijeđen da zasad nisam pogriješio i da je ovo teži zalogaj. Teže je ovdje uspjeti. Ako nastavimo ovako, jednog dana ću i preko granice. Nije novac glavni, stvarno. Pa, zar učenje jezika, nova saznanja, vidici, gradovi i druženja nisu bogatstvo

 Dok gledate Davora Jozića kako "caruje" na nezahvalnom mjestu posljednjeg čovjeka odbrane u FK Sarajevo, logično je pitanje: "Zar je nekad u fudbalskoj karijeri imao problema sa mjestom u timu?" A jeste. Što bi on rekao: "Dugo su me držali na ledu".

Bio je i Dinamova nada, i vjerovatno se Maksimirom prosulo dosta gorčine i optužbi kad su njegovi bivši poslodavci došli u smiješnu situaciju da ga "otkupljuju" od Sarajeva.

Govorili su i na Koševu kako je tvrd i neokretan, Davor je čekao tamo negdje od 1979. do 1981. godine, i dok se prisjeća nije ljutit. Naprotiv!

- Negdje od kraja Muzurovićevog trenerskog vijeka u klubu, sa dolaskom Markuševića, krenulo je. Do tada ih je bilo više koji su pametovali kako sam promašaj.

Jozić će, kao i najveći i najpošteniji dio profesionalaca njegovog kova, priznati:

- Svi smo, u tom vremenu, rasli, učili i stasali uz Sušićeve skute. Treba biti puno prepotentan pa tvrditi drugačije.

Safet nije bio samo igračina, nego i dobar, prirodan, čovjek. 

Vjerujem da nas je podučio i prijateljstvu koje će nam kasnije donijeti titulu. Mnogi su je "podijelili" i s njegovim zaslugama.


Napadačka nostalgija



- Kažu, Jozić je bio i "zlatna rezerva", a on odmah uskače:

- To je tačno. Rješavao sam utakmice i sa klupe. Sada su me nekako odmakli od protivničke mreže.

- Dakle, stameni centarhalf, neko bi rekao rođen na tom mjestu, a u duši "lutalica":

- Čujem i sam, danas me najviše hvale, a baš me pritisla neka nostalgija za napadom. Htio bih "gore", a vuku me "dole".

- Nije Jozić dvosmislen, hoće da bude iskren:

- Zar nije istina da se najviše priznaju golovi, kad ugrabiš u tuđem šesnaestercu loptu, kad pogodiš mrežu. Meni je naročito drago onih 1:0 u polufinalu Kupa sa Hajdukom. Igra se 82. minut, svi čekaju penale, i onda... Volim "otići" među strijelce. Zar je to nešto loše?

- (Ne) daju taj gušt Antić i Fazlagić?

- Ma, šalim se! Dobro je meni i sa Đurkovićem. Još se nisam prevario i "okrenuo" protiv svog golmana. Mislim da se odlično slažemo. Milina je kad je Đuran iza leđa.

- Sada ozbiljno; sprema li se Jozić na novu ulogu?

- Nisam još ni blizu nekog štoperskog savršenstva. Ima nesigurnosti, treba mi vremena. A to znači da neću mijenjati "opis radnog mjesta".

- Šta bi, na sve ovo sada, rekao Milutinović?

- Miloš je bivši savezni kapiten. Mene, kao i brojnu sportsku javnost u zemlji, interesuju nazori i ukusi novog čovjeka na ovom mjestu. U stvari, najhitnije je, kako ću se sam dalje razvijati i igrati.


Nekome titula smeta



Primijetio je, nedavno, jedan vrlo uticajan čovjek u fudbalskoj organizaciji kako bi svaka kombinacija Jozića sa Radanovićem i Hadžibegićem, bila uspješnija od tog "zbunjujućeg" tandema?

- Je li tako? Ne znam. Shvatio sam, u stvari, još na pripremama u Indiji da selektor ne računa najozbiljnije na moje usluge. Sve ono kasnije je teklo traljavo. Za brz zaborav.

- Tvrdili ste negdje da je najgore sebe potcjenjivati ?

- Nikad nisam bio naročito ličan. Imam svoje mišljenje o mnogim stvarima i trudim se da ne lažem ni druge ni sebe. Međutim, možda se nismo najbolje shvatili. Ubijeđen sam da je pored svih pisanja kojima se želi omalovažiti naša titula, Sarajevo u prošlom šampionatu bilo pravi prvak.

I sad mi je krivo što smo tek od pobjede u Novom Sadu, 2:1 sa Vojvodinom, shvatili da nema boljih, da treba hrabro ići do kraia.

- Neko je, opet, pominjao "staru temu"?

- Evo, prošla je jesen ovoga prvenstva, a neki novinari se još sjećaju naših odlučujućih mečeva u prošlom. Zar to ne pokazuje koliko vrijedimo, koliko nekoga tište uspjesi i rezultati moga kluba.

- Otišli su Pašić, Hadžibegić, Musemić, sada i Kapetanović...

- Sarajevo uvijek "izmisli" nekog novog. Ne mislim na Bobana Božovića, on je samo za kratko pauzirao. Sada ćemo se dobro pripremiti, po ovom snijegu se ne može gaziti po Koševu, i mrsićemo mnoge račune.


Bordo majica i - Kusturica



- Koja je to "prijeteća" snaga?

- Znam da zvuči malo "ponavljački", ali nas je drugarstvo uvijek vodilo do cilja.

- Davor je Konjičanin, Jakovljević takođe, je li to najčešći tandem?

- Sve spone sa kućom i tim gradom su mi izuzetno drage, pa i jedna takva. Ali, svi se u našem igračkom pogonu dobro slažemo, dopunjavamo. Drži nas šala, sitne "podvale" i tome slično.

- Zašto su fudbaleri profesionalci daleko od fakulteta, studiranja?

- Kako da to objasnim? Stalno me plaši da me ljudi pogrešno ne shvate. Mogao sam, recimo, izabrati knjigu, umjesto lopte, ali sam ubijeđen da zasad nisam pogriješio i da je ovo teži zalogaj. Teže je ovdje uspjeti.

Ako nastavimo ovako, jednog dana ću i preko granice. Nije novac glavni, stvarno. Pa, zar učenje jezika, nova saznanja, vidici, gradovi i druženja nisu bogatstvo.

- Kažu da ste uspjeli obući u bordo majicu Emira Kusturicu?

- Meni se sviđa kako on igra mali fudbal, sa puno smisla i osjećanja. A neka on među nama probere glumce za novi film!

Razgovarao: Vedat Spahović, obrada: Yugopapir (Ven, januar 1986.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)