Bitni problem kojim se bavi moj prvenac jest u ovome: glavni junak i junakinja suočavaju se sa civilizacijom. S jedne strane je čovjek onakav kakav u srži jest, a s druge strane civilizacija kakva nužno mora biti
Ukradeni autobus s grupom mladića
bezglavo juri ulicama i ruši sve oko sebe. Osim ruševina autobus ne
stvara ništa. Kaos je samo još veći.
To je završna scena najnovijeg filma
»Nedjelja« koji se u režiji debitanta Lordana Zafranovića snima u
Splitu.
Deseci splitskih mladića i djevojaka naći će se prvi put
pred filmskom kamerom, kao što se Lordan našao iza filmske
kamere, i to pošto je dosad dobio brojne nagrade za svoje
dokumentarce.
I snimatelj je debitant: kamera je
povjerena Pegi Popoviću iz Beograda, koji je dosad snimao samo za
televiziju.
Većina nosilaca glavnih uloga također nastupa prvi put: glavnu
mušku ulogu igra Goran Marković iz Beograda (Ivan), sin poznatih
filmskih umjetnika Radeta i Olivere Marković.
Zanimljiva pojedinost:
režiser, snimatelj i nosilac glavne muške uloge zajedno studiraju na Filmskoj akademiji u Pragu, pa su još
ranije razradili sve ideje koje sada realiziraju na Bačvicama,
obali, Peristilu, na trgovima i drugim poznatim mjestima Splita.
I glavnu žensku ulogu igra početnica.
Isprva je ta uloga bila ponuđena jednoj čehoslovačkoj glumici, ali
je ona u posljednji čas otpala.
Zafranović je nekoliko dana tražio
po Splitu prikladno lice za Mariju, vršio pokusna snimanja i na
kraju odabrao Nadu Abrus, učenicu 3. razreda gimnazije »Vladimir Nazor«.
Dakako, isprva nije
sve išlo kako treba, ali se Nada ubrzo uživjela u ulogu Ivanove
djevojke Marije.
Ekipa grozničavo radi po čitav dan,
gotovo bez pauze.
A kako i neće kad su pred sebe postavili težak
zadatak: da završe snimanje u 35 dana!
Mnogi su ovaj film nazvali filmom
debitanata.
Ipak, režiser se pobrinuo da angažira i poznate,
starije, provjerene umjetnike.
Tako će neke uloge igrati omiljeni
Relja Bašić, Mia Oremović, Tonči Nalis i još neki.
Što obrađuje film »Nedjelja« i da
li će ga i kako primiti kritičari i publika?
Kad smrvi točak trajanja
O tome i o još nekim
pitanjima razgovarali smo s režiserom Lordanom Zafranovićem.
- Bitni problem kojim se bavi moj
prvenac jest u ovome: glavni junak i junakinja suočavaju se sa
civilizacijom. S jedne strane je čovjek onakav kakav u srži jest, a
s druge strane civilizacija kakva nužno mora biti.
To su dva fronta
što omeđuju ničiju zemlju na kojoj je niknuo ovaj film.
Predmet autorovih preokupacija nije,
prema tome, vječna dilema između dobra i zla, već pitanje
spontanosti života s jedne i načina opstanka, postojanja unutar
društva s druge strane.
Ivan, glavni junak, nosi u sebi
svojstveni sukob mladog čovjeka između onoga što želi i onog što
smije; između onog o čemu sanja i onog što mu štura stvarnost
donosi.
Na tu dilemu utječe i treća snaga potiskujući
njegov život s namjeravane putanje: ljubav prema Mariji.
Zbog nje je on spreman prigušiti svoj
revolt prema svijetu oko sebe i poput milijuna ljudi uklopiti se u
postojeće društvo.
Pristaje na to da let u zamamne i opasne visine
zamijeni mirnim, sigurnim gnijezdom.
Zatajit će svoju prirodu i
osnovati svoj dom.
Umjesto pobune i rizika prihvatit će povučenost
i rezignaciju.
I njega će smrviti kotač trajanja, i on će pomalo
zaboraviti bunt svoje mladosti.
A onog dana kad neki čovjek zaboravi
što je u životu htio, taj čovjek prestaje biti čovjekom.
Konačni Ivanov revolt prikazan je u
posljednjoj sceni filma.
Da li će ovaj film, rađen prema
originalnom scenariju splitskog književnika Živka Jeličića,
uspjeti da zainteresira mlade ljude, mladu generaciju, koju inače
zanimaju svi problemi što je okružuju?
Na to pitanje mladi režiser debitant
odgovara:
- Nadam se da će moj prvi igrani film
naići na dobar prijem kod publike i kod kritičara. Dakako, sada ne
mogu davati nikakve garancije, ali vjerujem da ću uspjeti.
Napisao: Frane Jelinčić, obrada: Yugopapir (Arena, novembar 1968.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)